Vodič kroz Lisabonski ugovor

 

Na sljedećim recima nalazi se Vodič kroz Lisabonski ugovor, vrijedno štivo za sve buduće politologe, ali ujedno i obvezna literatura za studente prve godine diplomskog studija Politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru iz kolegija ‘Europska unija – organizacija i sustavi’ kod profesora dr. sc. Mile Lasića.


 

 

Ugovori Europske unije

 

Europska unija počiva na nizu ugovora, koje su sve zemlje članice dobrovoljno i na demokratski način usvojile. Ugovori su primarni izvor europskog prava i sukladno tome, čine pravnu osnovu zajedničkih politika. Zemlje članice ugovorom definiraju ciljeve koje žele ostvariti, zajedničke politike koje žele provesti, te strukturu i funkcije zajedničkih institucija. Do sada se Europa gradila zahvaljujući neprekidnom nizu ugovora na koje su zemlje članice obvezale. Prethodno potpisani ugovori su izmijenjeni i ažurirani na način da budu u skladu sa dostignućima u društvu.

 

Slijed ugovora:

 

Ugovor kojim se uspostavlja Europska zajednica za ugljen i čelik (ECSC/EZUČ) – potpisan 18. travnja 1951. godine, na snagu stupio 23. srpnja 1952., a istekao 23. srpnja 2002. godine.

 

Glavni cilj ugovora je eliminiranje različitih barijera u trgovini i kreiranje zajedničkog tržišta na kojem će se ugljen i proizvodi od čelika iz zemalja članica kretati slobodno i na taj način zadovoljiti potražnju svih stanovnika Zajednice, bez diskriminacije po osnovu nacionalnosti. Da bi se sve to postiglo, ugovorom su definirana određena pravila glede investicija i financijske pomoći, proizvodnje i cijena, sporazuma i koncentriranja poslovanja, te transporta.

 

Ugovor kojim se uspostavlja Europska ekonomska zajednica (EEC/EEZ) (‘Ugovor iz Rima’) i Ugovor kojim se uspostavlja Europska zajednica za atomsku energiju (Euratom) – potpisani 25. ožujka 1957. u Rimu, na snagu stupili 1. siječnja 1958. godine.

 

Ovi ugovori su također proširili zajedničko tržište ugljena i čelika na sve ekonomske sektore u zemljama članicama. Ugovori iz Rima su dopunjavani u tri navrata ugovorima koji su uslijedili iza njih.

 

– Jedinstveni europski akt – potpisan u Luksemburgu i Haagu, a stupio na snagu 1. srpnja 1987. godine.

 

Jedinstvenim europskim aktom (SEA) revidirani su ugovori iz Rima kako bi se dodala nova dimenzija europskoj integraciji i kako bi se upotpunilo unutrašnje tržište. On dopunjava pravila kojima se rukovodi djelovanje europskih institucija i proširuje ovlasti Zajednice, posebice u oblasti istraživanja i razvoja, zaštite okoliša i zajedničke vanjske politike. Ovim aktom je uvedeno većinsko glasovanje o zakonodavstvu vezanom za jedinstveno tržište i proširene su ovlasti Europskog parlamenta.

 

Ugovor o Europskoj uniji (EU) – potpisan u Maastrichtu 7. veljače 1992., a na snagu stupio 1. studenoga 1993.

 

U Maastrichtu su se zemlje članice sporazumjele o zajedničkom radu na vanjskoj i sigurnosnoj politici, te zajedničkom radu u oblasti ‘pravosuđa i unutarnjih poslova’. Dodavanjem ove međuvladine suradnje već postojećem sustavu Zajednice, Ugovor iz Maastrichta je kreirao jednu novu strukturu sa tri stuba, koja je podjednako politička koliko i ekonomska.

 

Ugovor iz Maastrichta je, također, definirao ciljeve zajedničke vanjske i sigurnosne politike, među kojima su, u ovom kontekstu, najznačajniji: očuvanje mira i jačanje međunarodne sigurnosti, očuvanje zajedničkih vrijednosti, fundamentalnih interesa i neovisnosti Unije. Sukladno ugovoru, suradnja podrazumijeva da zemlje članice informiraju jedne druge i da se konzultiraju u vezi sa svim pitanjima od opće važnosti u kontekstu vanjske politike i zajedničke sigurnosti.

 

Jačanje integracije je podrazumijevalo stvaranje uvjeta za zaokruživanje Ekonomske i monetarne unije (EMU), što je obuhvaćalo uvođenje jedinstvene valute 1999. godine i formiranje Europske središnje banke. Ugovor o Europskoj uniji je označio službeno rođenje Europske unije kao krovne, supra-nacionalne organizacije koja se naslanja na tri stuba: zajedničke vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Zajednicu (uključujući Europsku komisiju, Euratom i ECSC), i pravosuđe i unutarnje poslove.

 

Ugovor iz Amsterdama – potpisan 2. listopada 1997., a na snagu stupio 1. svibnja 1999.

 

Ovaj ugovor je uveo mnoge novine u Ugovor o Europskoj uniji, a sama Unija je dobila nove institucionalne i operativne instrumente. Najveća izmjena koju je Ugovor iz Amsterdama donio je uspostavljanje nove funkcije, odnosno Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (CFSP). Europska unija je uspostavila ovu poziciju sa namjerom da ojača svoju diplomatsku vidljivost, ali i da pomogne Vijeću u pitanjima vezanim za zajedničke vanjske poslove i sigurnosnu politiku.

 

Ugovor iz Amsterdama uspostavlja razliku između zajedničkih akcija (koordiniranih akcija zemalja članica EU, gdje su svi resursi mobilizirani u cilju ostvarivanja konkretnih ciljeva koje je postavilo Vijeće EU na temelju općih političkih smjernica Europskog vijeća) i zajedničkih pozicija (zemlje članice su obvezne slijediti i braniti pozicije koje su jednoglasno usvojene na sastancima Vijeća ministara), i također uvodi novi instrument zajedničke vanjske i sigurnosne politike: zajedničke strategije, čiji je cilj zadržavanje političkog utjecaja Europske unije (posebice u kritičnim oblastima), tamo gdje zemlje članice imaju zajednički interes.

 

Ovaj ugovor je produbio reforme iz Maastrichta i također potaknuo reforme kojima bi se institucije EU učinile efikasnijim i učinkovitijim, prije nego EU proširi članstvo.

 

Ugovor iz Nice – potpisan 26. veljače 2001., a na snagu stupio 1. veljače 2003.

 

Međuvladina konferencija, koja je rezultirala Ugovorom iz Nice, imala je vrlo jasan mandat pripremiti Europsku uniju za proširenje tako što će revidirati ugovore u četiri ključna područja:

– veličina i sastav Komisije;

– ponderiranje glasova u Vijeću;

– proširenje glasovanja po načelu kvalificirane većine;

– unaprjeđenje suradnje.

 

Unaprjeđenje suradnje, odnosno intenzivirana suradnja između nekih zemalja članica, je po prvi put spomenuta u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Ugovor je omogućio Odboru EU-a za politiku i sigurnost da donosi odluke (nakon što ga je Europsko vijeće ovlastilo) sa ciljem da osigura bolju političku kontrolu i strateško odlučivanje o operacijama upravljanja kriznim situacijama, čime je Odbor dobio prominentniju ulogu u kontekstu europske politike za sigurnost i obranu. Usuglašeno je također da će Visoki predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku biti odgovoran za objavljivanje europske sigurnosne strategije.

 

Ugovor osigurava glasovanje kvalificiranom većinom, kojim je zamijenjeno jednoglasno glasovanje u oko 30 odredbi – međutim, ključna pitanja su ostala izvan dometa ovih izmjena.

 

Institucionalna reforma ostvarena u Nici opisana je kao “tehnička” i “ograničena.” Ugovor, zapravo, nije drastično promijenio institucionalni balans već je napravio neke prilagodbe, uglavnom u dijelu funkcija i sastava institucija i unaprjeđenja suradnje.

 

Ugovor iz Lisabona – potpisan 13. prosinca 2007., a na snagu stupio 1. prosinca 2009. godine.

 

Potpisivanje Ugovora iz Lisabona uslijedilo je nakon rasprave o europskom ustavu. “Ugovor kojim je ustanovljen Ustav Europe” usvojili su šefovi država i vlade na sastanku Europskog vijeća održanog u Bruxellesu 17. i 18. lipnja 2004. a potpisan je u Rimu 29. listopada 2004. Cilj europskog ustava je bio da se unaprijedi efikasnost institucija Unije i da ih se učini demokratičnijima, međutim zbog Francuske i Nizozemske, koje su na referendumu održanom u proljeće 2005. glasovale protiv, ustav nikada nije ratificiran. Kompromis je pronađen u obliku Ugovora iz Lisabona, sa kojim su se složili svi šefovi država i vlade zemalja članica na sastanku održanom u portugalskoj prijestolnici.

 

Ugovor iz Lisabona je bio ograničen na modificiranje postojećeg ugovora, pa otuda i naziv “Ugovor o reformi ili modificirani ugovor.” On ne zamjenjuje već samo dopunjava postojeće ugovore EU i Europske komisije na sljedeći način:

 

Ugovor o Europskoj uniji – Ugovor iz Maastrichta (1992)

Modifikacije se odnose na institucije, unaprjeđenje suradnje, vanjsku i sigurnosnu politiku, te obrambenu politiku.

 

Ugovor iz Rima (1957)

Detaljno navodi nadležnosti i područja u kojima Europska unija može intervenirati. Postao je “Ugovor o funkcioniranju Europske unije” (TFEU).

 

Ugovor iz Lisabona Uniji daje pravni okvir i alate koji su joj neophodni da bi ispunila svoje buduće obveze i odgovorila na zahtjeve građana. Glavni ciljevi ovog ugovora su: učiniti EU demokratičnijom i spremnom da ispuni očekivanja građana Europe u pogledu visokih

standarda odgovornosti, otvorenosti, transparentnosti i sudjelovanja; učiniti EU efikasnijom i sposobnom uhvatiti se u koštac sa globalnim izazovima današnjice kao što su klimatske promjene, sigurnost i održivi razvoj.

 

Ugovor iz Lisabona spaja u jedno tri stuba Europske unije.

 

 

UVOD U LISABONSKI SPORAZUM – DESET POGLAVLJA


I – NADLEŽNOSTI

 

Lisabonski ugovor pojašnjava raspodjelu vlasti između Europske unije i zemalja članica.

 

On jača demokratsku kontrolu Europske unije sa ojačanom ulogom Europskog parlamenta ali i državnih parlamenata.

 

Nadležnosti Europske unije i zemalja članica su podijeljene na sljedeći način:

Unija ima nadležnosti koje su joj povjerile zemlje članice u Ugovoru iz Lisabona;

Sve druge nadležnosti potpadaju pod ingerencije države članice.

 

“Načelo povjerenih nadležnosti” jamči da Unija ne može proširiti svoje nadležnosti nauštrb nadležnosti zemlje članice, bez prethodne suglasnosti zemlje članice.

 

Lisabonski ugovor ostavlja mogućnost vraćanja nadležnosti zemljama članicama.

 

 

Tri glavne kategorije nadležnosti

 

Lisabonski ugovor ne jamči nove, isključive nadležnosti Uniji.

 

Donosi određeni broj novih nadležnosti koje spadaju u kategoriju “dijeljenih nadležnosti”(npr. prostor i energija) “podrške, koordinacije i komplementarnih akcija” (npr. civilna zaštita, intelektualna svojina, turizam, administrativna suradnja i sport).

 

 

Isključive nadležnosti Unije u oblastima u kojima samostalno donosi zakone:

 

– Carinska unija;

– Uspostavljanje konkurencijskih pravila neophodnih za funkcioniranje unutarnjeg tržišta;

– Monetarna politika zemalja članica koje koriste euro kao zakonsko sredstvo plaćanja;

– Očuvanje bioloških resursa mora kao dio zajedničke politike ribolova;

– Zajednička trgovinska politika;

– Zaključivanje međunarodnih sporazuma, ako je njihovo sklapanje predviđeno nekim od

zakonskih akata Unije ili ako je takav sporazum neophodan za izvršenje neke unutarnje

nadležnosti, odnosno kada postoji mogućnost da sklapanje takvog ugovora može utjecati na zajednička pravila, ili izmijeniti njihovo polje djelovanja.

 

 

Dijeljene nadležnosti Unije i zemalja članica, gdje zemlje članice izvršavaju i one nadležnosti koje Unija sama ne izvrši:

 

– Unutarnje tržište;

– Socijalna politika glede konkretnih aspekata definiranih u Ugovoru;

– Ekonomska, socijalna i teritorijalna kohezija;

– Poljoprivreda i ribarstvo, osim očuvanja bioloških resursa mora;

– Okoliš;

– Zaštita potrošača;

– Transport;

– Trans-europske mreže;

– Energija;

– Područje slobode, sigurnosti i pravde;

– Pitanja zajedničke sigurnosti u aspektima vezanim za javno zdravstvo, na način kako je definirano u Lisabonskom ugovoru;

– Istraživanje, tehnološki razvoj i svemir;

– Suradnja u oblasti razvoja i humanitarne pomoći.

 

Isključive nadležnosti zemalja članica (u kojima Unija može pružiti podršku ili koordinirati neke aktivnosti, izuzimajući sve aspekte harmonizacije):

 

– Zaštita i poboljšanje zdravlja ljudi;

– Industrija;

– Kultura;

– Turizam;

– Obrazovanje, stručno usavršavanje, mladi i sport;

– Civilna zaštita;

– Administrativna suradnja.

 

Lisabonski ugovor otvara put ka istinskoj europskoj energetskoj politici, omogućavajući Uniji da:

donosi propise kojima će harmonizirati funkcioniranje energetskog tržišta;

unaprijedi sigurnost opskrbe energijom zemalja članica Unije;

promovira štednju energije i razvoj novih i obnovljivih oblika energije.

 


Uloga nacionalnih parlamenata

 

Lisabonski ugovor definira ulogu državnih, odnosno nacionalnih parlamenata zemalja članica. Ugovor omogućava nacionalnim parlamentima da u većem opsegu sudjeluju u radu Unije, usporedo sa europskim institucijama.

 

Nova odredba jasno definira prava i obveze nacionalnih parlamenata unutar EU. Ona se bavi pravom na informiranje, načinom praćenja supsidijarnosti, mehanizmima procjene politika u oblasti slobode, sigurnosti i pravde, procedurama vezanim za izmjene ugovora, i sl.

 

Zahvaljujući uvođenju “mehanizma ranog upozoravanja”, nacionalni parlamenti provjeravaju jesu li nadležnosti podijeljene između Unije i zemalja članica. Ovaj mehanizam će omogućiti svim nacionalnim parlamentima da ukažu na situacije kada postoji mogućnost da će neka europska institucija prekršiti načelo supsidijarnosti.

 

Supsidijarnost znači da, osim u oblastima gdje ima isključive nadležnosti, EU djeluje samo tamo gdje će njezino djelovanje biti učinkovitije na razini EU nego na nacionalnoj razini. Svi nacionalni parlamenti mogu reagirati na predložene radnje EU za koje smatraju da nisu u skladu sa ovim načelom. Takva reakcija inicira postupak koji se odvija u dvije faze:

Ako jedna trećina nacionalnih parlamenata smatra da neki prijedlog zakona nije u skladu sa načelom supsidijarnosti, Komisija će morati ponovno proučiti takav prijedlog i odlučiti hoće li ga ostaviti u istom obliku, prilagoditi ili ga povući.

Ako je većina nacionalnih parlamenata suglasna sa prigovorom na prijedlog zakona, a Komisija ipak odluči zadržati prijedlog u istom obliku, Komisija će morati objasniti svoje razloge, a Europski parlament i Vijeće će odlučiti hoće li se takav zakonodavni postupak nastaviti ili ne.

 

Ovo također podrazumijeva da svaki od domova nacionalnog parlamenta ima mogućnost obratiti se Sudu pravde u slučaju bilo kakvog kršenja načela supsidijarnosti.

 

 

II – INSTITUCIJE

 

Lisabonski ugovor potvrđuje tri načela demokratskog upravljanja u Europi:

Demokratska jednakost: europske institucije moraju posvećivati jednaku pozornost svim građanima,

Reprezentativna demokracija: značajnija uloga Europskog parlamenta i veće sudjelovanje nacionalnih parlamenata,

Participatorna demokracija: novi oblici interakcije između građana i europskih institucija, kao što su građanske inicijative.

 

Ugovor također pojašnjava odnos između Europske unije i njezinih zemalja članica.

 

 

Europsko vijeće

 

Europsko vijeće čine šefovi država i vlade država članica. Cilj ovog vijeća je definirati glavne smjernice Europe.

 

Prema Ugovoru iz Nice: Sve zemlje članice predsjedavaju Europskom unijom po načelu rotacije šest mjeseci, što podriva stabilnost rada Europskog vijeća.

 

Prema Lisabonskom ugovoru: Europsko vijeće, čija je uloga bila poticati Uniju na donošenje politika sada postaje stalna institucija EU.

 

Kreirana je nova, stalna pozicija predsjednika Europskog vijeća. Predsjednik se bira kvalificiranom većinom glasova Europskog vijeća na mandat od dvije i pol godine. Na ovaj način se osigurava veći kontinuitet i stabilnost u radu Europskog vijeća. Predsjednik ne može istovremeno obavljati državne ili javne funkcije u svojoj državi i biti predsjednikom Vijeća.

 

Predsjednik Europskog vijeća (trenutno Herman van Rompuy):

je glas i lice Europske unije,

predstavlja Uniju u međunarodnoj areni,

predsjedava i koordinira rad Europskog vijeća.

 

 

Vijeće Europske unije

 

Vijeće čine vlade zemalja članica EU (što obuhvaća različite konfiguracije ovisno od uključenih sektora kao što su gospodarstvo i financije, poljoprivreda, itd.) a njegova uloga je odobravati “europske zakone.” Njegova uloga je uglavnom ostala nepromijenjena. Vijeće i dalje dijeli svoje ovlasti glede donošenja zakona i usvajanja proračuna sa Europskim parlamentom i ima središnju ulogu u poslovima vezanim za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku i koordiniranje ekonomskih politika.

 

Prema Lisabonskom ugovoru: Glavna promjena se odnosi na proces odlučivanja. Prvo, glasovanje kvalificiranom većinom glasova je automatska metoda glasovanja za Vijeće, osim u slučajevima kada ugovor zahtijeva drugačiju proceduru (npr. jednoglasnost). U praksi, to znači da se glasovanje kvalificiranom većinom sada proširilo i na mnoge nove oblasti politike (npr. imigracije i kulturu). Procedura glasovanja je detaljnije opisana u sljedećem poglavlju.

 

Vijeće ministara zasjeda javno (što ranije nije bio slučaj) kada se razmatra i usvaja neki “zakon”, što predstavlja korak naprijed u demokratizaciji Europske unije.

 

 

Europski parlament

 

Ovo tijelo čine zastupnici građana zemalja članica Europske unije.

 

Europski parlament ima 751 člana. Broj zastupnika iz svake od zemalja članica ograničen je na maksimalno 96, odnosno minimalno 6 osoba. To se zove “digresivna proporcionalnost”i znači da zastupnici iz zemalja sa većim brojem stanovnika predstavljaju više ljudi od onih koji dolaze iz manjih zemalja.

 

Prema Lisabonskom ugovoru: Ojačavanje ovlasti vezanih za zakonodavstvo, proračun EU i odobravanje međunarodnih sporazuma.

 

Ovlasti Parlamenta su ojačane u pogledu zakonodavstva, proračuna ali i političke kontrole, što zaista predstavlja korak naprijed u demokratizaciji Europske unije.

 

Predsjednik Komisije, na prijedlog Europskog vijeća i “uvažavajući izbore Europskog parlamenta” polaže prisegu pred Parlamentom, što predsjedniku Komisije daje veću demokratsku legitimnost. Ovo je veoma važno za instituciju koja se često percipira kao “odsječena” od građana.

 

Europski parlament će steći i dodatni stupanj demokratske kontrole nad novim Visokim predstavnikom, odnosno njegovom ulogom povjerenika jer je za njegovo imenovanje potrebna suglasnost Parlamenta. Europski parlament također zadržava svoje pravo izjavljivanja prigovora u vezi sa cijelom Komisijom.

 

Ovlasti Europskog parlamenta se protežu na:

 

1. Zakonodavstvo:

 

Proširenje procedure suodlučivanja (Vijeće ministara i Parlament) na gotovo 50 novih oblasti. Ova procedura daje Europskom parlamentu zakonodavne ovlasti slične onima koje ima Vijeće ministara.

 

Ova procedura se uglavnom odnosi na postojeća područja nadležnosti Europske unije (posebice, unutarnje tržište i ekonomsko upravljanje), te na neke nove ovlasti koje su joj dodijeljene. Zakonodavne ovlasti Europskog parlamenta se sada fokusiraju na kontrolu pojedinaca na granicama, mjere vezane za prijem i obradu tražitelja azila, te borbu protiv ilegalnih imigracija.

 

2. Proračun:

 

Europski parlament ima jednako pravo odlučivanja kao i Vijeće ministara, posebno glede usvajanja cjelokupnog godišnjeg proračuna (ranije je Vijeće imalo posljednju riječ u vezi sa tzv. “obveznim”rashodima, koji čine najveći dio europskog proračuna, posebice poljoprivredni rashodi).

 

 

Europska komisija

 

Njezin glavni zadatak je promoviranje europskih javnih interesa.

 

Prema prethodnim ugovorima: Broj povjerenika je morao biti manji od broja zemalja članica.

 

Prema Lisabonskom ugovoru: Jedan povjerenik iz svake zemlje članice u Komisiji. Predsjednik je snažniji jer sada ima ovlasti otpustiti kolege povjerenike.

povjerenike.

Visoki predstavnik Unije za pitanja vanjske i sigurnosne politike

 

Postojeće funkcije Visokog predstavnika Unije za pitanja vanjske i sigurnosne politike (ranije, Javier Solana) i Europskog povjerenika za vanjske odnose (ranije, Benita Ferrero-Waldner) sada su spojene u jednu funkciju.

 

Imenuje ga Europsko vijeće, a prisegu polaže pred Europskim parlamentom. Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku ujedno je i dopredsjednik Europske komisije, te predsjedavajući Vijeća za vanjske odnose u Vijeću ministara.

 

Visoki predstavnik djeluje u skladu sa mandatom Vijeća i odgovoran je za harmonizaciju i koordiniranje vanjskih akcija Unije između Komisije i Vijeća.

 

Novi Visoki predstavnik postaje veoma značajna figura sa veoma unaprijeđenom i participatornom ulogom predstavnika u pitanjima zajedničke vanjske i sigurnosne politike.

 

Visoki predstavnik:

provodi sigurnosne i vanjske politike u ime Vijeća i, pored ostalih nadležnosti koje je ranije imao Visoki predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, novi Visoki predstavnik sada također predsjedava Vijećem za vanjske odnose.

sudjeluje u razrađivanju zajedničke vanjske i sigurnosne politike, a sada ima pravo i “podnositi prijedloge zakona na vlastitu inicijativu ili u sprezi sa Komisijom”, te podnositi “pitanja Vijeću ili sazivati izvanredne sastanke u vezi sa hitnim stvarima”.

ima reprezentativnu ulogu u “vođenju političkog dijaloga sa trećim stranama, i izražava stavove Unije u međunarodnim organizacijama i na međuvladinim konferencijama.”

odgovoran je za harmonizaciju stavova zemalja članica.

 

Kao podrška novoj misiji Visokog predstavnika, kreira se Europska služba za vanjsko djelovanje (EEAS). Službu čine službenici Vijeća, Komisije i diplomatski službi zemalja članica. Europska služba za vanjsko poslovanje će nastojati pojednostaviti vanjske službe EU, kombinirajući sve one koje su povezane sa vanjskim poslovima (dodatno opisane u poglavlju 4).

 


III – PROCEDURE ODLUČIVANJA/GLASOVANJA

 

Vijeće ministara

 

Uveden je novi sustav glasovanja, a zove se glasovanje “dvostruke većine”. S jedne strane, ovaj sustav u obzir uzima pondere svake pojedinačne zemlje članice tako da usvojeni “zakoni” odražavaju volju većine europskih građana, a s druge uvažava ponder svih zemalja članica.

 

Kvalificirana većina je zamijenila jednoglasnost u brojnim područjima koja se tiču kritičnih pitanja kao što su usvajanje mjera koje se odnose na kontrolu vanjskih granica, azil, imigracije ili mjere koje se odnose na prijem tražitelja azila i obradu njihovih zahtjeva.

 

Lisabonski ugovor je također povećao broj političkih oblasti u kojima Europski parlament mora dati izravnu suglasnost za neki zakon, zajedno sa Vijećem kojeg čine nacionalni ministri (procedura “suodlučivanja”).

 

Prema Ugovoru iz Nice: Kvalificirana većina je definirana prema složenom sustavu ponderiranja glasova, gdje svaka zemlja članica ima određen broj glasova, što uvelike ovisi od njezinog demografskog pondera, npr. Njemačka, Italija, VB, Francuska su imale po 29 glasova, Belgija, Mađarska i Portugal su imali po 12, Slovenija, Latvija i Cipar po 4, a Malta 3 glasa, itd.

 

Prema Lisabonskom ugovoru: Transparentniji, demokratičniji sustav koji se temelji na dvostrukoj većini zemalja i stanovništva; Ovo znači da će se neki “zakon” usvojiti unutar Vijeća ako osvoji 55% glasova zemalja članica Unije (odnosno, 15 od ukupno 27 zemalja članica Unije) koje predstavljaju najmanje 65% populacije Unije). Suprotstavljenu manjinu moraju činiti najmanje 4 zemlje članice.

 

Novi sustav je mnogo efikasniji u usporedbi sa sustavom koji je proizlazio iz Ugovora iz Nice jer omogućava kreiranje većine koja je neophodna za donošenje odluka.

 

 


“KOMPROMIS IZ JANJINE”

 

Novo glasačko pravilo koje je proizašlo iz Lisabonskog sporazuma (dvostruka većina) neće stupiti na snagu do 2014. godine. U prve tri godine zemlje članice mogu zahtijevati usvajanje nekog akta po načelu glasovanja kvalificirane većine kako je to definirano postojećim Ugovorom iz Nice.

 

Ovaj kompromis je napravljen kako bi se Poljska privolila napraviti određene ustupke tijekom pregovora o Ugovoru.

 


IV – VANJSKO DJELOVANJE

 

Jedno od glavnih ostvarenja Lisabonskog ugovora je veća koherentnost u pogledu vanjskog djelovanja, što rezultira većom profiliranošću EU u svijetu.

 

Većina odredbi postojećih ugovora koje se odnose na vanjske odnose sada je pregrupirana pod jedinstvenim podnaslovom Lisabonskog sporazuma.

 

Postojeće funkcije Visokog predstavnika za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku su kombinirane sa funkcijama dopredsjednika Komisije, čime je kreiran novi institucionalni igrač sa “dvojakom ulogom“ (Visoki predstavnik za pitanja vanjske i sigurnosne politike/dopredsjednik Komisije).

 

Visokog predstavnika za pitanja vanjske i sigurnosne politike/dopredsjednika Komisije pomaže zajednička služba, Europska služba za vanjsko djelovanje (EEAS) u kojoj sjede službenici Vijeća, Komisije i diplomatskih službi zemalja članica.

 

Lisabonski ugovor definira zajednička načele i ciljeve vezane za vanjsko djelovanje Unije: demokracija, vladavina prava, univerzalnost i nedjeljivost ljudskih prava i fundamentalnih sloboda, poštivanje ljudskog dostojanstva, načelo jednakosti i solidarnosti.

 

Njegovi zadaci su:

predstavljanje Europske unije u inozemstvu;

predsjedavanje Vijećem za vanjske poslove (svi ministri vanjskih poslova Europske unije).

 

Na ovaj način se njeguje razvoj zajedničke vanjske politike, te koherentnost i jedinstvo vanjskog djelovanja Europske unije.

 

Pravni status koji Lisabonski ugovor daje EU podrazumijeva da EU može potpisivati ugovore, posebice one na temelju kojih postaje dijelom međunarodnih deklaracija ili članom međunarodnih organizacija.

 

Na ovaj način, on osnažuje svoju ulogu u međunarodnoj areni i promovira svoje vrijednosti i interese, kako u pogledu vanjske trgovine, razvojnih politika i humanitarne pomoći tako i u pogledu kreiranja međunarodnih standarda koji reguliraju globalizaciju.

 


V – PITANJA OBRANE

 

Lisabonski ugovor predstavlja veliki napredak u pogledu “zajedničke sigurnosti i obrambene politike”, ali i značajan korak ka razvoju europske obrane.

 

Lisabonski ugovor bolje odražava prirodu misije europske sigurnosne i obrambene politike, proširujući opseg takozvanih zadataka iz Petersberga na: ”zajedničke operacije razoružavanja; vojne zadatke savjetovanja i pomoći, mirovne zadatke i zadatke post-konfliktne stabilizacije; sprječavanje konflikta i misije post-konfliktne stabilizacije.” Ugovor također doprinosi borbi protiv terorizma, ”pružajući podršku trećim zemljama na njihovim teritorijima.”

 

Europska agencija za obranu (EDA), koja je kreirana u srpnju 2004., također je ugrađena u pravni okvir zajedničke sigurnosne i obrambene politike i naizgled ojačava vodeću ulogu koju zemlje članice žele dodijeliti ovom tijelu u smislu promoviranja razvoja operativnih kapaciteta EU i same Europske unije kao vojnog aktera na međunarodnoj sceni.

 

Lisabonski ugovor također institucionalizira “provedbu misije” od strane skupine zemalja članica koje su “spremne i imaju neophodne sposobnosti za obavljanje takvog zadatka” u ime Unije.

 

Prema Lisabonskom ugovoru:

 

– uvodi “klauzulu uzajamne obrane”. Ako jedna od zemalja članica EU napadnuta, druge članice Unije su joj obvezne ukazati pomoć.

– uvodi “klauzulu solidarnosti”. To znači da Unija i sve njezine članice moraju pružiti svaku pomoć onoj članici koja je pogođena ljudski izazvanom ili prirodnom katastrofom ili je na udaru terorističkog napada.

– proširuje potencijale Unije u pogledu borbe protiv terorizma, sprječavanja konflikta, uspostavljanje stabilizacije nakon konflikata, itd.

– uvodi “stalnu, strukturiranu suradnju” za sve zemlje koje su se obvezale da će uzeti sudjelovanje u glavnim europskim vojnim programima i da će slati EU svoje borbene jedinice koja su na raspolaganju za hitno djelovanje.

 

 

VI – ODLUČIVANJE O ZAJEDNIČKOH VANJSKOJ I SIGURNOSNOJ POLITICI

 

Pravno svojstvo EU se koristi isključivo u onim nadležnostima koje su zemlje članice eksplicitno povjerile Uniji, a zajednička vanjska i sigurnosna politika se rukovodi utvrđenim procedurama odlučivanja.

 

Iako zajednička vanjska i sigurnosna politika i zajednička sigurnosna i obrambena politika i dalje ostaju u velikoj mjeri na međuvladinoj razini, ove odredbe se, čini se, odražavaju na spremnost zemalja članica da kreiraju više, inače vrlo ograničenih, prilika za EU da djeluje na koherentniji način i da uvede sustav odlučivanja koji funkcionira u svih 27 zemalja članica.

 

 

Lisabonski ugovor:

 

– uvodi četvrti izuzetak od pravila jednoglasnosti u zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Zemlje članice će sada moći odlučivati o prijedlozima koje im predoči Visoki predstavnik – samoinicijativno ili u sprezi sa Komisijom, kvalificiranom većinom glasova.

– obuhvaća odredbu koja omogućavaju zemljama članicama da prošire upotrebu glasovanja

kvalificiranom većinom u pitanjima zajedničke vanjske i sigurnosne politike – tzv. ‘passerelle’

odredba – ali ipak samo na temelju jednoglasnosti zemalja članica u Europskom vijeću.

– odredba o ‘konstruktivnoj suzdržanosti’ (koja je uvedena Ugovorom iz Amsterdama) je zadržana i u Lisabonskom ugovoru. Ova procedura omogućava zemljama članicama da se suzdrže od glasovanja, a da pri tom ne blokiraju proces jednoglasnog glasovanja o odlukama iz domene zajedničke vanjske i sigurnosne politike, omogućavajući time realizaciju akcija koje podržava većina zemalja članica.

 

Značaj glasovanja kvalificirane većine je u tome što ono nadglasava nacionalni veto, odnosno, što kvalificirana većina omogućava većini zemalja članica progurati odluke kojima se protivi manjina. Međutim, ako se neka zemlja članica protivi glasu kvalificirane većine u vezi onoga što se definira „vitalnim razlogom“ i ako oklijeva primijeniti načelo konstruktivne suzdržanosti, onda se to pitanje može uputiti Europskom vijeću, koje će o tome odlučiti jednoglasno. Prema tome, ova odredba dodatno potvrđuje prevalentnost zemalja članica u pitanjima zajedničke vanjske i sigurnosne politike.

 

 

VII – PROŠIRENJE

 

Uvjeti za pristupanje Europskoj uniji su općenito poznati kao „kriteriji iz Kopenhagena“, a Europsko vijeće ih je usvojilo 1993. godine.

 

Za pristupanje Europskoj uniji, potrebno je ispuniti tri uvjeta:

– politički kriteriji: stabilnost institucija koje jamče demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i poštivanje i zaštitu manjina;

– ekonomski kriteriji: postojanje funkcionalne tržišne ekonomije i kapaciteta koji se mogu nositi sa konkurencijskim pritiskom i tržišnim snagama unutar Unije;

– kriterij “pravne stečevine Unije”: sposobnost preuzimanja obveza koje dolaze sa članstvom, uključujući postupanje u skladu sa ciljevima političke, ekonomske i monetarne unije.

 

Europsko vijeće iz Kopenhagena je također uvelo uvjet po kojem je Europska unija odgovorna za tzv. „kapacitet za integraciju“, koji je definiran kao „sposobnost Unije da asimilira nove zemlje članice, a da pri tom zadrži impetus europskih integracija.“

 

Prema Lisabonskom ugovoru:

 

– Kriteriji za članstvo nisu izričito navedeni ali je referenca na te kriterije dana u članku 49 Ugovora o EU: “… uzimajući u obzir kriterije kvalificiranosti koje je usvojilo Europsko vijeće.”

– Zemlje kandidati moraju poštivati „vrijednosti“ EU (poštivanje ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava, ljudskih prava i manjina).

– Zemlja kandidat se obraća zahtjevom prema Vijeću, koje o zahtjevu odlučuje jednoglasno.

– Zemlja kandidat sada o svom zahtjevu mora obavijestiti Europski parlament i nacionalne parlamente, ali oni, međutim, nemaju utjecaja na postupak pridruživanja. Vijeće odlučuje jednoglasno.

 

 

VIII – SLOBODA, SIGURNOST, PRAVDA

 

U oblasti pravde, slobode i sigurnosti, Lisabonski ugovor omogućava djelovanje na europskoj razini kroz korištenje „metoda Zajednice“ u gotovo svim okolnostima, odnosno korištenje odlučivanja kvalificiranom većinom glasova po prijedlozima Komisije, što podrazumijeva i unaprijeđenu ulogu Europskog parlamenta, veću demokratsku kontrolu koju vrše nacionalni parlamenti, te istražnu ulogu Suda pravde.

 

Na primjer, pravilo kvalificirane većine se sada primjenjuje i na kontrolu vanjskih granica Unije i na azile.

 

Sukladno tome, Unija će moći harmonizirati svoja pravila koja se odnose na odobravanje azila.

 

Ovo će omogućiti:

– da se ukine složeni sustav u kojem su različita pravila stavljana jedna spram drugih i kao takva bila neprimjenjiva u različitim zemljama članicama Unije;

– razvijanje zajedničke politike o azilu.

 

Ugovor također obuhvata uspostavljanje “sustava integriranog upravljanja vanjskim granicama” i jačanje nadležnosti “Frontex-a”, europske agencije za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama.

 

Ugovor jača i mehanizme Europske unije za borbu protiv ilegalnih imigracija i trgovine ljudima. I po ovim pitanjima se odlučuje kvalificiranom većinom glasova, uz sudjelovanje Europskog parlamenta.

 

To znači da će postojati zajednička politika koju će primjenjivati Unija i njezine zemlje članice, a koja će definirati pravila i uvjete za imigracije.

 

Kada su u pitanju kaznene stvari, Europski parlament i Vijeće ministara će kvalificiranom većinom glasova odlučiti o usvajanju minimalnih pravila kojim će se definirati određeni broj kaznenih djela sa elementom prekograničnog kriminala (terorizam, trgovina narkoticima i oružjem, seksualna eksploatacija žena, internet kriminal, itd.) i kazni za ta djela.

 

Lisabonski ugovor reafirmira postojanje Ureda europske policije (Europol), koji će podupirati djelovanje nacionalnih policijskih snaga u organiziranju i analiziranju informacija. Ova europska, policijska struktura, koja je još u povoju, također, može koordinirati, organizirati i čak provoditi istrage i operacije zajedno sa nacionalnim policijskim snagama.

 

Lisabonski ugovor uspostavlja načelo unaprijeđene pravne suradnje, kako kaznene tako i građanske, kroz načelo “uzajamnog priznavanja” (pravni sustav jedne zemlje članice priznaje odluke koje su donesene u pravnom sustavu svih drugim zemalja članica kao pravomoćne i primjenjive).

Ove, nove mjere posebno se tiču:

– suradnje u pogledu organiziranja dokaza;

– efikasnog pristupa pravdi;

– suradnje između pravosudnih organa zemlje članice u kaznenim istragama i izvršenju odluka;

– uspostavljanja pravila i procedura koje će osigurati priznavanje svih oblika presuda i pravnih odluka širom Europske unije.

 

Lisabonski ugovor otvara vrata za kreiranje Ureda europskog tužitelja. Ovaj organ bi bio nadležan za vođenje postupaka i kazneno gonjenje kriminalaca, pa čak iako se kaznena djela ograničavaju na ona koja prouzrokuju štetu financijskim interesima Europske unije.

 

Europsko vijeće će moći proširiti nadležnosti Ureda europskog tužitelja na djela iz domene borbe protiv ozbiljnog, transnacionalnog kriminala (npr. terorizam, trgovina ljudima, trgovina narkoticima, itd.) kroz jednoglasno glasovanje.

 

Pored toga, u iščekivanju uspostave Ureda europskog tužitelja, Eurojust, koji trenutno ima samo koordinacijsku ulogu, može predložiti pokretanje kaznenog postupka – što je danas odgovornost nacionalnih tužiteljstava.

 

Ovo potiče na uspostavu sveobuhvatnijeg, legitimnog, efikasnog, transparentnog i demokratskog sustava odlučivanja u zajedničkim oblastima pravde, slobode i sigurnosti, uklanjajući stalne blokade prijedloga koja proizlaze iz pravila jednoglasnog glasovanja.

 

 

IX – EKONOMSKA PITANJA

 

Pakt o stabilnosti i rastu, koji su 1997. potpisale buduće članice eurozone, uspostavlja tri glavna pravila:

– javni deficit mora ostati ispod 3% BDP;

– javni dug mora biti ispod 60% BDP;

– države moraju praviti srednjoročno uravnoteženje proračuna.

 

Da bi se potaknula primjena Pakta, kreirano je nekoliko procedura praćenja:

– Multilateralno preventivno praćenje: svake godine zemlje eurozone predočavaju svoje srednjoročne proračunske ciljeve u okviru ažuriranog programa stabilnosti. Na osnovu tih programa Vijeće donosi zaključke i daje preporuke.

– Procedura prekomjernog deficita: ako dođe do nepoštivanja pravila iz Pakta o stabilnosti i rastu, Vijeće daje preporuke i, po mogućnosti, nameće sankcije u obliku novčane kazne koja može biti u rasponu od 0.2% i 0.5% BDP-a.

 

Prema Ugovoru iz Nice:

 

Monetarna politika:

– Europska središnja banka (ECB) nadležna je za države eurozone.

– Sve zemlje koje nisu dijelom eurozone nadležne su za svoje vlastite monetarne politike.

 

Proračunska i fiskalna politika:

 

– Isključiva odgovornost zemalja članica.

– One, međutim, moraju koordinirati svoje politike sa drugim zemljama članicama i osigurati poštivanje pravila iz Pakta o stabilnosti i rastu.

 

Prema Lisabonskom ugovoru:

– Nije bilo mnogo izmjena, ali su te izmjene potvrdile službeno postojanje eurozone. Neformalni, mjesečni sastanci ministara ekonomije i financija zemalja članica eurozone.

– Pojašnjena je strukturalna veza između zemalja članica koje su usvojile euro kako bi se bolje iskoordinirale njihove ekonomske, proračunske i fiskalne politike.

– Komisija i dalje ima ulogu čuvara ugovora u pogledu kontrole javnog deficita u okviru Pakta za stabilnost i rast.

– Komisija ima pravo davanja mišljenja zemljama članicama koje imaju prekomjeran deficit.

– Procedure sankcioniranja sada usvaja Vijeće ministara na prijedlog Komisije (a ne na temelju preporuke, kao što je bio slučaj prije donošenja Lisabonskog ugovora).

 

Komisija može izdavati “izravna” upozorenja zemljama članicama koje izgube proračunsku disciplinu, riskirajući da time ugroze adekvatno djelovanje eurozone.

 

 

X – SOCIJALNA PITANJA I PRAVA GRAĐANA

 

Ljudsko dostojanstvo, sloboda, demokracija, jednakost, vladavina prava i poštivanje ljudskih prava: ovo su ključne vrijednosti EU, koje su definirane u na samom početku Lisabonskog ugovora. One su zajedničke za sve zemlje članice i sve europske zemlje koje žele postati članicom Unije moraju se pridržavati ovih vrijednosti.

 

Glavni ciljevi Unije su promoviranje ovih vrijednosti, kao i poštivanje mira i blagostanja stanovnika Unije. Ovi, opći ciljevi dopunjeni su listom detaljnije definiranih ciljeva, uključujući promoviranje socijalne pravde i zaštite, borbe protiv socijalnog isključivanja i diskriminacije.

 

Prema Lisabonskom ugovoru:

– Unaprjeđenje zaštite i osnovnih prava. Omogućava Uniji da zahtijeva pristupanje Europskoj deklaraciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

– Jamči izvršenje Povelje o osnovnim pravima. EU sada ima katalog građanskih, političkih, ekonomskih i socijalnih prava, koja su pravno obvezujuća ne samo za Uniju i njezine institucije već i za zemlje članice u pogledu provedbe zakona Unije.

– Povelja navodi sva fundamentalna prava u šest podnaslova: dostojanstvo, sloboda, jednakost, solidarnost, državljanstvo i pravda. Također navodi dodatna prava koja nisu navedena u Europskoj deklaraciji o ljudskim pravima, kao što su zaštita podataka, biotehnika i pravno na dobro upravljanje.

– Reafirmira važne korake za eliminiranje diskriminacije na osnovu spola, rase i boje. Također spominje socijalna prava koja se odnose na pravne osobe, npr. pravo na informacije, pravo na pregovore i poduzimanje kolektivnih akcija – drugim riječima, pravo na štrajk.

– Uvodi novo pravo, koje omogućava građanima pravo glasa u europskim stvarima: peticija sa najmanje jedan milijun potpisa iz jedne zemlje članice može se dostaviti Komisiji sa zahtjevom da se pokrene određena zakonodavna inicijativa.

 

Lisabonski ugovor jamči da ova prava imaju pravno-obvezujuću snagu, jer ova prava moraju jamčiti i nacionalni suci i suci Zajednice.

 

Ugovor reafirmira značaj dijaloga među građanima, građanskim društvom, asocijacijama i institucijama Unije (posebice Komisije).

 

Dakle, on unaprjeđuje mogućnost sudjelovanja organizacija i udruga građanskog društva u europskom odlučivanju.

 

 

SOCIJALNA PITANJA

 

Lisabonski ugovor unaprjeđuje socijalnu dimenziju Europe uvodeći nove elemente koji se tiču prava i ciljeva, ali i sadržaja politika i mehanizama odlučivanja.

 

Međutim, socijalne politike uglavnom ostaju u nadležnosti samih država.

 

Prema Lisabonskom ugovoru:

 

– Socijalni ciljevi Europske unije:

Potpuna zaposlenosti i socijalni napredak;

Borba protiv socijalnog isključivanja i diskriminacije;

Promoviranje pravde;

Eliminiranje siromaštva, itd.

 

– “Socijalna klauzula” zahtijeva da se socijalni zahtjevi uzmu u obzir kod donošenja politika Unije. Ovi zahtjevi su “povezani sa promoviranjem visoke stope zaposlenosti, jamčenjem adekvatne socijalne zaštite, borbe protiv socijalnog isključivanja, visokog stupnja obrazovanja, obuke i zaštite ljudskog zdravlja.”

 

– Ulazi se u novu fazu definiranja europskog državljanstva – glavni element u kreiranju europske demokracije.

 

 

 

Priredio: Ivan Kraljević (prema prezentaciji Vodič kroz Lisabonski ugovor Vanjskopolitičke inicijative u BiH).

 

Komentari

komentara