Uplakana majka studenog

zastave_bih_herceg_bosnaI ovih dana na naslovnim stranicama dnevnog tiska u stanju ste pročitati mnogo istih vijesti s oprečnim tumačenjima, ovisno od toga kome je naklonjen medij kojeg ste odabrali za informiranje ili pak čisto zadovoljavanje radoznalosti kroz upoznavanje „stava“ druge, treće ili ipak neke desete strane.

Studeni se kroz povijest nezavisne Bosne i Hercegovine, ali i hrvatskog naroda kao njenog sastavnog dijela pokazao kao prilično, upotrijebimo najblaži mogući izraz, „buran“ mjesec.

Piše: Božana Levarda, mag.pol.

U ovom mjesecu, odnosno na njenom početku bili smo svjedoci uhićenja nedužnih pripadnika i časnika HVO-a u Posavini. Bili smo svjedoci kako pravna država ovdje planira nastati stvaranjem „kvazi zločinca“ od žrtve. Bili smo svjedoci skrivene poruke koja je poslana: „Nije bitno što ste branili zajedničku nam zemlju, ovdje vi niste dobrodošli.“ Bili smo svjedoci i nedovoljne snage, nažalost i nedostatka volje naših političkih vođa da zajedničkom snažnom reakcijom spriječe nemile događaje. Majka koja je izgubila sinove na vojnoj liniji, sinove koji su branili svoju obitelj i ognjište, sad treba čitati o njima kao o ratnim zločincima. Situacija je puno zahtjevnija nego li se na prvi pogled čini, riječ je o ljudskim životima. Kako onih kojih više nema, tako i onih koji su iza njih ostali. Zašto dozvoljavamo da se na razini nedovoljnih dokaza, subjektivnih insinuacija i na koncu lošim namjera „prlja“ ugled onih koji su zaslužni što smo još uvijek tu gdje jesmo. Zašto nemamo adekvatnu količinu odgovornosti prema tim osobama. Oni su za nas gotovo dali živote, mi ne osjećamo dužnost da branimo njihov moralni kredibilitet koji su posjedovali za vrijeme svog života. Ako ne branimo istinu radi mrtvih, ne bismo li ju bar trebali radi živih braniti?!

Nije studeni samo to, studeni je 1991. godina i osnivanje Hrvatske zajednice Herceg Bosne kao jedinstvene upravne jedinice unutar Bosne i Hercegovine, koja je nastojala okupiti i obraniti Hrvate, bar gdje je to bilo praktično moguće. Riječ je bilo zapravo o ujedinjenju Hrvata u Bosni i Hercegovini i zauzimanju zajedničkog stava oko politike, gospodarstva, kulture i svih drugih važnih pitanja vezana za opstanak u tim teškim vremenima. Riječ je o jedinstvenom povijesnom pokušaju ujedinjenja hrvatskog bića u Bosni i Hercegovini u tim trenucima. Navedena se zadržala sve do Washingtonskog sporazuma kojim je zaustavljen bošnjačko-hrvatski sukob i stvorena zajednička Federacija Bosne i Hercegovine. Sporazum su u to vrijeme potpisali Miroslav Tuđman i Alija Izetbegović i iako se u našem narodu kaže kako se treba o mrtvima govoriti sve najbolje, ostaje pitanje je li bilo moguće postići mir s nekim jednostavnim rješenjem, odnosno manjom žrtvom. Ove godine se obilježava 25-a godišnjica osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i čini se kako je to projekt koji još uvijek živi duboko unutar hrvatskog bića u Bosni i Hercegovini.

S druge strane, studeni je također i 25. studenog kada se obilježava Dan državnosti Bosne i Hercegovine, kao spomendan na prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu 1943. kada je nastala Rezolucija kojom se osniva Bosna i Hercegovina, kao država svih njenih naroda i narodnosti koji u njoj žive. To je službeni praznik koji se obilježava u FBiH, ali ne u RS-u budući kako Srbi ne osjećaju taj praznik kao svoj. Nije toliko sporno je li potrebno slaviti Dan državnosti, koliko je sporan manjak državnosti koji država posjeduje, odnosno koliko ju se koristi u pogrešne svrhe i koliko je vođena pogrešnom argumentacijom.

Sad je možda pomalo nejasna izravna povezanost ovog teksta s njegovim naslovom. Pa uzmimo to ovako, malo ćemo pojednostaviti. Ukoliko smo hipotetski mi Hrvati svi zapravo djeca od jedne majke, majka je plakala i plakat će kroz studeni. Ali nažalost to se neće završiti sa studenim mjesecom. Ona pušta suzu zbog naših malih osobnih interesa koji stavljaju na kocku našu povijest, našu kulturu i naše pravo da budemo ovdje i da budemo ono što jesmo, a ne ono što drugi od nas očekuju. Kad je u pitanju prvi primjer ona očekuje da njena djeca ne samo žive, već i djeluju zajedno, naročito u kritičnim teškim trenucima, kao što je iako se to možda ponekad tako i ne čini, zaista ovaj. U drugom slučaju ona pušta suzu jer smo u određenom trenutku bili svjesni naše potrebe za zajedništvom, ali i kako smo se te potrebe olako odrekli. Treći primjer je također izuzetno bitan, on je dokaz kako smo se prije više od 80 godina odlučili za suživot s druga dva naroda, ali i svim ostalim narodima i narodnostima koji u njoj žive – u ovoj državi. Ali također je činjenica kako nas ova država i nakon toliko godina ne promatra kao majka, već više kao maćeha. Nije riječ o pravnoj, gospodarski stabilnoj državi koja nam priznaje naša prava i u kojoj smo svi jednaki pred zakonom.

Mislim kako je potpuno jasno kako nam je potrebno zajedništvo, ali ne zajedništvo koje će raditi na ostvarivanju nekih osobnih ambicija i ciljeva pojedinca, već zajedništvu koje će osigurati neko bolje društvo za nove generacije koje dolaze. Društvo u kojem će se rađati Hrvati koje ćemo moći odgajati da vole ovu zemlju i državu, zato što će ta ista država zaslužiti svojim odnosom prema njima. Ljubav nije obaveza, ljubav je izbor. Učinimo svoj napor kako bismo poboljšali ovu državu na način koji će omogućiti novim generacijama da svojevoljno izaberu voljeti ju.

HSPF.info

Komentari

komentara