Zašto je važno mučiti se s Jaspersovim razumijevanjem krivnje?

Nekoga kojega je Svijet zapamtio da je o krivnji govorio nijansiranije od bilo koga prije njega, razdvojivši odgovornost pojedinca i kolektiviteta za kriminalnu, političku, moralnu i metafizičku krivnju, nekoga tko je formulirao da za zločin genocida nema roka zastarijevanja (Für Völkermord gibt es keine Verjährung, kazao je Karl Jaspers u razgovoru s  Rudolfom Augsteinom za Der Spiegel, 1965.), skoro da i  nema tko čuti u regiji jugoistoka Europe, u kojoj tranzicije ne znače a priori kretanje naprijed, nego su ponekad usmjerene i u prošlost, u vrijeme „millet sustava“, kao primjerice u BiH.


 

Piše: dr. sc. Mile Lasić

 

Uzaludno je, zapravo, što je uskim intelektualnim krugovima sve jasno glede nužnosti kritičke kulture sjećanja, demokraturski procesi u bitku društva logički porađaju kulturu zaborava, kulturu selektivnog sjećanja, pa i „građanske ratove sjećanja“, kako je to u njegovoj knjizi „Kultura sećanja“ (Čigoja, Beograd 2006) formulirao dr. Todor Kuljić. U mojoj, pak, knjizi „Kultura sjećanja“ (vidjeti, www.fes.ba, Publikacije, 2011) napisao sam kako su u bespoštednom međusobnom razračunavanju u Bosni i Hercegovini poslije svega i na kraju sve tri vojske postale službeno oslobodilačke ili ‘obrambene’, što je jedinstveni slučaj u svijetu, ali je dobro u tome makar to što su nesretni ‘branitelji’ iz sve tri etnije i vojske dobile i koju crkavicu nadoknade za izgubljene živote. Nažalost, tek toliko da budu odani onima na vlasti, koji provode politiku sitnog potkupljivanja svojih birača iz svojih etnija. Ono što se s mukom raspreda u Den Haagu je za većinu neinteresantno ili  interesantno ako je riječ o zločinima drugih i trećih. Svima nama u BiH, i u regiji, bila bi, međutim, hitno neophodna kritička kultura sjećanja ali smo od nje udaljeni svjetlosnim miljama….

 

Istini za volju i Nijemcima je trebalo skoro dva desetljeća poslije pojave Jaspersove rasprave Pitanja krivnje i poslije Nurnberških procesa da se ozbiljnije i masovnije pozabave pitanjima svoje kolektivne političke odgovornosti za ono što su dopustili da nastane. Tek poslije spoznaje „druge krivnje“, kako je to formulirao njemački publicist i književnik Ralph Giordano, to jest javnog prokazivanja da su  i institucije Adenauerove Njemačke zaposjednute pravnicima i drugim stručnjacima koji su vjerno služili Hitlera, tek poslije prvih sudskih procesuiranja notornim krvnicima iz Auschwitza u tzv. frankfurtskim procesima (1964.), odnosno studentske pobune iz 1968. bit će ozbiljnije provedena denacifikacije zemlje, što će joj dobro činiti u svakom pogledu. Do sedamdesetih godina prošloga stoljeća su se, zapravo, ona tri izvikana njemačka „d“ (demilitarizacija, denacifikacija i demokratizacija), koje sam objasnio u mojoj Kulturi  sjećanja, palijativno i otvarala i realizirala.  


Mada će biti i doslovce među prvim Nijemcima kojima je postalo jasno što se zbilo u zemlji dolaskom Hitlera na vlast legalnim putom, nije nezanimljivo spomenuti da je čak i Jaspers još uoči dolaska Hitlera na vlast imao iluzije o „nijemstvu“ kao takvomu. Pišući o Max Weberovom djelu Jaspers je, primjerice, promatrao „bit nijemstva“ kao “racionalnost i humanost koje se rađaju iz strasti”, ili pak kao “povijesno-političku sudbinu”, istaknuto je i u pogovoru hrvatskog izdanja Jaspersove „Schuldfrage“ (Pitanje krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke, AGfM, Zagreb, 2006.). Uostalom, nije nezanimljivo podsjetiti da je cijeli svijet priznao Hitlerovu vlast, pa mu 1936. došao i na poklonjenje na Olimpijadu u Berlin, ili da mu se još 1938., otvoreno divio, uključivo njegov kasniji najljući protivnik Winston Churchill.

 

I

 

U „Pogovoru mom pitanju krivnje“ iz 1962. godine, Jaspers je objasnio okolnosti u kojem je nastala rasprava Pitanje krivnje. Nastala je, naime, tijekom njemačkog „nultog časa“, 1945., te njihove strašne godine totalnog poraza i oslobođenja od nacizma (kako je 40 godina kasnije formulirao bivši njemački predsjednik Richard von Weizsäcker), da bi  u siječnju i veljači 1946. bila izgovorena pred studentima i potom objavljena. U vremenu kada je nastala rasprava Pitanje krivnje, veli Jaspers, „tuča proglašavanja krivima svakodnevno se obarala na nas Nijemce“, jer tek tad su zločini nacionalsocijalističke Njemačke postali jasni čitavom narodu. (Neki nisu, naravno, htjeli znati ni tada, ni dugo poslije, i u tome je sličnost između Nijemaca i naroda država-slijednica bivše Jugoslavije ekstremno velika. Kao da nas stalno i povezuje s tom velikom kulturom i nacijom samo ono negativno!!!) Ujedno je nevolja svakodnevice postala izvanredno velika, veli dalje Jaspers, kako kod onih koji su ostali u svojim domovima, tako i kod ratnih zarobljenika koji su se odasvud odvodili, kod prognanika. Vladali su nedoumica i šutnja, prikriven bijes ili nakratko jednostavno nijemost… K tomu, uz čemer stajala je bezobzirnost. Solidarnost u obitelji i medu prijateljima bila je gotovo jedino sklonište. Spis je trebao pomoći da se sami priberemo, da pronađemo put prema dostojanstvu u preuzimanju krivnje, što smo je, ovisno ο vrsti, jasno spoznali. On je ukazivao i na sukrivnju pobjedničkih sila, ne kako bi nas rasteretio, već zbog istinitosti, kao i zbog toga da potiho spriječi moguće samoopravdanje, koje u politici ima kobne posljedice za svakog… Trudio sam se postići jasnoću u kojoj bismo mi Nijemci u svojoj samosvijesti ponovno došli k sebi. Spis je trebao pomoći i u uspostavi novih veza s pobjednicima, kao ljudi s ljudima. Unatoč tada još malobrojnim informacijama, temeljne crte nacional-socijalističkog režima, s njegovim rafiniranim metodama, njegovom lažljivošću i njegovim zločinačkim pokretačima, bile su jasne svakome tko je to želio znati. Ponovni nastanak Nijemaca trebao je započeti.

 

Razmatranja tog spisa i danas držim istinitima, napisao je Jaspers te 1962. godine, s jednom iznimkom: u razumijevanju tada započetih Nurnberških procesa pogriješio sam u jednoj bitnoj točki. Anglosaksonska ideja bila je veličanstvena. Činilo nam se tada da iz budućnosti već svijetli nešto što će promijeniti ljudski svijet: stvaranje jednog svjetskog prava i svjetskog stanja u kojem kroz zajedničku snagu velikih sila zločini, koji su bili jasno definirani, mogu biti savjesno kažnjeni. Nijedan političar, vojnik ni dužnosnik ne može se u budućnosti pozivati na državni rezon ili zapovijedi. Sva djelovanja jedne države nastaju kroz ljudske osobnosti, bilo one koje vladaju ili one koje na različitim stupnjevima sudjeluju. Ranije se odgovornost svaljivala na državu, kao da je posrijedi sveto, nadljudsko biće. Sad svatko sam snosi odgovornost za ono što čini. Postoje zločini države koji su uvijek ujedno i zločini pojedinih ljudi. Postoje nužnost i čast u zapovijedi i poslušnosti, ali poslušnost se mora odbiti kad onaj koji sluša zapovijedi zna da čini zločine… Tko međutim bude kasnije naređivao ili izvršavao zločine, sudit će mu, prema ideji, kao osobi državna zajednica svijeta. Pod takvom prijetnjom bio bi osiguran svjetski mir. Čovječanstvo bi se povezalo u etosu koji je svakome razumljiv… Čim u jednoj državi, čiji je narod kulturom, predajom, zapadnim poimanjem života srodan drugim narodima, taj narod slijedom nevolje, makar je i sam skrivio, bespomoćno bude izručen totalitarizmu, ne smije ga se ostaviti na cjedilu i prepustiti njegovim terorističkim vlastodršcima, kao i u slučaju prirodne katastrofe…“

 

E u tomu se Jaspers grdno prevario. U svijetu, uključivo kod nas, su se dogodile strašne i brojne reprize iz Drugog svjetskog rata, pa ako i manjih razmjera, a da se nije umjelo razumjeti o čemu je riječ, pa se i nije reagiralo kako treba. Ja sam, primjerice, u mojoj knjizi „Mukotrpno do političke moderne“ zbog toga i citirao njemačkog znanstvenika po imenu dr. Heinz-Günther Stobbe, koji je  u “Primjedbama o međunarodnoj balkanskoj politici” (vidjeti, Frieden und Abrüstung, No.49-50/1995) uočio i “vlastitu dinamiku konflikta” i unutar-jugoslavensku dimenziju odgovornosti za izbijanje rata i raspad Jugoslavije, ali nije oslobodio krivnje tzv. međunarodnu zajednicu za ono što se dogodilo kod nas. “Rijetko konzekventno, često proturječno i uvijek isuviše kasno…”, porazan je nalaz dr. Stobbea o ulozi MZ u krvavoj jugoslavenskoj drami.

 

U spomenutom  pogovoru iz 1962., dotiče se Jaspers i Nurnberških procesa, pa se i asocijacije s ovovremenim procesima u Den Haagu nameću same od sebe.  „Proces se pod vodstvom anglosaksonskog pravnog razmišljanja isprva odvijao na uvjerljiv način“, cijeni Jaspers, „postupci protiv optuženih u prvom procesu ne mogu se osporavati…, htjela se istina i pravda. Zločini su bili pravnički definirani. Osuditi su se trebali samo ti zločini, a ne moralno zazorna djela uopće. Otuda oslobađanja Schachta, von Papena, Fritschea, iako je sud izrekao njihovu moralnu osudu. Karakteristično je da je ruski sudac iznio zasebno mišljenje u kojem je izrazio neslaganje s tim oslobađajućim presudama. Njegov skromni smisao za pravo nije mogao razlikovati ono što je bilo pravnički definirano od moralnoga. Taj sudac sudio je samo kao pobjednik, dok su ostali željeli i ostvarivali samoograničenje prava pobjednika na moć. Ali, unatoč tome: nada je bila varljiva. Velika ideja se, kao i u ranijim vremenima, pojavila samo kao ideja, ne i kao stvarnost. Proces jedno svjetsko stanje nije potkrijepio svjetskim pravom. Zle su posljedice toga što taj proces nije održao što je obećavao. Ako sam tada napisao: ‘Nürnberg će, umjesto blagoslovom, postati faktorom zle kobi, svijet će naposljetku prosuditi da je Proces bio prividan i politički, a to se ne smije dogoditi’ – danas ne mogu izbjeći prosudbu da on doduše nije bio politički proces, jer je u svojim pravnim formama bio besprijekoran, ali je ipak bio prividni proces. Učinkom bio je to jedinstveni proces sila pobjednica protiv pobijeđenih, proces kojem je nedostajao temelj zajedničkog pravnog stanja i pravne volje sila pobjednica. Stoga je ostvarena suprotnost izvornoj namjeri. Nije zasnovano pravo, već se pojačalo nepovjerenje u pravo. Naspram veličine same stvari, razočaranje je porazno. Ta iskustva ne smijemo potiskivati, ma držali se i velike ideje. Još uvijek su protupravne sile neizmjerno snažnije. Danas još ne može neposredno uspjeti utemeljenje svjetskog mira, kao što se to mislilo u Nürnbergu…“

 

I danas, skoro 70 godina od Nurnberških procesa nismo daleko odmakli prema „svjetskom miru“, o svjetskom ethosu u svjetskoj politici sanjaju doduše plemeniti znanstvenici poput dr. Hans Künga i Jürgena Habermasa, ali stara paradigma nasilja onemogućuje uvjerljivije i brže zaživljavanje nove paradigme, utemeljene na nenasilju i uvažavanju svih kultura i identiteta. K tomu, u zemljama bivše Jugoslavije, posebice u BiH su  na djelu demokraturski procesi, to jest obrnute tranzicije koje onemogućuju nastanak „zajedničkog tla“, o kojem govori i Jaspers. Ništa nam ne pomažu ni sudski procesi u Den Haagu, ma koliko bi bez ovoga specijalnog suda za zločine u bivšoj Jugoslaviji sve bilo u regiji jugoistoka Europe još gore. Već procesuirani i pravomoćno suđeni su ponovno postali „junaci naših ulica“, a neki od njih su ponovno i doslovce kandidati za političke funkcije. Od katarze, pročišćenja i međusobnog oprosta i izmirenja smo sve udaljeniji. Uzalud su i plemenita upozorenja tipa: “Žrtve bezumnih ratova su kao i zvezde na nebu, večno nevine i večno jednake. Za mene je pamćenje dar božji, a zaborav najveća kazna koja može da pogodi ne samo pojedinca već i čitave narode.” ( Vidjeti, Lebović Đ., Semper idem, Narodna knjiga, Beograd, 2005.)

 

II

 

„Mi još ne posjedujemo zajedničko tlo“, pisao je Jaspers u Uvodu u niz predavanja o duhovnoj situaciji u Njemačkoj, dakle u uvodu knjige Pitanje krivnje. „Nastojimo se okupiti“, objašnjava Jaspers, „želimo naučiti razgovarati jedni s drugima“, jer „lako je posegnuti za nekim mišljenjem i držati ga se, teško je, naprotiv, napredovati korak po korak i nikad se ne opirati daljnjim pitanjima.“ Čitajući ljeta Gospodnjeg 2012. ove Jaspersove redove o nepostojanju „zajedničkog tla“ i „pitanja krivnje“, o procesima u Nürnbergu, te nužnosti izgradnje svjetskog mira, bivao sam zapanjen koliko nas se oni i izravno tiču i 20 godina poslije disolucije Jugoslavije. Nije li, primjerice,  svim zemljama-slijednicama bivše SFRJ još uvijek zajedničko da nemaju „zajedničkog tla“ unutar njih samih, odnosno da ne znaju obaviti kritičku autorefleksiju bliže ili daljnje prošlosti? O regionalnom „zajedničkom tlu“, unatoč naporima da se takvo što zasnuje, da se i ne govori.

„Razgovaramo li jedni s drugima, stječemo više od naše vlastite povezanosti“, upozoravao je Jaspers Nijemce odmah poslije rata i razumjeli su ga mnogi u godinama potom. Kod nas su, dakle, samo rijetki do danas razumjeli pitanje krivnje i odgovornosti, stida i sramote, pa nas i poslije 20 godina od disolucije Jugoslavije povezuje samo ono negativno, slično kao i Nijemce poslije njihove kataklizme. Rijetke među nama povezuje, dakako, i spoznaja o nužnosti ponovne uspostave svekolikih interkulturalnih veza u pojedinim zemljama i cijeloj regiji jugoistoka Europe. No, riječ je o ljudima na margini, ili pak o NGO sektoru kojemu je bavljenje ovim osjetljivim pitanjima nerijetko postao rutinski posao. Što je najgore, NGO scena u BiH je nerijetko unitaristička pod plaštom borbe za građansku državu, a da toga i nije svjesna, ili je otvoreno ili manje otvoreno separatistička. U oba slučaja iznevjerila je smisao svojeg postojanja. Takvo što traži preciznu analizu, dakako, kako bi se objasnilo zašto vladin sektor u BiH, primjerice, izdvaja više od 120 milijuna proračunskih KM-ova za nevladine organizacije, njih više od 12.000. O inozemnoj potpori ovdje nije riječ, ali se i ona mora podvrći bespoštednoj kritici. (Vidjeti esej dr. Žarka Papića o stanju na bh.  NGO sceni, Dani, broj 803, od 12. 10.2012.)

 

Podsjetimo i kako je to Jaspers izrijekom formulirao: „U osnovnim crtama nama Nijemcima danas je možda zajedničko samo negativno: pripadnost jednom državotvornom narodu, do kraja poraženom, izloženom na milost i nemilost pobjednicima; nedostatak zajedničkog tla koje bi nas sve povezivalo; rasutost: svatko je u bitnome oslonjen sam na sebe, a ipak je svatko ponaosob bespomoćan. Zajednički nam je nedostatak zajedničkog.“ Možda nam, ma koliko situacija u pojedinim zemljama JIE bila različita, može pomoći i sljedeći Jaspersov naputak: „Njemačka može ponovno doći k sebi samo ako mi Nijemci pronađemo zajednički put u komunikaciji i ako naučimo zaista razgovarati jedni s drugima, svjesni svoje silne različitosti“, jer „jedinstvo kroz prisilu ne vrijedi ništa; poput privida ono će se rasplinuti u katastrofi“. Posebice bi nama u BiH moralo biti važno ovo upozorenje, kao i ono kako samo „jednodušnost postignuta međusobnim razgovorom i razumijevanjem dovodi do zajedništva koje traje i odolijeva“. Ovdje se, dakako, mora postaviti i pitanje: jesu li NGO’s u BiH i regiji jugoistoka Europe uopće pomakli klatno u pravom pravcu u oblasti kritičke kulture sjećanja? Ili nam je i dalje zajedničko samo ono negativno?

 

III

 

Podsjetit ću, također, kako Jaspers u početku „Pitanja krivnje“ uočava posve različito poimanje krivnje među Nijemcima. „U Njemačkoj postoje ljudi koji priznaju krivnju, uključujući u nju i svoju, a postoje i oni koji sebe drže nevinima, okrivljujući druge“, piše Jaspers, „mi živimo u nevolji, velik dio stanovništva u toliko velikoj i neposrednoj da je naoko postao neosjetljiv za ovakva razmatranja. Njega zanima ono što umanjuje nevolju, što donosi posao i kruh, stan i toplinu. Obzorje je postalo usko. Čovjek ne voli slušati ο krivnji, ο prošlosti, ne tiče ga se svjetska povijest. On jednostavno želi prestati patiti, želi izaći iz bijede, živjeti, ali ne i razmišljati…“ Ali, upravo u nevolji može biti najnužnije „postati čist u vlastitoj duši te misliti i činiti ono što je pravedno ne bi li se iz uzroka pred ništavilom dohvatio život“, nastavlja  Jaspers, zbog čega smo „mi Nijemci zaista bez iznimke obvezni ο pitanju naše krivnje imati jasno gledište i iz njega izvlačiti zaključke. Na to nas obvezuje naše ljudsko dostojanstvo.“

 

Iz Jaspersove rasprave o pitanjima krivnje sve nas se tiče, ali posebice njegov „nacrt razlikovanja“ četiri pojma krivnje: a) kriminalnu krivnju (jer, zločini su objektivno dokaziva djelovanja, a instanca za njihovo dokazivanje je sud);  b) političku krivnju (koja postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi, uslijed koje snosimo posljedice za djelovanje one države čijoj smo sili podređeni, dakle snosimo „političku odgovornost“ i kad u donošenju nekih odluka nismo sudjelovali); c) moralnu krivnju (za djela koja činimo kao pojedinci snosimo uvijek moralnu odgovornost i to kako za svoje političko tako i za vojno djelovanje, jer nikad ne vrijedi pojednostavljeno “naređenje je naređenje!”); d) metafizičku krivnju, jer, postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisutstvu ili s njegovim znanjem. Ergo, ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja, veli Jaspers.

 

Krivnja ima izvanjske posljedice koje se tiču opstanka, shvatio to onaj koji je njima pogođen ili ne, a ima i unutar nje koje se tiču samosvijesti, kad sam sebe prozrem u krivnji, uči nas Jaspers. Zločin stiže kazna, dok za političku krivnju postoji odgovornost, a iz moralne krivnje izrasta uvid, a s njime pokora i obnova. Po Jaspersu, pak, metafizička krivnja za posljedicu ima preobrazbu ljudske samosvijesti pred Bogom. Ponos se slama. Ta samopreobrazba kroz unutarnje djelovanje može dovesti do novog temelja aktivnog života, povezanog s neizbrisivom sviješću ο krivnji u poniznosti koja se dosuđuje pred Bogom i svaki čin uranja u atmosferu u kojoj obijest postaje nemoguća.

 

Za našu raspravu su od posebne važnosti i Jaspersova uočavanja kako „utvrđivanje nečije krivnje ne može se odnositi na njegove nazore, već samo na određene radnje i načine ponašanja“, iz čega i proizlazi nužnost razlikovanja individualne i kolektivne odgovornosti, te iz toga izvedeno razlikovanje suđenja kolektivu i pojedincu. „Nedvojbeno je smisleno sve državljane jedne države držati odgovornima za posljedice proizišle iz djelovanja te države“, tvrdi Jaspers, „odgovornost je, međutim, određena i ograničena, bez moralnog i metafizičkog okrivljavanja pojedinca“. Odgovornost pogađa, dakle, i one državljane koji su se opirali režimu i djelovanju koje se razmatra, zbog čega i „postoji odgovornost za pripadnost organizacijama, strankama, grupama“, ali „za zločine može biti kažnjen samo pojedinac, bio on sam ili imao niz suučesnika, od kojih se svaki prema mjeri sudjelovanja i u najmanjoj mjeri već zbog pripadnosti tom društvu poziva na odgovornost. Postoje udruženja razbojničkih bandi, zavjere koje u cjelini mogu biti označene zločinačkima. U tom slučaju sama pripadnost povlači za sobom kaznenu odgovornost. Opire se, međutim, smislu da se narod kao cjelina optuži za zločin. Zločinac je uvijek samo pojedinac.“

 

Kod nas je, nažalost, i u ovom pogledu sve posve obrnuto. Utrkujemo se u međusobnim optužbama za sve što nam se dogodilo u prošlosti, bez ikakvih nijansiranja govorimo o krivnji kolektiviteta, opisujemo bliske narode zločinačkim i neprijateljskim, uveličavamo vlastite, a smanjujemo žrtve prvih susjeda. Pri tomu se je nerijetko „pati“ što je broj poginulih ili umorenih manji, nego što se „viktimolozima“ čini potrebitim. Prosto se zaboravlja pri tomu i na Jaspersova i druga upozorenja da kada se bilo koji narod kao cjelina „optuži za zločin“ ili samo „moralno optuži“ da smo se zaputili opasnim putom „viktimo-trans-agresije“. Ovaj pojam su smislili, inače, mostarski sociolog Ivan Vukoja i rođeni Ljubušak, po vlastitom iskazu „afro-Hercegovac“ Tarik Samarah, autor potresne „Ruke iz groba“ iz foto-serijala „Srebrenica“. Opire se samom smislu da se narod kao cjelina „moralno optuži“, jer ne postoji „karakter naroda koji bi imao svaki pojedinac samom pripadnošću tom narodu“. veli Jaspers, uostalom „narod kao cjelina“ i  ne postoji, „jezik, državljanstvo, kultura, zajedničke sudbine – ništa se od toga ne podudara, već presijeca jedno drugo“. Prema njegovom nalazu, „narod i država se ne poklapaju, kao ni jezik i zajedničke sudbine ili kultura“, „od naroda se ne može napraviti pojedinac“, pa jedan narod „ne može herojski propasti, ne može biti zločinac, ni djelovati ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci“. Zbog toga „narod kao cjelina ne može biti ni kriv, ni nevin, kako u kriminalnom tako i u političkom (odgovornost ovdje uvijek snose samo građani države) i u moralnom smislu“.

 

Unatoč svim upozorenjima ove vrste kod nas je u tijeku „viktimo-trans-agresija“, sukladno kojoj se prvim susjedima prišivaju sva moguća obeščašćenja, čime se i čini „pogrešno supstancijaliziranje“, kako bi rekao Jaspers, dok se u ozbiljnijim kulturama već dugo prihvata, govoreći Jaspersovim jezikom, „kako kolektivne krivnje naroda ili skupine unutar naroda ne može, dakle – osim u smislu političke odgovornosti – biti ni kao zločinačke, ni kao moralne, ni kao metafizičke krivnje.“ Sva nas se dotaknuta  Jaspersova upozorenja i u BiH i u regiji jugoistoka Europe itekako bolno tiču. A posebice ono o „totalnoj krivnji“ drugih i našoj neupitnoj, implicitnoj nevinosti. Jaspers je, naime, kazao: „Ideja totalne krivnje i utkanosti u kontekst zločina i kazne dovest će do – unatoč metafizičkoj istini koja u njoj leži – zavođenja pojedinca kako bi on uzmaknuo pred onim što je isključivo i u cijelosti njegova stvar“. Nije li nam se upravo to dogodilo? Jeste, ali što činiti da dovedemo u pitanje ovakve dominantne viktimo-narative? Možda da se ugledamo na Nijemce, ma koliko to naivno zvučalo? Izvan njihova puta ozdravljenja od „nijemstva“ i  nema ozdravljenja ni od našijeh „hrvatstva“, „srpstva“ ili „bošnjaštva“! Zašto bi njemački put ozdravljenja ostao maltene eksces u svjetskoj povijesti? U igri je puno toga. Uključivo ono najvrjednije među nama: mir i izmirenje.

 

DESET GODINA REGIONALNOG DIJALOGA – Banja Luka- Zagreb: Na putu u Europu, znanstvena konferencija u organizaciji Friedrich Ebert Stiftung i CMO, Banja Luka, 22.-24. 10.2012.  godine

 

Komentari

komentara