Zar je huliganstvo mjera za hrvatstvo?!

blaNakon prošlotjednih nemilih scena i događaja sa Gradskog stadiona u Banja Luci, slični su se ovoga puta dogodili, i u svima nama dragoj, Hercegovini, točnije u Mostaru. Ali, dogodilo se i nešto sasvim drukčije.

Piše: Ivan Kraljević (hspf.info)


Za razliku od Banja Luke, gdje su domaći “navijači”, popularni »Lešinari« napali gostujuće navijače, u Mostaru su domaći “navijači” »Ultrasi« napali, zanimljivo, gostujuće nogometaše.

 

 

Premda se u proteklim danima, s obiju strana, najavljivalo fer i korektno navijanje, bez tenzija i bez bespotrebnih trzavica pred predstojeće gradske derbije između HŠK Zrinjskog i FK Veleža, pojedinci, ili bolje rečeno huligani, nisu dozvolili da se te želje obistine. Do kobne 92. minute mostarskog derbija sve je išlo u tom smjeru da ćemo dočekati kraj i trećeg uzastopnog derbija koji će proći bez ikakvih problema, nemilih scena i nereda. I onda bum! Nakon jedne lijepe akcije FK Velež dolazi do vodstva pod Bijelim Brijegom, ali i ujedno i na prag prve povijesne pobjede na tom stadionu. I dok su igrači i uprava proslavljali pogodak, stampedo huligana, a ne istinskih zaljubljenika u nogomet i pravih navijača Zrinjskog, sjurio se na gostujuće igrače, koji su se brzinom munje razbježali po terenu. Da stvar bude gora i sramotnija jedan dio gledališta je tome prizoru zapljeskao, a mladi i nesretni domaći nogometaš Mile Pehar, vjerojatno ponesen emocijama, krenuo je saplesti jednog gostujućeg igrača. No, srećom i brzom reakcijom policije i osiguranja igrači su prošli bez posljedica, a huligani su udaljeni sa stadiona. Valja napomenuti kako su navijači Veleža 10-ak minuta prije spornog događaja uz nacionalističke provokacije i mahanje ‘srednjacima’ napustili stadion. Ne dala majka, što bi tek bilo da su i oni u tom trenutku bili na stadionu. Nepredvidljivi kaos bi nastao, stoga, i bolje da nisu bili. I sada, u čemu tražiti krivca ovih nereda – u lošoj igri svoje momčadi, primljenom pogotku, nezaboravljenim ratnim grozotama i nacionalnoj mržnji ili pak politici… Pitanja su na koja nikad nećemo saznati odgovor.

 

Kada su se strasti smirile, počela su pristizati i svakojaka priopćenja, medijski istupi, ali i ispričavanja ‘uzavrelih’ glava koje su se ohladile. Tzv. navijači su ovim činom naštetili svome klubu i nanijeli mu veliku sramotu. Također, nanijeli su i veliku sramotu svome dijelu grada, svome hrvatskom dijelu. Došlo je i do sukoba s policijom, a epilog je bio nekoliko ozlijeđenih. Preostali dio večeri i noć u zapadnom Mostaru, uz povećanu nazočnost policajaca na ulicama, protekli su mirno i bez incidenata.

 

Opet ti Hrvati divljaju, jer su eto ‘majorizirani’

 

Svaki dan smo sve više svjesni da živimo u bolesnom društvu, punom svakojakog razvrata, nacionalne netrpeljivosti, neriješenog nacionalnog pitanja, društvu majoriziranja i blaćenja svega tuđeg, drugoga i drukčijeg. Na našu veliku žalost živimo u Bosni i Hercegovini, umjetnoj tvorevini utemeljenoj po Daytonskim receptima. Zemlji gdje jedan narod ima entitet, drugi državu, a treći plače na sudbinom nestanka. I sve ove činjenice, dvadeset i kusur godina nakon rata i dandanas utječu na sukobe kojima smo iz dana u dan svjedoci. Može se pričati o nekoj multikulturalnosti, a da se radi upravo suprotno želji ostvarivanja istoga. I, sve dok sva tri naroda u ovoj žabokrečini od države budu zadovoljena svojim potrebama, u prvom redu riješenim nacionalnim pitanjem, tek onda ćemo moći pričati o nekoj vrsti društva, ozdravljenog društva koje obitava u državi besmislenog smisla. Trenutno smo u državi koja tone, a i toga smo svjesni.

 

Mi Hrvati se često volimo nazivati velikim domoljubima, pravim Hrvatima, vjernicima katolicima koji se pojavljujemo na glavnim mjestima i nadasve, poštenim narodom. Usporedo s tim, nerijetko znamo verbalno zabiti nož u leđa svome bratu i prvi ga ocrniti. Isto tako znamo prvi opljačkati svoj narod, pomusti ga do kinte, držati ga na kuponima, a svoje tvrtke nerijetko znamo dati u ruke strancima koji će nastaviti isti teror. A o podijeljenosti da i ne pričamo. Vjerojatno i ne postoji podijeljeniji narod od Hrvata. I ta podijeljenost i lopovluk vlastitoga  naroda nas je i doveo do situacije da nas predstavljaju oni koje su nam drugi nametnuli i koji nam se iza leđa smiju pod krinkom izgradnje multikulturalnosti i boljeg položaja za sve, pa i za nas. I, evo na čemu grade tu multikulturalnost.

 

Partijske, a ne javne, TV kuće iz Sarajeva kao da su jedva dočekale da nas ocrne i da se ismiju na temu naše majorizacije. U udarnim vijestima počastili su nas ponovno svakojakim usporedbama, a nerede koje (u potpunosti) osuđujem uveličali su izvještajima kako su se isti proširili i na ostale dijelove Mostara, praktični ‘proglasivši’ ratno stanje u gradu na Neretvi. Specijalno pripremljenim video prizorima svih nereda koje su ‘naši’ do sada činili uz prvu vijest – ponovno ili opet. S druge strane smiješnog profesionalizma partijske TV, prijašnji slični ispadi drugih, bošnjačkih, “navijaća” nisu prikazivani. Ali tko zna, valjda je to tako u multikulturalnom svijetu?! Smiješno i žalosno.

 

Alo teBra, hoću li ja biti pravi Hrvat ako mu opsujem ‘nanu balinsku’?!

 

Gledajući i čitajući po našim medijima, kako hrvatskim tako i inim, razmišljanja su, očekivano, različita. Jedni hvale, a drugi kude ove nemile scene. Smiješno i žalosno je čitati kako se ove huligane naziva pravim Hrvatinama koji pokazuju tko je gazda?! One koji su upali na teren preko noći su pojedini internet ‘gastarbajteri’ prozvali pravim Hrvatima, pravim domoljubima, onima koji ne zaboravljaju rat i nemile scene i onima, koji su u svakom trenutku spremni opsovati, kako oni to nepismeno znaju reći ‘ufastanu nanu balinsku’. Pojedinci se veličaju do nebesa jer su, zamislite, rastjerali ‘Rođene’. I, onda se zapitamo što smo onda mi ostali, jesmo li mi onda po tim definicijama manji Hrvati, domoljubi, ili smo pak neki novopečeni Jugoslaveni koji želimo živjeti ponovno s ‘četnicima i balijama’ u bratstvu i jedinstvu. Otvoreno jedno veliko NE. Želim svoju federalnu jedinicu u ovoj žabokrečini, novu Herceg-Bosnu i političare koji će brinuti za svoj narod, a ne za svoje, da izvinite, prkno. Ali isto tako ostat ću i Hrvat, ako budem poštovao i druge, Bošnjake i Srbe, pa čak i za prijatelje ih imao. Ali kakogod definirali mjeru hrvatstva, mene, kao Hrvata, bilo je sramota gledati onakvo nešto, a kamoli zapljeskati istome. I, stoga se jasno možemo zapitati, zar se huliganizmom mjeri veličina nečijeg hrvatstva. Prije bih rekao da su pravi Hrvati isti oni igrači Zrinjskog koji su pred naletom huligana pomogli svojim sportskim protivnicima i koji su odmah osudili ponašanje svojih ‘navijača’.

 

Davno je rečeno. Poštuj tuđe, ako želiš da drugi poštuju tvoje. Poštuj i druge, ako želiš da i drugi poštuju tebe. Po tim istim poštovanjem misli se i na toleranciju i poštovanje tuđih vrijednosti, iako iste nisu i tvoje vrijednosti. No, bez obzira. Poštuj ih. Barem ti čini pravu stvar. Neka drugi puta Hrvat bude primjer dobroga, a ne da nas nazivaju huliganima, fašistima, ruralistima i seljacima. Budimo mi primjer i pokažimo zavidnu razinu razumijevanja i nadasve kulture.

(HSPF.info)

 

 

Komentari

komentara