Zašto se ima razloga i dalje vjerovati u euro?

 

Dužnička kriza i spašavanje Eurozone bit će  glavne teme i tijekom  ove 2012. godine u Eurozoni i u EU, najavljuju u Bruxellesu. Do sredine godine trebaju stupiti na snagu, naime, strožija pravila i pooštrene mjere kontrole nacionalnih proračuna, uključivo i oštrije kazne za prekršitelje, što sve načelno i predviđa projekt osnivanje „Unije spasa“ ili „Fiskalne unije“.

 

Piše: Dr.sc. Mile Lasić/Vidiportal.ba


 

 

No, dok je sve u načelu pojašnjeno, u pojedinostima se tek mora pojasniti, pa je u vodećim gremijima EU posla ovih dana preko glave. Ilustracije radi, u ponedjeljak 09. siječnja o.g., u Kanzleramtu u Berlinu su se sastali njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy kako bi pripremili izuzetno važan „summit“ zemalja EU za 3o. siječanj o.g. Po nalogu Europskog vijeća njih bi dvoje trebali, naime, koordinirati izradu Ugovora o fiskalnoj uniji.

 

Kako je znano, nju bi trebale sačinjavati sve zemlje Eurozone i devet ne-članica Eurozone, de facto sve članice EU izuzev Velike Britanije. Kako će teći posao oko izrade i prihvatanja ovog ugovora, posebice u devet zemalja-nečlanica Eurozone, ostaje da se vidi. Za sada je izvjesno da će se šefovi država i vlada zemalja EU sastajati jedanput mjesečno sve dok se ne razriješi dužnička kriza unutar Eurozone odnosno EU. Toliko se puta u BiH u proteklih 15 mjeseci nisu sastajali ni članovi državne vlade.

 

Ovih je dana u EU vrlo skromno obilježeno prvo desetljeće od kada je 01.siječnja 2002. postao „euro“  zajedničkom valutom u 12, pa potom u 17 članica Europske unije. Razlozi skromnog obilježavanja ovog jubileja stoje u direktnoj vezi s „dužničkom krizom“ unutar Eurozone. Pri tomu se bolje informirani ustežu izricati olake ocjene i o euru i Eurozoni. Ne bi naši problemi bili danas manji, bili bi drugačiji i vjerojatno veći da nismo 2007. godine pristupili Eurozoni, kazali su vrlo odmjereno ovih dana Slovenci, obilježavajuci „prvu petoljetku“ svojeg članstva u Eurozoni. Iz svih ovih razloga sam se i odlučio pozabaviti u ovoj kolumni temeljnim institucijama Eurozone i Europske unije. Pri tomu ću se na samom kraju osvrnuti i na aktualnu njemačku anketu „Vjerujete li još u Euro?“ (Glauben Sie noch an den Euro, Focus, 50/2011).

 

 

I

 

 

U kompliciranoj priči o „euru“ i „Eurozoni“, o njihovoj budućnosti unatoč trenutnoj „krizi povjerenja“ i „dužničkoj krizi“, ne može se zaobići mjesto i uloga Europske centralne banke (ECB), sa sjedištem u Frankfurtu am Main, jer je upravo ona središnja banka i institucija zajedničke europske valute eura. Već važi – uz američke Federal Reserve – kao najznačajnija monetarna ustanova odnosno valutna banka (Notenbank) u svijetu. Njena centralna zadaća je briga o stabilnosti eura, a njena povijest je u uskoj svezi s nastankom europske ekonomske i monetarne unije, tj. EMU.

 

Prva institucija za labavu suradnju nacionalnih centralnih iliti narodnih banaka zemalja EEZ bila je, inače, Odbor predsjednika centralnih banaka, osnovan 1964. godine. Na dugom putu do ECB-a je upravo njegovo iskustvo u valutno-političkoj suradnji unutar EEZ imalo neprocjenjivu ulogu. U konačnici, na osnovu tih iskustava je 1988. godine i napravljen tzv. Deloresov plan za EMU.

 

Da bi od planova o EMU moglo biti nešto konkretno, moralo je tadašnje Europsko vijeće 1988. godine oformiti jedan  zaseban odbor pod  predsjedništvom tadašnjeg predsjednika Komisije EU Jacquesa Deloresa, koji je bio ovlašten sačiniti stupnjeviti plan konkretnih koraka za stvaranje ekonomske i monetarne unije.

 

Na osnovu Deloroesova izvještaja potom je u travnju 1989. godine i zaključeno stvaranje EMU u tri stupnja. Za takvo što je bila, pak, neophodna prerada Ugovora o osnivanju EEZ-a. Zato su konačno na jednoj vladinoj konferenciji 1991. godine i stvorene neophodne pretpostavke za osnivanje privredne i monetarne unije, pa je bilo moguće da 07. veljače 1992. godine u Maastrichtu i bude potpisan Ugovor o osnivanju Europske unije (stupio na snagu 01. studenog 1993.). Upravo ovaj “Ugovor o EU” je obuhvatio i Protokol o statutu europskog sustava centralnih banaka i Europske centralne banke, kao i Protokol o statutu Europskog monetarnog instituta (EMI), koji je bio, de facto, preteča ECB-a. Osnivanje EMI 01. siječnja 1994. godine označilo je, pak, kraj postojanja Odbora predsjednika centralnih banaka i početak drugog stupnja u nastanku privredne i valutne unije unutar EU.

 

EMI-jevi glavni zadaci su bili pojačana suradnja centralnih banaka i koordinacija novčane politike, kao i priprema nastajanja “Europskog sustava centralnih banaka” za provođenje jedinstvene novčane politike i stvaranje jedinstvene valute unutar EU. EMI je, dakle, od početka bio vremenski oročena institucija, pa je s osnivanjem ECB i otišao u zasluženu mirovinu.

 

U Maastrichtu su, dakle, tadašnje zemlje-članice EZ ne samo potpisale Ugovor o Europskoj uniji, nego su  postavile i temelje za razvoj EU kao „ekonomske i političke zajednice“. Druga je stvar što se na stvaranju „političke unije“ do danas jako malo uradilo, što traju i dalje sporovi o tomu treba li se EU razvijati kao „europska savezna država“ ili kao „savez suverenih europskih nacija“.

 

Čvrsto, međutim, stoji da su Ugovorom o EU iz Maastrichta trgovinska i carinska ograničenja među članicama EU postala prošlost, te da je dovršena izgradnja funkcionirajućeg „unutranjeg trzišta“. Ovim su ugovorom, također, propisane i stroge „pristupne pretpostavke“ za „gospodarsku i valutnu uniju“. Logičan sljedeći korak u razvoju EU bilo je usvajanje „zajedničke valute – eura“, do čega je i došlo početkom 1999. godine. U krajnjem, dvanaest zemalja EU se tada odlučilo da od 01. 01. 2002. odustane od nacionalnih valuta i prihvati „euro“ kao svoju i valutu EU.

 

To su bile: Austrija, Belgija, Njemačka, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Italija, Luxembourg, Nizozemska, Portugal i Španjolska. Tako su Eurozona ili “Euroland” počeli bivati stvarnost.

 

“Euro”, “evro”, “iuro”, ili kako li se već sve ne piše i ne izgovara zajednička valuta sada već 17 zemalja EU, nije najneuspješnija, kako bi se moglo pomisliti uslijed „dužničke krize“,  nego je jedna od najuspješnijih priča u povijesti EU. Radilo se o snažnom i ubrzanom procesu harmoniziranja ekonomskih i monetarnih politika država-članica EU, s ciljem uvođenja zajedničke valute – eura, i to podijeljenom u tri faze.

 

Kako je i do sada doticano, u prvoj fazi, od 01. 07. 1990. do 31.12.1993., se trebalo omogućiti slobodno kretanje kapitala među zemljama EU, odnosno usklađivanje njihovih ekonomskih politika, kao i bliža suradnja njihovih centralnih, tzv. narodnih banaka. U drugoj fazi, od 01.01.1994. pa do 31.12.1998., morala se osigurati konvergencija ekonomskih i monetarnih politika, te osnovati Europski monetarni institut (EMI) i Europska centralna banka (ECB). U trećoj fazi, od 01. siječnja 1999. godine, započinjalo se s fiksiranjem valutnih tečaja i uvođenjem jedinstvene valute na devizna tržišta i u elektronička plaćanja, da bi se 01. siječnja 2002. godine otpočelo s uvođenjem moneta i kovanica valute eura u 12 zemalja Eurozone…

 

“Euroland” ne čine ni danas sve zemlje EU, ali nisu ni sve zemlje u kojima važi “euro” članice EU. Primjerice, ova je valuta i “nacionalna valuta” u zemljama kakve su Vatikan, Crna Gora, u Francuskoj Guajani ili u nekim francuskim enklavama u Karibiku, u više od 40 zemalja i zemljica diljem Globusa. Oficijelna pripadnost Eurozoni, pak, podrazumijeva ispunjavanje i pridržavanje strogih kriterija.

 

Pretpostavke za prijem u Eurozonu su, inače, članstvo u EU i najmanje dvogodišnje sudjelovanje u tzv. valutno-tečajnom mehanizmu, što znači čvrsto vezanje svoje nacionalne valute uz euro u odgovarajućoj srazmjeri. Treća i ključna pretpostavka za prijem u “Euroland” podrazumijeva ispunjavanje tzv. konvergencijskih kriterija (niske inflacione stope, uredan proračun bez prekomjernog deficita, stabilna nacionalna valuta, niske dugoročne kamate). Istini za volju, poslije prijema u jednom broju zemalja su stvari izmakle kontroli, nije bilo potrebnih kontrola, ali to je zasebna priča.

 

Principijelno posmatrano, tek ako su i “konvergencijski kriteriji” ispunjeni preporučuju ECB i Europska komisija šefovima država ili vlada EU, dakle Europskom vijeću, da  se određena zemlja primi u Eurozonu. Za pravovaljani prijem je neophodna jednoglasna odluka ovog gremija, pa potom i odluka ministara financija zemalja EU, donijeta i kvalificiranom većinom.

 

 

II

 

 

Kada je Europska centralna banka  osnovana 01. lipnja 1998. godine ostavljeno joj je samo sedam mjeseci da se pripremi za velike izazove koji su uslijedili: prvo, prijelaz s nacionalnih valuta jedne grupe zemalja ka zajedničkoj valuti (od 01. siječnja 1999.), i, drugo, izrada tzv. novčane politike za nastajuću euro-valutnu oblast. Tako je od 01. lipnja 1998. godine ECB i počela bivati vrhom tzv. euro sustava, to jest sustava centralnih banaka Eurozone, primarno ovlaštena za sprovođenje valutne politike u zemljama koje pripadaju Eurozoni. Ali ne samo za to, važna obveza ECB-a je osigurati i srednjoročnu stabilnost cijena u “euro prostoru”, jer je to temeljna pretpostavka za održivi privredni rast i razvoj, a time i blagostanje u EU. Dana  01. 06.1998. godine ustanovljen je i “Europski sustav centralnih banaka”, kojemu pripadaju i ECB i svih 27 centralnih, to jest narodnih banaka zemalja-članica Europske unije.

 

ECB-om upravljaju različiti organi, ali izdvaja se važnošću Vijeće ECB-a, koje se sastoji iz šestoglavog Direktoriuma (predsjednik, potpredsjednik, i četiri člana), kao i od predsjednika centralnih banaka svih zemalja koje sudjeluju u projektu zvanom privredna i monetarna unija, jer upravo Vijeće ECB utvrđuje osnovne smjernice o onomu što se zove europska valutna politika. Za operacionalizaciju donijetih odluka je nadležan Direktorijum ECB-a.

 

Vrijedno pomena je da su pozicija ECB-a, njezina prava i obveze tako osigurani i međunarodno-pravno zaštićeni da se ne mogu dovoditi u pitanje putem političke samovolje, niti putem nacionalnih zakona mjenjati ili suspendirati. Otuda i opravdana fama o neovisnosti ECB od nacionalnih vlada zemalja-sudionica u privrednoj i monetarnoj uniji. Kako je već dotaknuto, operativno upravljanje ECB-om vrši Direktorijum ECB, kojemu pripadaju predsjednik, potpredsjednik i daljnja četiri člana. Oni se biraju kvalificiranom većinom na osam godina od strane Vijeća EU, a na preporuku šefova država ili vlada zemalja EU, dakle Europskog vijeća.

 

Ponovni izbor nije moguć. Interesantno je, također, da Europski parlament i Vijeće ECB imaju pri ovom izboru samo pravo saslušanja. Odgovornosti Direktorijuma ECB-a protežu se na formiranje politike novca u EU, sukladno uputama Vijeća ECB-a, kao i s tim povezana uputstva centralnim nacionalnim bankama, uključivo, dakako, i tekuće poslove.

 

Pominjano Vijeće ECB-a je vrhovni organ i u “ESCB-u”, dakle u Europskom sustavu centralnih banaka, koji usvaja vodeće upute, odluke i propise i poduzima druge neophodne mjere za ispunjenje kriterija iz Ugovora o EU iz Maastrichta u svezi s privrednom i monetarnom unijom. Proširenom Vijeću ili Vijeću ECB-a pripadaju, dakle, i predsjednici nacionalnih centralnih banaka zemalja EU, bile ove zemlje članice Eurozone ili ne, kao i članovi Direktorijuma ECB-a, koji, pak, nemaju pravo glasa, izuzev njihova predsjednika i zamjenika predsjednika. Prošireni ECB je nadležan za koordinaciju valutne politike unutar EU između članova “Eurozone” i onih zemalja EU koje to nisu.

 

Primarni zadatak Europske centralne banke je, dakako, da odlučuje o valutnoj, monetarnoj politici zemalja koje čine Eurozonu. Neprikosnovenu suverenost ima ECB nad valutom euro, uključivo pravo emitiranja eura unutar Eurozone. To znači da samo ECB, a ne neka vlada – članica Eurozone, odlučuje o tomu koliko će se “tiskati novca” i kako upravljati valutnim rezervama. Novi, svježi novac dolazi u privredni krvotok, pak, samo putem kredita, a polazno ishodište i ovih kredita je u ECB-u, jer ona odlučuje o temeljnim kamatama i količini novca u prometu, pa time i upravlja potražnjom. U slučaju spora među članicama Eurozone, uključivo u svezi postupanja ECB, nadležan je Europski sud.

 

 

III

 

 

Privodeći kraju ovu kolumnu, podsjetit ću kako je francuski ekonomista i političar Jacques Rueff prorekao još davne 1950. godine: “Zajednička Europa uspjet će kroz projekt zajedničke valute ili je neće ni biti”. Ovo se poučno proročanstvo maltene zamalo ispunilo, na njega se ne smije zaboraviti posebice kada su izazovi i prijetnje projektu „zajedničke valute“ tako velike kao danas. Suviše je uloženo znanja i truda u projekt Eurozone da bi smio biti olako doveden u pitanje, mada „dužničku krizu“ nitko nema pravo potcjenjivati.

 

To i ne rade, dakako, upućeni, nego pozivaju na razum i argumente. Primjerice, Sigmar Gabriel, aktualni predsjednik njemačkih socijaldemokrata (SPD), se u Focusovoj anketi pozvao na nedavno iznijete tvrdnje Helmuta Schmidta kako je „euro stabilniji nego D-Mark u njezinih posljednjih deset godina“. Šef Investmentbank Mark Burgess upozorio je razložno kako bi „alternativa euru bila isuviše neprijatna“, a privatni bankar Friedrich von Metzler je izrazio uvjerenje da će „Europa u konačnici iz krize izaći ojačana i sa zajedničkom valutom“.

 

„Sudbina valute euro ovisi jako od toga da li se može povratiti izgubljeno povjerenje“, sukus je Focusove ankete među europskim ekspertima, menadžerima i političarima. Inače, u aktualnoj reprezentativnoj Emnid-anketi među građanstvom je 57% ispitanika odgovorilo da „euro“ ima budućnost kao zajednička europska valuta, dok je 38% suprotnog mišljenja. Interesantno je, također,  kako i notorni „euroskeptičar“ i kritičar „eura“, bivši predsjednik Udruge njemačkih industrijalca (BDI) Hans-Olaf Henkel poručuje kako će „euro postojati još dugo“, jer će ga proeuropski orijentirani političati „željeti spašavati po svaku cijenu“. Po mišljenju švicarskog eksperta Tomasa Prenosila, bit će, ipak, neophodni rezovi, pa će se  slabije zemlje koje ne budu mogle ispunjavati kriterije „morati rastajati od Euro-prostora“. I Wolfgang  Bosbach (CDU-ov ekspert), upozorava kako budućnost može imati samo stabilna ekonomsko-monetarna unija, a ne i „unija transfera i dugova“.

 

Po mišljenju njemačkog saveznog ministra financija Wolfganga Schäublea, problem i nije u euru, nego u visokim zaduženjima pojedinih članica Eurozone, koje su s time prestale biti konkurentne na svjetskom tržištu. Po njemu, ima razloga za optimizam glede budućnosti i eura i Eurozone. Pri tomu Schäuble optimizam temelji na novom i pooštrenom stabilizacijskom paktu, na  predviđenim pooštrenim mjerama kontrole i sankcije u Ugovoru o fiskalnoj uniji  kako ne bi više  „pojedine zemlje-veliki dužnički grešnici uopće mogle ugroziti Eurozonu u cijelosti“.

 

“Mislim da će još barem pedeset godina potrajati dok budemo mogli reći kako je posao oko ujedinjenja Europe u Europsku uniju gotov”, upozorio je još prije „dužničke krize“, već uoči izbijanja svjetske gospodarske i financijske krize (2008.) bivši njemački kancelar Helmut Schmidt, “ali, što se eura tiče, smatram da će se već za nekoliko godina odista moći govoriti o svjetskoj moneti”.

 

Književnik Martin Walser se ne razumije  u ekonomiju kao Schmidt, ali se razložno pita:  „Koliko je politike nužno da bi mogla usmjeravti ekonomiju“, odnosno „koliko mora biti ekonomije da bi politiku činila životnom“? Po Walseru, upravo bi „euro“ mogao biti nositelj daljnjih europskih integracija, kako bi „ova utopija mogla postati stvarnost“. Pridružujem se ovim lijepim željama – uz deseti rođendan „eura“  – jer u igri je i mnogo toga vrijednijeg od „zajedničke valute“, naime sama sudbina EU i naše mjesto u njoj!

 

07. siječnja 2012. godine

 

 

hspf.info

 

Komentari

komentara