Zaboravljeni zločini Mao Zedonga: Šezdeset godina od “Velikog skoka naprijed”

“Da je Mao Zedong umro 1956. godine, njegova bi postignuća bila besmrtna. Da je umro 1966., još uvijek bi bio velik čovjek, ali manjkav. Ali on je umro 1976. godine. Što onda reći?”

Vladavina revolucionara i državnika Mao Zedonga u prvim godinama od uspostave Narodne Republike Kine 1949. možda i nije bila toliko mračna. Međutim, kakav sunovrat se u Kini dogodio u intervalima od samo 10 godina, vjerojatno najbolje svjedoče gore navedene riječi koje potpisuje Chen Yun, veliki kineski političar i ekonomski strateg. On je jedan od onih koji su u Kini u ta vremena obavljali sizifovski posao – saniranje posljedica Maovih ekonomskih promašaja.

Najveća humanitarna katastrofa

Jedan od takvih promašaja dogodio se u Kini prije točno šest desetljeća. Mao Zedong početkom 1958. razrađuje svoj ekonomsko-socijalni plan koji znakovito naziva Veliki skok naprijed. Za cilj je imao kinesku ekonomiju, koja se temeljila na poljoprivredi, preko noći pretvoriti u modernu industrijaliziranu. Kao stupove kineskog ekonomskog razvoja određuje proizvodnju čelika i žitarica. Naređuje stvaranje improviziranih talionica u dvorištima seljaka kako bi proizvodili čelik u ogromnim količinama te uz pomoć svoje velike populacije i jeftine radne snage prestigli Veliku Britaniju.  Međutim, kvalitetni čelik tako se nije mogao proizvoditi jer su bila potrebna specijalizirana postrojenja u kojima bi se koristio ugljen. Započinje kolektivizacija, osnivaju se eksperimentalne komune, a radnici su prisiljeni raditi i noću pomoću svjetiljki. Započinju i poljoprivredni eksperimenti, mijenja se način sijanja i proizvodnje žita.

Kako se ne bi zamjerili vođi, lokalni dužnosnici prisiljeni su pogrešno izvještavati da su ciljevi ostvareni i da je proizvodnja 10 puta veća, što dakako nije odgovaralo stvarnosti. Mao je odlučio izmiriti dugove prema SSSR-u te naređuje nikad veći izvoz kineskih žitarica, koje se ujedno u ogromnim količinama počinju  transportirati i u gradove. Na taj način bez hrane su ostala kineska sela. Kako napisa jedan novinar, ovo bi vjerojatno bio najbolji ekonomski vic svih vremena, da iza sebe nije ostavio toliko mrtvih i gladnih – više nego što je za života pobio Staljin. Naime, riječ je o 30 do 50 milijuna mrtvih. Čak i ako se kao relevantna uzme najniža brojka od 30 milijuna žrtava, Veliki skok naprijed statistički je na uvjerljivom prvom mjestu najvećih humanitarnih katastrofa u Kini, ali i cijelom svijetu. Zavladala je glad, pojavljuje se kanibalizam, a za nestašicu hrane u selima optuženi su seljaci koji bi potom bili pogubljeni.

Naravno, nije svaka smrt u tom vremenu bila posljedica gladi. Čak 2,5 milijuna ljudi ubijeno je od strane vojske, a 1-3 milijuna ljudi počinilo je samoubojstvo. Ovaj bezuspješni pokušaj industrijalizacije konačno propada 1962.godine. No, ni tada nije bio kraj nevoljama kineskog naroda. Samo četiri godine kasnije, uslijediti će još jedna katastrofa – Kulturna revolucija, koja će u smrt odvesti novih milijun ljudi.

Možda najtragičnija stvar i nije ta da Mao nije izvukao pouku iz svojih neuspjeha, već to što je bio okružen političkim polusvijetom koji je služio za raspirivanje tenzija i stvaranje imaginarnih neprijatelja ne bi li sebi priskrbili kakve poene kod vođe i tako napredovali u partijskoj hijerarhiji.

“Ne misli svojom glavom, nego glavom onoga od koga zavisiš! Može se i preko leševa, ako to donosi nekakvu korist!“ – to su životne devize koje eliminiraju i ponos i čast, i stid i sram”, napisao je prije par godina književnik Filip David.

Narod i neprijatelji naroda

Mao Zedong, kao i svi autoritarni lideri, nije trpio neposluh. Tko se god usudio kritizirati ga, bio je nazvan “neprijateljem naroda”, a otuda i njegova podjela na dvije kategorije : narod i neprijatelji naroda.

Jedan od rijetkih koji su se usudili kritizirati njegov Veliki skok naprijed, bio je istaknuti kineski maršal Peng Dehuai, kojemu ni sve silne zasluge u brojnim ratovima poput Kineskog građanskog ili pak Dugog marša i Korejskog rata, nisu na kraju mogle pomoći da ne bude smijenjen, javno osramoćen i ubijen nakon što se usudio kritizirati Maoa na partijskom sastanku u Lushanu 1959.godine. Peng je samo jedan u nizu od 30 milijuna smijenjenih partijskih dužnosnika koji su bili izloženi psihičkoj i fizičkoj torturi, a uz to su bili prisiljeni javno kritizirati sami sebe. Ovaj, jedan od najistaknutijih i najvećih kineskih boraca u povijesti komunističke Kine, od posljedica višegodišnje torture umire u studenom 1974.godine, a politički je rehabilitiran par godina kasnije kada vlast preuzima reformist Deng Xiaoping koji je i sam bio žrtva Maove odmazde.

O kakvom se profilu vođe radilo, možda najbolje i svjedoči upravo to što se hladno odrekao svojih najodanijih i najistaknutijih generala koji su mu i pomogli da dođe na vlast.  Iznenađujući je broj dužnosnika koji su u to vrijeme ipak odlučili prkositi Mao Zedongu unatoč svim konzekvencama koje bi uslijedile. Moglo bi se reći da je Kina ipak imala sreće što su upravo ti ljudi koji su imali kakav-takav kredibilitet u konačnici rehabilitirani te nakon Maove smrti preuzeli upravljanje zemljom.

Naravno, oni koji su njegove čistke uopće preživjeli.

Mao Zedong 21. stoljeća

Ukupan broj žrtava režima Mao Zedonga penje se na nevjerojatnih 80 milijuna, što ga čak smješta na prvo mjesto liste najvećih svjetskih zločinaca 20.stoljeća. Za očekivati bi bilo ga se njegov narod do danas “odrekao”, kao što su to sa svojima učinile brojne države koje je okrznuo teror neprikosnovenih i “bogomdanih” vođa koji nisu trpjeli neposluh pa su iz tog razloga u smrt poslali milijune sunarodnjaka, ali čini se kako Kina za tu katarzu još nije spremna. Trenutna generacija kineskog vodstva, baš kao i prethodne, ne pokazuje interes da se kritički suoči sa njegovim naslijeđem.

Teško je utvrditi kakva je cjelokupna ostavština Mao Zedonga. S jedne strane mu se mogu priznati zasluge u stvaranju jedinstvene države, opismenjavanju stanovništva i poboljšanju položaja žena te  stvaranje briljantnih vojnih strategija, s druge se pak, logično, ne mogu osporiti već spomenute kampanje i ekonomski promašaji koji su života stajali milijune Kineza. Možda ga je najbolje okarakterizirao jedan kineski novinar, nazvavši ga “spojem čudovišta i genija”.

Njegovu ideologiju i dan danas prihvaćaju mnogi pokreti diljem svijeta, unatoč tomu što se mogu povući itekakve paralele između Maove Kine, sovjetske Rusije i nacističke Njemačke. Paradoks je da, generalno gledajući, nakon svih sumanutih progona i ubojstava vlastitog naroda, Mao svejedno još uvijek uživa status najvećeg kineskog vođe.

Možda je još veći paradoks da nakon svega napisanoga Kina danas pokazuje interes za svojim Maom 21. stoljeća, i to u liku trenutnog lidera Xi Jinpinga koji je očito odlučio napustiti model kolektivnog upravljanja državom. Xi, poput svog davnog prethodnika, Kinu također želi pretvoriti u vodeću industrijsku silu. On je jedini lider nakon Maoa koji nema ograničenje predsjedničkog mandata, njegove su misli, poput Maovih, ugrađene u kineski Ustav, a slične su i njihove težnje da od Kine učine industrijsko čudo.

Kinezi punih 70 godina nemaju doticaja sa istinskom demokracijom. Kao što se prije točno 60 godina željela sebično iskoristiti kineska, i tada kao i danas jeftina radna snaga, da bi se ostvarila ambiciozna ali suluda očekivanja velikog vođe – slično se radi i danas.

Preko leđa milijuna potlačenih i potplaćenih kineskih ljudi želi se ponovno kreirati neko ekonomsko čudo. Danas to možda neće završiti sa 30 milijuna mrtvih kao 1958., ali nemojmo očekivati da se zbog svega navedenog kod Kineza kad-tad neće probuditi revolt. Baš kao što je to bilo u lipnju 1989. kada su stotine tisuća ljudi goloruki i nenaoružani izašli pred tenkove Narodnooslobodilačke vojske u Pekingu. Prosvjedi na Tiananmenu su, svakako, priča za sebe i zahtijevaju jedan poseban tekst sa osvrtom na te događaje, ali su definitivno u ovom kontekstu važan podsjetnik da kineski narod itekako zna za otpor. Ostaje još samo za vidjeti koliko je kineska politička vrhuška naučila iz svoje, ne tako daleke prošlosti. A nije da nisu imali što naučiti.

Ana Sušac

Komentari

komentara