Zdenko Duka: Politikantsko licitiranje s antifašizmom

Treba i jasno naznačiti razliku između antifašizma i nekih zločina komunističkog režima kojih je svakako bilo. Ali, ne smije se zbog zločina dovesti u pitanje sam antifašizam i rušenje NDH, zajedno s antihitlerovskom koalicijom

Je li antifašizOPATIJA, 28.11.2008. | DANI HRVATSKOG NOVINARSTVA,  | SNIMIO: SANDRO RUBINICam hrvatska tekovina koju treba isticati i s njome se ponositi, ili sjećanje na antifašističku prošlost valja zatrti i ponašati se kao da se Hrvati, u potpuno autentičnom i od početka organiziranom partizanskom pokretu – nisu našli na pobjedničkoj strani u antihitlerovskoj koaliciji u Drugom svjetskom ratu?

Treba li možda prešutjeti da su baš odluke ZAVNOH-a i AVNOJ-a, koje su definirale i mogućnost samoopredjeljenja hrvatskog naroda, omogućile poslije rušenja Berlinskog zida i stvaranje samostalne Hrvatske?

Priča o politički podijeljenoj Hrvatskoj nije jednostavna, ali se već više od dva desetljeća u društvu pretjerano forsiraju teme ustaša i partizana umjesto da se pokuša okupiti sva stručna javnost kako bi se dogovorile strategije o bitnim pitanjima razvoja zemlje.

Za sve najvažnije odluke, pogotovo u kriznom vremenu, potreban je konsenzus svih bitnih aktera. I problem je svih dosadašnjih vlasti da niti jedna nije ozbiljno poradila na strategijskom dogovoru.

Ovako su ustaše i partizani, antifašizam »da« ili »ne« i crvena zvijezda stalna moneta za potkusurivanje a osobito u svim predizbornim kampanjama. Tako je i u ovoj predsjedničkoj.

Predsjednički kandidat Milan Kujundžić kaže da bi kao predsjednik RH uveo Domovinski rat kao temelj Hrvatske a izbacio pozivanja na prošlost, uključujući ZAVNOH. »Maksimalno će se poštovati Deklaracija o Domovinskom ratu a 5. kolovoza bit će stožer jer je taj datum temelj hrvatske države«.

 Lustracijska faza

Predsjednik Ivo Josipović na to je odgovorio da je Domovinski rat i danas u Ustavu, pa prema tome Kujundžić u tome ne bi ništa novog unio a kad je riječ o antifašizmu – »to je naša tekovina, povijesna tekovina hrvatske države i ona će zauvijek ostati u Ustavu, jednako tako kao i Domovinski rat koji je neposredni temelj naše državnosti«.

Kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović drukčije govori o Titu od Tomislava Karamarka koji ga u svojoj najnovijoj dvogodišnjoj »lustracijskoj fazi« stalno naziva »zločincem«.

Grabar Kitarović je prije mjesec i pol dana u Stankovićevoj »Nedjeljom u 2« za Tita rekla da ima pozitivnu stranu poput pokreta nesvrstanih, »ne« Staljinu i tako dalje, ali da je znao za ubojstva i nije dopuštao razvoj demokracije. Treba li Titovim imenom nazivati ulice i trgove, to bi ona prepustila javnoj raspravi u lokalnim sredinama.

Nešto kasnije je, vjerojatno zbog Karamarkovog nezadovoljstva, Tita nazvala komunističkim diktatorom. I – takva kvalifikacija naravno jest istinita, samo ipak treba reći kakva je to diktatura bila, jer je jugoslavensko društvo bilo mnogo slobodnije od svih društava realnog socijalizma.

U svim bitnim poslijeratnim dokumentima koji su uređivali europska društva istaknuti su moderni antifašistički povijesni temelji bez kojih ne bi bilo slobodnih društava nego bi bilo tko zna što, vjerojatno bi vladale diktature prema obilježjima rase, u najširem smislu riječi.

Stoga je razumljivo i jasno da je i Ustavu Hrvatske kao neovisne samostalne države, poslije pobjede HDZ-a Franje Tuđmana u proljeće 1990. godine, zapisano da se pravo na hrvatsku državnu suverenost, među ostalim, zasniva i »u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947) Treba i jasno naznačiti razliku između antifašizma i nekih zločina komunističkog režima kojih je svakako bilo.

Ali, ne smije se zbog zločina dovesti u pitanje sam antifašizam i rušenje NDH, zajedno s antihitlerovskom koalicijom. Svako dovođenje u pitanje antifašista, bilo posredno ili neposredno afirmira ustašku državu i njihove zločine.

antifašizam

Rasna ideologija

Slijedom toga, valja zaključiti i to da postoji bitna razlika u represivnim i krvoločnim totalitarnim režimima. To se ovdje kod nas posljednjih desetljeća rijetko ističe, izjednačavajući navodno jednako zločinačku praksu fašizma i komunizma. A ta zločinačka praksa nikako nije ista.

Komunistička ideologija je na papiru humanistička, oslobodilačka, egalitarna. Komunisti nisu ubijali ljude na osnovi nečije rasne ili nacionalne pripadnosti dok je rasna ideologija temelj fašističkih režima.

Aleksandra Kolarić, predsjednica Hrvatske udruge za odnose s javnošću, kaže nam da je ne iznenađuje licitiranje s antifašističkim vrijednostima, upravo zbog težine gospodarske krize u kojoj se nalazimo.

Viđeno je to u mnogim situacijama u prošlosti, da se u takvim teškim krizama redovito u jednom dijelu društva pokušavaju proizvoditi neprijatelji. Ovaj pokušaj redizajna prošlosti, demonizacije antifašizma i namjerno nerazlikovanje antifašizma i komunizma, ima za cilj demonizaciju političkih protivnika. A kad nekog demoniziraš i oduzmeš mu pravo govora, onda je poslije toga sve dozvoljeno.

– Mi imamo problem sa sustavom vrijednosti kod jednog dijela građana.

Sedamdeset godina poslije rata dovoditi u pitanje antifašizam pokazuje da kod jednog manjeg dijela stanovništva nije došlo do suočavanja, do priznavanja užasa fašizma. A to je li antifašizam dobro a fašizam zlo – to jednostavno nije podložno raspravi, kaže Aleksandra Kolarić.

Privlačenje nacionalista

Javno isticanje antifašističkog temelja ove države u našoj domaćoj upotrebi i dalje se ne čini nekim probitačnim ponašanjem. Jer, čak i političari s lijevog spektra uvijek misle da pogotovo u predizbornoj kampanji obavezno moraju pokazivati izoštrenu i jaku nacionalnu svijest i pokazati se nacionalistima kako bi privukli glasače umjerenog centra.

Velika je šteta, jedna opća populistička varka u tome da desna opozicija, onda kad su »lijevi« na vlasti u Hrvatskoj viče o tobožnjoj (nacionalnoj) izdaji, tome kako ih treba lustrirati (naravno, makar po rodbinskoj pripadnosti, ocu, djedu i baki…), pa čak u posljednje vrijeme i o tome kako će oni kad dođu na vlast zabraniti da se slobodno govori.

Teško je, netko mora biti kriv i onda je rješenje – krivi su »komunisti«. Opća manipulacija time da se već 20 godina narod plaši »komunistima« populistička magla jer se nema što kreativno reći i ponuditi.

A treba reći da najveće »zasluge« za to u posljednje dvije godine ima Tomislav Karamarko, premda je i unatoč tome ili baš zbog toga, najnepopularniji političar u zemlji. To je neodgovorno, opasno jer stvara podjele.

Autor: Zdenako Duka

Izvor: novilist.hr

Komentari

komentara