Vukovarska bujica Milorada Pupovca

razoreni vukovarSuočavanje s prošlošću nikada ne prolazi bez sukoba interesno sukobljenih strana, tako bijaše i u, preko godine zaboravljenom, Vukovaru. Okupiše se i crveni i plavi, poneki i zeleni, svi zavijeni u crno.

Pišu: Gabrijela Rajković i Josip Zelenika/HSPF.info

Lijepo se pjevalo u Gradu mučeniku, no pitanje je komu: palim vitezovima hrvatskim ili predsjednicima svega i svačega, koji su i ovu priliku iskoristili kako bi sa sobom poveli svoje najmilije i najlojalnije, da pokupe dnevnicu i razgledaju raketirane znamenitosti u Vukovaru. Naravno, okupiše se ispred bolnice, rijetkog obnovljenog ratnog simbola.

Bili su tu i Opačić, Grčić, Ostojić, Jovanović kao i ostali pripadnici srpske nacionalne manjine, predvođeni Miloradom Pupovcem, jednim od redatelja drame koja se na velikoj sceni Borova naselja, odigravala prije 22 godine.

Narod je šutke pratio razvoj događaja, ali ovaj put nije dopustio nikom, od prisutnih sa zagrebačkom adresom, da manipulira Josićevom „vukovarskom hrvatskom“. Bilo je dramatično, među masom se širio čudan osjećaj, osjećaj kako je potrebno pokazati mišiće Državi. Dok dični Sokratovi sljedbenici, Josipović, Milanović i Leko, koji provode pravdu držeći se zakona koje sami izglasavaju, slušaju taktove, malo kome poznatih, skladbi u izvođenju sinova Domovine, okupljenih u klapi HRM-a, uvrijeđeni i toliko puta osramoćeni Vukovarci odlučiše krenuti ka grobovima svojih najmilijih, majke krenuše u potragu za sinovima i muževima, koje ni jedna vlast još uvijek nije pronašla, a djeca u potragu za izgubljenim djetinjstvom.

Ljudi traže slobodu govora kao zamjenu za slobodu misli koju odbijaju koristiti, govorio je Kierkegaard. No je li još jednom ta sloboda obmanuta usahlim fikusima koji su, po tko zna koji put, propupali svojom truleži, ili su svježe krizanteme odabrale pogrešnu stranu?

Dok su se jedni našli povrijeđeni u svojoj omađijanoj logici, drugi su ustrajali u svomu dostojanstvu. I dok se jedna strana šepuri kao prvosvibanjski božuri i uživa u mahanju perjanicom, koja je sve samo ne trobojna, drugi u zaprepaštenju skupljaju korake i pitaju se je li moguće da je ovo dugo sanjana sloboda? Ili je sloboda kad čovjek preživi napast koja ga je snašla, pa zadnjim atomom svog uzdaha gradi lelujavi most između dva ponora, svjestan da ga paukovi mogu razrušiti i svaki trenutak baciti u letargično more?

Regeneriranjem sudbine kao kulturno-zabavnog događaja pod maskama diletanata, manipulatora, kvazialkoseparatista i kavgadžija jasno je stavljeno na znanje kako je sumanuti uragan zapuhao ostatke razuma nazovi elitističkih trupa.

Kultura sjećanja je odjednom podvrgnuta temeljitoj selekciji medvjeđe dirigentske šape, koja već vidno pokazuje simptome alzheimera i polupraznom bocom alkohola prikriva djecoubilačke sklonosti. A oni drugi tiho koračaju gutajući suze kao granate i šutnjom govore glasnije od zlobnički nastrojenih disidenata, čiji podsmijesi paraju kožu.

Upravo u tom hodu leži spoznaja o trenutku oprosta koju samozvane intelektualne tintare nikada neće dokučiti. Bez uzglavlja i bez mača povučen je potez na papirnatoj platini umornoga Grada, gdje su se uzdigli izrezbareni kumiri i njihove besjede zakačene za loše skrojene rukave. Samo je tihi glas sudbine izustio – zasjeda! I svima je već bilo jasno kako ovi krvavi vukovarski zidovi do bjelila uspjeti neće.

„Čovječe pazi da ne gaziš malen po leševima ispod zvijezda. Pusti da cijelog tebe prođe jeza od kostiju ispod kože tvoje i pod nogama tvojim. Da ni za čim ne žališ u tamnicu kada uđeš iz koje se vide ljubav i sunce, jer ljudskost ovdje ništa drugo nije.“

HSPF.info

Komentari

komentara