Vox populi?

“Trilema, dilema sistema
čini se rješenja nema
biznis je jedina tema
vlada nam uporno drijema
ma nema problema, nema problema

Važan je taj svaki glas koji daš
u igri su stalno
moj, tvoj, vaš, naš…”

Piše: Toni Begović

begovic

Zbori tako bosanskohercegovački glazbeni sastav Dubioza kolektiv. Inače, tekstovi su im poznati po jakim političkim porukama kojima javnosti žele ukazati na goruće društvene probleme. No, kakve veze ima dotična grupa i njihovi citirani stihovi s onim čime će se moja malenkost baviti u narednim redcima? Izravne poveznice svakako nema, no osobno mi je sve dobar šlagvort za započeti analizu onoga što će Republiku Hrvatsku čekati nakon 28. prosinca. Da, debelo smo zakoračili u nakićeniji, najsjajniji i po nekim najveseliji mjesec u godini. Mjesec kada se o rasvjetne stupove, na krošnje stabala i mnoge gradske trgove stavljaju svijetleći ukrasi. Kada se trgovine i šoping centri pune raznobojnim darovima i svakojakim šarenim stvarčicama. Kada hrvatska raja odvaja od svojih skromnih primanja da za božićnim stolom pripremi neki finiji komad mesa ili pokoji kolačić. Ali, ipak će pretpostavljam u siječnju kao i svake godine oko 100.000 Hrvata otići na skijanje u neku od obližnjih zemalja. Valjda se u nekoj maloj drvenoj škrinji nađe par somova eura za koje nismo znali. I da, moram nas sve ukoriti, jer obično ovih dana postajemo plemenitiji, obzirniji i generalno bolji ljudi. Kako bi rekao Mustafa alias Izet: „How yes no!”…
Ono što će nam barem zera poremetiti uživanje u 347. ponavljanju „Sam u kući”,  slušanju „Last Christmas”, kusanju blagdanske purice i pijenju kuhanog vina, jesu ni manje ni više doli predsjednički izbori. Da, da dragi moji. Naši mili predsjednički kandidati počevši od utorka, 9. prosinca pa do subote, 27. prosinca svakodnevno (a možda i više puta dnevno) iskakat će iz svih mogućih televizijskih kanala, smiješit će nam se preko jumbo i onih nešto manjih plakata, a možda ih ne budemo mogli izbjeći ni slušajući lokalne radijske postaje. Da, znam da sada izgledam kao staro gunđalo kojemu ništa ne odgovara, jer ne razumijem složenost i važnost onoga što su stari Rimljani nazivali „res publica”. Mnogi su graknuli zašto prvi krug izbora u razdoblju između Božića i Nove godine, no Vlada premijera Milanovića iskoristila je zakonski rok o raspisivanju izbora najmanje 30, a najviše 60 dana prije isteka mandata trenutnom predsjedniku Republike. Bilo je nagađanja da će se isti održati 11. siječnja iduće godine, no izgleda da je to bilo malo prekasno pa je usuglašen datum koji pada na posljednju nedjelju u prosincu. E, sad. Valjda je konačno red da se posvetimo onima koji će se boriti u političkoj areni nastojeći što bolje uvjeriti birače da daju glas upravo njima. No, prije same analize kandidata, osjećam potrebu da se osvrnem u kakvoj se političkoj, a napose gospodarskoj situaciji nalaze hrvatski građani pred šeste po redu predsjedničke izbore. Prvi detalj koji mi upada u oči jest informacija da je hrvatski BDP u stalnom padu, ovaj put od 0.5%, a silaznom putanjom kreće se ni manje ni više nego 12. kvartal za redom. Punih šest godina fantomske recesije u Hrvatskoj skoro nema nijednog pozitivnog pokazatelja koji govori da bismo iz iste uskoro mogli i izići. Poznati ekonomist Željko Lovrinčević tvrdi da u Europi u posljednjih 60 godina nije zabilježen tako uzastopan pad bruto društvenog proizvoda.
Vlada premijera Milanovića prije neki dan „proslavila” je tri godine otkad je preuzela vlast i otkad je on na valu izborne pobjede održao (meni barem) afirmativan i obećavajući govor u kojem je istaknuo da „ne smiju iznevjeriti” one koji su im dali glas. Činjenica jest da su preuzeli zemlju nakon osmogodišnje HDZ-ove hajdučije obilježene kriminalno-korupcijskim aferama i ostalim nestašlucima, no sljedeći pokazatelji govore da su u tri godine, ako ne ništa, barem mogli promijeniti određene trendove. Javni dug narastao je sa 156, na 268 milijardi kuna. Prije ovogodišnje turističke sezone, broj nezaposlenih opasno se približio brojci od 400.000. Dug blokiranih građana u prosincu 2011. bio je oko 13 milijardi kuna da bi u listopadu ove godine porastao na skoro 30 milijardi kuna. Nakon tri godine vladanja Kukuriku koalicije, broj zaposlenih u Hrvatskoj manji je za 31 tisuću. Treba li reći da je naša zemlja po siromaštvu peta u Europskoj uniji?! Sukladno navedenim podacima treba naznačiti da budući, odnosno treći hrvatski predsjednik izravno ne može utjecati na ekonomske trendove koji bi trebali popraviti položaj hrvatskih građana. Drugim riječima, njegove ustavne ovlasti precizno su određene i nedvosmislene. Istaknut ćemo da predstavlja državu u zemlji i inozemstvu, vrhovni je zapovjednik oružanih snaga, sukreator vanjske politike, imenuje mandatara Vlade, daje pomilovanja, raspisuje referendum… Neki će reći da su takve ovlaste male, da predsjednik s njima djeluje više-manje kao fikus i da nema previše manevarskog prostora. Djelomično su u pravu, no parlamentarna demokracija uređenje je koje baštinimo od ustavnih promjena iz 2000., odnosno nakon dolaska trećesiječanjske koalicije na vlast.
Budući da je ljudima trenutno najvažnije hoće li doći do poboljšanja katastrofalnog gospodarskog stanja u zemlji, stoga im kako rekoh predsjednik kao takav oko toga previše neće moći pomoći. A neki od kandidata upravo su „igrali” na tu kartu, ne uviđajući da im tako nešto uopće ne stoji u opisu posla.
Donedavno, u „optjecaju” imali smo ukupno osmero kandidata za predsjednika države: trenutnog predsjednika Ivu Josipovića, HDZ-ovu kandidatkinju Kolindu Grabar-Kitarović, kandidata Saveza za Hrvatsku Milana Kujundžića, kandidata udruge „Živi zid” Ivana Vilibora Sinčića, šibenskog odvjetnika i poznatog stečajnog upravitelja Ivana Rudu, bivšeg predsjednika HSP-a Antu Đapića, saborskog zastupnika don Ivana Grubišića i tzv. splitskog gurua i voditelja Centra svijesti, Ivana Bavčevića. Đapić koji je na koncu podržao Grabar-Kitarović, i Grubišić nedavno su  odustali od kandidature, a Rude i Bavčević nisu uspjeli prikupiti potrebnih 10.000 potpisa. Tako da je u završnoj utrci ostalo četvero kandidata: Ivo Josipović, Kolinda Grabar-Kitarović, Milan Kujundžić i Ivan Vilibor Sinčić kojima ću posvetiti nekoliko narednih redaka.

Trenutni predsjednik Republike i tadašnji SDP-ov kandidat Ivo Josipović, preuzeo je dužnost u veljači 2010. nakon dva mandata Stjepana Mesića. Pobijedio je na valu svoje „nove pravednosti”, odnosno sveobuhvatnog koncepta ponovnog uvođenja morala u politiku i vođenje države s posljedicama za sve segmente društva.
Josipović je izvanredni profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, skladatelj koji voli zasvirati na klaviru, a s bivšim ministrom pravosuđa Ivanom Šimonovićem prije petnaestak godina bio je u pravnom timu koja je zastupala Hrvatsku u sporu s tužiteljstvom Haaškog suda u svezi nedostavljanja potrebnih dokumenata.
Po habitusu, ostavlja dojam mirnog i civiliziranog čovjeka sklonog dijalogu, političara koji zazire od političke teatralnosti i nepotrebnih polemika. Drugim riječima, možemo reći da ga u generalnom političkom stažu ne krasi karakteristika primjerice njegova prethodnika, vicmahera i često neukusnog šaljivdžije čime je isti samo dodatno doprinio neozbiljnosti sebe kao predsjednika.
Govoreći o pozitivnim potezima možda sutra već bivšeg predsjednika, da vam budem iskren i uz dužno poštovanje našeg demokratski izabranog državnog poglavara, ne mogu se sjetiti nekog posebno upečatljivog ili pamtljivog poteza koji bi mu mogli izdvojiti kao adut. Najvećim dijelom jer je isti tokom cijelog mandata vodio politiku nezamjeranja, kalkuliranja i kompromiserstva. Možemo istaknuti njegovu hvalevrijednu inicijativu na početku mandata o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala, a što je kasnije i uneseno u Ustav. Padaju mi na pamet i pomirljiva politika u regiji i pokušaji relaksiranijeg odnosa sa Srbijom, a koji su znali biti nominalno harmonični ili pak oscilirajući i turbulentni, na granici sukoba. Nastavno na ovo, pozdravljam njegov osvrt od prije dvije godine na „prvog čovjeka” Srba u Hrvatskoj Milorada Pupovca kojega je opravdano prozvao „etnobiznismenom”, tj. kako tvrdi, dok je bio u koaliciji s HDZ-om „učinio je za sebe iznimno puno, a za hrvatske Srbe jako malo”. Usto, podržavam i njegovu nominalno pragmatičnu politiku prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Drugim riječima, nije igrao na kartu nekadašnjeg Tuđmanova političkog paternalizma, a hvala Bogu, odnos prema bosanskohercegovačkim Hrvatima nije na tragu njegova neslavnog prethodnika, tj. potpune nezainteresiranosti za njihove probleme i licemjernog konformizma uobličenog u onoj: „Okrenite se Sarajevu!”. Međutim, s druge strane, njegovi neistomišljenici zamjerali su mu da vanjsku politiku previše bazira na „regionu” i zemljama tzv. zapadnog Balkana, a vrlo malo prema državama Europske unije budući da je tada Hrvatska bila pri samog kraju dugogodišnjih pregovora, a punopravnom članicom postala je 1. srpnja prošle godine. Također, spočitava mu se da je kao državnik odigrao neprincipijelnu, neki vele i podaničku politiku prema susjednoj Srbiji. Odnosno, u ime „dobrosusjedskih odnosa” i „mira u regiji”, njegova permisivnost išla je dotle da mu nije bilo strano dobaciti kako je 90-tih godina na tlu Hrvatske bio „građanski rat” iliti po slobodnom tumačenju rat svih protiv sviju s podijeljenom odgovornošću, umjesto oružane velikosrpske agresije na legalno i legitimno osamostaljenu republiku.
Nisam od onih koji znade drugome nalaziti izjave i kasnije ga etiketirati, no detalj iz njegova obraćanja u izraelskom Knessetu iz 2012. u najmanju je ruku nedopustiv. sloboda medija
U podužem pisanom govoru u tamošnjem parlamentu, govoreći o ustaškom režimu, Josipović je rekao: „Trebamo znati: zmija je oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba…”
Ne znam jesu li izraelski slušatelji nakon ovoga pomislili da je Hrvatska možda neka neofašistička kloaka kod čijih građana u srcima čuči ustaška anakonda, no činjenica je da se naš Ivek malo zaletio, valjda pomislivši da su indoktrinirani balavci s naših stadiona koji se za dom spremaju i desnicom mjere kukuruz, nekakav meritoran čimbenik iz kojeg bi mogli zaključiti da je u Hrvata u velikom postotku još uvijek prisutna „ustašonostalgija”.
U maniri političke korektnosti, jedan dan znao je biti u društvu bivših partizanskih boraca veličajući njihove ratne podvige tvrdeći da su one temelj hrvatske državnosti, a uskoro zatim na susretu s umirovljenim braniteljima iz Domovinskog rata naznačujući da bez njihova doprinosa ne bi bilo moderne Hrvatske.
Prije nekoliko dana, upitan od novinara kako nakon tri godine mandata Kukurike koalicije ocjenjuje njihov rad, rekao je kako s pozicije predsjednika Republike Hrvatske to ne može komentirati. Sapienti sat!
„Secirajući” našeg predsjednika-skladatelja, ne mogu ne izdvojiti ni činjenicu kako je njegovo ime pratila jedna dugo vremena medijima zanimljiva afera.
Naime, član je, a od 1987. do 2000. bio je glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja. Problem u cijelom slučaju leži u tome što je HDS ZAMP (zaštita autorskih muzičkih prava), stručna služba za zaštitu istih i usto naplaćuje glazbenička autorska prava, blisko povezana s tvrtkom Emporion koja se bavi organizacijom poslovanja i pružanjem usluge informatičke obrade podataka, a u vlasništvu Josipovićeva prijatelja Marka Vojkovića. Od otprilike 1992. godine Emporion ima ugovor o suradnji sa ZAMP-om na temelju čega zarađuje golem novac. Portal index.hr prije deset godina otkrio je da je ZAMP Emporionu platio 16.7 milijuna kuna, a Vojković je u medijima dometnuo da njegova tvrtka od ZAMP-a sada dobiva i dvadesetak posto više novca nego 2004. Ne želim ulaziti u detalje afere jer ona nije tema ovoga članka, a daljnja analiza odvela bi nas u neželjenom smjeru. Samo ću reći kako je slučaj, koliko mi je poznato ostao na razini medijskog interesa, doduše u zadnje vrijeme uglavnom se o njemu ne piše, jer je bio aktualan prije dvije godine.
Što se tiče izbornog programa, 8. prosinca u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u Zagrebu, pred 300-ak uzvanika, a između ostalih i predsjednikom Sabora Josipom Lekom, šeficom diplomacije Vesnom Pusić, predsjednicom OraH-a Mirelom Holy i ostalim šarolikim društvom, Josipović je predstavio svoj program uz pomoć kojeg i sljedećih pet godina želi ostati na Pantovčaku. Uz slogan „To je pravi put”, program zasniva na principu tzv. Druge Republike, odnosno „države koja je uspješno provela ustavne promjene, dovršila tranziciju i koja djeluje po najvišim europskim standardima.” Navodi i „novi teritorijalni ustroj (regionalizacija i snažna decentralizacija)”, „promjene na demokratskom planu (izborno zakonodavstvo, uređenje referenduma)”, „jačanje unutarstranačke demokracije”, „širu ustavnopravnu zaštitu građana” itd. Spominje i model „integrirane cirkularne ekonomije”, preciznije, zalaže se za „povratak industrije uz istovremeno poticanje zelene industrije i industrije visokog tehnološkog standarda”. I ovoga puta, čitajući program, u oči nam upada paradigma uz pomoć koje je dijelom i odnio pobjedu 2010. Tu je tzv. društvena pravednost, točnije, „borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti”. Ističe da će se i u ovom mandatu „zalagati za ljudsko pravo na zdravlje i primjerenu zdravstvenu zaštitu, te mirovinski sustav koji omogućava pristojan život ljudima na završetku radnog vijeka”. Sve je to naš Ivo lijepo napisao i sastavio, no, pitamo se što je on kao jedan od šefova izvršne vlasti i s figurom predsjednika učinio ili se barem založio da kako-tako pokuša promijeniti negativan ekonomski i socijalni trend u državi?! Odgovor nam je – ništa!
Govoreći o dijelu u kojem piše o vanjskoj politici, Josipović navodi kako su „članstvo u Europskoj uniji, transatlantsko partnerstvo s SAD-om i regionalna suradnja, stabilne postavke naše vanjske i sigurnosne politike”. Ističe i „nastavak normalizacije odnosa s državama u regiji”, kako su „mir, sigurnost i prosperitet država s područja zapadnog Balkana, u vitalnom interesu Hrvatske i EU”. Što se tiče segmenta obrane, u programu se navodi: „Oružane snage bit će manje, ali mobilnije i sposobnije za provedbu dodijeljenih misija i zadaća, uz poboljšane uvjete života i rada svojih pripadnika”. Iz sfere nacionalne sigurnosti, možemo pročitati da će „sigurnosne službe posebnu pozornost posvetiti prevenciji terorizma i suzbijanju transnacionalnog i organiziranog kriminala”.
Treba istaknuti da je prikupio i 203.875 potpisa za svoju kandidaturu, a koje je pak u društvu premijera Milanovića donio u prostorije DIP-a.

Njegov glavni takmac u utrci za Pantovčak, bivša je veleposlanica RH u SAD-u i bivša ministrica vanjskih poslova i europskih integracija, a od srpnja 2011. i pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, Kolinda Grabar-Kitarović.
Rodom je iz mjesta Dražice pored Rijeke. Kako možemo pročitati iz njezine biografije u elektronskom obliku Večernjeg lista, učenje joj nikad nije predstavljalo problem, štoviše, osnovnu i srednju školu završila je s odličnim uspjehom. U gimnaziji je čula za mogućnost studentskih i školskih razmjena s SAD-om tako da je kao 17-godišnjakinja otputovala u Los Alamos u Novom Meksiku, gdje je upisala četvrti razred srednje škole. Nakon povratka iz SAD-a nostrificirala je svjedodžbu, a potom 1986. upisala engleski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zvanje magistra znanosti stekla je 2000. nakon što je završila dvogodišnji poslijediplomski studij iz međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Svoju profesionalnu karijeru započela je u Ministarstvu znanosti i tehnologije, da bi se 1993. godine zaposlila u Ministarstvu vanjskih poslova. U to vrijeme, bivši premijer Ivo Sanader bio je pomoćnik ministra vanjskih poslova Mate Granića, a kako nije imao svoj tim, pozvao je nju za savjetnicu. Može se reći da je upravo on odgovoran za njezin kasniji politički uspon. Najprije je radila kao savjetnica u Uredu zamjenika ministra, a potom kao načelnica Odjela za Sjevernu Ameriku. 1997. odlazi u veleposlanstvo RH u Kanadi, prvo kao diplomatski savjetnik, a zatim kao ministar savjetnik. Na parlamentarnim izborima 2003. godine, Sanader je imenuje ministricom europskih integracija, a dvije godine poslije postaje voditeljica Državnog izaslanstva za pregovore o pristupanju Europskoj uniji. Iste godine, spajanjem Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva europskih integracija imenovana je ministricom vanjskih poslova i europskih integracija. Iako je Gordan Jandroković (koji je kasnije nasljeđuje) bio najozbiljniji kandidat za šefa diplomacije, ta čast ipak je pripala njoj. Za njezinog mandata, Hrvatska je započela pregovore za članstvo u EU. Na dužnosti ministrice ostala je do 2008. Pozornost europske diplomatske elite plijenila je ozbiljnošću, perfektnim znanjem jezika, osobnošću i pristupačnošću. Njezini nekadašnji suradnici, kao što su bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt i poznati diplomat Ivica Maštruko uglavnom pohvalno govore o njoj. Nakon što je izabrana za prvog čovjeka vanjske politike, vrlo brzo na putu su joj se našli utjecajni Sanaderovi ljudi.
Navodna nije mogla provesti ni željene kadrovske promjene u ministarstvu na čijem je čelu bila. Unatoč odličnim profesionalnim referencama i ministarskom trudu, na domaćem terenu navodno su joj mnogi bili zavidni. Ogovarali su je iza leđa i podmetali joj. Sama je izjavila da je politika „brutalna, puna intriga i kleveta”.
Njezin mandat obilježili su i mnogi medijski zataškavani tračevi. Kad su procurile glasine da je bila u ljubavnoj vezi s bivšim ministrom policije Ivicom Kirinom, govorila je da joj u Ministarstvu sustavno svi zabijaju nož u leđa. Navodno joj je sam Sanader vjerovao sve dokle u tjedniku Nacional nije počeo izlaziti serijal tekstova koji razotkrivaju kako ga ona navodno ogovara. On je imao skoro pa ortački odnos s medijima pa je nazvao pokojnog Ivu Pukanića koji mu je kazao da mu je izvor bila sama Kolinda. Sanader ju je, prema svjedočanstvima njegovih najbližih suradnika, pozvao, pitao je li to istina, a što je ona nijekala. Nakon što se priča s Nacionalom nastavila, pozvao ju je drugi put i pustio joj snimku telefonskog razgovora s Pukanićem. Ubrzo nakon toga je smijenjena. Prema drugoj „političkoj legendi”, sama Sanaderova supruga Mirjana navodno nije podnosila veliku ambiciju plavokose šefice diplomacije pa ga je uporno nagovarala da ju smijeni. Nakon što je pala u Sanaderovu nemilost, našla se na Pantovčaku, a karijeru joj je „spasio” tadašnji predsjednik Mesić imenovavši je hrvatskom veleposlanicom u Washingtonu. Mesić je smatrao da je bila dobra ministrica i da je promovirala interese Hrvatske u regiji i svijetu.
Zanimljivost je da je i članica Trilateralne komisije, tajnog elitnog udruženja koje datira iz 70-tih godina, a okuplja najviđenije osobe iz svijeta politike, gospodarstva, biznisa i drugih sfera. U veleposlanstvu je ostala tri i pol godine da bi 2011. bila imenovana pomoćnicom glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju.
Informacije da bi mogla biti kandidat HDZ-a za predsjednicu države pojavile su se u medijima prije otprilike godinu dana, da bi ozbiljnije najave o tome krenule početkom ove godine. Tada se Kolindu spominjalo ne samo kao predsjedničku kandidatkinju, nego i kao nositeljicu liste HDZ-a s koalicijskim partnerima za Europski parlament. No, tu je ponudu odbila jer je morala sudjelovati na NATO-ovu summitu u kolovozu. Nakon toga, dugo je bila i upitna sama predsjednička kandidatura. I dok se u HDZ-u nagađalo hoće li se ili ne prihvatiti utrke za Pantovčak, ona nije davala nikakve izjave medijima , ali ni konkretan odgovor svojoj stranci. Navodno je jedan od problema bio taj što su s njom pregovarali drugi stranački dužnosnici, napose glavni tajnik Milijan Brkić, a ponude recimo nije dobivala izravno od predsjednika Karamarka. I njezini bliski suradnici svojevremeno su isticali kako je njena kandidatura vrlo upitna, te da je bliže odluci da ju odbije. Je li razlog takvim špekulacijama činjenica što je kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a uživala veliki međunarodni i domaći ugled, te po nekim, kako je sama kasnije spomenula, neprovjerenim medijskim napisima primala plaću od visokih 30.000 američkih dolara? Ili pak to što je razmišljala da bi joj predsjednička utrka mogla biti prevelik zalogaj s neizvjesnim rezultatom, a imajući u vidu da je tri godine bila odsutna izvan hrvatskih društvenih zbivanja, pa je ovo ljeto medijima dala jednu od svojih prvih izjava kako joj je čudno da u Hrvatskoj ljudi kopaju po kontejnerima? U njezine osobne dvojbe i preispitivanja nećemo ulaziti niti je to uputno, no početkom svibnja ipak je prihvatila ponudu da se natječe za poglavara države. Treba reći da su potencijalni kandidati bili i bivši premijer Nikica Valentić, potpredsjednik Sabora Željko Reiner i europarlamentarac Andrej Plenković.
Nakon njezinog potvrde da ide u borbu za Pantovčak, krenule su analize koje su išle u smjeru da griješi što se upušta u trku koji će sigurno izgubiti. S druge strane, njoj skloni ljudi smatraju da ona sigurno pobjeđuje jer aktualnom predsjedniku golemu štetu nanosi nesposobna Vlada i teška političko-gospodarska situacija u zemlji.
A kako su tvrdili analitičari, i ako izgubi to neće biti s velikom razlikom pa to neće okrnjiti njenu političku karizmu. Također, eventualni poraz još bi je više nametnuo kao u javnosti kao kompetentnu i sposobnu političarku koja bi se u budućnosti mogla kandidirati i za druge visoke dužnosti. Na ono što ću sada reći vjerojatno će biti komentara u stilu „odakle to tebi”. Naime, prije desetak dana sjedio sam na kavi s jednim fakultetskim kolegom koji radi kao novinar i u neobvezujućem ćaskanju dotakli smo se teme predstojećih izbora. Spomenuo je nešto o čemu sam i sam bio razmišljao, a po internetu tražeći materijal za članak, naišao sam na tekst iz Jutarnjeg lista iz svibnja ove godine u kojem između ostalog stoji: „S druge strane dio članova HDZ-a uvjeren je pak kako ju Karamarko namjerno gura u bitku s Josipovićem kako bi je potrošio i spriječio njenu eventualnu kandidaturu za predsjednika HDZ-a ili Vlade. Kolinda Grabar-Kitarović dugo je odbijala ponude da se politički aktivira u Hrvatskoj govoreći kako joj je sasvim dobro u NATO paktu te da u Bruxellesu želi odraditi mandat do kraja, dakle do 2015.”
Treba li dodati, kako je i sama nedavno spomenula, da je odbila visoku poziciju i plaću od 25.000 eura u Ženevi. Nameće se pitanje, kada odbija takve zamamne poslove, je li istinski želi promjene i uvjerena je u pobjedu, ili je pak naivni politički idealist i amater koji ne shvaća onu da je primjerice hrvatska politika „voda duboka”? Skoro pa identične riječi koje stoje u Jutarnjeg listu izrekao je dotični kolega, a nakon čega sam zastao i pomislio „gle, stvarno”. Naravno da takve interpretacije ne moraju biti nužno točne, pa stoga pričekajmo 28. prosinca i eventualno drugi krug izbora. No, budući da studiram politologiju u kojoj se dotičemo samih struktura politike kao društvene djelatnosti, fenomena izbora, političkog lobiranja i marketinga, a dugi niz godina intenzivno pratim domaću političku scenu i prošle kao i sadašnje događaje, svjestan sam da je visoka politika lišena puke slučajnosti kada npr. s prijateljima igramo mali nogomet pa jedan od nas makinalno šutne loptu i zabije gol protivničkoj ekipi. Sjetimo se predsjedničkih izbora iz 2005. kada je Stjepanu Mesiću protukandidatkinja bila kasnija premijerka Jadranka Kosor, a koju je isturio njezin tadašnji šef Ivo Sanader. I oni politički neinvolviraniji znali su da Kosor realnih šansi protiv Mesića nema i da je sve stvar neslužbenog dogovora između Mesića i Sanadera. Naravno da praviti analogiju na ovakav način može biti pogrešno, no ako samo pogledate dio ovoga teksta u kojem navodim detalje kada je pala u svojevrsnu nemilost svoga bivšega šefa Sanadera, a i njenu izjavu da je politika „brutalna, puna intriga i kletvi”, onda možemo reći da ništa nije nemoguće. U jednom od svojih javnih istupa, ako se ne varam u ne odveć najboljem gostovanju u Nedjelom u dva, rekla je da bi rehabilitirala dvanaestoricu umirovljenih generala (štoviše, pozvala bi ih za savjetnike) koji su 2000. potpisali generalsko pismo upućeno aktualnoj vlasti u kojem su se navodno usprotivili pokušajima kriminalizacije Domovinskog rata, a predsjednik Mesić je koristeći se onom da se „vojska ne miješa u politiku”, iste i umirovio. Izjavom je izazvala dvojake prijepore da na neki način pokušava „militarizirati” politički prostor. Našla se i u sitnoj laži kada je pokušala objasniti način na koji je navodno otišla iz NATO-a, a kasnije se saznalo da zapravo samo koristi neplaćeni dopust. Unatoč svemu što joj možemo pronaći kao grijeh, moram reći da možda buduću hrvatsku predsjednicu cijenim prvenstveno kao ženu, jer uspjeti u politici na njezin način i kao nježniji spol, krajnje je pohvalno. Imati respektabilnu međunarodnu karijeru i biti dužnosnicom na mjestima o kojima neki mogu samo sanjati, svakako zaslužuje palac gore. Budući da se sam kao student politologije susrećem s tematikom međunarodnih odnosa i diplomacije (a koji su mi jedni od najzanimljivijih), mogu reći da mi njezini profesionalni rezultati na neki način mogu služiti i za osobni primjer. Uza sve, nije bila političarka koja je mijenjala kapute ili se na neki način politički „prostituirala”. Drago mi je da je žena koja je uglavnom vjerna svojim kompetencijama i struci, a ne pokušajima kojekakvih stranačkih ili nekih drugih sitnih interesa, unatoč činjenici da bi se „samorealizirala” vjerojatno teško bez stranačkog backgrounda. Barem u onom dijelu karijere kada se zaposlila u Ministarstvu vanjskih poslova rane 1993., pa do odlaska na funkciju pomoćnice tajnika NATO-a 2011.
Slogan predsjedničke kandidatkinje HDZ-a Kolinde Grabar Kitarović nosi naziv „Za bolju Hrvatsku”, a sam izborni program ogleda se u pet točaka: 1) gospodarski rast, 2) socijalna stabilnost, 3) nacionalna sigurnost i obrana, 4) vladavina prava i 5) vanjska politika i diplomacija.
Okosnicu točke 1 čini „reforme državne uprave”, a na što se dalje naslanja „siguran i stabilan pravni sustav”, „poticanje razvoja poduzetništva i poduzetničke klime”, „ujednačeni gospodarski razvoj svih krajeva i regija u Hrvatskoj”, „povećanje zaposlenosti”, „jasna pravedna i poticajna porezna politika” ili npr. „energetska neovisnost Republike Hrvatske”.
Primjerice, politički analitičar Ivan Rimac smatra kako je ostavila dojam „kao da uz predsjedničke želi uzeti i ovlasti Vlade”. Dodaje i da je „ona u latentnom nerazumijevanju ovlasti predsjednika”. Rimac potvrđuje ono što sam i sam na početku ove analize naveo da ovlasti koje se tiču ekonomske tematike, ne spadaju u ovlasti predsjednika. Kada govorimo o drugoj točki, tj. socijalna stabilnost, možemo izdvojiti: „Sustav socijalne stabilnosti i sigurnosti građanima mora osigurati temeljna socijalna prava, zaštitu i brigu društva u slučajevima nastanka socijalnih rizika koje pogađaju osobu, ali i općenito život dostojan čovjeka”. Tvrdi da će se posebno zalagati za dostojanstvo umirovljenika. Što se tiče 3. točke, odnosno „nacionalna sigurnost i obrana”, možemo pročitati da će se zalagati za „zaštitu temeljnih vrijednosti hrvatskog društva, vitalnih nacionalnih interesa, integritet hrvatskog državnog područja i sigurnost svih naših građana u zemlji i inozemstvu”. Tu su i detalji kao npr. „podizanje razine obrambenih sposobnosti Republike Hrvatske s ciljem ispunjavanja temeljne ustavne zadaće hrvatske suverenosti i neovisnosti te zaštite svih hrvatskih građana i državljana”. Zanimljiv je i dio koji recimo govori o oružanim snagama: „Opremanje i modernizaciju hrvatskih oružanih snaga uz maksimalno mogući angažman hrvatske vojne industrije”. Putem programa, namjerava i ulagati „u modernizaciju Hrvatske vojske” itd. Predzadnja točka tiče se „vladavine prava” iz koje možemo istaknuti i: „Nulta stopa tolerancije prema korupciji”, „veća neovisnost sudbene vlasti”, „viši stupanj pravne sigurnosti”, „otvorenost i transparentnost institucija”, „dostupnost pravde pojednostavljenje postupka…”
Zanimljivo je pročitati ovu stavku o nultoj stopi tolerancije prema korupciji i prisjetiti se činjenice da je njezina stranka praktički na optuženičkoj klupi upravo zbog korupcije!
Govoreći o posljednjoj, petoj točki – „vanjska politika i diplomacija”, vjerojatno Grabar-Kitarović ima najviše toga reći. Posebno bih izdvojio dio koji govori o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, prvenstveno jer sam gravitiram na području Mostara, a kolege su mi većinom upravo bh. Hrvati i državljani iste. Navodi se: „Među najvažnije vanjskopolitičke strateške ciljeve izdvajam zaštitu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Bosnu i Hercegovinu vidim kao državu tri jednakopravna naroda: Bošnjaka, Srba i Hrvata te ostalih nacionalnih manjina. Ključna prepreke integracije BiH u Europsku uniju su pojave separatističkih i unitarističkih pokušaja na koje je vrlo jasno ukazao i Europski parlament u svojoj Rezoluciji. Ustavna, moralna i temeljna obveza Republike Hrvatske je zaštita prava u BiH”. E, sad. Odnos službenog Zagreba i hrvatskih političkih dužnosnika prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, u prošlosti je bio ambivalentan. Imali smo vrijeme Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška bez čije pomoći teško da bi bilo moguće utemeljiti prvo Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, a kasnije i Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, te oružane snage tamošnjih Hrvata, Hrvatsko vijeće obrane. Politika je išla od superiornog paternalizma i klasičnog tutorstva koje se ogledalo u često neselektivnoj političkoj, gospodarskoj i vojnoj pomoći, političke i demografske eliminacije Hrvata bosanske Posavine i dijelom srednje Bosne, preko politike koja nije reagirala na formiranje zatočeničkih logora, ratne zločine, deportaciju stanovništva, pljačku i uništavanje tuđe imovine, te na koncu politika koja je supotpisnik Daytonskog mirovnog sporazuma koji je zacementirao zločinačku paradržavu Republiku Srpsku, ukinuo hrvatsku federalnu jedinicu i gdje je politička moć Hrvata praktički svedena na statističku pogrešku. Razdoblje Stjepana Mesića prema Hrvatima u BiH bio je generalno nepravedan, prepun nezainteresiranosti i političke hladnoće. Isti je više bio u društvu bošnjačkih političkih elita nego brinuo o položaju svoga naroda u drugoj državi na što je imao i ustavnu obvezu. Tek u zadnje vrijeme, kada su europarlamentarci Davor Stier i Tonino Picula reaktualizirali pitanje budućnosti Bosne i Hercegovine u euroatlantskim integracijama i probleme separatizma i unitarizma koji podjednako razaraju ionako tanko ustavotvorno tkivo, a i uz racionalan i pragmatičan odnos hrvatske Vlade i trenutnog predsjednika prvenstveno u pogledu izravne političke i gospodarske pomoći, možemo govoriti o politici koja prema svojim državljanima nastanjenima u susjednoj državi, nije ni stariji brat, a niti maćeha. Peta točka njezinog programa stavlja naglasak i na to da „Hrvatska unutar EU i NATO-a ostvaruje najveći dio svojih strateških, političkih, sigurnosnih i gospodarskih ciljeva. Važnost i ustrajnost u provedbi demokracije i dosljedna provedba tržišnih načela vitalni su za razvoj države”. Prikupila je 328.683 potpisa za svoju kandidaturu, preko 100 tisuća potpisa više od glavnog protukandidata Ive Josipovića.

Treći igrač u utrci za Pantovčak jest Milan Kujundžić, liječnik, specijalist gastroenterologije, profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, osnivač i predsjednik stranke Hrvatska zora – stranka naroda, nesuđeni predsjednik HDZ-a kojeg je na unutarstranačkim izborima prije dvije godine sa samo stotinjak glasova pobijedio Tomislav Karamarko. 2004. obnašao je dužnost pomoćnika ministra zdravstva, a od 2004. do 2012. bio je ravnatelj Kliničke bolnice Dubrava.
Široj javnosti bio je relativno nepoznat dokle zamalo na stranačkom saboru HDZ-a u svibnju 2012. nije odnio pobijedio. Razlika je bila 111 glasova. Nedugo nakon poraza, navodno nezadovoljan razinom demokracije u stranci, istu i napušta i uskoro oformljuje svoju novu stranku putem koja kritizira postojeće političke elite za koje tvrdi da su nas dovele do političkog, gospodarskog i moralnog sloma. Početkom veljače, Hrvatska zora sudjeluje u osnivanju koalicije „Savez za Hrvatsku” koju čine osam desnih stranaka. Predsjedničku kandidaturu službeno je najavio gostujući u listopadu u emisiji Nedjeljom u dva u kojoj je rekao da je „uvjeren kako hrvatskom narodu može vratiti nadu i ponos”. Žestoki je kritičar aktualnog predsjednika kojem zamjera neiskrenost i prijetvornost, te ističe da je bio stup podrške nesposobnoj Milanovićevoj Vladi, kao i da je RH na koncu njegove vladavine podjeljenija nego ikad. Uvjeren je da ga jedino on u drugome krugu može pobijediti. Kao krucijalnu grešku u koracima Grabar-Kitarović navodi to što je „svoj program dala na usvajanje svojoj stranci, u prijevodu Karamarku”, a da on pretendira na premijersku funkciju i zalaže se da se predsjednik bira u saboru, čime HDZ-ovu kandidatkinju pretvara u „svoju lutku na koncu”. Izborni program s imenom „Nova Hrvatska” predstavio je početkom mjeseca. Jedan od prvih poteza ako postane predsjednik bit će „dijalog i konsenzus Vlade i oporbe te dogovor oko svih ključnih točaka”. Smatra da treba poticati referendum te obećao da će „svatko tko skupi 50 tisuća potpisa i čije pitanje bude u skladu s Ustavom imati pravo na referendum”. Ističe i da „školstvo moramo prilagoditi 21. stoljeću, okrenuti se mladima i znanju”. Nadalje, zalaže se za promjenu izbornog zakona: „Saborski zastupnici trebaju se birati imenom i prezimenom”. Spominjao je i preambulu Ustava u kojem bio unio odredbu da je Domovinski rat temelj moderne Hrvatske, a da više nema potrebe za pozivanjem na ZAVNOH. Time je izazvao negativne reakcije analitičara lijeve provenijencije koji tvrde da time briše osnove države tako što smo ostvarili samostalnost na temelju odredbe jugoslavenskog Ustava iz 1974. i pravu naroda na samoodređenje, kao i činjenici da su avnojske granice i međunarodno potvrđene i na koncu obranjene u prošlome ratu.
Najavio je da će „smanjiti broj ministarstava i da će neka preseliti iz Zagreba u druge dijelove Hrvatske”, a osnovat će „Ministarstvo za Hrvate izvan Hrvatske”. Planira smanjiti broj gradova, općina i županija, a po njemu bi trebale biti četiri županije i Grad Zagreb. Što se tiče svjetonazorskih pitanja, protiv je primjerice zabrane pobačaja, jer zabrane nikad nisu ništa dobro donijele, nego „olakšanjem odluke da se dijete rodi”. Gostujući prošlu nedjelju u Mostaru u domu Herceg Stjepana Kosače, usprotivio se koncepciji „trećeg entiteta”, pravdajući to „zloporabom da se BiH pocijepa u tri male državice koje nisu rješenje”. Zalaže se pak za „preustroj po belgijskom ili švicarskom modelu s punom jednakopravnošću triju naroda i priključenje Europskoj uniji”. Zaključujući, rekao je da se „Hrvatska nalazi na prijelaznom i presudnom razdoblju novije hrvatske povijesti. Hrvatskoj ne treba predsjednik koji će četiri i pol godine zabijati glavu u pijesak, već onaj koji će ujediniti narod”. Tvrdi da ne zna koliko je točno potpisa prikupio, no do trenutka donošenja istih u prostorije Državnog izbornog povjerenstva, prebrojali su pedesetak tisuća glasova.

Posljednji takmac u borbi za trećeg hrvatskog predsjednika po mnogočemu je drukčiji. Ono što ga na početku razlikuje, prvo je sama dob. Naime, ima 25 godina i bio je dijete u vrijeme rata dok su njegovi protukandidati na svoj način davali doprinos obrani zemlje. Štoviše, može im biti i sin. Druga zanimljivost je ta što je potpuni autsajder, a da budem iskren unazad par dana ni sam nisam znao tko je. Ni u medijima ne možemo pronaći previše informacija tko je uistinu i odakle mu ambicije za predsjedničku utrku. Znamo da se zove Ivan Vilibor Sinčić,  da je apsolvent elektrotehnike iz Karlovca i istaknuti član političko-aktivističke organizacije „Živi zid”. U četiri godine aktivizma i političkog rada kreirao je i aktivno sudjelovao u mnogim akcijama i inicijativama usmjerenim protiv političkih elita i njihove samovolje. Još u veljači 2011. bio je jedan od suorganizatora prosvjeda protiv Vlade HDZ-a obilježenih neredima i sukobima s policijom, a od 2012. koordinira radom „Živog zida”, organizacije koja aktivno sprječava deložacije građana koji ne uspijevaju isplaćivati bankarske kredite ili su primorani napustiti vlastite domove opterećene hipotekom.
U nepune tri godine rada zajedno sa „Živim zidom” uspio je spriječiti više od stotinu zakazanih deložacija građana, a zbog svojih političkih djelatnosti čak je pet puta bio privođen. Aktivno surađuje s mnogim udrugama za zaštitu ljudskih prava i aktivističkim organizacijama. Osim političkog djelovanja, aktivno se bavi i organskom poljoprivredom i obnovljivim izvorima energije. Neiskusni Sinčić imao je gaf početkom mjeseca kada je na facebooku oštro kritizirao čelnika HNS-a Davora Šukera koji je otputovao na Tajland, po svemu sudeći misleći da kritizira bivšeg HDZ-ovog ministra financija Ivana Šukera i njegovu rastrošnost. Objava je vrlo brzo uklonjena s facebooka. Kada čovjek pogleda njegov izborni program koji se temelji u 16 točaka (spomenut ćemo najzanimljivije – „uspostava monetarne suverenosti”, „otpis dugova”, „lustracija”, „međunarodna politika – izlazak iz EU i NATO-a”, „poništenje pretvorbe i privatizacije”, „zabrana GMO-a, dekontaminacija i zaštita okoliša”) može dvojako reagirati. Prva reakcija vjerojatno će ići u smjeru „ovo je čisti egzibicionizam i nepoznavanje realnog stanja stvari”, a druga nominalno može podržavati zaključke i teze iz istog smatrajući da je drugačiji od već viđenog i onoga što na koncu nude njegovi protukandidati. Ruku na srce, prvenstveno treba poći od činjenice da su sve četvero kandidata u svojim programima barem u manjoj mjeri „pribjegli” temama koje su dominantno teme vlade ili pojedinog ministarstva, a ne ovlasti predsjednika. Što se tiče samog Sinčića, moram reći da ima vrlo progresivna i dobrodošla nastojanja, no, kako smo već naveli, to kao šef države ne može provesti. Neka su prilično iluzorna i da, na granici egzibicionizma te daleko od političkog realiteta i pragmatizma. Stoga, možemo ukratko istaknuti neke od za nas najzanimljivijih točaka. Prva nosi naziv „uspostava monetarne suverenosti” u kojoj se Sinčić zalaže za to da „moć stvaranja novca treba vratiti društvu i oduzeti ga privatnim bankama te razbiti dužničko ropstvo i nelikvidnost”. Kako se oduprijeti ekspanziji svojevrsnog bankarskog fundamentalizma, teško je pitanje. Tu je i „izmjena zakona o HNB-u” gdje se pobliže navodi: „Pravo na stvaranje hrvatske kune oduzima se privatnim bankama i vraća u ovlasti HNB-a (članak 40). HNB sada smije tiskati/stvarati novac i njime financirati državu (proračun)”. Nije zgorega ni dotaknuti se dijela u kojem se teži ukidanju u medijima često spominjane valutne klauzule: „Kamo vodi valutna klauzula najbolje pokazuju stvarni primjeri građana koji su se zadužili u švicarskim francima i trenutno se nalaze u dužničkom ropstvu i neotplativim dugovima. Umjesto da država ukine valutnu klauzulu i vrati ljudima preplaćeni iznos kredita, ona im u dogovoru s bankama omogućava da produlje rok otplate za deset godina, čime će već ionako preskupi krediti zbog efekta kamata postati još skuplji”. Govoreći o „otpisu dugova” možemo pročitati da je cilj ove točke „zahtjev za otpis vanjskog duga Doktrinom nepravednog duga (po uzoru na Ekvador prema međunarodnom pravu)”.
Točka pet bavi se „lustracijom”, no Sinčić ne namjerava pohapsiti nekadašnje dužnosnike Saveza komunista ili jugoslavenskih tajnih službi, već „kazniti pojedince i organizacije koje su sudjelovale u otimačini, veleizdaji i osiromašivanju stanovništva Republike Hrvatske te zaustavljanje istih u daljnjem činjenju štete i bježanju od pravde”.  Veliko je pitanje kako to sve skupa izvesti i je li uopće realno? Sljedeća točka, odnosno šesta, možda je najspornija iz razloga što je trenutno neprovediva, za sobom vuče nesagledive implikacije, a usto geostrateški niti politički nismo u poziciji da tako nešto u ovom trenutku možemo sebi dopustiti. Naime, točka se zove „međunarodna politika – izlazak iz EU i NATO-a”. Ističe se da je cilj ove točke „težnja za dobrim partnerskim i miroljubivim odnosima sa svim državama. Republika Hrvatska ne smije popuštati pritiscima izvana i poltronski provoditi želje kojekakvih centara moći već prema vlastitim interesima razvijati diplomatske odnose i trgovinu sa svim zemljama svijeta”. Zanimljive su vanjskopolitičke doktrine: „Hrvatska odbacuje doktrine neoliberalizma, hiperkapitalizma, sociodarvinizma te neokolonijalizma jer su neprijatelj slobodi društva u cjelini i demokraciji te razvoju života”. Moram reći da u ovome nalazim i vlastite poglede, posebice kada je riječ o neoliberalizmu, hiperkapitalizmu i neokolonijalizmu (u javnosti pod prigodnijim nazivom „globalizacija”). Za nas je možda najindikativnije sljedeće: „Sjevernoatlantski savez izgubio je svoju svrhu i postao poluga SAD-a i EU-a za provođenje terora nad zemljama od ekonomskog interesa. Suprotno imidžu koji žele ostaviti u javnosti, NATO ne osigurava mir već upravo podgrijava sukobe diljem svijeta i provodi ratnohuškačku politiku. Republika Hrvatska držat će se svoje povelje mira i neće sudjelovati u ratu ovakve zločinačke organizacije.” I ovdje nazirem načelno slaganje imajući u vidu da NATO počesto nalikuje na produženu ruku američkog imperijalizma, tj. latentno se koristi za ostvarivanje američkih vanjskopolitičkih interesa u „trećim zemljama”. No, realnost nam govori, može li jedna mala Hrvatska sa, za svjetske prilike minornom vojnom silom, konkurirati drugim, eventualno mnogo većim i snažnijim zemljama? Što se tiče Europske unije čija smo punopravna članica postali prije godinu i pol dana, a nakon čega još uvijek ne osjećamo značajne pomake nabolje, mladi Sinčić spominje: „Europska unija je projekt kojemu cilj nije ekonomski razvoj država članica ili razvoj demokracije, već neofeudalizacija i totalitarizacija odnosa u društvu. Upravo je usvajanjem odredaba Maastrichtskog ugovora 1994. godine Hrvatska uspostavila štetnu regulaciju novca i stavila se u položaj kolonije. Europsku uniju , odnosno one koji njome upravljaju, a to nije stanovništvo već birokracija i korporacije, ne zanima dobrobit hrvatskog stanovništva već samo prostor, izvori i dobra na našem teritoriju. Iz ovakvog odnosa koji nije ništa doli dužničko ropstvo Hrvatska mora izaći”. Sami procijenite objektivnost i politički pragmatizam navedene tvrdnje. 7. točka dan-danas je aktualna, jer mnogi je samtraju nekažnjenom pljačkom stoljeća. Radi se o pretvorbi i privatizaciji za čije se poništenje zalaže naš četvrti predsjednički kandidat. Možemo pročitati da je cilj ovog koraka „vratiti stanovništvu kapital koji je nekad bio društveno vlasništvo, a u procesu pretvorbe i privatizacije je titularno prebačen na državu. Privatizacija se uglavnom provodila prodajom dionica i podjelom vaučera jer je cilj bio financirati državni proračun. Prema nalazu Državne revizije je oko 95% privatizacija bilo nezakonito”. Posljednja točka koju ćemo za potrebe ove analize spomenuti jest ona jedanaesta, a zove se „zabrana GMO-a, dekontaminacija i zaštita okoliša”. Vodile su se i vode se javne rasprave o štetnosti i očitom interesu uvođenja genetski modificiranih organizama, a u dotičnoj točki izdvaja se: „GMO proizvodi su jedna velika enigma koja diljem svijeta otvara stotine pitanja na koje ćemo odgovore dobiti tek za nekoliko generacija. GMO agendu promoviraju prije svega velike multinacionalne agrokemijske kompanije, a njima interes nije dobrobit stanovništva, već isključivo profit, a postoje mnoga istraživanja, sudske tužbe i iskustva drugih zemalja prema kojima se jasno vidi kako su GMO proizvodi veoma štetni za okoliš i čovjeka”.
Rekapitulirajući sve navedeno, moram priznati da mnogo toga u njegovom programu vidim kao nešto što i sam podržavam, protiv čega se borim i za što se zalažem. No, bojim se on nastupa s pozicije aktivista jedne društveno osviještene i progresivne udruge, a ne možebitnog predsjednika države s točno određenim ovlastima, u tom i takvom političkom prostoru, u tom i takvom geopolitičkom položaju Hrvatske i tim i takvim (ne)mogućnostima da se što bitnije promijeni. Naprosto moramo sagledati realno stanje stvari, poziciju naše države u geopolitičkoj areni (koja je nota bene minorna) i u međunarodnom preslagivanju moći i ekonomske koristi pokušati izvući što više resursa za sebe. Sinčić ima lijepe i načelno pozitivne želje, no stanje stvari i trenutni politički realitet, nešto su sasvim drugo. Za istinsku političku borbu potrebno je iskustvo, mudrost i odlučnost, ali i stranačka ili neka druga infrastruktura, kadrovi, financijska sredstva, medijska prisutnost. Ono što mladome kandidatu možemo pripisati je svakako hrabrost da se okuša i da vidi kako je biti autsajderom, nasuprot kandidatima poduprtima snažnom partijskom ili interesnom mašinerijom, u stvari jako teško. Uspio je prikupiti nešto više od 15.000 glasova što za osobu s njegovom polazišnom točkom i nije tako loše.
Predizborno istraživanje agencije Promocija plus od prije desetak dana govori da su izbori provedeni prva tri dana mjeseca prosinca, Ivo Josipović išao bi s prve pozicije u drugi krug i dobio bi 42.3% glasova, za Kolindu Grabar-Kitarović glasovalo bi 28.3% i ona bi mu bila protukandidat u drugome krugu, dok bi Milan Kujundžić osvojio 11.2% podrške. Ivana Sinčića nije bilo među kandidatima. Naravno da vjerovati u ankete nije uvijek poželjno, jer se često pokažu pogrešnima i mogu se naručiti za različite svrhe i interese. No, mi pričekajmo.

Dragi moji, došli smo kraju ovoj predizbornoj analizi. Moram vam priznati da sam odahnuo, jer nisam očekivao da će se sve ovoliko odužiti i da će članak po duljini biti nalik seminarskom radu, no nastojeći o svakom od četiri kandidata napisati nešto čisto analitički i politološki, ali i dodajući „pikanterije” iz osobnog života mahom nepoznate javnosti, želio sam iz vlastite perspektive prozboriti o onome što će Republiku Hrvatsku čekati od siječnja nove 2015. Svakako da nam neće pasti mana s neba, neće padati ni ćuskije niti krupne novčanice koje ćemo srdačno hvatati. A neće nas nadam se zahvatiti ni najezda žaba i skakavaca niti neka biblijska kataklizma. Tko god da bude izabran, naš život samim time neće značajno dobiti niti izgubiti na važnosti. Vjetar će isto puhati, ptice jednako pjevati, kiše i dalje padati. U ovoj našoj (ne)veseloj zemljici, neizgrađene političke (ne)kulture gdje birače možemo lagano kupiti porcijom graha, prodati im nanovo upakirane floskule kojima će opet povjerovati, izbori su izlizana forma u kojoj nažalost samo određujemo ravnomjerniji balans na monopoliziranoj političkoj sceni između dvije najjače stranke ili dva kandidata opet iz te dvije najjače stranke. Lijepo su sanjarili antički filozofi kako je politika rad za „opće dobro”, a kasniji filozofski i politički teoretičari vjerovali da demokracija „pripada narodu i proizlazi iz naroda”. Demokracija i politika s njom, a počesto u zemljama s komunističkim naslijeđem i u procesu tranzicije, uglavnom je boj za vlastiti profesionalni ili ideološki, a kasnije kolektivni ili uskostranački interes i prostor.
Ja vjerujem da promjene ne treba očekivati niti od države, predsjednika ili vlade, nego promjenu u sebi i sa sobom. Režimi i poredci će se mijenjati, ideologije i svjetonazori dolaziti i odlaziti, a ostat ćemo Mi. Sa svojim identitetom, posebnostima i afinitetima. Jer: „Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami”!

 

Komentari

komentara