Vojislav Savić: Dodikovanje

Milorad_DodikTrudim se što manje i pisati i govoriti o dnevnoj politici i njenim akterima, iz jednog jednostavnog i svima razumljivog razloga – iz toga još nitko čistih ruku nije izašao. Previše toga ne ovisi o meni da bih dozvolio sebi takav luksuz.

Piše: Vojislav Savić/eTrafika.net

Međutim, onima koji uzimaju za pravo da komentiraju takve stvari moram priznati da imaju mnogo hrabrosti i vjere u točnost svoga suda, što ne mora nužno biti vrlina, nego više da je to mač s dvije oštrice.

Raznorazne kolege kolumnisti, blogeri i komentatori, neizostavan su dio u procesu formiranja javnog mnijenja, te je njihovo (tj. naše) množenje u posljednjih nekoliko godina dobar pokazatelj da ovo društvo postaje nešto ozbiljnije. Što više slobodnih i mislećih glava u društvu, to bolje društvo, jer tamo gdje se šuti, tu je opasno.

E sad, sljedeći korak u tom našem „političkom odrastanju“ jeste da na pravi način pristupimo problemima od javnog interesa. To znači sljedeće, kada se pojavi neki problem kod nas se uvijek traži krivac, a ne rješenje, a da bi postali ozbiljno društvo moramo početi da radimo obrnuto. Ovako imamo gomilu problema i isto toliko prokazanih i kvaziprokazanih krivaca, a nimalo rješenja. Na taj način i kritičari vlasti postaju dio problema na račun kojeg optužuju vlast. Paradoksalno, zar ne?

Tako je, npr., Milorad Dodik postao sinonim za sve što je loše i sve ružno što se događa u Republici Srpskoj, a nerijetko i u Bosni i Hercegovini. Čitajući nekoliko neovisnih portala i njihovih kolumnista, uvjerio sam se da je Milorad Dodik predmet ogromne većine njihovih tekstova, po pravilu u negativnom kontekstu. Je li opsesija Dodikom samo puki mamac za čitatelje, jer znamo kakvu težinu to ime ima u javnosti, ili je pak proizvod neke osobne opsesije?

U javnim nastupima za mene je kao i ostali bh. političari, s manje ili više krivice kao i svi ostali, ne vidim u čemu bi bio drugačiji od Lagumdžije ili Čovića, ili u čemu je radikalniji od Izetbegovića ili Silajdžića? Ovo nije nikakva „Odbrana Dodikova“, niti neka „Dodikodiceja“, nego prosto imam potrebu da i sebi i drugima postavim ovakva pitanja? Kritika mora ići do kraja da bi imala smisla.

I onda imamo situaciju da naša mlada inteligencija, pogotovo ona lijevo liberalne provenijencije, umjesto da daje rješenja – jadikuje po portalima. Ali jadikuje svaljujući sve na jednog čovjeka, tako da to možemo nazvati – dodikovanjem. Dodikovanje je izgleda postalo zamjena za svaki nedostatak kreativnosti, za svaki problem koji nema krivca, za sve što je loše, a ne zna se zašto. To je podjednako opasno kao i biti dio onih rektalnih alpinista koji pišu govore u čast Predsjednika i oduševljavaju se svakom njegovom izjavom, kao da je on nepogrješivi Bog koji je sišao s nebesa i tako donio sreću našem rodu i porodu. Neka hvala.

Ako već neću da budem dio orkestra koji pjeva hvalospjeve Dodiku, neću vala ni da budem dio bezidejne grupe jalovih kritičara. Ionako se to sve svodi na isto.

HSPF.info

Komentari

komentara