Zašto je ćirilica postala sredstvo?

Stanje u državi nastalo zbog postavljanja ploča s ćiriličnim pismom na neke ustanove u Vukovaru jako rastužuje, uznemirava, čini nesretnim, nesigurnim i posramljenim svakog čovjeka, bez obzira na to što radi, gdje radi, tko je, što je i gdje je. Ne ulazeći u genezu problema, kao ni u to tko je u pravu, a tko nije, imajući na umu svu patnju, bol, jad, ponižavanja, gubitke, egzodus, povratak, suživot, provokacije, neimaštinu… Vukovaraca, ne mogu shvatiti i razumjeti one koji ponovno siju mržnju, dijele ljude, truju djecu i mlade, šire neposluh, opiru se pravdi i zakonima zbog pisma za koje znanstvenici i stručnjaci tvrde da je ”važan dio hrvatske kulturne baštine”.

Piše: Ankica Benček / Autograf.hr

Glagoljica i ćirilica povijesna su hrvatska pisma. Na mnogim spomenicima (Supetarski ulomak, Bašćanska ploča, Humačka ploča, Povaljska listina, Poljički statut…) i kamenima i pisanima uz glagoljicu nalaze se i neka ćirilična slova.

Prva hrvatska ćirilična knjiga dubrovačke provenijencije tiskana je 1512. u Veneciji. U Dubrovniku su sve do 16. stoljeća dokumenti pisani hrvatskim jezikom na ćirilici. U Bosni i Hercegovini franjevci pišu ćirilicom sve do 19. stoljeća.

Prema nekim posebnim paleografskim obilježjima postojala je zapadna ćirilica, hrvatska ćirilica i bosančica, što se uočava u glagoljičkom pismu.

Ćirilicom su Hrvati pisali od 11. stoljeća. To pismo potisnulo je glagoljicu i bilo glavno pismo na širem području sve do sredine 19. stoljeća, kada ga je posve i posvuda u Hrvatskoj istisnula latinica. Ćirilica je kulturna i nacionalna baština, neoboriv dokaz postojanja Hrvata na ovim prostorima. Mnogi naši preci u matične knjige upisivani su ćirilicom.

Prema definiciji: Ćirilica je istočnokršćansko ili grčko pismo prilagođeno slavenskim jezicima. Od povijesti se ne može pobjeći, a to nije ni potrebno.

Nažalost, za mnoge je ćirilica zbog Domovinskog rata postala simbolom uništavanja, ubijanja, protjerivanja i svega zla koje je nas je snašlo, a posebice stanovnike Vukovara. Mnoge rane tada nastale još krvare. Puno je još otvorenih pitanja i puno neriješenih problema zbog toga. No život ide dalje. Ako nikomu drugom, onda djeci i mladima, i taj život trebalo bi im učiniti boljim, ljepšim i sretnijim, životom bez podjela, prebrojavanja, mržnje i prepucavanja.

Ne može se to postići samo htijenjem, voljom, pričom, bilo kakvom deklaracijom, propisom ili zakonom. To je dugotrajan i nimalo lak posao i proces koji određuje i stvara naš svakodnevni život, u kojemu smo jedni uz druge u vrtiću, školi, na ulici, na radnome mjestu i u susjedstvu.

To se nikako ne može dogoditi samo od sebe. Na tome trebaju raditi mnogi stručnjaci i ljudi dobre volje spremni na praštanje, usuglašavanje i kompromise, puni empatije i humanosti, koji će na civiliziran i kulturan način pokušati uspostaviti novi suživot nekada složnih sugrađana.

Uvjerena sam da se na tome radilo, ali to očito nje bilo dovoljno. Puno se toga postiglo, preko puno toga se i prešlo, teška srca i s grčem u želucu, pružile su se ruke pomirbe i praštanja. Očekivali su se isprika i kajanje, koji su zakasnili, nisu bili zadovoljavajući, ali mogli su se naslutiti i svakim se danom bilo sve bliže tomu. Upornošću i nastojanjem svih za to zaduženih te nadom i vjerom svih građana Hrvatske da je ona ”druga strana” svjesna svojih postupaka, spremna to priznati, ispričati se i reći istinu o nestalima.

Tko je onda i zašto to zaustavio, poremetio i započeo nova trvenja, podjele, mržnju, pobunu, prijetnje, ultimatume, svađe, nepovjerenje i stvaranje nezdrave klime onima koji tamo živi, a i šire?

Komu to treba i čemu to služi i to upravo sada kada država grca u dugovima, nezaposlenosti, korupciji, nepotizmu, lažima, prevarama, podmetanjima, optuživanjima, suđenjima, obračunavanjima s prošlosti i traženju izlaza iz svih mogućih kriza koje postoje?

Ako smo svjesni svih žrtava i poštujemo sve žrtve, ako imamo razumijevanja za stanje u kojemu je država i cijenimo Ustav i zakone, trebali bismo prijeći preko nekih osobnih mišljenja, stajališta, potreba, htijenja, nesnošljivosti, animoziteta, nesimpatičnosti, stranačke opredijeljenosti, životne filozofije, ambicija, tvrdoglavosti, umišljenosti, podcjenjivanja, omalovažavanja… i shvatiti ovaj trenutak i prijeke potrebe države za boljitak svih nas te kompromisno riješiti nastali problem u ovoj općoj hajci protiv pojedinaca na vlasti i ove vlade.

Dan sjećanja na žrtve, na razoreni, raseljeni i uništeni Vukovar, trebao bi ponovno sve nas ujediniti u stvaranju bolje, sretnije, demokratičnije i ljepše Hrvatske.

Komentari

komentara