Zašto model EU s dvije brzine nije dobar za post-jugoslavenske zemlje?

 

„Hrvatska ulazi u Europu, no još je važnije da je Europa ušla u Hrvatsku“, kazao je hrvatski predsjednik Ivo Josipović 09. prosinca 2011. godine u Bruxellesu, nazvavši potpisivanje sporazuma o pristupanju EU „povijesnim“ i istog ranga važnosti kakva je bila odluka o neovisnosti Republike Hrvatske prije 20 godina.

 

Piše: dr.sc. Mile Lasić/hspf.info


 

 

Između ova dva posve različita datuma u povijesti RH, onog kojim se povratila suverenost iz Beograda u Zagreb i ovog kojim je RH prenijela dio suverenosti na Bruxelles, smještene su brojne zablude glede nacije-države, krvavi ratovi i pljačkaške tranzicije, ali i političko i kulturološko zrenje nacije i države. U osnovi sticanje statusa „zemlje-pristupnice“ podrazumijeva svijest kako je u polit-ekonomsku integraciju prenijetog suvereniteta i višerazinskog upravljanja, kakva je u osnovi Europska unija, nužno ući kako bi se razriješila vlastita egzistencijalna i civilizacijska pitanja.

 

Dakako, do 01. srpnja 2013. godine, kada bi  Hrvatska trebala postati punopravnom članicom EU, još je niz Scila i Haribda, prvo referendum u RH, pa potom ratifikacija u svim članicama EU. Paralelno s tim u tijeku je i „monitoring“ od strane EU kako se Hrvatska odnosi prema teškim zadaćama u oblastima pravosuđa, pravne jednakopravnosti i tržišnog natjecanja. No, RH je postala tijekom pristupa „boljom zemljom“ (Ivo Josipović),  politički i kulturološki zrelijom, pa je pretpostaviti da ovu povijesnu šansu neće ispustiti.

 

 

I

 

 

Republici Srbiji se u Bruxellesu 09. prosinca kazalo ono što joj se moralo kazati. Ne možete u EU dok ne raspustite „paralelne strukture na sjeveru Kosova“, kazala je Angela Merkel „u brk“ Borisu Tadiću već prilikom ljetošnjeg posjeta Beogradu.

 

A nedavno je poslala još direktniju poruku političkoj Srbiji – ne može se pucati na vojnike KFOR-a, a tražiti kandidatski status za pristup EU! Idealno za širenje omraza prema Nijemcima među Srbima, ali i ovo govori o političkom formatu njemačke kancelarke, koja je definitivno dorasla obvezama koje stoje pred nasljednicima „očeva-osnivača EU“, što drugi nisu. Nikoga nije iznenadilo, dakle, što se Njemačka i u Bruxellesu suprotstavila zatvaranju očiju pred nezrelom politikom Borisa Tadića, oličenoj u sloganu „i EU i Kosovo“.

 

Ona je doživjela potpuni fijasko, ali Tadić ne umije odustati od nje, a EU ne smije odustati od Tadića. Alternative njemu su sve od reda antieuropejske i katasrofalne i po Srbiju i po regiju jugoistoka Europe. Na Tadiću je, pak, da konačno shvati kako se ne mogu poticati Srbi na sjeveru Kosova na pobunu, uključivo na ograničene bitke s KFOR-om, pa potom neuvjerljivo i u zadnji moment zahtijevati da s tim prestanu, jer je Srbiji prijeko potreban status kandidata za prijem u EU. Istini za volju, predsjedniku Srbije Borisu Tadiću nije lako, njemu bi se moglo dogoditi da izgubi „i Kosovo i EU“, ukoliko do veljače odnosno ožujka naredne godine ne pruži uvjerljive dokaze da je konačno shvatio kako je Kosovo izvan Srbije, ma što to značilo po preostale Srbe na Kosovu.

 

Oni, pak, kao posljednji politički dinosaurusi drže na svojim unaprijed izgubljenim barikadama slike onih koji su ih velikim dijelom i uveli u nesreću – Šešelja i sličnih mu. U regiji jugoistoka Europe, dakle, još vladaju tribalistička pravila po kojima većina šikanira manjinu, čim se stvore takve konstelacije. Albanci bi se, primjerice, mogli prisjetiti kako im je bilo pod Titom a kako pod Miloševićom, pa ponuditi Srbima veliku autonomiju unutar Kosova. O uvažavanju drugoga, ili o regionalnim autonomijama, te drugim mjerama iz arsenala upravljanja etničkim konfliktima se, nažalost, malo zna ili neće da znade.

 

Crna Gora ima već godinu dana status kandidata, a Europsko vijeće joj je 09. prosinca poručilo da će dobiti i datum početka pristupnih pregovora u lipnju naredne godine, pod uvjetom da ne zaboravi na krupne reformske obveze glede reforme pravosuđa i vladavine zakona.

 

Iz prvih reakcija crnogorskih političara se vidi da su s time zadovoljni. „Znamo mi nas…“, može se iščitati iz njihovih reakcija. Uostalom, nad CG lebdi duh neophodne „de-sanderizacije“, a o „de-đukanizaciji“ u njoj još nema ni govora, a kad će biti ne zna se. Otuda u CG iz Bruxellesa i stižu samo uvjetno formulirana obećanja. Politika „mrkve i korbača“ pratit će nužno ovu zemlju još dugo, ali CG će, skoro je izvjesno, biti poslije Hrvatske i Islanda 30. članica EU.

 

Za BiH se, nažalost, ne smije ustvrditi hoće li biti ostavljena da živi i dalje svoju sadašnju agoniju ili će poletjeti u nekakvu sumnjivu „uniju“ koja nije Europska unija, ma koliko joj samo EU može pomoći da razriješi njezina nacionalna i državno-političko pitanje BiH.

 

Nažalost, o BiH se 09. prosinca nije kazala ni riječ u Bruxellesu. Uvečer me toga dana, usput kazano, propitivali na BHT1, pa između ostalog pitali što mislim o najavi bošnjačkog člana Predsjedništva da BiH do kraja ove godine podnese aplikacija za status kandidata u odnosima s EU. Odgovorio sam, kako bi netko bi dobro savjetovao gosp. Izetbegovića da prvo prouči neuspjeli albanski pokušaj aplikacije za status kandidata.

 

Jer, nužno je prije ispuniti sve „domaće zadaće“ koje su nam zadate, kako bi SSP (Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju) iz stanja „zamrznutosti“ bio „odmrznut“. Sve su članice EU, naime, SSP  ratificirale, jedino BiH ima preča posla. Bh. političari su, valjda, isuviše zabavljeni naoko legalnom pljačkom proračuna/budžeta da bi još skrbili i o onima koji su ih birali. No, gorku šalu na stranu, Izetbegovićev mogući voluntarizam glede aplikacije za kandidatski status pokazuje kako naši političari ne znaju elementarne stvari iz procesa pristupanja EU, te da imaju oko sebe u pravilu mediokritete za savjetnike, čast izuzecima.

 

Može se, dakako, dogoditi kao u onom crnohumornom vicu kojim se poručuje kada zemlje bivše Jugoslavije dođu na red za prijem, EU u ovom obliku više i neće biti. U srpskoj varijanti ovog vica poručuje se, naime, da će u dogledno vrijeme glavninu članica EU činiti zemlje nastale nestankom SFRJ, jer će „kad svi mi uđemo, iz nje izaći vodeće sile, pa njihove stare i nove sledbenice, tako da će se jezgro kontinentalne zajednice svesti na zbirku rasturača balkanske zajednice“. Tako piše u beogradskoj „Politici“, uz uobičajene stereotipe prema EU i žalopojku: „Da se jadan i za zelen bor uhvatim, i on bi se jadan osušio.

 

“ Tekstom „Kontinetalna tranzicija“ se, ipak, vrlo razložno poručuje: „Danas izgleda izvesno da će se EU bitno menjati, mestimično možda čak koliko i mi da bismo postali njen deo, kako god se preoblikovala. Nagovještavaju joj se različite i brzine i „lige“, ali i veće objedinjavanje nadležnosti i kontrola finansijskog ponašanja.“ O nekim aspektima ovog „proročanstva“  sam pisao u prošloj kolumni, a o modelu „EU različitih brzina“ pišem u nastavku.

 

Želim, zapravo, pokazati kako se o njemu ne govori od jučer, kako se može učiniti neupućenima.

„Učestvujemo, nesumnjivo, u jednom od najzanimljivijih preispitivanja novog veka“, piše „Politika“, „dok jedni već liju krokodilske suze nad sudbinom Evrope, drugi su uvereni u ostavarljivost ideja Kluba krokodil, grupe nazvanoj tako po restoranu u Strazburu, za čijim su se stolom, poodavno, njeni osnivači zarekli da će se posvetiti što čvršćem objedinjavanju Evrope.“

 

A takvo što, po mojem razumijevanju, podrazumijeva spašavanje postojećeg modela EU, koji počiva na logici ispunjavanja standarda u procesu pristupanja EU, pa potom svekoliku harmonizaciju i pozajedničenje skoro svih politika kada se postane članica EU. Odstupanje od postojećeg modela bi značilo riskantno pristajanje na koncepciju Europske unije koja se razvija po principu „dvije brzine“, ili koncentričnih krugova, tako da jedna pravila važe za „jezgru Europe“ i druga za zemlje EU izvan te jezgre.  Ovdje se ne treba, dakako, pobrkati odsustvo Velike Britanije iz Eurozone ili „Schengenskog ugovora“, niti odsustvo iz aktualne „Unije spasa“, čime je VB nanijela štetu sebi, pa tek potom EU.

 

 

II

 

 

Europska unija je vrlo složeni mehanizam, međunarodna organizacija, ali i integracija nepoznata u dosadašnjoj povijesti, kojoj kao da je sudbina biti u krizi, ali iz krize nekako izaći, kao da je „osuđena uspjeh“. Ja u smisao opstojnosti EU vjerujem i kad neki njezini prvaci počinju govoriti jezikom bivših jugoslavenskih ili aktualnih bh. političara, dakle neracionalnim i nerazumnim jezikom. Usuđujem se ustvrditi – uz pomoć Hobsbowma, Dahrendorfa i drugih mudrih Europljana – kako je postojeći model EU bolji i od svih onih modela koji se danas mnogima čine alternativom, mada to nisu.

 

Zbog toga  sam se odlučio u nastavku ove priče podsjetiti na neke frekventije modele izlaska iz krize, dakle one o kojima se češće govori, i to uz pomoć moje knjige „Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi“ (Sarajevo Publishing, 2009.). Ona se može  nabaviti u knjižarama  SPa u većim bh. gradovima (bivše IP „Veselin Masleša“), ili putem online-narudžbe „proizvoda“ pod brojem K4491, kod www.knjiga.ba!

 

Upravo to što je EU maltene uvijek u krizi i ponukalo je profesora politologije iz Münstera Richarda Woykea da u podnaslov svoje knjige “Europska unija” stavi  odrednicu “Uspješna krizna zajednica” (Europaische Union. Erfolgreiche Krisengemeinschaft, Einführung in Geschichte, Strukturen, Prozesse und Politiken, R. Oldenbourg Verlag, Wien, München, Oldenbourg, 1998.).

 

O uspjehu ili neuspjehu je, dakako, vrlo problematično govoriti u datoj situaciji, ali vrijedi podsjetiti da se samo prije par godina na veoma sličan način govorilo o ugovorno-institucionalnoj krizi u EU nakon propasti referenduma o “Europskom ustavu” u Francuskoj i Nizozemskoj, 2005. godine, pa potom i o „financijskoj krizi“ povodom žestokih prijepora u vezi srednjoročnog proračuna EU (2007-2013).

 

Povodom obje ove velike krize su euroskeptici i katastrofičari likovali na sličan način kao povodom aktualne „dužničke krize“ i krize eura, a poznavatelji EU-logike i prilika u njoj „molili Boga“ da se spomenutima snovi ne ispune. Jedino tako je moguće da pro-Europljani i dalje sanjaju „ujedinjenu Europu“, u kojoj bi bilo mjesta i za sve zemlje Zapadnog Balkana, uključivo i BiH.

 

Neće, valjda, biti kao u onom srpskom vicu, kada mi dođemo na red, EU prosto nestane iz vidokruga.

 

Želim, dakle, podsjetiti na stare rasprave o modelima razvitka EU, jer se ponovno spominju, pa i ponavljaju. Njima se – ako ništa drugo – podgrijavaju u EU stare unionističke i federalističke predstave o EU kao “državnom savezu” ili “saveznoj državi”, odnosno „Sjedinjenim europskim državama“, s tim što je upućenima unaprijed jasno da niti jedna od tih tzv. čistih opcija ne pomaže EU u traganju za izlazom iz krize. Te opcije nemaju više mnogo zajedničkog s onim što se u Europskoj uniji oformilo kao plod autohtonog razvitka, jer je EU danas zaseban politički sustav, kojega karakterizira hibridnost, a ne čistota ovog ili onog ustavno-pravnog uređenja.

 

Treba se samo sjetiti ustroja Europske unije s “tri stupa” ( ma koliko „stupovi“ bili po Lisabonskom ugovoru „spojeni“), pa principa supsidijarnosti, koji bi trebao omogućiti harmoniju odlučivanja na svim razinama, počev od europske, preko nacionalne, do regionalne, ili transregionalne. Od ovog hibridnog modela, svojevrsne mješavine nadnacionalnih i međudržavnih mehanizama i razina odlučivanja, EU ne može više odstupiti bez ogromnih unutarnjih potresa, što znači da je neuporabljiva svaka priča o klasičnim integracijskim modelima, koji su poznati iz iskustava nacionalnih i višenacionalnih država staroga tipa.

Nova koncepcija integracije primijenjena u EU traži, dakle, i teorijski i praktički drugačije odgovore na zahtijeve vremena i izazove pred kojima se nalaze nacionalne države i EU.

 

Dužnička kriza u EU je kriza velikih brojeva i vrlo mogućih opasnih posljedica, pri čemu se mnogima olako učinilo kako je rješenje u izbacivanju nediscipliniranih iz Eurozone, od čega se srećom odustalo, ili pak u modelu „dvije brzine“, od čega bi se i definitivno trebalo odustati. Jer, u protivnom, moglo bi se dogoditi kao u onom vicu da „jezgru Europe“ čine moćne zemlje, dok bi među „satelite“ ili na periferiji bile „nove članice“ i zemlje poput onih koje tek treba privesti u EU. To bi u osnovi bila neka posve druga EU, a ne EU kakva je danas. Za EU – kakvu su zamislili i doslijedno realizirali „očevi EU“, oni iz „Kluba krokodila“, nije prihvatljiv niti jedan model s različitim stupnjevima integracije, ma koliko Eurozona  ili „Unija spasa“ bili i dio te priče.

 

EU, naime, do sada nije bila zatvoreni, nego otvoreni klub, u koji se ulazi ispunjavanjem tzv. kriterija iz Kopenhagena, a u Eurozonu ispunjavanjem kriterija iz Maastrichta. Tako je i Eurozona ostala otvoren projekt za druge članice EU pod određenim pretpostavkama, dok je euro zajedničko sredstvo međusobnog obračunavanja i plaćanja i kada neke članice EU ne pripadaju Eurozoni.

 

Ideja i prijedloga o modelu “Europe različitih brzina” bilo je, inače, već u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, a iznosili su ih i takvi političari kakav je bio Willy Brandt. Ovaj model je ponajčešće podrazumijevao da se samo neke članice EU opredijele za produbljenije sveze, s tim da ovako produbljena integracija ostane otvorena i za druge članice kako bi im se kasnije priključile.

 

Najbolja ilustracija tomu je Eurozona, no bojat se s razlogom da bi se u današnjim uvjetima i nekim drugim podsustavom, koji ne bi mogli pratiti svi, mogao dovesti u pitanje i sam smisao europskih integracija. Države koje su sklone manje produbljenim integracijama u EU u pravilu pokušavaju spriječiti da na ovaj način  budu isključene iz odlučivanja o budućoj dinamici razvoja EU. One članice EU kojima produbljena integracija odgovara, kao što je SR Njemačka,  ne usuđuju se  na ovaj korak, jer se boje dovođenja EU u pitanje, pa time i većih šteta nego koristi.

 

Vrlo sličan model opisanom je i “model diferencirane integracije”, pod kojim se podrazumijeva obrazovanje različitih koncentracijskih krugova od zemalja koje su različito voljne integrirati se u različitim oblastima. Niti unutar jednog kruga ne mora se biti jedinstveno po svim pitanjima. Ovaj model integracije ne podrazumijeva, dakle, nikakav zajednički okvirni ugovor, nikakvu vremensku stegu, niti  tzv. opting in mogućnost, to jest priključenje naprednijem i produbljenijem krugu integracija u nekom naknadnom momentu.

 

“Model koncentracijskih krugova” zagovara, također, centralni krug, jezgru, ali podrazumijeva da kompletna EU obrazuje “centar” ili “jezgru”, a da se s ostalim zemljama u okruženju (EFTA zemlje, bliži i dalji susjedi ) postižu ugovorni odnosi.

 

“Model jezgre Europe” je još od 1994. godine poznata i potom napuštena ideja njemačkih konzervativaca, a  podrazumijevala je obrazovanje “jezgre” od onih zemalja koje su voljne dalje i dublje se integrirati, a ne potezati svako malo za pravom veta koje blokira proces integracija, ili traženjem izuzetaka za sebe kako to vrlo često radi Velika Britanija.

 

Zemlje koje bi pripadale “jezgri EU” morale bi, po ovoj zamisli, sudjelovati u svim oblastima i procesima europskih integracija. U ovisnosti od stupnja voljnosti ka integracijama formirali bi se potom koncentracijski krugovi oko ove “jezgre“. Cijeni se, inače, da se ova ideja  može razumjeti i kao prijetnja onim zemljama EU koje su u stanju, ili nisu voljne ići ka dubljim integracijama. Ovdje se u biti radi o elitističkom konceptu EU, misle brojni autori, koji su uvjereni da bi se u neko doba odvajali od EU upravo oni koji su ostali na rubovima, u posljednjim koncentracijskim krugovima.

 

“Koncepcija jezgre Europe“ mogla bi voditi tomu da se pokrene proces raspuštanja ostatka EU, tako da bi tim putom izvan jezgre Europe nastala “Europe a la carte”, zaključuje već spominjani profesor Richard Woyke.

 

Kod teorijskog modela integracije zvanog “Europa varijabilne geometrije” radi se o pokušaju mišljenja integracije po tzv. problemskim zonama. Neki članovi EU bi se mogli, dakle, odlučiti da zajedno rješavaju određene probleme iz određene problemske zone, ili takve nove zone koja nije već regulirana, a da ih druge članice, koje to neće, u tomu ne mogu spriječiti niti moraju slijediti.

 

“Model domovina”, inicirao je u šestdesetim, sedamdesetim godinama prošlog stoljeća Charles de Gaulle i u biti znači čistu “međudržavnu suradnju”, te da svaka zemlja ima o svakom pitanju i dalje pravo veta. Time bi se, pak, poništilo mnogo od onoga što se postiglo unutar EU u proteklih pola stoljeća, de facto sve ono što se podrazumijeva pod supranacionalnim razvitkom EU i “europskim pravom”. A toga je toliko mnogo da bi se svatko iznenadio, pa ipak EU nije postala „nadnacionalna država“ kako stoji u lošim udžbenicima ili zbornicima o EU nekih mojih sarajevskih kolega ili nadmeno i bez razloga nadutih pisaca uvodnika o EU u nekoć uglednim sarajevskim listovima.

 

I ovaj i model “Europe a la carte” podrazumijevaju labavi savez među članicama EU, to jest da svaka članica ima pravo odlučiti hoće li zaustaviti neki proces dogovaranja, ili u kojoj oblasti želi sudjelovati, a u kojoj ne. Posljedice toga bi bile suzpenzija postojeće „pravne stečevine“ ili „pravnog nasljeđa“, dakle „Akija“ (fr. Acquis communautaire), u krajnjoj konzekvenci povlačenje iz određenih oblasti suradnje u EU (kako to upravo rade Britanci), ili  nastajanje novih formi kooperacije. Ovaj model i nije drugo, cijeni dr. Woyke, do fleksibilnija forma međudržavnog dogovaranja. Kod primjene ovog modela postojala bi stalna opasnost da se formira “privilegirani klub ili dominantna država” bez koje nikakvo rješenje problema ne bi bilo moguće, pa bi ovaj model označio i kraj dosadašnjih integracijskih procesa.

 

Skoro se nemoguće, dakle, opredjeljivati za neki od tzv. alternativnih modela, jer oni to i nisu, nego su siguran put u samodovođenje Europske unije u pitanje i prije nego što je, eventualno, dužnička kriza ili neki drugi nepovoljni procesi privedu njezinom kraju. Uostalom, diverzne rasprave o tomu kako bi Europska unija trebala izgledati u budućnosti slile su se bile početkom 21. stoljeća u kompromis zvan „Ustavni ugovor za Europu“, kolokvijalno zvan „Europski ustav“, koji je trebao biti prekretnicom u promišljanjima i o spomenutim i nespomenutim modelima razvoja EU.

 

Na nesreću, Europska se unija uplašila sopstvenog “uzleta u nebo”, kojim se trebao odrediti “konstitucionalni design” i budući razvitak i ove integracije i Europe u cijelosti. Time je, usputno kazano, EU odustala izvršiti važnu obvezu iz Maastrichta i postati „politička unija“. Da je bilo drugačije, možda bismo danas manje govorili o krizi Eurozone i EU, ali  se ne smije isključiti ni da bi se EU, možda, već pocijepala po nekom od predočenih modela.

 

 

III

 

 

Već spominjani istraživač europskih integracija iz Beograda dr. Miroslav Prokopijević sve pobrojne i (ne)moguće opcije svodi na “centralizirane”, one koje su oslonjene na pojačavanje uloge sva tri oblika vlasti na centralnoj razini, te koje podrazumijevaju izvjesno daljnje razvlaštivanje ili podređivanje nacionalnih izvršnih vlasti vlastima u Bruxellesu, i na njima suprotstavljene “decentralizirane” opcije. U “centralizirane” ubraja centrističke i opcije Europe regiona, kao i federalističke opcije, a u “decentralizirane” ubraja konfederalne opcije, opcije „EU s više brzina“ i razne  “labave asocijacije”. U svezi centralnih i centrističkih opcija vrijedi izdvojiti Prokopijevićevu ocjenu da su “ne samo unitarizacija EU, nego i bilo koji oblik centralizacije, harmonizacije odozgo i homogenizacije, vrlo nepoželjni i imali bi loše ekonomske i političke posledice.” (Prokopijević, Europska unija, Beograd, 2005.).

 

U ovom se pogledu duboko slažem s kolegom Prokopijevićem, samo bih dodao da je EU do sada spasilo propasti upravo to što je bila „nešto između“, ni federacija ni konfederacija, što je imala sui generis pravni sustav, što nije, u krajnjem, još postala „politička unija“, mada  je u Ugovoru o EU iz Maastrichta zapisano da treba postati i “gospodarsko-monetarna unija“ i „politička unija“. No, to je tema za sebe, važnije je podsjetiti na Prokopijevićevo uočavanje da podsticaji opciji “Europe regiona” znače u prvom redu respektiranje postojećih regionalnih  specifičnosti, a ne nametanje uniformnih modela. I tako se, dakako, pridobijaju zemlje i ljudi za EU, mada se toga nije uvijek i svjesno među Europljanima. U svezi s čisto federalističkim opcijama, dr. Prokopijević je uočio kako je među građanstvom u Europskoj uniji “europski federalizam postao sinonim za centralizam, neefikasnost, nedostatak odgovornost i preteranu kontrolu”, čime se, dakako, stvorio i utisak da Bruxelles izigrava “veliku vladu” koja potire individulana prava, tržišne sile i suvrenost.

 

Ako je napredovanje ka raznim verzijama centraliziranih opcija u razvitka EU nemoguće iz bilo kojih razloga, misli Prokopijević, decentralizirane opcije bi bile “alternativa očuvanju onih oblika saradnje za koji postoji interes”. Pod ovom vrstom opcija Prokopijević, kako je već naglašeno, misli na mogući konfederalni model, model “Europe s više brzina” i na druge razne oblike “labavih asocijacija”. Centralizirani pristupi se, pak, svode u osnovi na nekolicinu pitanja, veli dr. Prokopijević, prvo, na naglašavanje posebnih interesa zemalja-članica i razlika među njima, drugo, na prijelaz od komunitarnih na međuvladine dogovore i politike ili bar zaustavljanje širenja komunitarnih politika, treće, na manje zajedničkih tijela i zajedičkih politika na razini EU, te, četvrto, na redukciju većinskog odlučivanja u korist konsenzusa i pojačavanje zaštitnih mehanizama za interese pojedinih zemalja.

 

Privest ću kraju ovu priču procjenom kako je vrlo malo vjerojatno da će se EU odlučiti da razgrađuje ono što je u njenom višedecenijskom razvitku sama izgradila. Jer, u biti ideja o reformi EU u pravcu „različitih klubova“ uz pomoć „više brzina“ bi značila odustajanje od dosadašnjih dostignuća EU i okretanje ka manje obvezujućim modalitetima suradnje, koji bi se utvrđivali sukladno interesnom ili regionalnom kriteriju (skandinavski, mediteranski, centralnoeuropski, i dr.).

 

Dakako, ne smije se isključiti da će EU jednog dana krenuti  i u pravcu labavijih međusobnih sveza njezinih članica, ali to bi bila alternativa sadašnjoj EU koja bi otvorila brojna pitanja sigurnosti i mira i u Europi i svijetu. S takvim razvojem bi, po mojim saznanjima, bio i definitivno naznačen sumrak plemenite ideje o pacificiranju i “pozajedničenju” europskog prostora u kantijansko-habermasovskom obzorju. A za preostale zemlje zapadnog Balkana (postjugoslavenske zemlje plus Albanija, minus Slovenija i Hrvatska) bi to bio kraj sna o pripadanju EU-društvu jednakopravnih država i naroda. Ostali bismo „slijepo crijevo“ Europe, čista margina, kako valjda marginalci i zaslužuju…

 

Mostar, 11. prosinca 2011. godine

 

hspf.info

 

Komentari

komentara