Zanosi i prkosi Vuka Jeremića

 

Gotovo u isto vrijeme, na dočeku pravoslavne Nove godine u Generalnoj skupštini UN-a, kao i dvanaestak sati potom, u redakciji beogradskog tjednika NIN, srpska kultura je reprezentirana kao baštinik i najbolji čuvar sjećanja na ratove, marševe, njihove godišnjice i umjetničke obrade. Izgleda kao da tu pomoći nema. Kada se po tko zna koji put suočimo s tim, onda tu ni humor više ne pomaže. Postavlja se pitanje, zašto je to tako moralo biti.

 

Piše: Saša Ilić/pescanik.net


 

 

Zašto su Vasa Pavković i Vuk Jeremić, koje je sudbina ovog puta združila stjecajem okolnosti, morali isto reagirati, svaki u svom domenu, jedan u kulturi, a drugi u politici, koju je pokušao da plasira preko digitalnih slika i izvedbe zbora Viva Vox. Obojica su pritom posegnuli za kodovima patrijarhalne, militarizirane kulture, koja u Srbiji žilavo opstaje usprkos svemu.

 

 

Izbor Gataličinog romana Veliki rat, prigodno napisanog u čast (dolazeće) okrugle godišnjice početka Prvog svjetskog rata, kao i nakaradni spoj Johna Lennona i Milana Mladenovića s Maršom na Drinu, predstavljaju ogoljeni mehanizam funkcioniranja mainstreama srpske kulture. Ako se kulturni i politički identitet danas svodi na to što nam poručuju Vasa Pavković i Vuk Jeremić, začinjeno povremenim akcijama SNP “Naši”, onda ova zemlja svoju kulturu degradira na muziciranje puhačkog orkestra, rezerviranog za vojne memorijale.

 

Jedna želja, jedna pjesma

 

Vjerujem da se mnogima dopalo Jeremićevo dirigiranje u Generalnoj skupštini UN-a. Na stranicama Politike osvanuo je tekst pod naslovom “Marš na Drinu u sjedištu UN-a u New Yorku”. “Bilo je fenomenalno”, “ovo je prava slika jedne nove mlade Srbije”, “ovo je bilo dobro”, nizale su se replike sudionika događaja. Generalni tajnik UN-a Ban Ki-Moon bio je posebno oduševljen nastupom beogradskog zbora. Čini se da je sve bilo na svom mjestu, od nastupa do reakcija. Vjerujem i da je i Boris Tadić zajedno sa svojim nekadašnjim kabinetom, bio ponosan na svog bivšeg učenika. (Tako se to radi, Vuče! – vjerojatno je pomislio u sebi, praveći rukama one svoje poznate navijačke pokrete.) Pa ipak, postoji jedno mjesto u cijeloj priči koje čitavom događaju daje potpuno drugačiji ton; riječ je o samom Vuku Jeremiću i njegovoj interpretaciji Srbije na dočeku Srpske nove godine u New Yorku. Tu ne pomaže ni odličan nastup Viva Voxa. Iza svega ostaje Jeremićevo nacionalističko ushićenje; indikativni su povremeni kadrovi njegovog frenetičnog aplaudiranja dok se obazire oko sebe, posebno na Ban Ki-Moona, ne bi li utvrdio kako generalni sekretar prihvata cijelu stvar. Jeremićev nastup podsjeća na gastarbajtersku interpretaciju otadžbine i njene kulture, ali ne onih gastarbajtera koji su odlazili trbuhom za kruhom u Austriju i Njemačku (nekadašnje neprijateljske zemlje), već na pogled intelektualaca gastarbajtera koji zemlju svog porijekla vide kao zemlju pastira, ratnika, svinjetine i nevinosti. Ili u najboljem slučaju, kao mješavinu Arkadije i Sparte. Možda je tome najbliža interpretacija književnika Milovana Danojlića, koji ne prestaje da o Srbiji misli u žanru bukolika i georgika. Vuk Jeremić je u skladu sa tom slikom, čitav svoj program osmislio u tri segmenta: prvi je bio njegov govor o “pobratimstvu lica u svemiru”, drugi je bio nastup zbora, a treći – promotivno smjenjivanje slika koje, po njemu, najbolje reprezentiraju ono što Srbija jest (manastiri, Tesla, sportaši itd). Jeremić je u svom vučićevski pripitomljenom nastupu progovorio zapravo o svojim omiljenim temama: 1) svijet je zabrazdio u nepravdi i jedino u UN-u još uvijek postoji ravnopravnost među državama-članicama; 2) sljedeća stavka bio je on sam u posredovanom govoru o mjestu s kojeg se obraća publici, tj. svijetu (“s ove govornice su se obraćali mnogi lideri s vizijom i drugi hrabri ljudi” itd); 3) pokušaj mekanog filozofiranja (utjecaj Tadića!) o prirodi glazbe i njenim mirotvornim funkcijama, da bi završio 4) sa nacionalnim patosom o “malom narodu koji je ponosan na svoju povijest”. “Jedna pjesma”, poručio je Jeremić na kraju, “može postati himna cijele generacije, izraz naših najdubljih nadanja”. Svakako je mislio na Marš na Drinu koji je za njega predstavljao politički cresendo večeri.

 

Herbert Von Jeremić

 

Od svega što je Jeremić najavio, malo toga je realizirano u samom nastupu. (Ukoliko izuzmemo njegovu osobnu, kao i promociju njegovih političkih ideja.) Paradoksalno, ali najmanje je bilo mirotvornih motiva do kojih je predsjedavajući Generalne skupštine toliko držao. To je prije svega trebalo da nam predoči izbor numera koje su izvedene. Pjevanje ni u kojem slučaju nije moglo da govori o kozmopolitizmu, jer se tim nastupom promovirala nova Srbija, koja prije svega treba da se pomiri sa svojim okruženjem, a tek onda sa Tanzanijom i Kongom, što je Jeremić izgleda uzeo kao prioritet. Čudo, u izabranom setu pjesama, nije se čula niti jedna pjesma iz Bosne, Slavonije ili sa Kosova. Njihovo upadljivo odsustvo, Jeremić je pojačao koračnicom Stanislava Biničkog na kraju. Sve to Ban Ki-Moon nije morao znati, ali Jeremić je upravo računao s njegovim ne znanjem, promovirajući sebe kao velikog mirotvorca i potencijalnoga Banovog nasljednika, kako se govori u famoznim diplomatskim krugovima. Sigurno je pomislio, pa kada je Herbert Von Karajan mogao dirigirati Marš na Drinu za doček Nove 1987. u Bečkoj filharmoniji, zašto ne bih mogao ja u UN-u i to na doček Srpske nove godine 2013. I tu se nalazi prijelom na kom Jeremićeva logika posustaje, točka na kojoj se ruše sve njegove i Tadićeve analogije. Naime, izvođenje ove poznate srpske koračnice u Beču, pod dirigentskom palicom proslavljenoga Herberta Von Karajana 1987. moglo je pronaći svoju analogiju u izvođenju recimo nekog djela albanskih kompozitora sa Kosova (npr. Lorenca Antonia, Redže Mulića ili nekog drugog) na dočeku Srpske nove godine u Generalnoj skupštini UN-a. To se, međutim, nije dogodilo. Stoga “Politikin panegirik” Jeremiću ostaje tek dio zračne pirotehnike, usmjerene prije svega prema susjedima, koji bi se trebali ozbiljno zamisliti nad tim činom. Ali i mi s njima.

 

Post festum

 

Zahvaljujem se čitateljima Peščanika koji su mi skrenuli pažnju na činjenicu da je izvođenje Marša na Drinu u Bečkoj filharmoniji zapravo složena montaža. Ova činjenica popunjava situaciju u kulturi sjećanja, ali pogađa suštinu koja neprestano izmiče a mogla bi predstavljati iskorak iz zatvorenog kruga traume. Ovo se podjednako odnosi kako na kolektivna sjećanja na Prvi svjetski rat i srpsko-austrijske odnose, tako i na odnose Srbije sa svojim susjedima danas. Umjetnička intervencija nepoznatog umjetnika, koja je napravljena iz potpuno drugačijih pobuda, pogađa zapravo jednu od nemirnih točaka mogućeg prevladavanja traumatične prošlosti. To svakako ne abolira Vuka Jeremića niti bilo koga od nas.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara