Zašto neću glasovati na izborima u BiH

Prije nekoliko godina, kada stvari još nisu izgledale tako crno kao danas, prije nekih izbora vidio sam u Sarajevu zanimljiv predizborni plakat. Jednostavan, jednobojan, bez likova, sa sljedećim tekstom: „Naprijed Federacija. Naprijed Srpska. I mirna Bosna“.


 

Piše: Damir Dizdarević / Peščanik

 

Danas, kad pogledam ovo ruglo od predizborne kampanje, mislim da ovdje nikad nisam vidio bolji predizborni plakat, sa jasnijom porukom, mada sam siguran da je i stranka koja ga je tada postavila još davno digla ruke od ove parole. A ovima što nas danas pozivaju da idemo naprijed, bolje je da se pokriju nekom vrećicom po glavi i šute. Odavno već ne idemo naprijed, a što je još gore, više ne stojimo ni u mjestu. U kojem pravcu idemo, nije teško zaključiti.

 

Od kako sam postao punoljetan, a bilo je to pred kraj rata, prilično redovno sam koristio svoje glasačko pravo. Ne zato što sam ikad posebno izražajno podržavao neku političku opciju, već iz nekog osjećaja građanske odgovornosti, vjerujući da se moj glas negdje ipak broji. Kao i svaki mlad čovjek lutao sam, a opcije za koje sam glasovao uglavnom su gubile na izborima. Iskreno, nisam ni očekivao nešto drugo. Danas sam siguran da u listopadu neću glasati. Ne zato što više nisam građanski odgovoran, niti zato što me politika ne zanima. Nego zato što ne želim biti budala. Kratko i jasno.

 

Nedavno je iznesen službeni podatak da u Bosni i Hercegovini ima oko 190 registriranih političkih stranaka za ove izbore i da smo po tome prvi u svijetu (misleći na odnos broja stranaka i broja stanovnika). U nekoj normalnoj zemlji, više političkih stranaka na sceni valjda znači i postojanje više različitih političkih mišljenja, odnosno različitih ideologija. U demokratskim društvima, to je u svakom slučaju dobro i trebalo bi davati stvarni izbor. Tako bi netko neupućen mogao zaključiti kako u BiH postoji 190 različitih političkih opcija. Ja naprotiv mislim da postoji samo jedna, koja se može opisati vrlo jednostavno: doći na vlast kako god (ili makar participirati kroz neka zastupnička mjesta), ostati tu što duže (praveći koalicije sa svim i svakim) i snaći se za to vrijeme. Ozbiljnih ciljeva od interesa za zemlju i ljude ionako nitko nema, a vjerujem da od ovih 190 stranaka više od pola vjerojatno nema nikakav program. Ionako nema veze, kao da bi to netko čitao. Ali svi oni bi dio para koje se onim malobrojnim zaposlenima redovno mjesečno uzimaju od plaće kroz porez. Skoro da se sa nostalgijom sjećam vremena kada su vladale samo tri nacionalne stranke i tu se vrtjelo još par manjih. Bar je bilo jednostavnije, a i oni su se lakše dogovarali. Danas kad svaki konstitutivni narod ima barem po 50-ak stranki, uglavnom nastalih odvajanjem od većih, situacija se može okarakterizirati samo kao ludilo i beskrupulozna borba za novac poreznih obveznika, a sve je to jako daleko od stvarnog izbora.

 

Pogled na predizborne plakate i poruke na njima za ove izbore samo mi još više potvrđuju da sam u pravu. Nikad Sarajevo nije izgledalo ružnije pred neke izbore. Ne samo da su stranački plakati zauzeli bukvalno sve billboarde (kojih je ionako previše) i sve moguće slobodne površine, nego su oni koji ih nisu uspjeli na vrijeme rezervirati postavili dodatne improvizirane konstrukcije, i to od zahrđalog željeza, na kojima se vijore ogromne fotoshopirane glave samozvanih lidera. Primjetan je također i veći broj glumaca i bivših i sadašnjih sportaša na listama i plakatima. Oni su sada nositelji listi i kandidati za vrlo ozbiljne funkcije. Presmiješno. Zapita li se itko zašto bi netko tko je glumac ili košarkaš (dobar ili loš, svejedno) trebao biti i dobar političar. Zar se netko stvarno na to peca? Izgleda da da. Pitam se samo što bi takav glasač rekao kada bi došao u bolnicu na makar i jednostavnu kiruršku intervenciju, i kada bi mu upravnik rekao da trenutno nemaju liječnika na raspolaganju, ali da je zato tu jedan jako poznat glumac koji je voljan pokušati mu riješiti problem. Ljudi, politika je profesija, zanat, to se uči kao i druge stvari. Tko želi dobar primjer toga što se dogodi kada se vlast bira na ovaj način, neka malo pročita što je Arnold Schwarzenegger uradio od ekonomije Kalifornije za svoje vladavine. Blago rečeno je upropastio, a njegovi zbunjeni glasači se vjerojatno još uvijek pitaju kako to da Arni nije sve loše momke poslao u zatvor ili pod zemlju, a njima osigurao blagostanje. A bolje da ne navodim kakve su uloge u karijeri igrali ovi što nas danas gledaju sa plakata. Pored glumaca i sportaša, ima tu i bivših vojnika, umirovljenih policajaca, kao i isluženih političara, kojima je istekla zabrana bavljenja politikom koju im je nametnuo visoki predstavnik, pa su uskrsnuli. Dream team.

 

Oni koji su se odlučili na plakate, pored ogromne slike lidera i kandidata, staviti i neku poruku, samo su još dodatno pokazali do kakvog smo dna došli. Pored ispraznih fraza o tome da je krajnje vrijeme, da trebamo naprijed, da izdati ne znaju, sa nama u Europu i slično, tu su i obećanja koja nemaju veze sa mozgom i samo dodatno potvrđuju kolikim ovcama nas ti likovi smatraju. Tako je jedan kandidat na svoj plakat postavio natpis „13. mirovina za umirovljenike“. Lijepo zvuči, posebno ako ste u toj kategoriji stanovništva. Problem je jedino u tome što se dotični kandidira za načelnika općine, koji nema, niti može imati apsolutno nikakve veze sa isplatom mirovina, makar blagajna od mirovinskog osiguranja zaista i bila puna. A nije. Ali što jest jest – na plakatu lijepo zvuči, posebno ako ne potrošiš ni 10 sekundi da o tome razmisliš.

 

Drugi opet nemaju uopće problem sa tim da na plakate stavljaju svoje nadimke, kao da se radi o kavanskim pjevačima, a ne kandidatima za političku funkciju. Postali smo planetarno poznati po predizbornom plakatu na koji je jedan kandidat stavio svoj nadimak, koji glasi – Lopov. Kaže, svi ga tako znaju u njegovoj čaršiji, pa da ne bude zabune pri glasovanju. I pored najbolje volje ne mogu zamisliti kakav mentalni sklop treba imati glasač koji će svoj X staviti na kvadratić pored kojeg piše „Lopov“.

 

Ipak, da ne bude da sudim o strankama samo na osnovu kampanje koju vode, treba pogledati i rezultate vladavine u prethodne dvije godine. Pored toga što se barem za Federaciju BiH ne može sa sigurnošću reći tko je uopće vladao, sasvim sigurno se može reći da BiH nikad nije bila u većoj političkoj krizi, što ne znači da veća od ove ne postoji. Samo u Kantonu Sarajevu vlast se promijenila već treći put za dvije godine. To je politička neodgovornost na kvadrat, i od strane onih koji su na vlasti i od strane onih koji su prekomponiranjem kojekakvih koalicija rušili tu vlast. Treba li reći da osim sastavljanja neke jadne kantonalne/županijske vlade tri puta za 2 godine ništa drugo i nisu stigli uraditi. Pitam se nekad vidi li to itko. Koliko zapravo ljudi sjedne i razmisli makar 15 minuta o tome kome i zašto daje svoju podršku na izborima. Ili se stvarno glasovi skupljaju na par metara asfalta koji se postavi kroz neko selo, par dana prije izbora. Danas sam baš vidio nove ljuljačke u parku nedaleko od zgrade u kojoj živim. Cijelo ljeto su visjele razvaljene. Tko nam je kriv što su izbori tek na jesen.

 

Bosna i Hercegovina je, pored toga što drži rekord u broju političkih stranaka, u samom vrhu i po broju obrazovanih mladih ljudi koji je napuštaju. Iako bi svakom normalnom taj podatak bio više nego zabrinjavajući, ja sam duboko uvjeren da je to što se događa više nego povoljan scenarij za one koji su na vlasti, ali i za one koji žele doći na vlast. Oni koji odlaze mahom su ljudi koji se ne „lože“ na predizborne kampanje ovog tipa, niti su posebno pouzdani glasači. Uz to, teško ih je pridobiti jer moraš znati sastaviti bar nekoliko suvislih rečenica da bi im privukao pažnju. Zato je bolje da i nisu tu. Izborni cenzus svakako ne postoji, izbori se mogu dobiti i sa 10% ukupnog glasačkog tijela, a toliko će uvijek izaći na izbore.

 

Zato ja neću. Jer se niti 1% nisam uhvatio na priču koju sam pričaju ovih dana.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara