U povodu 110. obljetnice rođenja autora ideje ‘otvorenog društva’ – Sir Karl Raimund Popper (1902. – 2012.)

Rodio se 28. srpnja 1902. godine u Beču, u dobrostojećoj, liberalnoj i laicističkoj obitelji židovskog podrijetla, koja će dvije godine prije njegovog dolaska na svijet konvertirati na protestantizam. Prvo je u Beču studirao matematiku i fiziku, pa je potom završio i stolarski zanat.


 

Piše: dr. sc. Mile Lasić

 

Od 1937. do 1945. godine boravio na Novom Zelandu, radeći kao učitelj, a 1946. godine postaje profesorom logike i teorije znanosti na London School of Economics, koja će pod njegovim vodstvom postati centrom teorije znanosti i steći svjetski ugled. Od 1949. godine nije više austrijski, nego britanski državljanin, a 1965. godine dobica plemićku titulu ‘sir’. Umro je u Londonu 1994. godine, u 92-oj godini života, a ostat će među kolegama upamćen kao genijalni mislilac, „pesimistički racionalist“, te pod dvosmislenim pojmom „totalitarni liberal“. Među širom publikom već pola stoljeća uživa nepodijeljeni status tvorca ideje -koncepta „otvorenog društva“.

 

Za razliku od hegelijanizma i marksizma, s kojima je vodio kritički dijalog cijeli život, njemu je – barem tako izgleda u ovom trenutku – povijest dala za pravo. Dok se ono što je trebalo biti izvedba marksizma, a što naravno nikada nije bilo, urušilo samo od sebe 1989./90. u tzv. plišanim revolucijama širom Istočne Europe, a kod nas u „krvavom ropcu“, ideja „otvorenog društva“ nikada nije bila aktualnija. Ako samo otvorite stranice na Internetu s Popperovim imenom zapljusnut će vas val informacija o Popperu osobno, njegovim knjigama i idejama, te onim institucijama koje se bave Popperovim idejama. A njih je na tisuće širom svijeta. Jednom riječju, Karl Raimund Popper je aktualni „sveti otac Marx“, s njegovim idejama se bave i na Istoku i na Zapadu. Doduše, ovdje se mora odmah kazati da Popper nikada nije želio biti prorokom, no njegove su teorije i vizije – objektivno gledano – proročanske. Bez Popperovih ideja, naime, ne može se zamisliti liberalno društvo, što ne znači da su Popperova „filozofija slobode“ i ideja „otvorenog društva“ riješili „kvadraturu kruga“ za sva vremena. Dapače,  Popperov „kritički racionalizam“ i koncept otvorenog društva – dosljedno mišljeno – traže tek odgovore na bespuća aktualne nedosljedne prakse i mišljenja u liberalnim zapadnim društvima i društvima tranzicije. A kod nas se „otvoreno društvo“ ni ne nazire, unatoč vrijednom trudu Popperovih poštovatelja, koji to jesu i kada o samom ocu ideje „otvorenog društva“ ne znaju dovoljno. Guše ga nacionalistički i neostaljinistički, autoritarni otrovi, odnosno „neprijatelji otvorenog društva“, govoreći popperovski.

 

Popper je doslijedno podvrgavao moralno-filozofskoj kritici sve velike filozofske sustave, posebno Platonov, Hegelov i Marxov, bivajući dosljedno skeptičan prema svim teorijama naturalističkog determinizma i „historicizma“. Nema idealnog društva, nema vječnih „povijesnih zakona“, kako su mislili spomenuti i mnogi drugi filozofi. Povijest sama po sebi nema imanentni smisao, nositelji progresa nisu nikakvi opunomoćeni kolektiviteti, posebno ne oni nacionalni, nego isključivo samoodgovorno djelujući subjekti, koji su, naravno, izloženi i iskušenju pogrešaka. Posebno u spisu „Bijeda historicizma“ („Das Elend des Historizismus“), što je izravno poigravanje s Marxovom „Bijedom filozofije“, podvrgnuo je Popper izravnom nijekanju ne samo Marxove, nego i Hegelove (i Fichteove) i druge „vječite zakone“, tvrdeći da se povijesni razvoj ne može ni objasniti ni predvidjeti putem „vječnih“ ili „historijskih zakona“, koji su, zapravo, puka destilacija društvenih teorija određene epohe.

 

No, njegovo najčuvenije djelo je „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“ („Die offene Gesselschaft und ihre Feinde“), nastalo u vrijeme nadirućeg fašizma u Europi i u vrijeme njegove „novozelandske faze“, u kojoj je Popper podvrgao kritici svaku vrstu „totalitarne filozofije“, koja je idejno-povijesno utemeljena. Pri čemu su posebice „nastradali“ Platon, Hegel  i Marx. U Platonovoj „idealnoj državi“ Popper vidi samo „pra-model“ neslobode – „ustanak protiv slobode“, zapravo, a u  Hegelovoj  „dijalektičkoj metodi“ i glorifikaciji uma apologiju svemoćnoj, autoritarnoj državi. Iako je Hegel i danas ključna filozofska figura na svim studijama filozofije širom svijeta, na njega se, uzgred rečeno, pozivaju i oni s desna i oni s lijeva, za Poppera je Georg Friedrich Wilhelm samo „intelektualni šarlatan“. Logično je, ustvari, da ni onaj koji je „Hegela postavio na noge“, slijedeći njegovu dijalektičku metodu, nije mogao proći mnogo bolje. Kod „totalitarnog liberala“ Poppera i Marx i marksizam, kao i bilo koji oblik

 

„socijalističkog kolektivizma“ zaslužuju samo kritiku i prijezir. A već je rečeno da se Popper užasavao ne samo „egalitarnih utopija“, nego i  svih mogućih utopija vezanih za „nacionalnu državu“. Svi „zatvoreni sustavi“ se imuniziraju na kritiku i nesposobni su za bilo kakav napredak, ustvrdio je Popper, dok  „otvoreni sustavi“ podrazumijevaju i rizik i kreativnost, pa su time i progresivniji i uspješniji. I znanstveni i politički sustavi se mogu tek tada prihvatiti ako su „sposobni učiti“, ako su  spremni na samokorekture i promjene. Iz ove Popperove mudrosti mogli bi itekako što naučiti i naši unitaristički i separatistički akademski i politički slijepci, koji tvrdoglavo glorificiraju tzv. nacionalnu državu a riječ je o tomu da se ona u uljuđenom svijetu već u prvim europskim susjedstvima upustila putem teorije i prakse prenijetog ili djeljivog suvereniteta (uključivo višerazinskog upravljanja) u potragu za trans-nacionalizacijama i integracijama koje ne niječu, nego revitaliziraju klasičnu nacionalnu državu. Izmještajući tzv. etnorušilačko načelo u bitku nacionalne države na supranacionalne razine omogućene su opisane revitalizacije i inte-integracije, zapravo trannsnacionalne socijalizacije iliti pulsacije, o kojima je i Popper  sanjao…

 

Popper je, dodajmo na samom kraju, cijeli život  nemilosrdno kritizirao  i „evolucionarne teorije spoznaje“ i naglašavao hipotetički karakter svake „objektivne spoznaje“. Pa se tako „kritički  racionalizam“ može smatrati i glavnim obilježjem njegova mišljenja. On se, dakako, kao metoda može ili mora  primijeniti i na Popperovo učenje, kako njegove ideje i koncepte ne bi progutalo (ne)vrijeme. Dakako da je Popperov „kritički racionalizam“ tek jedna od znanstvenih teorija, ali liberalno društvo se više ne može misliti bez Popperovih ideja. Jednom riječju, politička moderna i Popper idu dobro jedno uz drugo…

 

Komentari

komentara