Zemlja savršenog nereda i kaosa

 

Neki dan sjetih se da u srednjoškolskim udžbenicima iz sociologije uopće ne stoji da je BiH država nego samo BiH se sastoji od. Dosta zanimljiva tvrdnja američkih stručnjaka koji su ga, inače, pisali i dosta jadan potez Ministarstva obrazovanja koji je usvojilo te udžbenike i uvrstilo ih kao takve u program nastave. Jer, eto,mi nemamo ni sociologe, ni politologe, ni druge osobe iz te struke da ih sastave.


 

 

Piše: Gloria Lujanović

 

Tako npr. u tom istom Ministarstvu sjedi ministar, njegov savjetnik, savjetnik savjetnika, pomoćnik pomoćnika, pomoćnikov pomoćnik pomoćnika. Nije to ništa zbog amidža-daidža veze, zbog neke kuverte sa eurima, to je zato jer ima puno posla. Nama je potreban toliki broj djelatnika u administrativnim službama. Stvarno jest .Velik broj mladih ljudi, studenata se želi odseliti, nije to što je loše, mi samo volimo putovati i istraživati svijet. Nema kod nas ni onog zahvaljivanja liječnicima, nema poklona prije i poslije operacije. Naši liječnici odlično rade svoj posao i nikad ne bi primili nešto takvo. Sve je transparentno i pošteno. Zna se kako se dolazi do bolničkog kreveta. Nažalost, bolje da se ne zna.

 

Naši su mediji svi realni, objektivni, trude se stanovništvu prenijeti pravu poruku i objasniti istinu. Nisu stranački opredijeljeni. Ni slučajno. Nije se nikad dogodilo da neki lider sugerira redakciji što će objaviti ili ne. Naši političari ne kradu. Trude se svakodnevno omogućiti nam bolju budućnost, bore se za nas, za etničke skupine i ostale u ovoj zemlji. Ovdje nikad nema utaje poreza, nema kriminala u Ministarstvu unutarnjih poslova, nije nam ministar prometa liječnik, ne Bože sačuvaj.

 

Sretna sam kad vidim kako se gorljivo bore za nas, za opće interese društva, nipošto samo za sebe i svoju obitelj. Natječaji nisu nikad namješteni. Radna mjesta nisu nikad određena recimo nacionalnošću, vjerskom pripadnošću. Stanovništvo vidi kako uvažene individue, Dodik, Čović, Tihić i ekipa sjede, po nekoliko dana, jedu, piju, spavaju u hotelima sa pet zvjezdica, ne svađaju se, samo raspravljaju na intelektualnoj razini i rješavaju pitanja vitalnih interesa. Tako isto i naša tri naroda. Najnormalnije je da sjede Mujo, Ivan i Aleksandar u kafiću, piju kavu, pričaju, vole se. Nema tu mržnje, nema tu nikakve zadojenosti, opterećenosti nacionalnošću. Nitko nikom ne smeta. Mi se volimo. Nikad u našim novinama nema crnih točaka, nema uopće crne kronike.Sve nam je tako divno i naša zemlja lebdi na ružičastom oblaku. Imamo jako malo zatvora zato jer nemamo lopova. Kod nas su lopovičine zatvorene, a pošten svijet šeće. Uhitili smo prave, nikad pogrešne.

 

Nemamo probleme sa narkomafijom. Kod nas nema droge nigdje. Policija to redovno plijeni i nikad je iz postaje ne vraća na ulicu. Radnici nikad ne štrajkaju jer su tvrtke u savršenom financijskom stanju. Nemamo čak ni emisije o socijalno ugroženima jer smo se pobrinuli i za takve. Sva tri naroda su ravnopravna, nema tu nikakve političke nepravde. Gluho bilo. Poštujemo i supkulture. Navijače, punkere, darkere i ekipu. Ne dijelimo ljude prema njihovoj seksualnoj orijentaciji. Normalno nam je da je netko homoseksualac. Također, volimo se svi, bez obzira na to je li netko čisto hrvatske, srpske, bošnjačke krvi ili je pak iz miješanog braka. Ne vrijeđamo takve ljude. Vjernici poštuju ateiste, agnostike i obrnuto. Religijski, kulturni i socijalni dijalog je na zavidnoj razini. Više na razini nego zavidnoj, ali trudimo se.

 

Naše djevojčice žele biti odvjetnice, liječnice, novinarke. Ne izlaze sa 16 polugole na ulicu i ne vraćaju se pola pijane pola drogirane u roditeljski dom. Dječaci također žele promijeniti svijet svojim izumima u tehnologiji, ili svojim nogama pokoriti europski svijet nogometa. Kod nas su biblioteke prepune, knjiga, naravno. Svi čitamo. Idemo na izložbe, naravno, zbog same izložbe, ne zbog domjenka koji uslijedi poslije. Imamo kulturu življenja. Recikliramo otpad, ne bacamo smeće sa petog kata zgrade u centru grada. Grijemo se na centralno grijanje. Nema drva ispred zgrada. Brinemo o našim parkovima. Nismo vandali. Preziremo to.

 

Kod nas sve savršeno funkcionira. Nikad nam ne dolaze stranci urediti zemlju, posavjetovati nas kako i što. Preživjeli smo mi rat. Sami smo ga zaustavili. Nije nas nitko prisilno pomirio. Sami se posvađamo, samo se i pomirimo. Često snimamo filmove o tom ratu iz naše perspektive, gledamo ih. Ne dolazi nam ekipa iz svijeta objasniti zašto smo ratovali, ne žele nas pomiriti i natjerati nas na suživot. Mi sve sami odradimo jer smo sposobni i svjesni. Naša zemlja ide na Eurosong, pa što i ne bi kad smo našim glazbenicima omogućili to? Posjećuje nas ogroman broj turista. Odlaze u Mostar na Stari Most, šeću Baščarsijom, obilaze Begovu džamiju, idu na svetu misu u Međugorje, Banjalučanke im oduzimaju dah i dive nam se. Znaju da je rat kod nas davno prestao. Jako su informirani. Sve ovo zvuči pomalo idealizirano i utopijski, ali tako je. Pa, tko ne bi poželio živjeti u BiH? Ili, tko bi da mora?

 

Komentari

komentara