Zona između SAD-a i EU-a: Transatlantski blef slobodne trgovine

sad-euObećanja su fantastična. ”Oko 400.000 novih radnih mjesta”, obećao je još u lipnju ministar ekonomije Philipp Rösler. Kancelarka smatra da bi to bio ”ogroman korak naprijed”. Američki predsjednik Barack Obama očekuje dodatnih ”stotine tisuća novih poslova na obje strane Atlantika.” ”Zato je ovaj projekt prioritetan za moju vladu”, uvjerava britanski premijer David Cameron, ”i donijet će oko 100 milijardi funti godišnje ekonomiji Europske unije.”

Piše: Harald Schumann / Der Tagesspiegel

Vau! Izgleda da je europsko-američka politička elita pronašla kamen ekonomske mudrosti. ”Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo”, ili engleskim akronimom nazvano TTIP, trebalo bi iznjedriti čudo, neku vrstu super trgovinske zone od Pacifika pa istočno, do Crnog mora. ”Kada sve bude dogovoreno”, najavljuje europski povjerenik za trgovinu Karel De Gucht, ”moći ćemo stimulirati naše ekonomije s 119 milijardi eura godišnje, što odgovara dodatnom godišnjem obiteljskom dohotku od 500 eura. Riječ je o ekonomskom programu za koji nije potreban novac poreznih obveznika.”

Ovo zvuči dobro. Ali kako ekonomski stratezi namjeravaju to izvesti? Transatlantska trgovina je već prilično razvijena. Tu gotovo da ne postoje carine. Svakoga dana preko velike bare se trguje dobrima i uslugama u vrijednosti od 1,8 milijardi dolara, što je 30% svjetske trgovine.

Moglo bi biti još više, tvrdi transatlantski savez ekonomskih lobista, sastavljen od članova američke gospodarske komore i moćne europske ekonomske udruge ”Business Europe”. Oni smatraju da su zakonodavstva u Europi i SAD-u još uvijek nedovoljno usuglašena i da ima previše različitih propisa. Što god kompanije kupuju, od automobila do hartija od vrijednosti, moraju pribaviti dvije ili više dozvola. A to košta. Uz to, postoje brojni propisi koji građane štite od špijuniranja, prijevare ili štete po zdravlje. Osim toga, mnoge zemlje EU su zadržale mogućnost da sudjelovanje na tenderima za projekte koje financira država uvjetuju poštovanjem kolektivnih ugovora. I na kraju, države također pružaju razne usluge, od obrazovanja do zdravstvene zaštite, umjesto da ih prepuste tržištu.

Europska komisija i američka vlada namjeravaju ukloniti sve ove ”necarinske barijere”. Samo se postavlja pitanje kako će time stvoriti nova radna mjesta. Karel De Gucht se poziva na specijalnu studiju međunarodnih ekonomista. Međutim, ova lektira je dospjela u javnost. Njezini autori očekuju da će poslije zaključivanja ovog mega ugovora, u najboljem slučaju doći do porasta BDP-a Europske unije za oko 0,5 posto. To su tih 119 milijardi eura, koje povjerenik obećava. Šteta što je riječ o razdoblju od deset godina, što znači da će godišnji porast BDP-a iznositi 0,05 posto. Smiješna brojka, koju i statističari jedva mjere.

Propaganda za ovaj projekt obrnuto je proporcionalna koristima od njega. To nas navodi na sumnju da su u igri sasvim drugi interesi. Velike prihode obećava privatizacija usluga koje je do sada pružala država. Većina građana to ne želi. Ali ako bi to bilo obvezno po međunarodnom sporazumu, građani se više ništa ne bi pitali. Istoj svrsi služi i predviđeno uvođenje ”procedure za rješavanje sporova” između međunarodnih kompanija. One više ne bi morale izlaziti pred regularne sudove. Umjesto toga, ukoliko bi inozemni investitori smatrali da su im zakonima neke države ugroženi prihodi, bilo bi im dozvoljeno spor iznijeti pred tajni sud u kojem bi kao suci sjedili privatni odvjetnici. To je savršeni recept da se odštetnim zahtjevima od nekoliko milijardi eura anuliraju ekološki ili socijalni propisi.

”Dodatni dohodak od 500 eura” za obitelji u Europi je PR mjehur. U stvari, prijeti nam dalje razvlašćivanje demokratski izabranih parlamenata u korist transnacionalnih koncerna i njihove vojske odvjetnika. To mora biti spriječeno. Parlamentarci svih zemalja, budite na oprezu!

Izvor: Peščanik

Komentari

komentara