U želji da zahvati što šire biračko tijelo Josipović se počeo raspadati

Zagreb, 08.12.2014 - Predsjednicki kandidat Ivo Josipovic predstavio svoj izborni programEkonomisti kažu da je vrijeme najvažniji resurs koji posjedujemo, pa stoga predlažem da ostvarimo značajne vremenske uštede i proglasimo Kolindu Grabar-Kitarović pobjednicom drugog kruga predsjedničkih izbora, ne gubeći još čitav tjedan na ovu predizbornu gnjavažu i sluđivanje nacije pričom o nekakvoj neizvjesnosti rezultata ovih izbora.

Jer, što je drugo nego sluđivanje ako se jedan dio nacije u neizvjesnosti nada da će se desiti čudo i njihov kandidat se konačno početi boriti za mjesto na koje pretendira, i kada ta kolektivna neuroza traje već tjednima, dok drugi dio nacije mora živjeti pod stresom koji inducira ovaj prvi njen dio, uvjeravajući ga, pa i tješeći, da mu je nada uzaludna? Smatram da ni aktualni predsjednik Josipović ne bi imao ništa protiv da se ova maskarada čim prije završi i omogući mu se častan otpust, bez daljih okolišanja. Dapače, konačno bi mogao odahnuti i relaksirati se od stresa koji mu očito ne prija.

Prvi dojam je uvijek presudan

Svako dalje natezanje oko ovih izbora pretvara se u neukusno mrcvarenje, svaki novi TV-duel samo još bolnije potvrđuje nešto što smo već konstatirali, nešto previše očigledno – Josipović gubi ove izbore. Sinoćni duel na RTL televiziji također je potvrdio dojam kojim je zaključen prvi krug – Grabar-Kitarović dobija ove izbore. Josipović je jednostavno očajan, usiljena držanja, katastrofalna govora tijela, ne gleda protukandidata u oči, ne gleda u kameru, ne komunicira ni sa kim, ono što pokušava pričati djeluje potpuno neuvjerljivo, pa čak i njemu samome, prenapet je, nervozan… Otuda ne čude glasine da su nakon duela još u studiju razmijenjene teške riječi između njega i članova njegova stožera.

Možda se nekome ovakve ocjene i predviđanja na osnovu govora tijela i prvog dojma čine paušalnima i neuvjerljivima, no ta stvar je presudna otkad je televizije i televizijskih duela. Kako je to pregnantno izrazio još veliki filozof George Berkeley: esse est percipii – bit je u onome što neposredno vidimo, ili, jednostavnije: „sve je baš onako kako izgleda“. To je tako još od prvog TV-duela koji je održan u Americi, 23. rujna 1960., između tadašnjeg potpredsjednika Richarda Nixona i Johna F. Kennedyja. Kao što znamo, Nixon je na osnovu anketa prije TV-duela bio u prednosti, njegova poruka je ljudima zvučala uvjerljivije, bio je favorit. Za Kennedyja se govorilo da je mlad, da nema iskustva, nije imao čvrstu podršku ni u svojoj stranci, a uz to je bio i katolik, što su sve bile osobine koje mu nisu išle u prilog.

A onda je došao duel na TV-u. Nixon je pred kamerama bio blijed, ispijen (netom je izašao iz bolnice), napadno se znojio, bio nervozan, dok je Kennedy bio opušten, prirodan i odisao samopouzdanjem. Te večeri je Nixon izgubio izbore. Premda je Nixon u kasnijim debatama popravio svoj nastup i bio puno elokventniji i bolji od Kennedyja, katastrofa prvog nastupa nije se mogla ničim popraviti. Kao što je prokomentirao povjesničar medija i autor knjige Presidential Debates: Forty Years of High-Risk TV, Alan Schroeder, “(n)iste ljudima iz glave mogli izbrisati sliku koja im je ostala od prve debate”. Prvi duel je preokrenuo plimu i Kennedy je dobio izbore. Prošlo je punih šesnaest godina nakon što su se predsjednički kandidati ponovno usudili izaći pred kamere na duel. Bilo je bitno ne izložiti se neposrednom dojmu gledatelja, koji u sebi krije nesavladljivu moć, jer previše otkriva.

Od doktora Jekylla do gospodina Hydea

Predsjednički izbori su specifični po tome što je na njima presudna osobnost kandidata, oni su gotovo u potpunosti personalizirani i fokus je na individalnim kvalitetama kandidata. Međutim, njihova osobnost ne smije biti previše naglašena, ne smije preći u osobenost, kao što je to bilo u slučaju Bandića, recimo. Osobeni kandidati mogu dobiti parlamentarne izbore, poput aktualnog premijera Milanovića primjerice, gdje njihova osobenost biva amortizirana stranačkim programom i stranačkom infrastrukturom, ali jako teško predsjedničke. Predsjednički pak kandidat mora imati osobnost, ali i ostavljati dojam stabilnosti, dosljednosti, samouvjerenosti.

Neobično je da je Josipović u svom mandatu nekako uspijevao odavati upravo dojam takve osobe, dok sada vidimo da je to više bio puki dojam izgrađen na temelju njegove neaktivnosti, a čini se i na fingiranim anketama, nego na nekim njegovim pozitivnim kvalitetama. Da se nešto čudno dešava u predsjednikovom izbornom stožeru i sa samim Josipovićem, bilo je vidljivo još ljetos. Naime, odmah nakon prvih reakcija na najavu kandidature Grabar-Kitarović, neki su analitičari najavljivali da bi Josipović, mogao izgubiti „već dobivene“ izbore, jer su iz njegovog stožera počele stizati jako nervozne reakcije, počev sa produkcijom “afere Barbika”, pa do neprimjerenih izjava sa seksističkim konotacijama.

Očito strahujući od toga što je glavni oporbeni tabor kandidirao jaku kandidatkinju, koja drži desnicu a istovremeno bi se mogla svidjeti i centru, Josipovićev stožer se odlučio na preventivni napad, koristeći se zaplotnjačkim metodama. Time je Josipović ishitreno pokazao svoje drugo i neobično lice. Postupio je poput kakvog šutljivog dečka koji na sve ostavlja dojam samozatajnog, milog, pa čak i pametnog stvorenja dok ne progovori, a kada konačno progovori, na opće iznenađenje, progovori jezikom ogovaranja, niskih udaraca i intriga. To ga je koštalo aureole koju je dotad imao kao nekonfliktna i stabilna osoba – a sada je jasno da ga košta i drugog mandata. Taj privid uglađenosti i stabilnosti se raspao kao mjehur od sapunice.

Filozofija nihilizma u službi politike očaja

U stvari, za Josipovića i njegov ugled manje-više, pa čak i za gorespomenuti uzaludni vremenski trošak čekanja do nedjelje navečer. Glavni razlog što priželjkujem da se čim prije teleportiramo na kraj ovoga tjedna jest taj što je predsjednik Josipović počeo koristiti svoju funkciju kako bi davao legitimitet najzačudnijim i po svemu ekstremnim rješenjima. Sa simboličke funkcije nekoga tko bi trebao biti faktor integriranja i stabilnosti društva on sada uporno lansira ekstremističke ideje koje će dodatno destabilizirati i galvanizirati ionako trusnu političku arenu u Hrvatskoj.

Stvar je ponajviše u tome da mu se čitava koncepcija kampanje počela naglo rasipati, a on stao besciljno lutati od jedne do druge platforme, kupeći pritom sve radikalnije i radikalnije ideje, u očajničkoj nadi da nekako skrpari nedostižni broj glasova potrebnih za pobjedu. Kao što znamo, kad se jednom upadne u glib svaki nagli pokret uglibljenoga vuče još brže ka dnu, pa on u svom očaju postaje opasan i za sebe i za okolinu. Naime, ovakvo koketiranje s ekstremnim idejama odlika je političkog nihilizma i recept za katastrofu: sa simbolički najvišeg mjesta nam se servira jedna voluntaristička i relativistička filozofija da “sve ide”, da “sve može”, da je “sve dozvoljeno”.

Dok se u prvom krugu očitovao kao idejno blizak radikalnim zelenim aktivistima iz ORaH-a, u drugom krugu se on sve više predstavlja kao kandidat blizak idejama rubne ljevice i aktivista iz Živog zida, pri čemu taj pokušaj identificiranja zadobiva i grosteskni karakter, jer niti ga aktivisti Živog zida prihvaćaju kao reprezenta njihovih ideja, niti on sam pritom ostavlja dojam uvjerljivosti. U pokušaju da zahvati u ono što mu ne pripada, Josipović se počeo raspadati i gubiti vlastiti identitet. Uz to, postao je glavni faktor nestabilnosti i radikaliziranja hrvatske političke scene.

Normalizacija ekstremizma i put nadolje

U kojoj je mjeri predsjednik Josipović zauzeo poziciju glavnog generatora nestabilnosti i proponenta radikalizma u Hrvatskoj, možda je najbolje u svom komentaru pisma koje je Josipović uputio udruzi “Franak” ilustrirao naš poznati financijski stručnjak, Nenad Bakić:

“U svakoj normalnoj zemlji bi se sutra dionice banaka survale, a taj pad bi bio otprilike jednak umnošku:

– procjene utjecaja na njihove bilance

– vjerojatnosti da predsjednik može nešto učiniti po ovome

– vjerojatnosti izbora kandidata Josipovića opet za predsjednika.”

To što dionice banaka i ovog jutra miruju, možda je znak da nismo baš normalna zemlja, a možda i znak da Josipovićev reizbor i nije baš vjerojatan. A možda i oboje, s akcentom na potonje.

Glavni problem kod radikaliziranja i destabilizacije jednog društva nije nikad postojanje ekstremnih političkih opcija. Takvih opcija će uvijek biti u društvu i zauzimat će rubna područja političkog spektra. Problem nastaje onog trenutka kada mainstream političari počnu gurati ekstremističku ideologiju, čime joj daju privid normalnosti a njihovim protagonistima politički legitimitet. To je Rubikon koji je predsjednik Josipović u svojoj neobuzdanoj potrazi za nedostajućim glasovima bez problema prešao. Time je, srećom, potpuno ogolio činjenicu da on ne može više biti faktor integracije i simboličnog objedinjavanja društva, već da je postao faktor dezintegracije, društvenih podjela i konflikta.

I zato je neophodno da već sada proglasimo njegov definitivni poraz i skratimo ovu predizbornu kampanju, kako bismo blokirali mogućnost da se hrvatsko društvo i dalje kontaminira radikalnim idejama. Stoga je najbolje ignorirati dalji tijek kampanje, sve dok se ovaj unaprijed dobijeni meč ne privede kraju, kako bismo sačuvali ono malo zdravog razuma koji nam je još preostao. Josipovićevo simboličko mjesto je, sasvim izvjesno, zauzeo drugi kandidat, odnosno, Kolinda Grabar-Kitarović, za koju se samo možemo nadati da će naučiti ponešto iz grešaka svoga protivnika,  tj. da se neće povoditi za populističkom galamom i dodvoravati se ekstremističkim ideologijama – već biti „engleska kraljica“ ili, kako se to kaže, predsjednica svih građana Hrvatske, i na taj način relaksirati, radikalnim ideologijama prilično kontaminiranu političku situaciju u Hrvatskoj.

Borislav Ristić/politikaplus.com

***

Statovi autora izneseni u autorskom tekstu objavljenom na HSPF.info – Portal Hrvatskog Studentskog Politološkog Foruma nisu nužno stavovi Udruge.

Komentari

komentara