Zašto Bujanec smeta Babiću, odnosno kako RH mediji zanemaruju bh. Hrvate?

hrvati_bhHrvati u Bosni i Hercegovini, odnosno ono što je zahvaljujući raseljavanju iz ekonomsko-političkih razloga ostalo, konstantno su bili svojevrsni višak i uteg koji smeta na vagi političkom Zagrebu. Trajalo je to i još dok je stanje bilo koliko-toliko dobro, odnosno u “zlatna” postratna vremena, dok se granica malo lakše prelazila, dok je Tuđman ručavao po Širokom, dok su i on i Šušak bili vitalni. Rijetko smo spominjani u kontekstu državotvornog naroda Bosne i Hercegovine, odnosno jednog od tri, a češće kao iseljena Hrvatska.

piše: Ivan CRNJAC/HSPF.info

Bilo je, do tada, valjda sve sjajno, pa je eto selidbom rata iz RH u BiH odjednom došlo do postojanja Hrvata u BiH. Kako da ne. Zanemarivani i par puta iskorištavani jesmo. Sve u svrhu stabilnije i jače Hrvatske i nečijih tobožnjih geo-strateških interesa na Balkanu. No dobro, realna politika nikada nije u potpunosti dokučiva i teško je razumjeti situaciju i donositelja odluke uvijek, no mogla je, a i morala, jer joj barem tako u Ustavu stoji – makar načelno – Hrvatska puno više učiniti.

Ono što mi je također zanimljivo, osim političkih dužnosnika u Republici Hrvatskoj, je percepcija običnog puka. Nedavno je cura, Splićanka, sasvim nesvjesno (valjda?) u mom društvu izjavila da je bila u Bosni – u Međugorju. Rekoh joj i da sam se ja kupao u Splitu i da mi je ta Istra baš prekrasna, a i da su Istrijani, posebno Splićani, baš divni ljudi. Primjetila je dozu ironije u mojoj rečenici i s kiselkastim osmjehom upitala gdje je točno geografski Bosna, a gdje Hercegovina. Ali, percepcija običnih, malih, društveno i politički nebitnih ljudi nije toliko ni važna. Bitni su političari, novinari, javni djelatnici, ljudi kojima se svako malo potkrade ta Bosna. Pada mi na pamet i povjesničar Ivo Banac koji je svojevremeno čak i negirao postojanje Hrvata u BiH. Američka škola, što li već.

Malo ljudi u RH danas “igra” na oba fronta, odnosno malo je onih koji javno djeluju na teritoriju BiH i na teritoriju RH, a da su voljni progovoriti o određenim temama, bez obzira gdje su rođeni. Ljudi poput Raspudića, Lučića itd. Upravo zbog toga, percepcija malih i običnih ljudi je slična kao i kod djevojke iz Splita. Udaljavanjem Hrvatske s Balkana, odnosno približavanjem EU, a kasnije i samim ulaskom i novinari su se dobro promijenili u smislu pomena BiH uopće, a njenog najmalobrojnijeg naroda posebno. Pozitivno je što je Dnevnik HRT-a počeo progovarati štogod “o nama”, ali obzirom na termin Dnevnika od sat vremena upitno je radi li se to zbog popunjavanja programa ili stvarne zanimacije za Hrvate u BiH. – Emisija “Pogled preko granice,” emitirana jednom tjedno na HRT-u jednostavno je nedovoljan “znak pažnje.”

Dvojica mi novinara, u tom cijelom medijskom sivilu padaju na pamet. Dva kraja jednog štapa, dva ekstrema, svaki sa svojom banalnošću. Jedan je miljenik urbane ljevice i samoprozvanih progresivnih ljevičara i kulturnjaka, drugi je ljubitelj antisdpovaca i stare desničarske “garde.” Obojica na jedan nimalo suptilan i specifičan način više štete svojim istomišljenicima nego li im pomažu, jer običan i slobodouman svijet odavno prepoznaje nevaljalce ma iz kojeg god svjetonazora pogledali – bacili sjenu. Dva “bea”, B – kao Babić, B – kao Bujanec. – Obojica navodno vole bijelo. Babićevi stavovi o BiH su specifični – kao i stavovi o svemu, nesvjesno ili ne, on se zalaže za unitarnu državu. Hrvate u Hrvatskoj ne priznaje, a za nas u BiH vjerojatno nikad nije ni čuo. Bujanec BiH spomene često. Najčešče, kako on to voli reći “tzv. Republiku Srpsku.”

Troše obojica previše energije, Bujanec na širenje prekograničnog straha od Srba, Babić na sotoniziranje svega imalo desnog. Pogubni su, kako za Hrvate u Hrvatskoj, tako i za nas u BiH. I zapravo su slika hrvatskog novinarstva u zadnjih 20 godina. Lijevog i desnog. Mnogo vike nizašta, govorio je netko pametan jako davno. Tako je i s hrvatskim novinarstvom kad su bh. Hrvati u pitanju, samo, ovaj put se mnogo vike ne troši nizašto, nego na neke druge stvari i međusobna obračunavanja. Ali, dobro je da bar znamo na čemu smo. A Babić i Bujanec možda naposljetku završe zajedno u nekoj ustanovi, pa im tada padne napamet da i u BiH ima Hrvata. Kad se oko ničeg ne slažu, tu će se možda pronaći. Jer, bez obzira na njihove razlike, u jednome su ipak suglasni, a to je da ih mi pretjerano ne zanimamo. Kako god bilo, mi ćemo se nekako snaći.

HSPF.info

Komentari

komentara