Zašto nisam na ulici?

Ukratko. Zoran Kolobara, 20 godina, student na Sveučilištu u Mostaru. I nije baš da sam stranački opredijeljen, ili da favoriziram određenu stranku. Čisto informativno.

Piše: Zoran Kolobara/HSPF.info

Rekoše da je studentska dužnost biti aktivan, samokritičan, kritičan prema ostalima, borbenost, nešto… Bilo što vrijedno nekog našeg unutrašnjeg ideala za koji se isplati žrtvovati. Mada sam osobnog mišljenja da je u zadnje vrijeme riječ student krinka za dozu dopuštene gluposti i testiranje opće tolerantnosti.

Pojaviše se u mojoj državi bebe bez ikakvog identiteta. Dobro, ćaća će biti ponosan na svog malog Hrvata, Srbina, Muslimana, pa i Jugoslavena, Sovjeta, Ustašu, Partizana… Ali, jedno je sigurno, taj mali nema vlastitost u vidu jedinstvenog matičnog broja kao prethodne generacije Hrvata, Srba, Muslimana, Jugoslavena, Sovjeta, Ustaša, Partizana, itd., itd., itd..

Pojaviše se u mojoj državi i prosvjedi. Konkretni prosvjedi, reklo bi se. Još jedna neobična stvar u masi izmorenosti i očaja. Apsolutno sam uz ove smislene prosvjede koji će, ako Bog da, uroditi plodom. Ali, svaka priča ima drugu stranu medalje (čitaj: stvarnosti).

Sunčano jutro u Mostaru, ljepota, budim se i na TV upratim nešto malo isječaka s prosvjeda u Sarajevu. Automatski gasim TV kad organizator prosvjeda ili jedan od organizatora na megafon viče „dolje privatizacija!“. Tražio sam poveznicu JMBG, beba, privatizacije, ali ništa. Ne ide.

Obuhvaćen općim ludilom prosvjeda, vjerojatno nekim automatizmom sam ubačen u Facebook grupu koja se bori za prava beba i JMBG. Naravno, prihvaćam i prelistavam stranicu da malo bolje uđem u „đir“ i ostanem začuđen. Opet tražim neku ludu poveznicu JMBG-a, beba, nacionalizma, ljiljana, šahovnice, četiri s… Zašto u toj grupi ja, ti, on, netko deseti mora biti šikaniran? Zašto imam osjećaj da ne pripadam ovoj državi i ovakvom društvu? Zašto ja u toj grupi moram vidjeti niz objava sa simbolima Armije BiH i nekim glupastim nabrijavajućim stihovima poput „do konačne pobjede“? Armija BiH i konačna pobjeda mi se nekako ne slažu uz prosvjede. Kako očekivati Aleksandra iz Prijedora, Antu iz Ljubuškog na prosvjedima uz zastavu pod kojom su ubijeni njihovi najbliži, otac, brat, rođak?
Kako očekivati nekoga na prosvjedima gdje se vijori velika trobojnica s užarenom petokrakom kome je ta ista petokraka nanijela zlo?

Zašto? I dalje se pitam, čemu nametanje ideologija? S jedne strane se nameće teški nacionalizam, iliti patriotizam kako se voli reći sjevernije od Konjica te svojatanje prosvjeda, a s druge strane kvazi bratstvo i jedinstvo, te, također, svojatanje prosvjeda kao nekog općeg dobra koje je fašizam, nacizam, nacionalizam i šta sve već ide uz to, doveo do sloma.

Mostarac sam, pa imamo i mi prosvjede… Je li me stid zašto nisam na ulici? Nije.

Ističem opet solidarnost sa Sarajevom u vezi JMBG, ali ono. Da se skužiti da nisam baš neki pristaša neoliberalnih lijevih struja, ali nisam ni aktivni protivnik istih. Zašto je, onako, suptilno, zabranjen dolazak ekstremnijih prosvjednika?

Rekoh sebi: „Pa, ok, zašto na prosvjedima ne bi bila grupacija Skinheadsa, koji su, vidim, aktivni po gradu?“. Ali uvijek me nešto preduhitri pa tako i dotična gospođa/ica koordinatorica mostarskih prosvjeda napiše da je nacionalizam brat smrti, ili nešto u takom smislu. Ne vidim razlog zašto se diskriminira određenu grupaciju. Ako imamo antifašiste, zašto ne bi imali i fašiste na prosvjedima? Logično mi je da postoje fašisti, ako imamo potrebu za antifašistima. Ako imamo ljevičare, zašto ne bi imali i desničare? Ako imamo anacionaliste, zašto ne bi imali i nacionaliste? Koliko god shvaćao anarhizam, previše je i za mene bila ideja o oduzimanju gradske vijećnice. Doslovno oduzimanje. Onako, somalskogusarski style.

„Vrijeme je da ne budemo ovce“, „budimo ljudi, ne ovce“, bla, bla, bla.. Neki od transparenata ovih dana. Samo se bojim da bi mesari zabunom imali pune ruke posla. Jednostavno ne volim svojatanja, ako iza toga ne stoji odgovornost. A mostarski prosvjedi nemaju organizaciju, što automatski odbacuje i bilo kakvu odgovornost. Do viđenja, dragi, do viđenja, ili do idućeg konkretnijeg izlaska na ulicu. Izabrao sam biti ovca, a ne čovjek. Izabrao sam da neću biti marioneta iskompleksiranosti, isfrustriranosti pojedinaca.

Živjele naše bebe i bebolucija! Potpora iz Mostara.

HSPF.info

Komentari

komentara