Zoki ili Andrej, pitanje je sad…

milanovic_plenkovicZavršili su još jedni parlamentarni izbori u Lijepoj našoj. Ali, ovo su pak bili drugi izbori u deset mjeseci nakon što Oreškovićeva Vlada nije izdržala niti godinu dana mandata. Konstelacija odnosa na političkoj sceni bila je prilično burna. SDP je pritom bio u kudikamo komotnijem položaju nego HDZ kojeg su nakon neuspješne koalicije s Mostom zadesile svojevrsne turbulencije u pogledu ostavke Tomislava Karamarka i primjerice afere Konzultantica. On je pokrenuo opoziv premijera Oreškovića (kojeg je nota bene „sam“ doveo), time si pokušavši otvoriti mjesto za rekonstrukciju Vlade i eventualnu premijersku poziciju. Vlada je pala, a on u svom naumu nije uspio te je naposljetku podnio ostavku.

Ubrzo su uslijedili unutarstranački izbori u stranci dok su istodobno sve oči bile uperene u Bruxelles i Andreja Plenkovića kojeg su mnogi željeli vidjeti na Karamarkovu mjestu. Želje su se ipak obistinile i dojučerašnji zastupnik u Europskom parlamentu postao je peti predsjednik HDZ-a. Bilo je to polovicom srpnja, a za 11. rujna bili su raspisani prijevremeni parlamentarni izbori. Dakle, dva mjeseca za zbijanje redova i pripremu za predstojeće izbore. Uz to, Plenković je tek preuzeo stranku i taj detalj je isto tako trebalo uzeti u obzir. S druge strane, SDP unatoč pregovorima nije sudjelovao u izvršnoj vlasti. Međutim, povoljniju političku poziciju trebao je kapitalizirati tako što je opetovano isticao neuspjehe Vlade kojoj je na čelu stajao čovjek kojeg su pak doveli Petrov i Karamarko. Isto tako, Zoran Milanović često neodmjeren, ali ipak vrlo spretan u verbalnim duelima, izgledao je kudikamo dominantnije naspram sada već bivšeg čelnika HDZ-a. Ankete su im išle u prilog i sve je izgledalo da će im vlast samo pasti u ruke. No, prošlu nedjelju na izborima za deveti saziv Hrvatskog sabora, nisu bili te sreće.

U 19 sati nakon zatvaranja birališta, prve izlazne ankete govorile su da bi nam se mogla ponoviti ista situacija kao na prošlim izborima. Naime, HDZ je imao 58 mandata, a Narodna koalicija svega jedan mandat manje. Međutim, što je večer više odmicala to je HDZ povećavao broj mandata da bi se zaustavio na prednosti od sedam mandata više. U ponoć, DIP je objavio rezultate u kojima stoji da je HDZ osvojio 61 mandat, Narodna koalicija 54 (SDP zasebno samo 38 mandata), Most 13, Živi zid 8, IDS 3, Bandić Milan 365 2, HDSSB 1 i Nezavisna lista Željko Glasnović 1 mandat. HDZ je mogao odahnuti imajući u vidu da je prije samo dva mjeseca imao unutarstranačke izbore, a ranije prije toga na čelu čovjeka koji ipak nije politički obećavao. Uspjeli su mobilizirati svoje glasače, Plenković se nije zaletavao niti dao upecati na Milanovićevu udicu da retoriku spusti na razinu konflikta i birtije, fokusirao se na program i mudro čekao da birači kažu svoje. S druge strane, Milanović je kardinalno pogriješio u taktici i strategiji. Ponašao se na isti način kao da nasuprot sebe ima nespretnog i verbalno nevještog Karamarka, a ne iskusnog i staloženog diplomata Plenkovića koji u kampanji nije koristio ideologiju kao njegov prethodnik. Uz to, koalicijom s HSS-om mislio je da će pokupiti glasove od centra nadesno što mu nije uspjelo. Zaboravio je da glasači kad-tad kazne svjetonazorsko glavinjanje koje je nota bene koštalo i Ivu Josipovića.

A Milanović je počeo vrlo iracionalno ideološki glavinjati. Retorički je zaratio sa susjedima, a nije se proslavio niti nakon što smo čuli famoznu snimku sastanka s ratnim veteranima. Ovo su mu bili šesti izbori zaredom koje je izgubio. Svojom arogancijom i bahatošću, kao i čišćenjem stranke od ijednog disonantnog glasa, pritom instalirajući karijeriste i poslušnike, skoro pa nepovratno uništio je suvislu ideju institucionalne ljevice u Hrvatskoj. Ako je istinski ljevičar ikada i bio. Etablirao je politiku konflikta, bio je svadljiv i neodmjeren, izbjegavajući odgovornost koristio je mudrijaške verbalne akrobacije u pogledu latinskih izreka i sl. No, bio je itekako inteligentan, lucidan i spretan. Početkom tjedna obznanio je da se više neće kandidirati za šefa SDP-a (nije ponudio ostavku što bi nakon svega bilo očekivano?!), poslije čega je ostavio prostora nasljednicima za borbu za stranački plijen. U igri je već nekoliko potencijalnih kandidata kao što su trenutni potpredsjednik SDP-a Ranko Ostojić, medijski dugo “zazivani“ Tonino Picula, zastupnik u Europskom parlamentu, a stručnjakinja za odnose s javnošću i izbačena SDP-ovka Aleksandra Kolarić također najavljuje kandidaturu za čelo stranke. Ono što je bitno za reći jest ukoliko dođe netko tko je tijekom devet godina vladanja Zorana Milanovića držao mu ljestve, nastavit će se trend ozbiljnog slabljenja socijaldemokracije u Hrvatskoj što bi moglo rezultirati situacijom kao s početka devedesetih kada se SDP kretao oko izbornog praga.

Most kao treća politička snaga u državi ostao je podosta stabilan imajući u vidu da su mu mnogi nakon prošlih izbora i neočekivanih 19 mandata predviđali ubrzano osipanje i nestanak. Osvojio je 13 mandata što je šest mandata manje, no ipak dovoljno da politički participira. To i hoće budući da HDZ samostalno neće moći sastaviti vladu, a kao najizgledniji partner upravo je Most. Te dvije stranke već su započele pregovore nakon što je Plenković prihvatio Mostovih sedam uvjeta. Svi smo svjedoci maratonskih i neizvjesnih pregovora između Mosta, SDP-a i HDZ-a koji su potrajali dva mjeseca. Vlada je formirana s nestranačkih premijerom upitna legitimiteta za kojeg dotad većina građana Hrvatske nije ni čula, te s dva potpredsjednika čiji je antagonizam bio vidljiv u samim počecima. Vidjelo da su odnosi loši, međusobno povjerenje krhko, a Vlada suviše heterogena. HDZ kao participant u vlasti imao je nedovoljno stečenih saborskih mandata da bi komotnije mogao vladati situacijom te je time lakše pristajao na Mostov pregovarački „reket“. Novi čelnik HDZ-a još u kampanji istaknuo je da neće dopustiti gore navedenu situaciju, a isto tako osvojio je više mandata za razliku od prošlih izbora. S druge strane, Most nema previše manevarskog prostora imajući u vidu da je zimus imao i SDP kao potencijalnog partnera ako eventualno HDZ otpadne. Obojica šefova stranaka najavili su formiranje nove Vlade kroz dva tjedna. Tko bi im se još mogao pridružiti teško je reći, no mislim da će ovaj puta sabor imati relativno stabilnu većinu. Želim istaknuti kako sam osobno za prošle izbore i sve dokle nije postalo jasno da se radi o vladi montipajtonovskih razmjera, iznimno favorizirao Most i Božu Petrova. Međutim, toliku razinu nekonzistentnosti, neodlučnosti i neuvjerljivosti, ne vidjeh odavno. Petrov s habitusom nalik svećeniku bez mantije, bezbojan i kolebljiv, prepun mesijanskih fraza i često u sukobu sa samim sobom, pao mi je u očima. Napose nakon one prijevare s ovjerom kod javnog bilježnika. No, ni prvi ni posljednji!

Vjerojatno najveće iznenađenje izbora jest Živi zid koji je odnio osam mandata što je čak sedam mandata više negoli za prošle izbore. Budući da se radi o vrlo čudnoj ekipi koja je nešto između lijevo-populističke stranke i vrlo heterogene aktivističke organizacije čiji birači nisu koherentni i gdje postoji puno protestnih glasova, ne čudi tolika ekstenzivnost u političkoj podršci. Vrlo vjerojatno da su dobili dio glasova od razočaranih podupiratelja Mosta. Što se tiče IDS-a, stranke Milana Bandića i HDSSB-a, rezultati su više-manje očekivani. Svojevrsno iznenađenje kada se radi o XI. izbornoj jedinici (dijaspora) jest umirovljeni general Željko Glasnović koji je na prošlim izborima ušao u Sabor na listi HDZ-a, dok je sada jedan mandat preoteo istima nakon što je nedavno osnovao neovisnu listu.

Stranka koju sam favorizirao na ovim izborima (ni približno „euforično“ kao Most, već vrlo staloženo i odmjereno) ipak nije ušla u sabor. Radi se o stranci Pametno koja je potekla iz Splita kroz građansku inicijativu „Za pametne ljude i pametan grad“ utemeljene za lokalne izbore 2013. Iskreno govoreći, bio sam jako blizu odluci da uopće ni ne iziđem na izbore imajući u vidu razmjere društveno-političkog cirkusa u državi. No, praktički 5 do 12 odlučio sam proučiti program opcije koju sam latentno simpatizirao i u prošlu nedjelju dao sam joj svoj glas. Nisam očekivao ništa, jer znam da su prilično mali i da ideje za koje se zalažu sukladno stupnju političke kulture, neće naići na plodno tlo još neko vrijeme. Bile su mi bitne neke odrednice oko kojih privatno gravitiram, a koje sam prepoznao u programu dotične stranke: liberalna demokracija, sekularno-građansko društvo, ekonomske i poduzetničke slobode, naglasak na znanosti i obrazovanju, ljudska prava, prava manjina. Projekcija društva ne do narednih izbora, već strateški za cijelo desetljeće, politika temeljena ne na populizmu i lažnim obećanjima, već na dokazivim i argumentiranim istraživanjima, razvoj IT-sektora i modernih tehnologija, fleksibilizacija tržišta i omogućivanje investicija, racionalizacija državne uprave, regionalizacija zemlje i tsl.

Ono što zaključno treba izdvojiti kao pouku prošlih izbora jest da je vrijeme dvostranačja naprosto prošlost. HDZ, a po svemu sudeći još manje SDP, neće tek tako moći suvereno vladati hrvatskim političkim nebom, a osim tisuća tradicionalnih birača i ovisnih pojedinaca u pogledu lokalnih moćnika, spomenute stranke jako teško se mogu nadati glasovima neovisnih i samosvjesnih birača. Kad se pribroje glasovi onih koji nisu dali glas nijednoj od navedene dvije opcije (Most, Živi zid, nekoć Laburisti, Orah…), dođete do broja od cca pola milijuna glasova. SDP je primjerice samo od prošlih izbora izgubio sto tisuća glasova. A što ćemo s onima koji nisu izišli na izbore? Izlaznost je bila nešto iznad 50%. Što vrijeme bude više odmicalo, teško će se moći vladati bez dogovora, razgovora i kompromisa. U svijetu i Europi stare podjele i velike ideologije su na smetlištu povijesti, institucije se otvaraju svima, ulaže se u znanje i nove tehnologije, traži se mjesto u globalnom svijetu, propali ekonomski projekti iz prošlih vremena napušteni su…

Vrijeme je da i naše političke elite to shvate. Hoće li?!

Toni BEGOVIĆ/HSPF.info

Komentari

komentara