U obilasku fojničkog franjevačkog samostana

 

 

Danas se navršilo 19 godina od ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i vikara Franjevačkog samostana Duha Svetoga u Fojnici. „U spomen na ubijene fojničke fratre, ali i 103 Hrvata-katolika Fojnice stradalih tijekom protekloga rata u samostanskoj crkvi bit će služena misa zadušnica“, izjavio je za federalnu novinsku agenciju (FENA) fra Nikica Vujica, fojnički gvardijan.


 

 

Piše: dr. sc. Mile Lasić

 

On je ovim tužnim povodom iščitao i arhivske zapise kroničara samostana fra Miroslava Krajinovića, te fra Vitomira Slugića, koje prenosimo u nastavku. Fra Miroslav Krajinović je zapisao: „…U 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij’, navodi se u ovoj bilješki. Za ubojstvo fratara u Fojnici zasad je samo suđen (kasnije i pomilovan) Miralem Čengić, pripadnik 302. motorizirane brigade Armije BiH iz Visokog. Sa njim su bila još trojica pripadnika Armije BiH. Tko su ostala trojica i tko je naredio ubojstvo fratara kako kaže fra Nikica Vujica ne zna se ni dan-danas. On ističe da je ovo planirani zločin a ne kako su prvobitno tvrdili ubojstvo u alkoholiziranom stanju. Tom definicijom smatra fra Nikica mučko ubojstvo se stavlja u ravan kavanskih nereda. Gvardijan Samostana u Fojnici ističe da je ubojstvu bio prisutan i treći fratar koji je pošteđen. Za ubojstvo gvardijana i vikara Miralem Čengić osuđen je na 12 godina zatvora. Kaznu nije odležao dokraja jer ga je pomilovao Alija Izetbegović, tadašnji član Predsjedništva BiH. Fra Nikica Vujica je rekao da je Izetbegović nakon ubojstva fratara izjavio ‘ko puca u fratre puca u Bosnu’ a da je ipak pomilovao ubojicu. Prije dvije godine u Fojnici je, na 17. godišnjicu ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, boravio Hasib Mušinbegović, nekadašnji zapovjednik 302. motorizirane brigade Armije BiH, čiji su pripadnici bili i ubojice fojničkih fratara. On je tada rekao da oni nisu tog dana bili pod njegovim zapovjedništvom. Ni dvije godine nakon isprike zapovjednika postrojbe te iznesene tvrdnje da im on toga dana nije zapovjedio da dođu u Samostan i ubiju gvardijana i vikara, bez odgovora stoji pitanje: Ako nije Mušinbegović zapovjedio ubojstvo fojničkih fratara, tko onda jest? Kako ističe gvardijan Samostana u Fojnici oni neće odustati od traženja nalogodavca ovog zločina“, prenijela je FENA 13. studenog 2012. godine.

 

«Ahdnama» iliti znamo li se ophoditi s našom prošlošću?

 

Posve slučajno smo se zatekli u Fojnici prije par godina, točno dan uoči 545. obljetnice čuvenog događaja na Milodražu, brdu iznad Fojnice, kada je 28. svibnja 1463. godine sultan Mehmed Fatih Han, poznatiji kao Osvajač, nakon osvajanja Bosanskog kraljevstva, predao poglavaru bosanskih franjevaca fra Anđelu Zvizdoviću svoju «Ahdnamu», to jest pisanu potvrdu kojom se  katolicima jamči pravo na ispovijedanje vjere u ovom dijelu Turskog carstva. U stvari, «krivci» su za ovaj posjet i ovu priču bili naši dragi i ljubazni domaćini Bogić Bogičević i njegova supruga Nada, koji su nas tri dana vodali Središnjom Bosnom, koju žena i ja manje znamo. A Bogića se cijeni još uvijek i u Fojnici i u Kreševu, od strane onih ljudi koji umiju cijeniti ljudskost…

 

U  Osvajačevoj «Ahdnami», čiji se original čuva u Fojničkom samostanu kao relikvija, zapovijeda, inače, sultan Mehmed sljedeće: «… Neka nitko ne smeta i ne uznemiruje spomenute ni njihove crkve. Neka (mirno) stanuju u mom carstvu. A oni, koji su izbjegli, neka budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim samostanima. Ni moje visoko Veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti itko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje, ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve…» Pisano, 28. svibnja u taboru na Milodržau, stoji u dokumentu kojeg će nam potom pokazati onaj „treći čovjek“ iz FENA-pričice, dobri fra Tomislav, kustos, koji je slučajno preživio razbojnički upad u Fojnički samostan tijekom posljednjeg rata, kada su sramotno ubijena dvojica bosanskih franjevaca. «Mene je jedan od razbojnika  držao u rukama, a zašto sam ja preživio, a moja braća nisu sami Bog znade», kazao nam je tada fra Tomislav, kojega po starobosanski njegova subraća «ujaci» zovu jednostavno «ćaća». (U međuvremenu je ovaj fratar umro, saznao sam nedavno.) Na naše pitanje koliko uopće još ima katolika u  fojničkoj župi fra Tomislav nam je tada kazao da ih ima 3.500, dok je islamskih vjernika oko 14.000…

 

 

Inače, o «Ahdnami», neosporno važnom dokumentu naše zajedničke povijesti višestruko se i veoma neukusno pretjeruje, pa čak i u mojem «Oslobođenju», za kojeg sam radio posljednje desetljeće, u kojem se znalo o «Ahdnami» pisati kao preteči Povelje o ljudskim pravima!? Dakako, o tomu nije moglo biti ni govora u to vrijeme ne samo u Turskom carstvu, nego nigdje drugdje, pa ova vrsta pretjerivanja otkriva samo našu poslovičnu ubogost i neumjerenost i neupućenost. Uostalom, i dan danas se sekularna Turska muči s priznanjem prava na ispovijedanje kršćanstva, a kako je bilo u teokratskom Otomanskom carstvu moguće je samo pretpostaviti. U tom je kontekstu, zapravo, još vrjednija Osvajačeva milost, kao i diplomatsko umijeće fra Anđela Zvizdovića. Unatoč svemu, dokument kakva je «Ahdnama», kao i događaj od prije 545 godina na Milodražu su vrlo značajni jer su sve drugo nego samorazumljivost. Bosanski franjevci su, uzgred rečeno, sve slične dozvole skupo plaćali, za neke od njih su mogli i tri crkve sagraditi, kazat će nam fra Tomislav, postariji kustos Fojničkog samostanskog muzeja, koji izgledom neodoljivo podsjeća na Sremčeva pop Spiru  ili pop Ćiru, a pričom na nekog od Andrićevih junaka, fra Petra iz «Proklete avlije», recimo.

 

Upravo fra Tomislava nam je odredio za kustosa (tadašnji) gvardijan Fojničkog samostana fra Mirko Majdandžić, s kojim se Bogić odnekud zna i s kojim smo bili u stalnoj telefonskoj vezi dok smo se približavali pitomoj fojničkoj dolini. Fra Mirko je, naime, bio u brdima, gdje je nadzirao uređivanje mjesta na kojem će se obilježiti i ove godine na Milodražu ovaj važan događaj  – povijenim podsjećanjem i čitanjem Ahdname, te na drugi prigodan način…


Be-ha vremeplov…

 

Bogić, Nada, moja supruga i ja, imali smo doista privilegij. Fra Tomislav se –  nakon što je ispratio autobus bugojanskih učenika koji su posjetili muzej –  bezuvjetno stavio na raspolaganje i našim znatiželjnim očima i pitanjima. Uveo nas je i u muzej, i u etnološki odjel, i u crkvu, u kojoj u jednom njezinom kutu počiva i fra Anđeo Zvizdović, za kojeg se, pak, zna da se rodio u bogatoj plemićkoj obitelji 1420. godine, te da je stupio u Franjevački red. Za sva vremena bit će, pak, zapamćeno da je imao hrabrosti i mudrosti izaći pred Osvajača i zamoliti i isposlovati «Ahdnamu». Umro je u Fojnici, na Pazarnicama, kako se zove dio mjesta gdje je smješten Franjevački samostan, 1498. godine, a u samoj crkvi mu se nalaze zemni ostaci već punih pet stoljeća, od daleke 1502.godine…

 

Da bi Fojnički franjevački samostan mogao biti osnovan već u prvoj polovici XIV. stoljeća ponajviše se zaključuje iz sačuvanih  turskih spisa, u kojima se  spominje da su u Fojnici bili crkva i samostan još «za kraljeva bosanskih». U svakom slučaju, uz Kraljevu Sutjesku i Kreševo ovaj fojnički samostan je bio treći oslonac opstanka i života franjevačke provincije Bosne Srebrene, ali i Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, slažu se i franjevci i povjesničari. Danas je, pak, fojnički franjevački samostan nesumnjivo duhovno dobro i ukras Fojnice, nego i turistički magnet, uz već čuveni Reumal… Po onome što nam je kazao fra Tomislav, najvrjednije u povijesno-umjetničkom smislu u Franjevačkom samostanu u Fojnici su nekolicina zasebnih zbirki, s mnoštvom vrlo vrijednih eksponata, te knjižnica i arhiv. Sami franjevci izdvajaju  tzv. Zvizdoviću zbirku sa  «Ahdnamom», darovanim plaštem, Burjultijom Skender-paše i Zvizdovića slikom i pločom kao okosnicom, kao i tzv. Miletića zbirku sa crkvenom odjećom zlatom vezenom, biskupskom odjećom i obućom, krasno urađenom, biskupskim križevima, štapovima i posuđem za svečane službe Božje.

 

Neprocjenjivu povijesno-političku i umjetničku vrijednost ima tzv. Bosansko-franjevačka zbirka, u kojoj počasno mjesto zauzima Grbovnik iz 1340. godine, vjerojatno jedna od najstarijih knjiga u ovim našim krajevima s grbovima «balkanskih zemalja» i pojedinih poznatijih obitelji. U ovoj se zbirci nalazi i «Muhamedov list», dokument o slobodi, slično Ahdnami, starinska zvona, svjetiljke, tintarnice, odlikovanja, pečati, prsteni, križevi, štapovi (biskupski), dukati, satovi, liječnički pribor i dr. Slijedeća velika zbirka jest crkvena zbirka s velikim brojem izuzetnih radova domaćih majstora («fojnička škola») od srebra i zlata. A tu su i zbirke iskopina, oružja, narodnog veza i odijela, prirodoslovna, geološka, kao i etnografska zbirka. U njoj nas je, uzgred rečeno, fra Tomislav propitivao znamo li o kakvom se predmetu iz daleke prošlosti radi, što i nije bilo uvijek lako odgovoriti. Posebna i vrlo vrijedna zbirka jest numizmatička kolekcija s primjercima rimskog i grčkog novca, zbirkom bosanskog i dubrovačkog novca, te raznog slavenskog novca, ugarskog, mletačkog, novca Habsburgovaca, pa sve do zbirke novca dviju pokojnih Jugoslavija.

Ovdje, pak, moramo kazati kako smo bili nemalo iznenađeni da se Fojnički grbovnik, u originalu, čuva takoreći ispod komada crvene krpe u staklenoj vitrini.  A prema onomu što stoji u knjizi fra Mije Batinića «Franjevački samostan u Fojnici od 14. do 20. stoljeća», radi se o neprocjenjivo vrijednoj knjizi, jer se u ovom grbovniku nalazi  niz  od 139 grbova jugoslavenskih zemalja, te bosanskih i srpskih kraljeva i plemića. Na dva naslovna lista nalazi se: na prvom skupu grbovi od devet jugoslavenskih pokrajina, a na drugom starobosančicom napisano, da je te grbove u čast Stjepana Nemanje (Dušana), cara srpskog, narisao pop Stanko Rubčić godine 1340. Tu također ima na latinskom jeziku potvrda iz godine 1800. biskupa fra Grge Ilijića, da se taj grbovnik od pamtivijeka čuva kod franjevaca u Fojnici. O ovom se Fojničkom grbovniku mnogo raspravljalo, priznaju i fojnički franjevci, osobito je li on uistinu original iz 1340. godine, ili je kasnija kopija onogodišnjeg originala, ali nema dokaza kojim bi se ijedno potvrdilo ili dokazalo. No, svakako mu sama vanjština daje mnogo stoljeća života, a i mjerodavni ga priznaju kao autentični kodeks plemićkih grbova. O ovomu vidjeti i u spisima  o grbovnicima dr. Dubravka Lovrenovića…

Najvrjednije osim samog Franjevačkog samostana, već po sebi, je ono što se nalazi u samostanskoj  knjižnici, koja broji oko 50.000 naslova, veli nam fra Tomislav, a posebno vrijedne su inkunabule, njih trinaest. Najstarija je: Nicolai de Lyra: Postillae in S. Scripturam Novi testamenti, iz 1481. godine. Veliki broj djela jesu filozofsko teološka djela tiskana u razdoblju od 16. do 19. stoljeća, ali ima i djela iz drugih područja: povijesti, zemljopisa, medicine, prirodnih znanosti. Neke su posebno zanimljive i vrijedne: djela bizantskih povjesničara Kantakuzena, Zonare, Halkokondila Ane Komnene. Izvanredna djela su De urbibus od Stefanosa, Farlatijev Illyricum sacrum, u osam svezaka, Theinerova Monumenta Slavorum Meridionalium i Annales Ecclesiastici, Waddingovi Annales Minorum i dr. Sa stanovništva be-ha pismenosti i književnosti su, dakako, posebno vrijedna spomena djela starijih bosanskih pisaca kao što su Divković, Margitić, Posilović, Ančić, pisana bosančicom. U samostanskoj knjižnici se nalaze, također, i vrijedni svesci periodičnih izdanja Katoličkog lista, Vienca, Obzora, Danice ilirske, Jugoslavenskih novina, Nevena, Narodnih novina, itd.

 

Ne smijemo zaboraviti dotaknuti i arhivsku građu Fojničkog franjevačkog samostana, za koju je najzaslužniji fra Leonardo Čuturić, jer je  radio na uređenju ovog arhiva i podijelio ga u 23 skupine prema sadržaju dokumenata: dokumenti vezani za Fojnicu, dokumenti pisani bosančicom, stvari iz osobnog života pojedinih fratara, ono što se usko odnosi na samostan i crkvu, o školstvu, o turskim zakonima, o župama fojničkog distrikta, životopisi istaknutih Fojničana, ulomci iz raznih arhiva, kronike i pisma, dokumenti o književnom i prosvjetnom radu franjevaca i drugo. Posebna skupina su turski dokumenti, njih oko 3.000, s kratkom naznakom sadržaja na poleđini dokumenta, koji su veoma  važni za proučavanje razdoblje turske vladavine u Bosni i Hercegovini. Izuzetno je vrijedna i zasebna skupina od 156 dokumenata pisanih bosančicom. U arhivi Fojničkog samostana nalaze se i drugi brojni spisi, kao što su Fojnički ljetopis, Dnevnik fra Grge Martića, prijevodi sultanskih fermana na latinski, zabilježeni narodni običaji, turski fermani, službeni turski spisi registrirani u 10 svezaka, i mnogi neregistrirani, itd…

 

Na povratku, u Kreševu, ljubazni domaćin, vlasnik hotela «Banje» i izvorišta najbolje vode u Europi, po imenu Mate Stanić, započinje priču o Kreševu, malenoj, skoro pa idiličnoj bosanskoj varošici, sa starim bosanskim kućama i kosim drvenim krovovima, za divno čudo  pod zaštitom države, kakva je da je, ali i to je zasebna, druga  priča. U Kreševu se nalazi i Franjevački samostan iz 17. stoljeća, u kojem je i Muzej fra Grge Martića, jednog od najumnijih i najpismenijih Hercegovaca (rođen u Rastovači, pored  Posušja), a zaljubljenika u Bosnu. Ta se priča, ergo, mora kad-tad ispričati …

 

Fojnica, Berlin, svibanj/lipanj 2008.,

Mostar, 13. studenoga 2012. godine

 

Komentari

komentara