Za ono za što je Šimuniću trebalo 15 minuta, nama treba sekunda

Čudno je to što je Joeu Šimuniću trebalo čak 15 minuta da pronađe mikrofon na svom stadionu, vrati se na maksimirski travnjak i tek onda raspali poklič koji je odjednom Hrvatskoj toliko grdan. Čudno je da je državni vrh krenuo s osudama i zapetljao politiku u još jedan segment izgubljenog hrvatskog društva tim više jer u Hrvatskoj legalno djeluje stranka kojoj je poklič dio loga i imena i jer u povijesnim udžbenicima taj poklič nešto sasvim drugačije. A i sam državni sud rekao je da poklič nema veze s friškijim krvavim vremenima i četrdesetima.

Piše: Berislav Jurič / Dnevno.ba

Čudno je kako je Hrvatska ušavši u Europsku uniju, kličući kako joj je tamo već odavno mjesto, jednostavno poblentavila. Odjednom, svima sve u toj državi smeta, osim činjenice da im se, htjeli to oni priznati ili ne, radnicima umjesto novcem, plaća dijeli u robama, uslugama, ali i u šarenim lažama. Pogubila se europska Hrvatska, pa frustracije činjenicom da je pala u sjenu velike nesretne obitelji, u kojoj (staromodne) vrijednosti više nisu vrijedne, liječi cijedeći čireve tamo gdje treba i ne treba stvarajući krizne situacije po nepisanim scenarijima da bi se skrenula pozornost s kaosa u džepovima koji im slijedi.

No, čudnije je kako mi u Bosni i Hercegovini, s kaosom i u glavi i u džepu, sebi dajemo za pravo tumačiti i davati sudove o događanjima tamo preko neutvrđene granice. Tako prosipamo pamet o ćirilici i lomljenju dvojezičnih ploča, a sami smo svjedoci kako se uz ceste nalaze išarani prometni znakovi. Samo što je kod nas ionako sve dovoljno išarano, pa ne pridajemo toliko važnosti tomu. Ili se naše prešutno šaranje krije u činjenici da je firma koja se bavi takvom vrstom prometne signalizacije navodno u rukama ljudi bliskih jednom ministru.

Dok se zgražamo nad lomljenjem ploča u Vukovaru i drugim lomljivim mjestima u Hrvatskoj, bez imalo zgražanja lijepimo i čitamo komentare zgražanja na vijest da će na prsima reprezentativaca BiH u Brazilu uz latinicu stajati i ćirilica.

Dok se petljamo u hrvatski referendum o obitelji zaboravljamo u kakvim je situacijama obitelj u Bosni i Hercegovini. Dok tumačimo o svetosti obitelji, zaboravljamo kako je u našim obiteljima nekažnjivo kažnjavanje letvama i kako je zbadanje normalni obiteljski dijalog. Dok pričamo o slobodi ljubavi zaboravljamo kako su se to proveli queerovci u Sarajevu u kojem nije smio nastupiti ni Iggy Pop jer izgledom “baca” na pedera. Zaboravljamo kako se u Bosni i Hercegovini zabranjuje poljubac muškarcu i djevojci i kako zbog poljupca bivaju pretučeni, pa u naopakoj državi imamo više pretučenih heteroseksualnih nego homoseksualnih parova. Ali, ne zaboravljamo održavati lekcije susjedima što je to obitelj i ljubav i tko ima pravo na to i s koje strane.

Zaboravljamo pljujući na hrvatsku (ne)toleranciju kako smo zamalo zaratili zbog Djeda Mraza, kako su postajali neprijatelji oni koji su slavili Novu godinu i oni kojima nije fora skakati na nogomet, jer ga ili ne vole ili su invalidi. Preko noći zaboravljamo djecu u kupljenim šatorima, koju upravo zbog ćirilice i povijesnih pokliča danima razvlače po cesti.

Odjednom smo sveti – ne trudeći se dovoljno shvatiti poklič ludog Joea i svrstati ga tamo gdje mu je mjesto ili ga jednostavno ostaviti po strani i zabaviti se pokličima u svojim ušima – pa zaboravljamo da se na našim tribinama pale zastave drugih i trećih naroda i da osiguranje jednog blatnjavog bosanskohercegovačkog derbija košta jednako kao osiguranje najvišeg svjetskog dužnosnika ako zaluta u BiH.

No, mi redovito psujemo na skupoću državnog aparata, ali nećemo opsovati skupoću svoje gluposti u kojoj naša golobrada djeca, ne imajući gdje drugo, izbacuju višak hormona i frustracija skupljenih u sirotinjska ili razmažena četiri zida kuće.

Spremni smo isfrustriranoj Hrvatskoj, koja je postala svjesna da je s ruba Balkana ušašvi u obećanu Uniju prešla na rub siromaštva i iz izborene slobode u europsko ropstvo, održavati lekcije, a sami sebe ne smijemo od gadosti pogledati u lice.

Analiziramo njihove politike i njihove poluzatvorene državničke oči, a o svojima nemamo riječi. Jer, eto, mi smo takvi. Mi smo uvijek bolji od drugih. Ne tučemo jedni druge, ne palimo, ne šaramo i zaboravljamo smrti zbog rata u miru. To što se na našim tribinama urla, nije nam dovoljno glasno i zaboravljamo da za ono za što je Šimuniću trebalo 15 minuta, nama treba sekunda. Ili manje.

Komentari

komentara