Žena sam. Ne prihvaćam zapovijedi. Ne prihvaćam prinudu.

 

Daj mi prosvjećenost, daj mi mudrost, ali nikada nemoj da mi oduzmeš zdrav razum.” Ghandijeva molitva

 

Piše: Božana Levarda/HSPF.info


 

 

Promatrajući zakonsku regulativu države u kojoj živim, naravno prvenstveno teorijski (budući da do nje ni sama država prvenstveno ne drži), ja kao mlada žena imam pravo na osiguranje svih mojih ljudskih i građanskih prava. U čemu je onda problem, vjerojatno se pitate. Problem je činjenica da sam izuzetno isfrustrirana stajalištem koje ova država, pa čak i ovo društvo uzima prema mladim, obrazovanim ženama. Zauzimaju stav prema ljudima, a naročito ženama pokazivajući im ne što bi trebali raditi, već što moraju raditi. Uzimaju si za pravo nametanja sustava vrijednosti, životnih odluka, pa čak idu toliko daleko da zadiru u pitanja planiranja braka i samog majčinstva.

 

Zar ja kao mlada, obrazovana osoba, nisam sposobna donositi sama svoje odluke i iste provoditi u svom životu, iz jednog jedinog razloga, zato što sam žena? Imam 22 godine i nalazim se na zadnjoj godini master studija, nije li to dovoljan dokaz da sam već stekla određenu količinu punoljetnosti, a s njom je došla i smjelost da se usprotivim tome da mi netko zapovijeda ili me na nešto prisiljava. Većina odluka koje donosim u skladu su s društvenim i državnim normama, ali stvar je u tome da ih ne donosim iz tog razloga, već su one isključivo produkt moje osobne svijesti i upotrebe razuma. Ja želim svojim izborom biti jednog dana supruga, biti majka, ali i biti aktivna u javnoj sferi. Ali to je moj, isključivo moj izbor kojeg mi nije nitko nametnuo, a kad je riječ o njemu ne želim naići na odobravanje ili neodobravanje okoline, jer na koncu to je isključivo moja privatna stvar i nikoga se ne tiče. Ne da mi pružate ”pravila”, već mi ih namećete, a ja takav koncept ne mogu i ne želim prihvatiti.

 

Zašto nekoga ugrožava moje pravo donošenja vlastitih izbora, ako ja iza njih stojim i preuzimam potpunu odgovornost za sve ono što može iz njih proisteći. Ne seže li moja sloboda do slobode drugog čovjeka? Ja zbilja smatram da donošenjem svojih životnih izbora nikoga ne ugrožavam, nit bi mi to mogla biti namjera.

 

Konstantno se u medijima poteže pitanje zašto mladi obrazovani ljudi žele otići iz države. Možda bi se naglasak trebao staviti na pitanje zašto bi oni željeli ostati. Zamislite jednu vagu, da, običnu vagu, na jednu stranu stavite patriotizam koji mladi ljudi osjećaju kako prema naciji kojoj pripadaju, kako i prema državi u kojoj žive. Na drugu pak stranu stavite tešku neprestano ignoriranje vlasti za probleme mladih, nedovoljnu slobodu u društvu (ograničenu slobodu izražavanja i izbora). Zar mislite da je patriotizam u ovom vremenu još uvijek toliko bitan, pazite nisam rekla da nije bitan, ali toliko bitan da prevaga u korist prve strani na vagi?

 

Ako tako razmišljate, vjerujte da je taj stav više plod društvene i političke kulture (ako je možemo tako nazivati) u kojoj živite, a puno manje realnosti koja je prisutna.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara