‘U zemlji zarobljenog uma’ – Ovakve promocije jedne knjige nije bilo u Mostaru već 15 godina

U izdavaštvu nakladničke kuće Rabic, poznatije kao ‘Smeđa biblioteka’ iz Sarajeva u utorak večer u Umjetničkoj galeriji Kraljice Katarine Kosača u Mostaru upriličena je promocija knjige ‘U zemlji zarobljenog uma’, vrsnog bosansko-hercegovačkog autora, profesora Mile Lasića.


 

Knjiga dr. sc. Mile Lasića objavljena je kao 20. naslov u poznatoj Smeđoj biblioteci izdavačke kuće “Rabic” iz Sarajeva, knjižnici esejistike, na koju je ponosan i Goran Mikulić kao direktor i vlasnik ove izdavačke kuće, i urednik biblioteke Željko Ivanković. Mikulić je istaknuo da kao izdavač neće kukati kako je teško objaviti knjigu (jer ta informacija nije nikakva novost), ali da od svojih načela objavljivanja kvalitetnih autora i kvalitetnih naslova neće odustajati, bez obzira na ono što se danas na tržištu najviše prodaju.

 

O novoj knjizi ovog istaknutog profesora sa mostarskog Sveučilišta, koja predstavlja svojevrsnu lekciju o važnosti i vrijednosti, ali i potrebi slobodnog i kritičkog mišljenja, govorili su Željko Ivanković, urednik nakladničke kuće Rabic, te recenzenti knjige Ivan Anđelić, ravnatelj HLI-ja, i Josip Muselimović, poznati mostarski odvjetnik, pisac i novinar.

 

– U svojoj novoj knjizi čiji je sam naslov inspiriran poznatom knjigom Časlava Miloša ‘Zarobljeni um’, autor naš prostor i zemlju opisuje kao zemlju u kojoj ideologija sužava prostor. Sve oko sebe gledamo na jedan uzak, ideologijski način. Vjeru, Boga, naciju i sve druge vrijednosti svodimo na jedan uzak način i to omogućava manipulatorima ideologija da mogu nama manipulirati. Ideologija podanike stavlja u čopor, krdo, masu, stado…, nacionalnih, vjerskih, ateističkih, bilo kojih, dakle i političkih zastava. Ideologija od takvih pravi navijače, religijske pripadnike sa što manje misli, jer ona ne dopušta pojedince. No, profesor Lasić ne pripada nijednom toru, nego poput Don Quijotea juriša na promjene. On do kraja politologijski i sociološki raskrinkava zarobljeni um i nudi alternativu, pokazuje da se mora misliti drukčije, kazao je u svome izlaganju Željko Ivanković.

 

Ivanković je rekao da živimo u vremenu globalizacije kao novog oblika kolonijalizma sa žestokim nacionalnim i unutarnacionalnim sukobima, a nekadašnje jednoumlje pretvoreno je u tri jednoumlja.

 

Ova nam knjiga pokazuje upravo to, a autor nas podsjeća: tamo gdje svi misle isto, nitko ništa ne misli. On nudi alternativu, a ona pokazuje da se mora misliti svojom glavom. Ova knjiga govori kako zarobljeni um i dalje funkcionira kao najprimitivniji kalup u koji nas žele smjestiti. Ova je knjiga, uz cijeli niz knjiga u Smeđoj biblioteci, živo svjedočanstvo o našem vremenu i prostoru, ona, kao u bajci ‘Carevo novo ruho’ pokazuje da je car gol i ogoljuje ga svojom moralnošću i intelektualnošću”, istaknuo je Ivanković.

 

Ivan Anđelić iz Hrvatskog leksikografskog instituta istaknuo je da je autor gotovo usamljen, iako, naravno, ima istomišljenika: on uporno upozorava na potrebu za novim rješenjima za budućnost ove zemlje, izvan uhodanih klišeja, a za svoje teze uvijek citira važne intelektualce, ne bi li tako lakše približio misao.

 

– Knjiga je pisana lijepim hrvatskim jezikom kojim, bosansko-hercegovačkog idioma bez napadnog upliva suvremenog hrvatskog novogovora, kojim ostavlja dojam kontinuiteta hrvatskog jezika na ovim prostorima jer jezik je živo razvojno tkivo i predstavlja organski duh naroda, napomenuo je Ivan Anđelić u svojoj recenziji.

 

– Ova knjiga je uistinu vrijedan grumen zlata i zaslužuje zlatne korice. Satkana je od prelijepih misli i još ljepših savjeta kako krenuti naprijed. Ovdje je riječ o knjizi koja se ne može na uobičajen način ni predstavljati ni čitati, ona zahtijeva mir, povratak na početak i ponovno čitanje, a neka poglavlja ove knjige zahtijevaju i ozbiljne okrugle stolove, istaknuo je Muselimović osvrćući se na Lasićevo novo djelo.

 

Vidno počašćen komentarima svojih recenzenata i brojnom publikom koja je nazočila promociji sam autor se u svome kratkom izlaganju još jednom osvrnuo na društvo u kojem živimo.

 

– U našem društvu nemamo dovoljan broj slobodno-mislećih ljudi, jer tko se tako ponaša ubrzo mnogima upada u oči. Želio bih da nas je više i da je žešća konkurencija onih koji misle svijet na jedan kompleksniji način. Još uvijek smo zemlja jednodimenzijalnih ljudi, ljudi zarobljena uma. Nismo zemlja slobodnih ljudi. Nažalost zemlja smo koja pristaje na okove, samo se rijetki bune tome. Mora se biti sposobno izvršiti samorefleksiju, istaknuo je u svome izlaganju autor knjige zahvalivši svima koji su na bilo koji način sudjelovali u stvaranju ove knjige.

 

– Poštujem puno ljudi, ali nikoga kao Ivana Lovrenovića. Jedne prilike mi je rekao: ‘Mile, sloboda postoji samo u nama i samo onoliko koliko je uzmemo, nitko nam je neće dati.’ Dakle, mora se izvršiti ono što mislite da treba biti artikulirano. Dakako, moja sloboda ne smije ugrožavati slobodu drugoga, rekao je Lasić i dodao činjenicu, kako je rekao Ivan Vukoja – da on živi i ponaša se kao slobodan čovjek, duguje svojim prijateljima.

 

Kako je u svome izvještaju u Dnevnom listu napisala novinarka Andrijana Copf, ova promocija knjige nije bila tek puko predstavljanje još jednog naslova, nego i spoznaja važnosti jednog individualca i njegove hrabrosti da se kritičkim mišljenjem glasno, hrabro i javno usprotivi mišljenju većinu, o njegovoj spremnosti da misli svojom glavom i da javno ukaže na greške koje su u javnosti serviraju kao nepobitne i neupitne istine. O koliko velikom događaju je bila riječ svjedoči i ocjena Mire Petrovića, urednika Motrišta koji je kazao: “Ovakve promocije jedne knjige nije bilo u Mostaru već 15 godina”!

 

 

RECENZIJE

 

Riječ Josipa Muselimovića na promociji knjige dr. Mile Lasića „U ZEMLJI ZAROBLJENOG UMA“, održane 27. studenoga 2012. u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača u Mostaru

 

Dame i gospodo,

 

Davne 1404. godine, vraćajući se iz Visokog sa zasjedanja bosanskog Sabora i krunidbe  kralja Stjepana Kotromanića, opisujući stanje u posjećenoj zemlji, poklisari Dubrovačke Republike, izvijestili su kneza ovim riječima:

 

Svijetli kneže,

 

U Bosni ne vidjesmo reda ni posluha. Na svakom koraku su nered i otimačina. Od potopa svijeta, nama se, svijetli kneže, čini da se puk nigdje toliko nije uznemirio.

 

Iz ovog izvješća možemo vidjeti da je bosansko kraljevstvo uoči potpunog sloma i pada pod osmanlijsku upravu bilo u stanju potpunog rasula. Što se događalo u pet stoljeća turske vladavine, manje-više svakom je poznato.

 

Knjiga koju večeras predstavljamo kulturnoj i inoj javnosti, uz ostalo, nastoji pronaći odgovor i na pitanje – zbog čega se naše društvo i dan danas nalazi u stanju rasula, zbog čega nema reda i ustroja, zbog čega živimo u zemlji zarobljenog uma, i zbog čega se grad Mostar, kao neki napušteni otok, nalazi u samrtnom hropcu.

 

Možemo li se zadovoljiti onim što je jedne prigode napisao mudri nobelovac Ivo Andrić?

 

– Dugotrajno robovanje i loša uprava mogu toliko unakaziti shvaćanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju, da se potpuno izvitopere te da takav poremećen narod ne može razlikovati ne samo dobro od zla nego i svoju korist od vlastite štete.

 

Kada sam, prije  vremena, pozvan za sudjelovanje u predstavljanju knjige „U zemlji zarobljenog uma“, visoko cijeneći sve ono što sam pročitao od njenog autora prof. dr. Mile Lasića, i unatoč brojnim obvezama, nije bilo nikakve dvojbe.

 

Pozivom sam bio počašćen. Međutim, nakon što sam knjigu pročitao i zatvorio njene posljednje stranice, tražio sam odgovor na pitanje – kako se izdavaču i autoru zahvaliti na pozivu i zamoliti ih da u njenom predstavljanju sudjeluje neka druga osoba? Zašto?

 

Kada sam zatvorio  posljednje stranice ove iznimno vrijedne knjige, shvatio sam da se ona na uobičajen način ne može predstaviti – shvatio sam da se ova knjiga na uobičajen način ne može ni čitati – zapravo, shvatio sam da ova knjiga zahtijeva potpuni mir i potpunu koncentraciju, da zahtijeva povratak na početak pa polako, od stranice do stranice, razmišljati o univerzalnim porukama koje ona šalje.

 

I ne samo to. Neka od poglavlja ove knjige zahtijevaju okrugle stolove i najozbiljnije rasprave najozbiljnijih i najumnijih ljudi.

 

Tako na petnaestak stranica knjige – od l50 do 165 stranice, u kolumnama „Osmanlije ponovo jašu na Balkanu“ i „ Mnogi u Bosni i Hercegovini traže iver u tuđem oku a  brvno u svom ne vide“ autor – kao nitko drugi i KAO nitko na ovakav način – piše o turskom dahu među bosanskim brdima i opasnim  ambicijama i aluzijama prema Bosni i Hercegovini, ali i o oduševljenju i  pozitivnom značenju povratka vladike Grigorija u drevno eparhijsko središte u Mostaru.

 

Za autora knjige nema dvojbe o tome što je SDP BiH i tko je njen čelnik, kao što nema dvojbe ni o očiglednoj majorizaciji hrvatskog naroda u  postdaytonskoj BiH.

 

Neka mi profesionalna solidarnost dopusti nešto duže zadržati se na 82. stranici i poglavlju „Ilija Jakovljević u raljama primitivizma“.

 

U ovom eseju autor opisuje kako je, jednom prigodom, kod uličnog prodavača u Mostaru, naišao na kapitalna djela istaknutog pisca, pjesnika i odvjetnika Ilije Jakovljevića, i to ona koja su 1926. i 1940. godine izišla iz zagrebačke Nadbiskupske tiskare i Hrvatske književne naklade.

 

Proza i poezija, život i djelo Ilije Jakovljevića, u kulturnoj baštini našeg naroda nisu našli mjesto koje im pripada.

 

Njegovi romani, memoarska proza, eseji, pripovijetke i poezija, morali bi biti vrednovani na isti način kako se u njemačkom narodu vrednuje poezija velikog Wolfganga Goethea, koji je jedno vrijeme, također, bio odvjetnik u Frankfurtu. Koliko je meni poznato, u ovom eseju, prvi put svjetlost dana ugledala je sjajna pjesma Ilije Jakovljevića „Hercegovina“.

 

Teško je sve zabilježiti. Stoga želim podsjetiti autora knjige da je Matica hrvatska svjesna djela ovoga u Mostaru rođenog odvjetnika, pisca i pjesnika, prije sedam godina podigla spomenik koji se nalazi ispred škole koja nosi njegovo ime.

 

Sve to nije dovoljno pa se autor s pravom pita – zbog čega se velebno djelo  Ilije Jakovljevića još uvijek nalazi u raljama primitivizma – na pragu potpunog zaborava, i to baš onakvog kakav je nastao od 1948. godine, od vremena njegovog ubojstva u logoru na Savi.

 

Putujući stranicama knjige „U zemlji zarobljenog uma“, nije teško uočiti da njen autor manirom slobodoumnog mislioca s pravom mjerom i ocjenom ukazuje na ponašanje i lijevih i desnih, i onih u centru i onih izvan svih centara. I kardinalu i reisu, i predsjedniku i dopredsjedniku, ministru i doministru, uredniku i novinaru, autor manirom sveučilišnog profesora, briljantnog intelektualca i iskusnog diplomate, piše, savjetuje i poručuje ono što misli.

 

Serijom zanimljivih portreta autor nas podsjeća na ljude koji svojim angažmanom zavrjeđuju sjećanje i poštovanje:

– Tako će za Branka Mikulića reći da je to najznačajniji hrvatski političar iz Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću;

– Za Ivana Lovrenovića – da je Miroslav Krleža i Vlado Gotovac u jednoj osobi, zapravo da je  onovremeni Ivan Frano Jukić;

– Za Ivana Vukoju da je  čovjek snažnog uma i urednik časopisa Status – časopisa koji nema premca na prostorima ex Jugoslavije i da se s pravom može mjeriti s najznačajnijim svjetskim časopisima toga profila u Europi i svijetu,

– Za Miru Petrovića da je veliki pjesnik kao što su velika i Motrišta, časopis koji uređuje,

– Za Dragana Marijanovića – pisca, pjesnika i putopisca, te da s njegovim hodoljubljima putuje zemljom koju nije imao priliku dovoljno upoznati.

 

Dame i gospodo,

 

Pred nama se nalazi buket eseja i rasprava, nekoliko znanstvenih i stručnih intervencija, u stvari – pred nama se nalazi krležijansko promišljanje naše današnje društvene stvarnosti iz pera sveučilišnog profesora i znanstvenika, briljantnog pisca i slobodoumnog mislioca i iskusnog diplomate – prof. dr. Mile Lasića pa Vam ju najtoplije preporučam. Autoru ove vrijedne knjige upućujem najiskrenije čestitke, želim mu dobro zdravlje i daljnje spisateljsko nadahnuće.

 

 

Riječ Ivana Anđelića na promociji knjige profesora  dr.  sc. Mile Lasića „U ZEMLJI ZAROBLJENOG UMA“, održane 27. studenoga 2012. u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača

 

Poštovani slušatelji,

 

Pred nama večeras imamo knjigu i autora potpuno originalnog izraza i načina ponašanja.

 

Knjiga nudi 29 eseja objavljenih na portalima i sedam tekstova pisanih kao prilozi za novu političku kulturu.

 

Autor je bogatog privatnog iskustva, izuzetnog poznavanja teorijskih aspekata političke i sociološke teorijske misli, pomiješane sa osjećajem privrženosti ovoj našoj zemlji, koju drži svojom domovinom, pa prirodno gaji i empatije prema njoj te ulazi u mnoge pore života dajući dijagnoze i obrise izlaska iz zamršenog anagrama koji se zove Bosna i Hercegovina. Ne može se ne primijetiti količina tuge i žala za izgubljenim vremenom, ljudima i dobrima tijekom ratnih i poratnih zbivanja. Obnašajući diplomatsku službu u Njemačkoj sa pristojne prostorne distance, dobro informiran, živeći u potpuno normalnom civilizacijski strukturiranom društvu sa jasno izgrađenim i definiranim pravima, zajamčenim slobodama pokušava analizirati pa potom dati kroki zaključaka za ponašanje društvenih i političkih struktura u Bosni i Hercegovini. Sve što se kod nas dešava ili što se dešavalo nalazi se u povijesnim iskustvima i kolektivnim pamćenjima najvećeg broja europskih država. Autor čak i transmisiono želi prenijeti dio tih iskustava, htijući prije svega omogućiti i ostvariti kulturu dijaloga iz koje će prirodno se ostvariti makar elementi interkulturalnosti kao dio poželjnog trenda njegovanja međusobne snošljivosti i zajedničkog života. Tako autor u eseju „Slovo Gorčina iliti zapis o samoponiženju“ kaže „Poželio bih dakako da gorki pelin mojih ranijih zapisa o našem međusobnom unižavanju kroz povijest ne bude u funkciji ružnih resantimana i prostačke osvete, nego da pobudi poriv za međusobnim izmirenjem i uvažavanjem naših minijaturnih različitosti koje su naši nacionalisti napuhali do nebeskih visina“.

 

Potežući reminescencije na minulo ratno doba, rastu mržnje i nepotrebno naglašenog nacionalizma pomiješanog sa svim destrukcijama pa i kulturocidom izbacivanjem na smeće knjiga Miroslava Krleže i Ilije Jakovljevića bez obzira na njihove opće prihvaćene izuzetne književne vrijednosti sa kojima se Hrvati baš ponose. Iako je Ilija Jakovljević bio katolik u isto vrijeme partizan pa su ga uhitili i ubili pod misterioznim okolnostima upravo partizani, naše percepcije o hrvatstvu kao matrici su ubijale i njegovo književno djelo. Nisam odolio želji da iz eseja prenesem nježne izjave ljubavi prema rodnoj Hercegovini ovog velikog književnika objavljenoj u poemi Hercegovina pod naslovom „Otrov uspomena“ Zagreb, 1940.

 

HERCEGOVINA

 

Kad sve nas prezre i ostavi:

I smrt i život i nada,

I sunce kada se ugasi,

Dok sumrak na dušu pada –

Poći ću na put posljednji

Kroz šibe, zmije i drače,

U dragi ću sklonit se zavičaj,

Zagrlit vječne orače.

 

Naravno, autor se bavi i književnim stvaralaštvom pa i njihovim perjanicama poput Abdulaha Sidrana, Marka Vešovića, fra Marka Oršolića, Emira Kusturice, Dragana Marjanovića i dr. Stalno zabrinut za spor civilizacijski, ekonomski i kulturološki hod Bosne i Hercegovine u posljednje mirnodopsko vrijeme uporno upozorava na potrebu potrage za novim rješenjima izvan uhodanih klišea i stereotipa koji nisu ni jednom narodu ni čovjeku ponudili nadu u budućnost. Za svoje teze uvijek citira moćne intelektualce ne bili snagom njihovog i svoga argumenta približio misao koju zagovara. Tako u eseju „Moja zapadno balkanska Europa“ citira akademika Srećka Džaju koji kaže „Budućnost BiH se ne može graditi na iluziji o njezinoj tisućugodišnjoj državnosti, nego na stvarnom poznavanju i uvažavanju njezine izlomljene prošlosti i sadašnjosti i na izboru političkih modela koji bi odgovarao njezinoj stvarnosti. Pri tom ipak ima jedna konstanta koja se provlači kroz BH povijest a koju se ne bi smjelo zaboraviti. Bosna i Hercegovina je, naime, usprkos svim mijenama kojima je kroz svoju povijest bila izložena – pa ostala povijesni krajolik, to jest prostor koji je bio izložen i dramatičnim promjenama, ali je sačuvao svoje ime i geo političke obrise“. Također citira Ralfa Dahendolfa koji piše „Za promjene političkog sistema dovoljno je šest mjeseci, za promjene ekonomskog sistema treba šest godina, za izgradnju civilnog društva (civilne ili političke kulture demokracije) treba najmanje 60 godina“, pa se uporno poziva na principe tolerancije za koje Karlo Poper ističe „Trebamo u ime tolerancije inzistirati na svome pravu da ne toleriramo ne toleranciju. Trebamo inzistirati da svaki pokret koji propovjeda ne toleranciju sam sebe stavlja van zakona, a poticanje na ne toleranciju i diskriminaciju trebamo smatrati kaznenim djelom“.

 

U polemikama sa postojećim nacionalnim strankama kao i SDP-u za koju također nalazi neprepoznatljivost sa bilo kojim oblikom demokracije, pogotovu sa socijaldemokracijom ističući neupitnu potrebu za kulturom dijaloga, za mogućnošću traženja alternativa, za traženje, nuđenje i pristajanje na kompromis. On nudi kao jedino uređenje zemlje po modelu konsocijacije koje uvažava sve ono što znamo da ne valja pa čak i pristajanje na ustupke drugim ili trećim. Samo pristajanje otvara mogućnost daljem dijalogu i šansu kompromisu. U tom cilju nužna je izgradnja makar elemenata civilnog društva koje bi trebalo biti istinsko alternativno biće sastavljeno od pojedinaca i skupina samo da ne bude kako Ivan Šarčević kaže da su „udrugaši, zapravo dijalog sveli na tehnologiju, na isprazno brbljanje o tobožnjoj političkoj korektnosti, u besplodnu kritiku svih, u ono da svatko može reći što misli pa se na svojim seansama nerijetko muče i troše vrijeme kako budalasta mišljenja i glupe stavove opravdati ljudskim prvima. Oni ustvari mašu praznim frazama o nužnosti dijaloga da bi kao zamaskirani izvođači ili pomagači loše politike svojih poslodavaca zaradili koju paru. I oni su urušili smisao dijaloga i nevladina sektora. Zato su mnoge nevladine ili religijske udruge kako naše tako i inozemne, koje se bave dijalogom, odavno kazališta samo istih lica, istih lutaka“.

 

Autor kao vrstan sociolog se posebno bavi upravo temeljnim pitanjem zapadne sociološke misli kao što je globalizacija, transnacionalizacija, djeljivi suverenitet, više razinsko upravljanje, regionalizam i tzv. upravljanje s onu stranu nacionalne države. Naša sociološko politološka misao i znanost te fenomene prešućuju a u zbilji ih srećemo svaki dan i sat i nisu nam poznati osnovni elementarni pojmovi. Upravo zbog toga procesi su u rukama onih koji mogu svaku tezu okrenuti na svoju stranu i svoju korist jer nema onih koji mogu, koji znaju, koji smiju i koji hoće dati drugi pogled na našu sivu stvarnost.

 

Upravo naš autor je gotovo usamljen ne pripada ni jednom usko etabliranom toru i kao don Kihot juriša na vjetrenjače u opravdanom sukobu sa zakrečenim arhaičnim modelima u zakašnjelom svijetu i neperspektivnom vremenu. Istina, ima istomišljenika ali i oni su pojedinci koji ne mogu potpiriti vatru sadašnjosti, a još manje budućnosti. Putujući Europom, razgovarajući i učestvujući u njihovim raspravama autor tek vidi koji put mi moramo preći da bi bili dio onih koji su započeli i dovršili prosvjetiteljstvo, ušli i prošli industrijsko i postindustrijsko društvo i kreću se u suvremeno doba i koji se propituju koje su sve grijehe na tom putu napravili da bi oštećenim iskreno potpuno pokajnički uputili ispriku u ime onih koji su već odavno u onostranom ili u sjećanju, sa silnom odlučnošću da se ne ponove grijesi prošlosti. To je ono što se zove Europa – ujedinjena u ekonomiji, ali i u duhu zajedništva, tolerancije i potpune slobode kako ih definiraju najveći od njih. Europa kao cilj i kao ideja vodilja za čitav ostali svijet jer ona nije udruženje država, više ili manje čvrstih ili labavih veza, već asocijacija društava koja sve ono što se odnosi na pojedinca i njegova prava uključujući i kolektivna i nacionalna promatramo istim ujednačenim očima, zajedničkom ili sličnom regulativom. Da li možemo kao ljudi, narodi i države uopće razumjeti suvremena gibanja ili ćemo još uvijek jedni živjeti u periodima prije 100 godina, drugi 200, a treći možda i više ili ćemo snagom volje, upornog dijaloga, međusobnog poštovanja i prijeko potrebne tolerancije taj put preći brže nego drugi, zavisi samo od nas.

 

Knjiga je pisana jednostavnim jezikom gotovo biblijski sa prispodobama, pristupačna za svakog čitatelja i tko je god uzme u ruke probudit će  mu interes jer se može čitati kao roman, esej, male studije ili novinarski uradak. Onaj tko jednostavno izlaže svoje misli vlada zadatom materijom. Posebno bih je preporučio onima koji se bave javnim upravljačkim poslovima ove države, od lokalne do državne razine i siguran sam da će naći i sebe i druge i koja će mu ponuditi makar jednu novu ideju za njegov posao.

 

Na kraju moram istaći lijep hrvatski jezik kojim je pisana, bosansko-hercegovačkog idioma bez napadnog upliva suvremenog hrvatskog novogovora, kojim ostavlja dojam kontinuiteta hrvatskog jezika na ovim prostorima jer jezik je živo razvojno tkivo i predstavlja organski duh naroda.

 

 

Proslov, dr. sc. Mile Lasić

 

Pred čitateljima su eseji, polemike i rasprave, objavljene u pravilu po prvi put tijekom akademske 2010/2011. godine na portalima, te nekolicina znanstvenih radova i stručnih intervencija u znanstvenim zbornicima ili časopisima. U osnovi je ovo moj obračun s neprijateljima otvorenoga i pluralnog društva – govoreći krležijanski i popperovski – s anti-Europljanima, izravnim ili prikrivenim protivnicima približavanja Europskoj uniji totalno podijeljene i unutarnjim diobama uništene Bosne i Hercegovine. Najporazniji zaključak nakon dvogodišnjeg boravka u Bosni i Hercegovini je kako se radi o zemlji “zarobljenog uma” i “jednodimenzionalnih ljudi”, zbog čega u njoj i nema artikulirane političke alternative i neće je zadugo ni biti. To je rezultanta silnih negativnih sinergija domaćih i međunarodnih aktera bh. ratne i poslijeratne drame. U međuvremenu sam shvatio, dakle, da u BiH nema dobrih i loših političkih opcija, te da se ni po cijenu (samo) izopćenja iz određenih kulturološko-političkih ambijenata ne smije govoriti samo o deformacijama na “desnici”, a šutjeti o sličnim bolestima na “ljevici”.

 

Ova vrsta saznanja me je i prisilila da istupim iz nevladinih udruga (HNV, Krug 99…) u koje sam neoprezno po povratku u Zemlju ušao, kako bih i dalje mogao ostati neovisan javni djelatnik. Tako sam postao i omiljena meta za jeftinu diskvalifikaciju od strane mojih bivših životnih i političkih prijatelja tobož lijeve ili socijaldemokratske provenijencije. Uostalom, “u zemlji zarobljenog uma” su u izolaciji ili na margini i drugi slobodni ljudi, tako se u BiH jednostavno obračunava s političkim i teorijskim neistomišljenicima. Ni u ovom nema razlike u ponašanju etnokratskih stranaka, ali i Dodikova SNSD-a i Lagumdžijinog SDP BiH, pa su se ove dvije lažne političke alternative metodama svojeg djelovanja i definitivno utopile u bh. političku močvaru, postajući problem a ne dijelom rješenja. U promatranom postizbornom periodu su, čak, nadmašile stranke etnokratskih opcija po proizvodnji političkih stupidnosti. Ma kako me “neprijatelji otvorenog društva”, etnokratske ili neostaljinističke provenijencije, organizirano i bezmilosno diskvalificirali, nisu me pokolebali. Uspio sam ostati svoj, neovisan, nesvrstan ni uz jednu političku opciju, kako bi mogao ako već ništa drugo donkihotovski svjedočiti da je drugačija politička kultura moguća.

 

Svjedočiti privrženost struci na ovaj način podrazumijeva, dakako, da se bude privrženik kulturološkog pluralizma i interkulturalizma, sljedbenik prosvjetiteljskih europskih ideja i pripadnik svjetske obitelji slobodnih ljudi različitih svjetonazora koja za autoritet priznaje samo savjest, odnosno “nebo nad nama i našu savjest u nama”, govoreći kantovski. Nadam se vrlo da su i ovi moji eseji u dosluhu s vremenom u kojem živimo, u kojem se kod nas isuviše olako govori o “smrti multikulturalizma”, a da se nije prije toga promislila ova sintagma u njezinoj punoći. Ne radi se, dakako, o smrti plemenite ideje, nego o krahu nedovoljne promišljene ili naopako mislene i provedene ideologije lažnog multikulturalizma, pokazuju moje analize na samom kraju ove knjige. U krajnjem je riječ o nužnosti postsekularističkog interkulturalizma i u svijetu i u regiji jugoistoka Europe…

 

Nadam se, također, da bi poruke ove vrste mogle doprijeti i do mladih ljudi izvan učionica u kojima izvodim nastavu, i do najudaljenijih dijelova Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije, te sudbonosne zajednice moje generacije za koju nismo bili zreli u političkom i kulturološkom pogledu, pa je nismo ni umjeli obraniti od njezine nesavršenosti. Ne smije se dopustiti, dakle, političkim barabama unitarističke ili separatističke provenijencije da urade i s Bosnom i Hercegovinom ono što su uradili s Jugoslavijom. Ta velika bivša domovina živi u mojim esejima i dalje neki svoj virtualni život, pri čemu se ne radi o pomodnoj retro-yu-nostalgiji, nego o spoznaji nužnosti uspostave novih zdravih partnerstava u regiji jugoistoka Europe, jer je takvo što ključna pretpostavka i za približavanje Europskoj uniji. Ovdje izloženi politološki i kulturološki eseji dati su u kronologijskom slijedu i pod onim naslovima pod kojim su se i pojavljivali na bosanskim i hercegovačkim portalima, u zbornicima ili časopisima u BiH i u Regiji, uz tek poneku lektorsku ili redaktorsku intervenciju.

 

Preporučujem, dakle, i ovu moju već petu knjigu po povratku iz SR Njemačke svim znatiželjnim mladim ljudima i kolegama na sveučilištima, kao i poznatim i nepoznatim prijateljima iz kulture i medija, svima kojima je postojeća politička kultura i u BiH i drugim zemljama bivše Jugoslavije do bola nesnošljiva. Kako bi se vremenom stvorila potrebna masa kritičnog mišljenja, odnosno privrženika “otvorenog društva” koje će otjerati u ropotarnicu historije političke siledžije, ma kako se zvali, i legitimirati kulturu međusobnog uvažavanja, dijaloga i političkog kompromisa!

 

 

Priredio: Ivan Kraljević

Komentari

komentara