Umrla je Doris Lessing – epičarka ženskog iskustva

doris-lessingU nedjelju, 17. studenoga o.g., svjetske su agencije javile da je laureatkinja Nobelove nagrade za književnost iz 2007. god., britanska književnica Doris Lessing preminula u 94. godini života. Autorica je više od 50 romana s tematikom – od rodne i spolne, do politike i ekologije pa sve do science fictiona.         

Piše: dr. sc. Mile Lasić

Doris Lessing je rođena 1919. godine kao Doris May Taylor u Kermanshahu u Iranu. Njezin je otac bio britanski oficir, koji će kasniji preseliti s obitelji u Južnu Rodeziju, današnji Zimbabve. Odatle će Doris Lessing iseliti 1949. godine, noseći u prtljagu za Englesku i roman «Afrička tragedija» o zabranjenoj «crno-bijeloj ljubavi». U Africi je, pak, ostalo njezinih dvoje djece, iz njezinog odnosa s jednim kolonijalnim oficirom. Nije, dakle, slučajno što će Afrika biti u središtu literarnog svijeta Doris Lessing, pa i njezinog političkog angažmana cijelog života. Zbog kritike rasnih zakona i rasne podvojenosti nije, naime, godinama smjela putovati niti u Rodeziju niti u Južnu Afriku. Kasnije će se udati za njemačkog komunista u egzilu Gottfrieda Lessinga, s kojim ima jednog sina, koji je ostao živjeti s majkom nakon njezina  razvoda  od ovog njemačkog Židova. Interesantno je, pak, da je putem ovog braka Doris Lessing postala tetkom jednom od aktualnih vođa njemačke «ljevice», majka Gregora Gysija, naime, je rođena sestra Gottfrieda Lessinga. Doris Lessing je i sama bila  neko vrijeme britanski komunist, sve do upada sovjetskih trupa u Mađarsku, 1956. godine…    

*****

Doris Lessing je u trenutku kad je dobila Nobelovu nagradu za književnost, prije šest godina, bila tek jedanaesta žena kojoj je ukazana takva počast. Među 104 Nobelova laureta, od 1901. do 2007. godine, su se našla čak 93 muškarca, što svjedoči više o onima koji su ovu nagradu dodjeljivali i o položaju žena u društvu, nego o vrijednostima tzv. ženske literature.Vijest da je Nobelovu nagradu za književnost za 2007. godinu dobila tada 87.godišnja spisateljica, već skoro zaboravljena engleska književnica primljena je sa simpatijama u Njemačkoj (u kojoj sam tada živio), jer je Doris Lessing u njezinom burnom životu bila i «njemačka nevjesta». Prvi čovjek Burzovnog udruženja njemačkih knjižara (Börsenverein des Deutschen Buchhandels) Gottfried Honnefelder označio je, primjerice, njezin izbor «veličanstvenim». Po njegovom razumijevanju, naime, Nobelova nagrada za književnost  «nema samo otkrivački, nego, također, i ponovno otkrivački smisao». I kako već biva, doista su brojni ljubitelji književnosti ponovno počeli čitati brojne knjige ove skoro zaboravljene autorice. I Günter Berg, voditelj  izdavačke kuće «Hoffmann und Campe Verlag» je bio oduševljen izborom Nobelova odbora. Po njegovim riječima, Doris Lessing je uvijek bila potpuno svoja, nikada se nije povodila za pomodnim pravcima, pa se nije dala – unatoč sadržajnoj blizini s feminističkim pokretom – pokoriti niti njegovim pravilima. «Njezina dinamika, budnost i jasnost su vrijedni poštovanja», izjavio je Berg.

Ovomu dodajmo tek kako njezin roman «Zlatna bilježnica» iz 1962. godine važi i danas za klasiku tzv. feminističke literature, te daje i njezin posljednji roman «Jaz» prepun skoro savršenih  žena, pa u tom idealnom ženskom svijetu muškarci prave samo probleme…                                                                                                                                      

Nisu mislili svi tako kao Berg, dakako, pa je nedavno preminuli njemački literarni kritičar Marcel Reich-Ranicki čak izjavio da je ova odluka «za žaljenje». On je nekoć davno, tako je kazao, čitao neke tri knjige Doris Lessing i «ništa ga stvarno nije impresioniralo». Marcel Reich-Ranicki je ustvrdio da je ova odluka Nobelova odbora u istoj ravni pogreške kao što je bila odluka o proglašenju «besmrtnima» talijanskog dramatičara Daria Foa i «jedne autorice s njemačkog govornog područja», pri čemu je mislio na Austrijanku Elfriede Jelinek. Njegovi su favoriti bili te godine, i inače, Amerikanci Philip Roth  i John Updike, koji su stvarno i bili u igri do posljednjeg trenutka…                                                                                                                                

No, ostavimo se ćorava posla, o ukusima ne vrijedi raspravljati. Korektnosti radi navedimo da je u obrazloženju Nobelovog odbora kazano da je Doris Lessing «… epičarka ženskog iskustva, koja je poduzela sa skepsom, strašću i vizionarskom snagom propitivanje pocijepane civilizacije». Te da je šef Švedske akademije Horace Engdahl odgovorio unaprijed svima  onima koje je iznenadio izbor Doris Lessing. «Ovo je jedna od najbolje  promišljenih odluka koje smo mi ikada donijeli».                   

U nastavku se čitateljima i čitateljicama suptilnijeg duha (one druge, molim, preskočite jednostavno moje kolumne), senzibiliziranima za važne  teme kojima se cijeli život bavila – a iz aktualnoga tužnoga povodanudi razgovor Doris Lessing za vodeći njemački tjednik za kulturu i društvena pitanja „Die Zeit“ (broj 42/2007), u mojem prijevodu s njemačkoga jezika…

*****

DIE ZEIT: Na početku Vašeg novog romana «Jaz» postavljate jedno zbunjujuće pitanje. Jesu li muškarci možda «mlađa vrsta ljudi», manje zrela. Kako ste došli na ovo pitanje?

Doris Lessing: Meni je došla u ruke prije otprilike dvije godine novinska crtica u kojoj je stajalo da ima natuknica o tomu da je naša vrsta bila izvorno ženska, a da su muškarci došli kasnije. Kakva zamisao! Što se događalo kada su se odjednom pojavili muškarci? Je li uopće bilo problema? Žene kao zakleta zajednica, neugrožena, neovisna, u dobroj klimi, s dobrim jelom – i tada iznenada dolaze muškarci! Kada bi to bilo istina, objasnilo bi mnogo toga.

ZEIT: Vi pišete: «Vama- muškarcima – nedostaje solidarnost sa ženama, koje s jednom vrstom prirodne harmonije nalaze svoju ophodnju sa svijetom. Muškarci su mnogo nestabilniji, neumorniji, svadljiviji». Jednom ranije ste opisali kako se žene ponašaju kada su same sa sobom: brižljivo, s užitkom, opušteno.

Lessing: Nije li to tako? Muškarci i žene su ekstremno različiti!

ZEIT: Prije svega nakon «Zlatne bilježnice» iz 1962. godine obigravao je ženski pokret oko Vas. Je li bilo konfliktno između Vas i women’s movement to što Vi smatrate razlike između muškarca i žene prije za prirodnu datost, a ne toliko onim što je društveno napravljeno?

Lessing: Teško je kazati, ja nisam nikada bila dio ovog pokreta. Ja sam jednostavno uvijek inzistirala na ovoj temeljnoj razlici: žene rađaju, sav život potječe od njih. To je tako prirodom dano.

ZEIT:  Dobro, ali što to znači? Mislim na knjige kao «Ljeto prije sutona», u kojoj ste opisali  unutarnju borbu jedne žene s njenim četrdesetim  oko vlastitog smisla života, neovisno od muškarca i obitelji. Ovdje pripovijedate o tomu kako su žene ugrožene, prisiljene  isporučiti jednom čovjeku, jednoj obitelji njihovu duševnu i duhovnu neovisnost. Konflikt između ove «prirodno dane uloge» i posljedica je tematiziran vrlo često u Vašem djelu.

Lessing: Naravno, ja potječem iz vremena prije pilule. Ženama u mojoj starosti izgleda čudnim to što je za mlađe žene kontrola rađanja  nešto posve samorazumljivo. To je revolucija našeg vremena. Sve su druge revolucije ništa u odnosu na nju. Pritom ja govorim o zapadnom svijetu, naravno. Stvarno začuđena sam posebno time da žene nakon svih ovih povijesnih promjena ne tragaju za nečim višim, za drugim formama rada. Meni se čini da su žene isuviše uživjele u situaciju kao da one nešto stvarno čine.

ZEIT: Je li, dakle, ženski pokret promijenio  isuviše malo, ili ništa?

Lessing: Na, ja, jednaku plaću nismo mi u Velikoj Britaniji, na primjer, još uvijek izborili. Žene rade isti posao kao i muškarci, ali su lošije plaćene. Sloboda je još uvijek jako povezana s pitanjem: zarađuje li se vlastiti novac, ili ne?

ZEIT: Ova sloboda izgleda tada često povezana s biti sam. Vi ste jedanput opisali samoću kao veliki luksuz…

Lessing: Da, naravno. Sloboda, da ne moramo skrbiti ni za koga drugoga. Pa, tako se često gleda na žene – one moraju držati stvari u kretanju. To da žena ostvari da ne mora prihvatiti ovu ulogu, i možda  da je uopće više ne želi, mi izgleda da će biti žestok posao. S ovom samoćom ja ne mislim na žalosno, nedragovoljno biti sam, nego, sasvim nasuprot, na nešto blagoslovljeno – da se sve samo za sebe ima.

ZEIT: U Vašem romanu «Slatki san» zove se jedna od glavnih ženskih figura, Frances, «Brižna domaćica, Majka ognjišta». Uvijek je oko njezinog stola mnogo ljudi, prijatelja njezine djece, prijatelji, njezin bivši muž. Ona nema uopće šanse biti osamljena; nema šanse prestati skrbiti o drugima…

Lessing: Takva jedna  Majka ognjišta bila sam i ja, točno. To sa skrbi o drugima nije nikad prestalo. Posljednje godine je mojem sinu bilo tako loše da sam jedva mogla još nešto raditi. Ali, tada sam rekla sebi – 2007. godina bit će bolja…

ZEIT: Jedna tema koja se s rastućim intenzitetom provlači kroz Vaše djelo je ljudska rušilačka i samorušilačka snaga.

Lessing: Naša vrsta ima, kako izgleda, izražen smisao za samoodržanje. Ono što se činjenično nije promijenilo kroz sva vremena je opsjednutost velikih država da dominiraju i da druge maltretiraju. Kada sam ja bila djevojčica nisu predstavljale SAD prijetnju kao danas. U mojem životnom vijeku sam vidjela i kako se Britansko carstvo uspinje i kako pada. Nije da se meni to dopada, ali tako izgleda da teče povijest.

ZEIT: Na kakve prijetnje mislite?

Lessing: Na silno visoku cijenu, na različitim razinama, koju košta irački rat. Radikalnost mladih muslimana. Srećom imaju umjereni muslimani jaki utjecaj. Tada, moguć je i atomski rat. Iznenada je ova prijetnja, koja je neko vrijeme drijemala, ponovno tu. Osim toga sam zaprepaštena time kako smo – iako apsolutno useljenička zemlja – postali tradicionalno odbijajući prema vani. Nije po prvi put da cijeli svijet  ovdje doseljava; Rimsko carstvo je bilo točno takav lonac za taljenje, a DNA-istraživanja dokazuju da svi imamo makar nešto izmiješano u našoj krvi. Kako dolazi – za ime Božje – do toga da se iznađe jedna rasa i da se pomisli da je ona engleskija od druge? Ova mržnja prema strancima mi izgleda da pogađa prije svega starije generacije, koje još imaju u glavi Empire. Kod većine mlađih primjećujem manje mržnje prema stranomu.

ZEIT: Što Vam budi nadu?

Lessing: Kada mislim na Južnu Afriku, gdje sam odrasla, mislim, naravno, na Nelsona Mandelu. On je bio čudo, jednostavno. Ali, već sada mora se ponovno kazati, Mbeki to naprotiv nije. Znakova nade, naravno, ima. Aparthejd je prošlost. Rasizam je u konačnici  zločin. Stvarno obećavajuće je to što se o svemu tomu govori. Prije stotinu godina ne bi nitko nešto znao o Darfuru. Mi poznajemo tragedije i makar se pitamo što bi se moglo činiti.

ZEIT: Kada se čitaju Vaše knjige, vidi se da se kroz njih provlači možda i ponajveći strah to jest briga oko ekološkog preživljavanja Zemlje. Vaš predzadnji roman «Povijest generala Danna …»  opisuje  grozomorni san.  Svijet je klimatski razrušen, svi su ljudi postali izbjeglice. Kultura nije više uopće tema, jer se neposredno preživjeli međusobno žderu oko energije i osjećanja… Uvijek ste bili autorica koja opisuje stanja, i donosi ih u razgovore, prije nego što pristignu u mainstream.

Lessing: Prihvaćam da ovaj talent za naslutiti ili pojmiti potječe iz moje mladosti – onaj strašni Prvi svjetski rat  bio je tada sveprisutan; svatko u mojoj okolini  bio je označen njime. U Drugom svjetskom ratu  bila sam potom okružena izbjeglicama. Učila sam ne biti iznenađena ovim užasom, nego nasuprot. Uvijek na njega spremna. Nije nikakav slučaj da sam drugi svezak moje autobiografije nazvala «Koraci u sjenci» – ove sjenke su mi bliže nego sve drugo. Ali, to nisam samo ja. Milijuni ljudi su odrasli u ovim okolnostima, mnogi da ih nisu ni svjesni.

ZEIT: Živac vremena ste, također, pogodili i sa Vašom čuvenom knjigom «Zlatna bilježnica», iz 1962. godine. Ima li se još sveza s jednom knjigom, čije nastajanje je bilo tako davno?

Lessing: To je još uvijek moja knjiga i istovremeno znam: ne bih je mogla više napisati, ne više u ovoj formi. Napisana je u vrijeme Hladnog rata. Već samo to, što to znači, pokušava se mladim ljudima danas ispripovijedati, a oni se smiju i ne mogu pod tim ništa zamisliti.

ZEIT: Sa starenjem se dobiva, dakle, nešto novo, a gubi se staro?

Lessing: Gubi se sve… (smijeh). Moja je energija nestala. Ništa više nije tu.

ZEIT: Ali, od Vas se pojavljuje još uvijek svake druge godine nešto novo …

Lessing: Dopustite da bude kazano: istina je da ja jedva mogu još prikupiti energiju za pisanje. Vjerujem, mladi bi ljudi teško mogli podnijeti da se može postati tako slabo i tada se samo kazati, to je tako. To bi ih uplašilo.

ZEIT: Radite li i danas još uvijek s Vašim snovima?

Lessing: O, da, vrlo. Mnogo mi se puta dogodilo da se tijekom rada zapletem i da ne mogu dalje, ali je ujutro odgovor  tu. To je tehnika. Misliš i razmišljaš tijekom dana o nečemu, pa prije spavanja  polegneš to u podsvijest. Potom ona radi na tomu. U «Generalu Dannu…» dospjela sam do jedne točke, pojavila se jedna neočekivana figura, izgubila sam plan i trebala sam nešto da bi se ponovno vratila k njemu. Potom sam sanjala o snježnim psima – i tu su bili oni koje sam trebala za priču.

ZEIT: A kada biste željeli sanjati san koji bi se ispunio?

Lessing: Da konačno prestanemo opterećivati ovu jadnu planetu našim nečistoćama.

 

Mostar, 18. studenoga 2013. godine

Komentari

komentara