Vrhovni sud, sredstvo za ujednačavanje sudske prakse

Pitanje potrebe za vrhovnim sudom se ne javlja u većini zemalja svijeta, dapače njegovo postojanje se podrazumijeva i smatra prijeko potrebnim. Vrhovni sud je najviše sudbeno tijelo jedne države čiji je prvenstveni zadatak da odlučuje o spornim pitanja svih nižih sudova, i donosi odluke koje su obvezujuće za sve državne instance.

Piše: Sanja Zadro / Bljesak.info

Već par godina se raspravlja o potrebi za uvođenjem ove državne instance, no prvo pitanje koje se nameće je zašto se pojavljuje ideja uvođenja državnog vrhovnog suda u zemlji koja već ima 2 entitetska?

Bosna i Hercegovina je federalna država, sačinjena od 2 dijela : Federacije BiH i Republike Srpske ( i Distrikta Brčko s posebnim položajem). Svaki od ova tri nivoa države ima svoje zakone i institucije.

Tako i FBiH i RS imaju vrhovni sud, kao najviša sudska tijela koja odlučuju o vanrednim pravnim lijekovima nižih sudova, o redovnim pravnim lijekovima kantonalnih, odnosno okružnih sudova, sukobima i prijenosima nadležnosti i drugim poslovima uređenim zakonima.

Zašto se u ovako uređenom sustavu uopće raspravlja o uvođenju još jednog suda, kad se svi možemo složiti da je jedan od velikih problema ove države prekomjerni broj državnih, entitetskih i lokalnih institucija vlasti? Zato što u trenutnoj situaciji ne postoji tijelo koje osigurava primjenu i zaštitu prava na teritoriju čitave države, a ne samo entiteta, te koje pazi na usklađenost i jednaku primjenu zakona u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Neusklađenost sankcija

Područje na kojemu se najviše očituje problem neusklađenosti zakona je svakako kazneno pravo. Četiri kaznena zakona dovode do različite sudske prakse, i primjene različitih kazni za ista djela.

Primjerice, u FBiH za kazneno djelo otmice predviđena je kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina, a u RS-u za isto djelo kazna zatvora od 1 do 8 godina. Da bi se prometna nesreća smatrala kaznenim djelom ugrožavanja javnog prometa, u FBiH je potrebno da je nastala šteta veća od 5 000 KM, dok je za RS taj prag znatno niži i iznosi 3 000 KM. Ovi su samo neki primjeri koji ilustriraju pravnu nesigurnost građana u Bosni i Hercegovini.

Jedno potencijalno rješenje je svakako vrhovni sud, koji bi usklađivao primjene kaznenih i drugih zakona, ocjenjivao zakonitost sudskih odluka i usuglašavao sudsku praksu.

Naravno, da je ovakvo stajalište opće zastupljeno u državi, Vrhovni sud BiH bi već postojao. Nasuprot gore navedenom argumentu o neusklađenosti sudske prakse, navodi se mišljenje da usuglašavanje sudske prakse dovodi do određenog nepoštivanja nadležnosti entiteta u području pravosuđa koje je ustanovljeno Daytonskim ustavom, te da bi uvođenje ovog suda bilo nemoguće učiniti bez izmjene državne strukture i prenošenja više nadležnosti na državu.

Pravna sigurnost postoji samom činjenicom da građani znaju što država može ili ne može učiniti, te da nitko ne može biti osuđen bez valjane zakonske osnove. Nadalje, postojanje Ustavnog suda BiH i Suda BiH se navodi kao sasvim dovoljan broj državnih sudova, koji imaju mogućnost i obvezu da odlučuju u pitanjima sukoba entiteta, i zakonske neusklađenosti s Ustavom BiH.

Bitno je istaknuti da uvođenje Vrhovnog suda BiH ne vodi nužno za sobom promjenu strukture države, štoviše ostavlja pravosudni sustav unutar entiteta onakvim kakav jeste i sada, samo bi se osnovalo tijelo koje bi nastojalo usuglasiti postojeće entitetske zakone, s prvenstvenim načelom kompromisa, a ne umanjenja važnosti jedne ili druge strane.

Iako sudovi FBiH i RS primjenjuju entitetske zakone, ti zakoni moraju biti u skladu sa zakonom BiH, te njihova primjena ne smije biti u suprotnosti s zakonima i ustavom BiH, tako da je nepoštivanje sudske nadležnosti neutemeljen argument.

Koliko god naši zakoni bili transparentni, to samo po sebi ne označava pravnu sigurnost građana, i ne umanjuje činjenicu da osoba za isto djelo, pred dva suda udaljena 20ak kilometara može dobiti različitu kaznu. Nadalje, Ustavni sud BiH i Sud BiH nemaju nadležnosti koje bi vrhovni sud imao.

Ustavni sud prvenstveno osigurava primjenu Ustava, koji ne ulazi u detalje i specifikacije određenih prava i mogućnosti građana, te činjenica da nešto nije povreda ustava, ne znači da time nije prekršeno pravo građana.

U nadležnosti Suda BiH spadaju ratni zločini, organizirani, privredni kriminal, korupcija, određena upravna pitanja te žalbe na odluke u ovim djelima. Očito je da to nisu nadležnosti vrhovnog suda, niti osiguravanje istih ciljeva, te da ovi sudovi nisu međusobno isključivi.

Oprečni stavovi zastupnika iz Federacije i RS-a

U kontekstu bosanskohercegovačke svakodnevnice i pitanje Vrhovnog suda je ispolitizirano činjenicom da političke stranke unutar Federacije BiH i Republike Srpske imaju u potpunosti oprečne stavove o tome treba li uspostaviti Vrhovni sud BiH, i to zbog toga, kao što sam već navela, što bi uvođenje Vrhovnog suda na razini BiH značilo nužne ustavne promjene i prijenos nadležnosti u sferi pravosuđa na državnu razinu.

Budući da političke stranke praktički donose odluku o tom pitanju kroz svoje predstavnike koji sjede u zakonodavnim tijelima vlasti, razumljivo je što iz njihove perspektive cijelo pitanje izgleda nerješivo.

Ostaje otvoreno pitanje što sa dva Vrhovna suda entiteta, zbog činjenice da bi primjerice iz perspektive Federacije BIH pravosudni sustav bio konstruiran od općinskih, županijskih sudova, Vrhovnog suda Federacije i Vrhovnog suda BiH, što usložnjava proces za osobu koja pokušava ostvariti svoja prava.

No, pravno gledano, uvođenje Vrhovnog suda na razini države poboljšalo bi rad pravosudnih institucija u entitetima, jer bi konačno mišljenje davalo jedno drugostupanjsko tijelo, što bi učvrstilo proces harmonizacije kaznenih zakona koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, ali i ostalih zakona uopće.

U svakom slučaju debata o tome kako ustrojiti pravosudni sustav da bi se Vrhovni sud uveo na razini Bosne i Hercegovine je korak naprijed, i može biti tema nekog drugog rada – jer pretpostavka toj debati bio bi konsenzus o tome da je Vrhovni sud neophodan na razini Bosne i Hercegovine.

Serijal tekstova na temu ujednačavanja sudske prakse i harmonizacije entitetskih kaznenih zakona dio je programa Inicijative mladih za ljudska prava u BiH i Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu „Mladi za pravdu“, podržanog od strane USAID Projekta razvoja sektora pravosuđa II i Mreže pravde. Stavovi izneseni u ovim tekstovima ne odražavaju stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara