Trajni pad?

larry-summersAko provedete neko vrijeme u društvu ljudi zaduženih za monetarnu politiku, čut ćete kako se stalno ponavlja jedna riječ – ”normalizacija”. Većina tih dužnosnika, ali ne svi, shvaća da sada nije vrijeme za stiskanje, da u ovom trenutku kredit mora biti lak a kamatne stope niske. Pa ipak, ljudi u tamnim odijelima s nestrpljenjem očekuju dan kada će se moći vratiti svom uobičajenom poslu i kada će oteti činiju s punčom čim se žurka zagrije.

Piše: Paul Krugman / The New York Times

Ali što ako svijet u kojem živimo posljednjih pet godina predstavlja novo normalno? Što ako depresijski uvjeti budu potrajali, ne još godinu-dvije dana, nego desetljećima. Možda mislite da su ovakve spekulacije nešto čime se bavi radikalna margina. One zaista jesu radikalne, ali nisu toliko marginalne. Mnogi ekonomisti flertuju s ovakvim idejama već neko vrijeme. A sada su se te ideje preselile u mainstream. Zapravo, argumenti u prilog ”sekularne stagnacije” – permanentnog stanja u kojem je depresirano gospodarstvo normalno, s kratkim i rijetkim epizodama pune zaposlenosti – nedavno su ozbiljno iznijeti na jednom uglednom skupu, MMF-ovoj velikoj godišnjoj istraživačkoj konferenciji. A čovjek koji ih je iznio bio je glavom i bradom Larry Summers. Jeste, onaj Larry Summers.

A ukoliko je g. Summers u pravu, sve što su ugledni ljudi govorili o ekonomskoj politici je net0čno i ostat će netočno još dugo.

G. Summers je počeo od činjenice koja bi trebala biti očigledna, ali je često zanemarena: financijska kriza koja je pokrenula Veliku recesiju sada je daleko za nama. Zaista, po većini mjerenja, završila se prije više od četiri godine. Pa ipak, naša ekonomija je i dalje depresirana.

Zatim je istaknuo još nešto: prije krize smo imali ogromne mjehure nekretnina i duga. Međutim, čak i uz ogromnu potrošnju pokrenutu mjehurima, opće ekonomsko stanje bilo je srednje žalosno – tržište rada je bilo OK ali nije bilo sjajno, a boom nikada nije dovoljno snažan da proizvede značajan inflatorni pritisak.

G. Summers je iz toga izvukao zanimljivu pouku: mi imamo, rekao je on, ekonomiju čije je normalno stanje zapravo stanje nedovoljne tražnje – u najmanju ruku stanje blago depresirane ekonomije – koja se približava punoj zaposlenosti isključivo kada je pogura neki mjehur.

Ja bih dodao još neke dokaze. Pogledajte dug domaćinstava u odnosu na prihode. Taj odnos je bio prilično stabilan od 1960. do 1985, ali drastično je i nezaustavljivo rastao od 1985. do 2007., kada je nastupila kriza. Međutim, iako se domaćinstva sve više zadužuju, ekonomske performansi tijekom čitavog razdoblja bili su u najboljem slučaju osrednji, a potražnja nije pokazala nijedan znak da ide ispred ponude. Gledajući unaprijed, očigledno se ne možemo vratiti na stanje konstantno rastućeg duga. Ali to podrazumijeva slabiju potrošačku potražnju – a kako da se bez nje vratimo na punu zaposlenost?

Ponavljam, dokazi ukazuju na to da je blaga depresija postala prirodno stanje naše ekonomije, a kratke epizode prosperiteta javljaju se samo uslijed mjehura i neodrživog zaduživanja.

Zašto se to događa? Jedan mogući odgovor je usporeni rast stanovništva. Rastuća populacija stvara potražnju za novim kućama, novim poslovnim zgradama i tako dalje; kada se rast uspori, potražnja opada. Radno sposobno stanovništvo u Americi naglo je poraslo 1960-ih i 1970-ih, kako su stasavali baby-boomeri, a radna snaga rasla je čak i brže jer su žene ulazile na tržište rada. Sve je to sada iza nas. I možete vidjeti posljedice: čak ni u jeku mjehura nekretnina nismo izgradili ni približno toliko kuća kao sedamdesetih.

Još jedan mogući faktor je uporan trgovinski deficit, koji se pojavio 1980., koji je od tada fluktuirao ali nikada nije nestao.

Zašto je sve ovo važno? Jedan odgovor je da guverneri središnjih banaka trebaju prestati pričati o ”izlaznim strategijama”. Laki novac bi trebao biti tu još dugo, kao što vjerojatno i hoće. To, s druge strane, znači da možemo zaboraviti sve one jezive priče o državnom dugu, koje otprilike kažu, ”To možda nije problem sada, ali pričekajte samo da kamatne stope porastu.”

Iz šire perspektive, ako naša ekonomija ima stalnu tendenciju ka depresiji, živjet ćemo po obrnutim pravilima depresijske ekonomije – u kojoj je vrlina porok a razboritost ludost, gdje od pokušaja da se uštedi (uključujući pokušaje smanjenja proračunskog deficita) svi imaju samo štetu – i to dugo.

Znam da mnogi mrze ovakve priče. To vrijeđa njihov osjećaj za ispravnost, čak i osjećaj za moral. Ekonomija bi se trebala baviti donošenjem teških odluka (na račun drugih, naravno). Ona ne treba uvjeravati ljude da troše više.

Ali kao što je rekao gospodin Summers, kriza ”nije gotova dok se ne završi” – a ekonomska realnost je takva kakva je. Trenutno se čini da je to realnost u kojoj će depresijska pravila vrijediti još vrlo dugo. 

Izvor: Peščanik

Komentari

komentara