Unutarnja vanjska politika

 

Prije neki dan je kolega Aleksandar Goljc na stranicama Ježednevnog žurnala, takoreći zbunjen svojom vlastitom nedoumicom, pisao o „dvojnim standardima“ koji danas vrijede u vanjskoj politici Rusije.


Tobože Putin je nemilosrdno kritizirajući Ameriku, praktično svu svoju pažnju usmjerio na nju, dok Kinu uglavnom zanemaruje i čak često bespotrebno hvali. I to u vrijeme kada našoj sigurnosti (makar i teoretski) od Kine prijeti mnogo realnija opasnost nego od Amerike. Ona (Amerika), po riječima autora, i bez nas ima sasvim dovoljno problema. Ovaj paradoks Goljc objašnjava ovako: „Nagađam da je osnovni razlog tome to što moskovski načelnici iskreno misle da su njihove kineske kolege slične njima, odnosno da liče na njih. Ali to da kineski načelnici poslije nekog vremena provedenog u vlasti otuda odlaze i više se ne vraćaju, to u Moskvi baš i nisu voljni primjetiti…

Piše: Anton Oreh / Ježednevni žurnal

 

 

Dozvolit ću sebi slobodu da na račun toga i ja iznesem svoje skromno mišljenje. Mislim da se izbor prioriteta i čudna selekcija neprijatelja može objasniti ne samo tim razlozima koje je napomenuo Aleksandar. Jer iole pažljiviji posmatrač će primjetiti da je osnovni smisao današnje vanjske politike postao njezin efekt na politiku koju zovemo unutarnja. To jest, vanjska politika je po svojoj biti zapravo unutarnja. U nizu ostalih članaka Putinovog predizbornog ciklusa, u Moskovskim novostima se pojavio i članak s njegovim stavovima u vezi sa vanjskom politikom i što se tog članka tiče, za razliku od kolege Goljca, ja nešto sasvim drugo „nagađam“ i podozrijevam. Prva, a pretpostavljam i jedina namjena tog članka je bila očarati nas, ruske građane, ne bi li se čitanjem tih vatrenih pasusa povećao broj pristalica nacionalnog lidera.

 

A kako se to pristalice pridobijaju? Pa dosta jednostavno. Sovjetska propaganda je još odavno smislila dosta efikasan način. Sjećam se prvog razreda u osnovnoj školi i moje prve učiteljice koja je ušla u učionicu i prvo što je uradila, uzela je kredu i na ploči velikim slovima napisala: „Amerika je naš neprijatelj broj jedan“. Te su riječi kroz čitavo školovanje govorili učenicima već nekoliko pokoljenja unazad. Te iste riječi su sa ekrana televizora svaki božji dan govorili i odraslima. Mi smo 40 dugih godina živjeli pod tom parolom – sve do Gorbačova. A onda je nastupilo kratko razdoblje skoro prijateljskih odnosa – ali samo do Putina. Nakon njegovog dolaska na vlast, sve to besmisleno lupetanje je ponovno izvađeno iz stare škrinje i do te mjere osvježeno, da je buđavi miris starog antiamerikanizma danas takoreći ishlapio.

 

Sjetimo se samo kakvu je burnu reakciju izazvao ovaj posljednji odlazak naših oporbenjaka u američko veleposlanstvo. I što je najzanimljivije, nitko nijednom rječju nije objasnio šta je u tom činu bilo kriminalno. Je li sama činjenica posjeta američkom veleposlaniku? Još uvijek se čudim tome – ako se sam ulazak u veleposlanstvo SAD-a izjednačava sa izdajom, zašto to veleposlanstvo već nije zatvoreno?

 

Prije neki dan, ili bolje reći prije neku noć, na kanalu NTV su govorili o Hodorkovskom, a jedan od njegovih uvjetnih protivnika, bivši predsjednik Interpola u Rusiji, Vladimir Ovčinski, strašnim glasom nam je u povjerenju dostavio podatke o tome da je Hodorkovski (naravno) planirao preuzeti vlast, da je potkupljivao deputate državne Dume i da se – sad ide ono najstrašnije – družio s Dickom Cheneyjem! To je u stvari njegov glavni grijeh! Eto zašto je on bio toliko opasan za našu zemlju! Ma nije valjda! Je li stvarno to pravi razlog tome što Hodorkovski već devet godina trune u zatvoru? Zar zbog druženja s Cheneyjem?

 

Mi treba zbiti svoje redove. A zbijanju naših redova neophodan je neprijatelj. Zapad, NATO i, razumije se, u prvom redu Amerika; to su naši provjereni, prisni, takoreći intimni neprijatelji. A Kina… Što Kina? Vremena našeg neprijateljstva su već davno zaboravljena. Otoka Damanskij se ne sjećaju čak ni oni koji su za vrijeme ovih događaja već bili odrasli. Kina asocira ljude na jeftine krpe i robu široke potrošnje, a ne na prijetnju globalnih razmjera, tako da plašenje naroda Kinom može donijeti zanemarljivo mali broj političkih bodova.

 

I još nešto. Plašiti ljude Kinom uopće nije bezopasno. Ona je stvarno tu, sasvim blizu, praktično nadohvat ruke. S te strane granice je dvomilijunska armija i milijarda stanovnika, a s naše, beskrajno pusto nenaseljeno prostranstvo. Pametnije je ne „sugerirati“ kineskim tovarišima primamljive varijante. I ni u kojem slučaju ih ne treba ljutiti. Dakle, što dalje od toga. A pošto svi znamo da „Ameri“ nemaju apsolutno nikakve planove u vezi sa osvajanjem naših „bogatstava i otimanja naših žena“, plašiti narod Amerikom je potpuno bezopasno. A Kinezi?… Tko će ih znati. Zato je bolje da mi za našu unutarnju upotrebu izaberemo nekog tamo dalekog neprijatelja, koji je zaista strašan, ali je za nas sasvim bezopasan.

HSPF.info

 

 

 

Komentari

komentara