Hrvati – makropedijski članak iz 2. sveska Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine

Preporučena literatura na Studiju politologije Filozofskog Fakulteta Sve-MO:

a) na kolegiju “Interkulturalno razumijevanje“ (III. godina),

b) na kolegiju “Kulturne tradicije i identiteti u Bosni i Hercegovini“ (V. godina)

c) svim studentima politologije

(Izabrao i preporučio: prof. dr. sc. Mile Lasić)

 

 

 

 

 

 

 

HRVATI – makropedijski članak iz 2. sveska Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine

 

HRVATI. 1. autohtoni narod u Bosni i Hercegovini; prema ustavnom određenju jedan od tri državotvorna (konstitutivna) naroda, uz Bošnjake i Srbe. Zametak ovakvoga određenja moguće je vidjeti još u etnokonfesionalnom balansu Bosanskoga sabora što ga je austroug. uprava uvela 1910, a izravnije se navezuje na odluke ZAVNOBiH-a 1943, u kojima je BiH definirana kao polit. zajednica u sastavu Jugoslavije, koju ravnopravno konstituiraju Hrvati, Muslimani i Srbi. Ta ustavnopolit. logika predstavljala je osnovu i kod uspostavljanja demokratski izabranih vlasti nakon prvih višestranačkih izbora u studenom 1990. poslije kojih je 1992. uslijedilo drž. osamostaljenje BiH s međunar. priznanjem i prijemom u članstvo UN-a, da bi potom bila ugrađena i u ustavna rješenja Dejtonskog sporazuma 1995. –

 

  1. Slav. narod iz južnosl. skupine naroda, koji živi u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori (Boka kotorska) i Srbiji (Vojvodina: Srijem, zap. i sjev. Bačka). Hrvatsko stanovništvo iz BiH od početka osman. osvajanja bilo je izloženo preseljavanju unutar BiH i iseljavanju u inozemstvo, što u permanentnom procesu, što u nekoliko masovnih egzodusa. Posljednje iseljavanje u ratu 1991-95. za Hrvate iz Bosne (Posavina, Srednja Bosna, Bosanska krajina) imalo je karakter demografske katastrofe: od 560 000 st., koliko ih je bilo na popisu 1991, poslije rata ostalo je tek nešto više od 200 000. Manje skupine Hrvata žive još od sr. vijeka na Kosovu (Janjevo, Letnica), a od XV. st. u Italiji (Molise), Austriji (Gradišće), zapadnoj i juž. Mađarskoj, Slovačkoj i Rumunjskoj (Krašovani), kamo su izbjegli za osman. osvajanja. Od druge pol. XIX. st. veće se skupine Hrvata sele u prekomorske zemlje (Sjeverna i Južna Amerika, poslije i Australija) zbog ekon. razloga, a nakon II. svj. rata iz polit. razloga. Od 1960-ih nastala je velika hrv. ekon. dijaspora (→ Hrvati izvan domovine) u zapadnoeur. zemljama (Njemačka, Austrija, Švicarska, Švedska i dr.), a bilo je pojačano i iseljavanje u Kanadu, Australiju i na Novi Zeland.

 

Kult. identitet Hrvata u BiH potvrđuje se istovremeno u dva modusa: kao integralan dio sociokult. konteksta BiH, koji Hrvati dijele i suoblikuju s Bošnjacima i Srbima, i kao dio cjelovite hrv. nacionalne kulture s njezinim policentričnim i pluralnim karakterom kroz pripadanje trima povijesno-civilizacijskim krugovima: srednjoeur.-panonskome, mediteransko-romanskom i balkansko-orijentalnom. Identitet bh. Hrvata unutar obaju ovih modusa ima karakter varijeteta. Unutar bh. konteksta varijetetan je po specifično hrv. elementima koji čine razliku prema drugim nac. kulturama u BiH, a unutar hrv. nacionalne kulture po elementima koji su mu, kao bosanskohercegovački, zajednički s drugim nac. kulturama u BiH.

 

I. JEZIK

 

Službeno, danas su u BiH u upotrebi tri standardna (»književna«) jezika: bosanski, hrvatski i srpski. Jezična osnova im je zajednička, i u govornoj praksi ponašaju se kao jedan jezik, pa je D. Brozović ustvrdio kako je »bosanskohercegovački standardnojezični izraz (kojim se služe Hrvati, Muslimani, Srbi i drugi) izrazito nacionalno nehomogen«, a I. Pranjković današnju situaciju ovako opisuje: »Na standardološkoj razini, hrvatski, srpski, bosanski, pa i crnogorski jezik različiti su varijeteti, ali istoga jezika. Na čisto lingvističkoj razini, odnosno na genetskoj razini i na tipološkoj razini, radi se o jednom jeziku«. Trostruka (nacionalna) standardiziranost jezika u BiH polazi od sociolingvističke postavke o dvjema različitim funkcijama jezika: simboličkoj i komunikacijskoj. Simbolička funkcija načelno je kognitivna, no ona u našem slučaju jezik povezuje i s polit. pitanjima kolektivnoga identiteta neke kult. i nac. zajednice, dok se komunikacijska odnosi na ulogu jezika u međuljudskoj komunikaciji i razumijevanju. Obje su funkcije jednako važne, i nije dobro zanemarivati jednu na račun druge. Iako zajednički, jezik u BiH imao je u mnogim elementima različitu povijest razvoja, kulturu i literaritet kod svake od nac. zajednica. Kulturno-povijesne i literarno-tradicijske posebnosti i različitosti, koje se očituju u jeziku i u njegovu povijesnom razvoju, rezultat su specifičnih povijesno-političkih odnosa i civilizacijsko-religijskih procesa, a danas se ponašaju i percipiraju kao nacionalno distinktne. Hrvatska komponenta u bh. kulturno-jezičnom procesu (→ Jezik) stoljećima je bila njegova važna dinamička snaga, jedan od bitnih temelja tog procesa u rasponu od sr. vijeka do danas. O tomu R. Katičić piše: »Pripadnost hrvatskoj i pripadnost bosanskoj kulturnoj i jezičnoj povijesti međusobno se niukoliko ne isključuju. Na osebujnom bosanskom tlu našlo se više nacionalnih kultura povezano u svojevrsnu zajednicu, pa tamo svaka kulturna pojava pripada i toj zajednici i svojoj nacionalnoj kulturi. Što se dakle jedan, i to važan dio povijesti hrvatskog jezika odvija i u Bosni, ne mijenja ništa na posebnu položaju što ga bosanskohercegovačko područje ima u jezičnom i u svakom drugom pogledu«.

 

Hrv. jezik obuhvaća standardni ili književni hrv. jezik te sve dijalekte kajkavskog, čakavskog i štokavskog narječja kojima govore Hrvati. Svi su kajkavski i čakavski dijalekti hrvatski. Od štokavskih dijalekata arhaičnim šćakavskim (slavonskim) govore samo Hrvati, a novoštokavskim ikavskim i ijekavsko-šćakavskim (istočnobos.) služe se Hrvati i Bošnjaci. Novoštokavskim ijekavskim govore i Hrvati (prije svega dubrovačkim poddijalektom), Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Starijim ijekavskim govore uglavnom Crnogorci, a novoštokavskim ekavskim i starijim ekavskim služe se uglavnom Srbi. Dijalektima torlačkog narječja (jugoist. Srbija) govore Srbi, ali i kraševski Hrvati u Rumunjskoj (Krašovani ili Karaševci). Svi kajkavski, čakavski, štokavski i torlački dijalekti, njih dvadesetak, čine srednjojužnosl. dijasistem, koji zajedno sa slov., mak. i bug. dijasistemom čine južnoslavenske skupine unutar slav. grane indoeur. jezične porodice.

 

II. POVIJEST

 

Za povijesno-političke mijene i civilizacijske prijelome, te za soc. i kult. fizionomiju BiH oduvijek je bio odlučujući njezin prijelazni položaj između Mediterana i Srednje Europe te između Istoka i Zapada s jedne strane, a s druge strane karakter zatvorene zemlje, omeđene Dinarskim masivom i dvjema velikim graničnim rijekama Savom i Drinom. Zbog toga područje današnje BiH kroz cijelu povijest stoji u perifernom položaju spram velikih kulturno-civilizacijskih centara – Rima i Bizanta, Beča i Carigrada, Istoka i Zapada, Mediterana i Srednje Europe, primajući njihove utjecaje, ali stvarajući i vlastito sociokult. polje u kojemu se ti utjecaji uzajamno prepleću i preoblikuju.

 

Pov. proces grupno-identitetnih transformacija na prostoru BiH od ranosrednjovj. slavenskih plemena do današnjih nac. Hrvata obilježen je i uvjetovan velikim demografskim i kulturno-civilizacijskim prijelomima i diskontinuitetima, koji su se događali u okviru sedam disparatnih polit. i pravnih paradigmi bh. povijesti: srednjovj. Bosanska Banovina/Kraljevstvo (X. st. – 1463); Osmansko Carstvo (1463-1878); Austro-Ugarska Monarhija (1878-1918); prva Jugoslavija (1918-1941); Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945); druga Jugoslavija (1945-1992), samostalna država BiH (od 1992).

 

  1. SREDNJI VIJEK

 

Procesi etnogeneze. Etnicitet stanovnika srednjovj. Bosne čest je predmet sporenja u modernim nacionalnim narativima – bošnjačkom, hrvatskom i srpskom. Svaki od njih nastoji za sebe rezervirati kontinuitet s tim pov. razdobljem, s tadašnjim vladarima i s tadašnjom bosanskom populacijom kao svojim izravnim »precima«, a njihovu polit., vjersku i kult. baštinu prikazati kao svoje ekskluzivno nac. naslijeđe, te preko toga legitimirati veća pov. i polit. prava na BiH. Ti narativi potječu još iz druge polovice XIX. st. a raspad Jugoslavije, rat 1991-95. i duboka poslijeratna polit. kriza u BiH pogodovali su njihovome ponovnom rascvatu do ekstremno ideologiziranih kvaziznanstvenih oblika. Međutim, iz etnogeneze i politogeneze na području srednjovj. Bosne, dvaju čvrsto povezanih procesa, nije moguće izravno izvoditi današnju nacionalnu sliku BiH; čvrsta podloga za pov. razvoj bh. društva u pravcu formiranja triju nacija bit će postavljena tek s osman. osvojenjem Bosne i njezinim uključivanjem u osmansko-islamski konfesionalni sustav, koje je predstavljalo radikalan prekid kontinuiteta i posve novu civilizacijsku i polit. paradigmu.

 

Prijelomna zbivanja koja su obilježila kraj Zapadnoga Rimskog Carstva i ant. civilizacije te početak stvaranja nove polit. i etničke karte u Europi u ranome sr. vijeku, početna su točka za prikazivanje pov., polit. i kult. razvoja BiH (→ Bosna i Hercegovina). Već kroz priključenje Rimskome Carstvu u prvim st. poslije Krista te kroz prvu kristijanizaciju u kasnoant. razdoblju područje BiH postalo je integralnim dijelom eur. kulturnog kruga. To će ostati i u narednome razdoblju, obilježenom nekolikim valovima slav. doseljavanja od druge pol. VI. st. i njihovim učvršćivanjem na današnjemu Balkanu, te drugom, slavenskom kristijanizacijom u drugoj pol. IX. st. u epohalnoj akciji → Ćirila i Metoda i njihovih nastavljača, o čemu svjedoči rano ukorijenjena i dugo održavana tradicija slav. pismenosti u BiH, glagoljičke i ćiriličke. Područje BiH našlo se potom u središtu zbivanja i procesa izazvanih polit. i crkv. podjelom između Rima i Carigrada, i takav će položaj trajno utjecati na kult., duhovno i polit. profiliranje BiH kroz cijeli sr. vijek, sve do pada Carigrada 1453. i osman. osvajanja u XV. i XVI. st., a u izmijenjenim okolnostima i kasnije, do moderne povijesti.

 

Slavizacijom ovoga područja, njegovom konačnom kristijanizacijom i uklapanjem u eur. kult. i polit. sustav, nije, dakako, moglo biti potpuno prebrisano duboko i složeno predslav. pov. i etnokult. naslijeđe. O slav. vjekovima u Bosni prije XII. st. odn. do Kulinova doba, premalo se zna da bi se mogla cjelovitije rekonstruirati slika života i kulture. Starosjedioci bivšeg Ilirika i sami predstavljaju složenu etnokult. strukturu: s jedne strane romanizirana komponenta, koja je baštinik stoljećâ antike i kasne antike, a s druge – neromanizirani ili poluromanizirani živalj, koji nosi drevne prapov. ilir. tradicije. Sudbina ovoga svijeta nije bila kao u jadranskim gradovima i otocima, gdje se on dugo vremena održao u izolaciji od slav. došljaka, zatvoren u zidove tvrdih gradova. U Bosni je vjerojatno došlo do bržeg stapanja, u kojemu je vidno nadjačala slav. komponenta, i sama prožeta jakim avarskim utjecajima iz gotovo tristoljetne polit. uključenosti u avarsku konfederaciju, ali je sigurno da su u taj amalgam u velikoj mjeri ušli i elementi starosjedilačkih tradicija. Neki od takvih starobalkanskih elemenata raspoznaju se u nar. životu i danas. To su oni zagonetni relikti, sačuvani u jeziku (najviše u toponimiji i hidronimiji), u brđanskom ojkanju i plesnoj ritmici, u tetoviranju (što je stjecajem pov. prilika postalo »zaštitnim znakom« katolika sr. Bosne), u nekim osobinama seoske arhitekture, nošnje, te u nekim crtama poganskih vjerovanja.

 

Još je jedan etnički element, koji se mora spomenuti kad se govori o etničkoj slici bosansko-humskoga društva u sr. vijeku. O Vlasima, starobalkanskom etnosu, koji je prožeo cijelu povijest jugoist. Europe i ucijepio se u etnogenezu i kulturu svih balkanskih nacija, napisana je ogromna literatura, a da se o pitanju njihova porijekla nije došlo do nedvosmislena odgovora. Lingvistička istraživanja pokazuju veze njihovih narječja s lat. osnovom, te s rum. i alb. jezikom, jednako kao što je u kasnijim st. kroz soc. miješanja i prilagodbe poprimio mnoge slav., tur. i grč. jezične elemente. To je etnikum za koji se može pretpostaviti da je nastao dugim i složenim procesima romanizacije autohtonih balkanskih naroda, pa se u vjekovima slav. najezdi sklanjao u središnje planinske predjele, prilagodivši se nomadskom stočarenju, da bi se u sr. vijeku pojavio kao povijesno vidljiv element, koji kroz novu socijalizaciju i kulturno-jezičnu asimilaciju ulazi u sve društvene procese, što se, potom, nastavlja i u osmansko-islamskom razdoblju Balkana i BiH. Baveći se važnim stočarskim i trgovačko-karavanskim poslovima, Vlasi su već u sr. vijeku bili važan ekonomski faktor i zauzimali veliki prostor. Karakteristično je, na primjer, da su mnogobrojne nekropole stećaka i pojedinačni spomenici, stilski i onomastički prepoznatljivi, podignuti na područjima Bosne, Huma, Dalmacije i Crne Gore na kojima je zasvjedočena snažna prisutnost vlaških rodova u XIV. i XV. st. Nakon što su iza osman. osvajanja ostala ogromna pusta zemljišta u sjev. i sjeverozap. Bosni s kojih su protjerani ili izbjegli starosjedioci, nova vlast na ta zemljišta masovno i planski naseljava vlaške rodove iz stare Srbije i Crne Gore. Taj novopridošli vlaški element u Bosni za prvih vremena osman. vlasti mahom je pod vjerskom brigom Pravoslavne crkve, te će to u kasnijim procesima biti osnovom njegova polit. srbiziranja. Sva ta pomicanja i preseljavanja utjecala su na razbijanje starih etničkih struktura i granica, a unosila su i ogromne promjene u teritorijalnu mapu i razmještaj jezika i dijalekata. Jedan dio Vlaha je islamiziran, a bilo ih je također koji su prihvatili katoličanstvo, osobito u onim dijelovima Hrvatske, gdje su bili obuhvaćeni kat. jurisdikcijom. I za jedne i za druge vrijedi isto pravilo polit. uklapanja u kasnije nac. identitete. Dok se nisu sedentarizirali, Vlasi su u osman. poretku imali poseban status, obavljajući mnoge važne vojničke, graničarske, uhodarske poslove.

 

Slav. element u etnogenezi i politogenezi BiH prevladao je prije svega u jeziku te u početnim formama polit.-teritorijalne organizacije, kao i u nekim elementima stare slav. politeističke religije koji će, transformirani u kršć. kultove pa ukorijenjeni u pučkoj kulturi, ostati da traju u objema kršć. konfesijama, a kao survivali čak i kod muslimana, do danas. Prije nego što će područje BiH u X. st. s djelom De administrando Imperio biz. cara Konstantina VII. Porfirogeneta (905-959) stupiti u pisanu povijest, ovaj etnički i kult. amalgam već je bio u najvažnijim crtama oblikovan i konsolidiran. On će predstavljati kult. i duhovni humus na kojemu će se razvijati kultura bos. srednjovjekovlja, integrirana u sustav srednjovj. kršćanske civilizacije Europe i njezinih dviju dominantnih stilskih formacija, romanike i gotike, ali s veoma markantnim vlastitim specifičnostima i otklonima: u postojanju zasebne crkve (→ Crkva bosanska) i u crkveno-konfesionalnom pluralizmu, u polialfabetizmu (ćirilica, glagoljica, lat. pismo, grč. pismo), u kulturi knjige i u minijaturističkom slikarstvu, u graditeljstvu, u osebujnoj umjetnosti nadgrobnih spomenika, stećaka, u umjetnosti izrade vladarskih i velikaških pečata, koji u estetskoj dimenziji stoje ravnopravno s najljepšim primjercima srednjovj. europske sigilografije, u zlatarstvu i obradi metala, u izradi nošnje u bos. stilu (al modo de bossina) (→ Bosna i Hercegovina).

 

Politička konsolidacija. Prvi do sada poznati spomen imena i teritorijalno-političke formacije Bosna donosi Konstantin VII. Porfirogenet (to horion Bosona – oblast Bosna), te spominje u njoj dva grada, Desnek (okolica Visokoga?) i Katera (Kotorac kod Sarajeva?). Od slav. plemenskih grupacija na južnosl. području, poimence spominje Hrvate i Srbe, a ostale pod teritorijalno-plemenskim nazivima (Zahumljani, Trebinjani, Konavljani, Dukljani, Neretljani itd.). Procesi etnogeneze i politogeneze na užem bos. području do kraja XII. st. odvijali su se pod povremenom dominacijom Bizanta, Franačke, Bugarske, Raške, Hrvatske i Duklje, i s njihovom neravnomjernom ulogom u profiliranju bos. feudalne države, društva i kulture. Glavni rezultat ove višestoljetne akulturacije u kojemu je domaći hidronim (Bosna) nakon izvjesnog vremena potisnuo druge ilir. i slav. etnonime jest zajedničko ime za sve te narode ponajprije na prostoru tzv. banske (centralne) Bosne. Prvi siguran pokazatelj sazrijevanja ove faze etnogeneze je spomen bosanskih velikaša (»magnates Bosnae«), sadržan u tzv. Barskom rodoslovu (ili Ljetopisu popa Dukljanina), koji se uobičajeno datira u drugu pol. XII. st. Od kraja XII. st. za žitelje srednjov. Bosne u izvorima domaće, ist. i zap. provenijencije ustalio se naziv Bošnjani (Bosnenses), koji se vremenom udomaćio u svim oblastima na koje se protezao vladarski suverenitet.

 

Najmanje jedno st. prije spomena prvog imenom poznatog bos. bana → Borića (1154-63), u okolnom svijetu je stvorena predodžba o Bosni kao posebnoj ranofeudalnoj državi. Važan doprinos izgradnji teritorijalno-političke zajednice na tlu slav. Bosne dala je Katolička crkva. → Bosanska biskupija, kao dio rim. crkvene organizacije, prvi put se spominje 1089, ali njezino postojanje po svemu sudeći datira prije godine 868. kada se kao crkvena pokrajina nalazila pod jurisdikcijom Metoda, biskupa u Sirmiju (Srijemska Mitrovica). S banom Borićem završena je tranzicijska faza u povijesti srednjovj. Bosne kada je, pod promjenjivim polit. okolnostima, izvršen prijelaz iz rodovsko-plemenskoga društva u relativno stabilnu formu ranosrednjovj. države.

 

Najstariji polit. centar srednjovj. Bosne bila je pitoma i komunikativno otvorena ravan na obalama Bosne oko Visokog. Taj kraj, i njegovo šire područje, vjerojatno je ono uže lokalizirano naselje ili skup naselja koje se u starim izvorima naziva Bosnom, i po kojemu će cijela zemlja dobiti ime. Na tom malom prostoru koncentrirani su dragocjeni nalazi. U Biskupićima (Muhašinovići) stajala je Kulinova crkva sa ktitorskim natpisom u kamenu, u Milima (danas Arnautovići) sastajao se bos. sabor, stanak, krunjen prvi bos. kralj → Tvrtko I. Tu mu je, u crkvi sv. Nikole, grobnica, kao i grobnica njegova velikoga prethodnika bana → Stjepana II. Kotromanića. U Podvisokome i u Moštrama bili su kraljevski dvori, a utvrđeni grad Visoki, koji je u osman. okupaciji razoren, kroz dugo vrijeme spominje se kao jedno od najvažnijih mjesta Bosne. U blizini ovoga najranijeg središta Bosne, prirodno povezani s njim, nalaze se dva grada koja u povijesti Bosne imaju izuzetnu ulogu. To su Sutjeska (Kraljeva Sutjeska) i Bobovac – stona mista iz povelja bos. vladara. Njima se, na drugom kraju zemlje, pridružuje Jajce, grad velikaša Hrvatinića, a pred kraj bos. samostalnosti kraljevski grad i mjesto pogibije posljednjeg vladara.

 

Poč. XIII. st., nakon pada Carigrada u IV. križarskom ratu, nastupa debalans u odnosima između dvaju centara kršćanstva – Rima i Carigrada – i ovaj će se pov. događaj sudbinski odraziti na crkveno-političke odnose bos. srednjovjekovlja. U to vrijeme zap. kršćanstvo pod papom Inocentom III. (1198-1216) pravi snažan iskorak prema istoku u područje što je vjerski i polit. tradicionalno gravitiralo Bizantu. Tada dolazi do pokušaja latinizacije bos. ćirilometodske biskupije. Kombinacijom diplomatskih pritisaka i voj. prijetnji u koaliciji Rima i Ugarske kojima je Bosna od dvadesetih godina XIII. st. bila izložena, bos. biskupija odvojena je 1247. od podložnosti dubrovačkoj nadbiskupiji i jurisdikcijski podložena metropoliji u ugarskoj Kalocsi, da bi najkasnije 1252. njezino sjedište bilo preneseno u Đakovo, na teritorij pod ug. ingerencijom. Ovim događajem izgubila je Bosna važan element srednjovj. državnosti: svoju zemaljsku crkvu.

 

Crkva bosanska

 

Premještanjem sjedišta biskupije započela je druga faza u razvoju bos. crkveno-političkog srednjovjekovlja, kada su bos. katolički vladari i vlastela prihvatili novu kršć. konfesiju, iz kasnijih dubrovačkih izvora poznatu kao vjera bosanska. Tada kao zamjena za dislociranu kat. biskupiju nastaje njezin antipod: autokefalna (šizmatička) → Crkva bosanska. Tim događajem – odvajanjem Crkve bosanske od Katoličke crkve – započinje i povijest neetabliranog katoličanstva u srednjovj. Bosni, koja se proteže kroz cijelu osman. epohu, sve do uspostave crkv. hijerarhije u BiH 1881.

 

Na konfesionalnoj granici bos. srednjovjekovlja sredinom XIII. st. stoji ban Ninoslav još uvijek odan katoličanstvu, ali već izložen konfesionalnim dilemama. Prva zvanična pojava Crkve bosanske u jednom dokumentu bos. provenijencije, po svemu sudeći na drž. saboru (stanku) 1326/29, potvrđuje njezinu ulogu zemaljske crkve. Pokazuju to i vladarske intitulacije banova Stjepana II. (1322-53) i Tvrtka I. Kotromanića (1353-77), skrojene prema biz. obrascu vladara samodršca u okrilju Crkve bosanske. Njihov konfesionalni lik, sve do službenog pristajanja kralja Stjepana Tomaša uz Katoličku crkvu godine 1445. pa i kasnije, obilježen je laviranjem između dviju kršć. konfesija: vjere rimske i vjere bosanske. Pojedinci poput hercega → Stjepana Vukčića-Kosače bili su povezani s tri kršć. crkvene organizacije: Pravoslavnom, Katoličkom i Crkvom bosanskom. Iz tih razloga deplasirano je tražiti jednoznačan odgovor na pitanje o konfesionalnoj pripadnosti bos. vladara, kako prije, tako i nakon proglašenja kraljevstva 1377. Mora se računati s tim da je čin okrunjenja i sakralnog legitimiranja vlasti, po svemu sudeći, bio vezan za autokefalnu Crkvu bosansku, što znači da su s krunom bos. vladari usvajali i određenu kršć. konfesiju. Vjerski život pojedinih bos. vladara i dijela vlastele između vjere rimske i vjere bosanske upućuje na princip koji je težio konfesionalnoj ravnoteži i kompromisu, ako ne i sintezi. Primjeri Tvrtka I. Kotromanića, hercega → Hrvoja Vukčića-Hrvatinića, kralja → Stjepana Tomaša, hercega → Stjepana Vukčića-Kosače samo su neki od primjera dvostrukih konfesionalnih identiteta karakterističnih za neke druge zemlje jugoist. Europe. Ova atipična pojava odraz je složene polit. realnosti srednjovjekovne Bosne koju ni jedan razborit vladar nije mogao ignorirati. Tu stvarnost nisu ignorirale ni države ekskluzivno kat. karaktera poput Dubrovnika, Napuljskog Kraljevstva, Mletačke Republike i Ugarske. Za razliku od hrv. srednjovjekovlja, obilježenog vladarskim dinastijama ekskluzivno kat. karaktera, i srp. srednjovjekovlja opečaćenog svetorodnom pravosl. dinastijom Nemanjića, bos. srednjovjekovlje ne poznaje tu vrstu vjerskog puritanstva. Zato ni jedan od bos. kraljeva, čak ni osnivač kraljevstva Tvrtko I. Kotromanić, nije stekao ono počasno mjesto u dinastičkoj i državnoj tradiciji srednjovj. Bosne, kakvo je pripalo teokratskim figurama sv. Stjepana u Ugarskoj ili sv. Simeona u Srbiji. „Svetost” bos. kraljeva zato ostaje nekom vrstom torza oslonjenog na Crkvu bosansku, izvan Katoličke i Pravoslavne crkve.

 

Sažimajući sve brojne teorije i pretpostavke o Crkvi bosanskoj koje su se namnožile od druge pol. XIX. st., moguće je govoriti o dva glavna stajališta. Starije, po kojemu je Crkva bosanska heretička i »bogumilska«, srodna onim učenjima i crkv. organizacijama poniklim u krilu velike dualističke hereze, koja je preplavila dijelove Europe u sr. vijeku, i novije, po kojemu je riječ o nar. crkvi, utemeljenoj na ćirilometodskim tradicijama slav. liturgije, koja u teološko-doktrinarnomu smislu ne odstupa od kršć. nauka, ali pokušava izgraditi jurisdikcijsku i organizacijsku neovisnost o Rimu. Pogrdnim krivovjernim imenima patareni, katari, manihejci, prokleti babuni, kuga bosanska i sl. Bosance i pripadnike Crkve bosanske zovu samo strani izvori – oni koji ih optužuju i proklinju, a bogumilsko ime, primijenjeno na Bosnu, kabinetski je izum iz XIX. st. Oni sami sebe zovu isključivo krstjanima i krstjanicama. Pokazuje se da su denuncijacije, prijetnje i optužbe Bosanaca za krivovjerje bile motivirane mnogo više polit., nego duhovnim razlozima i da su se služile općim obrascima inkriminacije, koji sa stvarnim stanjem u Bosni nisu imali mnogo veze. Također, u cjelokupnom kult. materijalu bos. srednjeg vijeka nema elemenata »bogumilstva« ni neke druge hereze. Ključni tekstovi, od teksta Bilinopoljske abjuracije 1203, do oporuke gosta Radina 1466, operiraju s pravovjernim kršćanskim toposima i izrazima. Ban → Kulin u dojavama dukljanskoga kralja Vukana 1199. i splitskoga biskupa Bernarda bio je optužen pred papom Inocentom III. da je ugostio krivovjerce i da je i sam prionuo uz njihovo učenje. Na to je ban ponudio da papini ljudi utvrde pravo stanje u samoj Bosni, te je u Bosnu došao papin legat Ivan de Casamaris, a rezultat njegova rada bio je skup 8. IV. 1203. na Bilinomu Polju (kod Zenice ili Visokoga?). Taj skup okončan je izjavom predstavnika bos. krstjana (Bilinopoljska abjuracija), koja je nešto kasnije potvrđena u Budimu pred ug. kraljem. Njome se bosanski krstjani formalno odriču krivovjerja i obavezuju da će slijediti službeno naučavanje Katoličke crkve, u kojoj su upravo provedene dalekosežne reforme. Gost Radin Butković, dostojanstvenik Crkve bosanske, sklonio se s 50-60 sljedbenika ispred osman. najezde u Dubrovnik, tražeći od mlet. vlasti dozvolu daljega prolaska na njihovo područje. Molba mu je povoljno riješena, ali on je do smrti ostao u Dubrovniku (gdje je još od 1455. imao na raspolaganju lijepu kuću). Gost Radin sastavio je 5. 1. 1466. svoj testament, i taj tekst čitavim nizom podataka, izraza, ekspliciranih vjerovanja uvjerljivo pobija mogućnost da bi njegov potpisnik i na koji način pripadao nekoj heretičkoj sljedbi ili organizaciji.

 

Novija kritička istraživanja sugeriraju, uza svu otvorenost i zagonetnost teme, ovakav zaključak: Crkva bosanska se razvila kao svojevrstan nastavak i zamjena za Bosansku biskupiju (sa ćirilometodskom liturgijom) u razdoblju nakon neuspjeloga pokušaja njezina latiniziranja i prijenosa njezina sjedišta u Đakovo polovicom XIII. st., te je kao tradicionalna ćirilometodska crkva nar. jezika i liturgije trajala i nakon osnivanja franjevačke Bosanske vikarije (1340), paralelno s njome i u svojevrsnim rivalskim, ali i koegzistentnim odnosima s njome, sve do pred sam kraj Bosanskoga Kraljevstva 1463.

 

Franjevački red

 

Propali pokušaj latinizacije bos. biskupije i njezino izmještanje u Ugarsku, te pojava Crkve bosanske Rimu su nametnuli potrebu da se katoličanstvo u Bosni osigura barem u neetabliranome obliku. Ta je uloga je pripala franjevačkom redu (→ Franjevački red u Bosni i Hercegovini). Dolasku franjevaca u srednjovj. Bosnu prethodila je misionarska aktivnost dominikanskog reda, koja zbog otpora domaćih polit. snaga ugarskim aspiracijama, čiju su produženu ruku dominikanci predstavljali, nije uspjela. Početak trajnoga djelovanja franjevaca u Bosni pada u godinu 1340. kada je, uz podršku bana → Stjepana II. Kotromanića, osnovana Bosanska franjevačka vikarija, čija se organizacijska struktura prema papinskoj buli od 3. VII. 1446. prostirala »od Jadranskoga mora do granica Tartarije«. Ovim činom započelo je ne samo specifično oblikovanje bos. katoličanstva nego je i ukupni bos. crkveno-politički, konfesionalni i kult. krajolik dobio novu komponentu čije se djelovanje u kontinuitetu proteže do danas. Djelatnost franjevačkog reda dio je eur. povijesti u kojoj su samostani i redovničke zajednice igrali izvanrednu ulogu u kulturi, društvu, obrazovanju i životu naroda. Na tim duhovnim i kulturno-civilizacijskim premisama, prateći u stopu veliki val urbanizacije Europe, uz izgradnju brojnih samostanskih zgrada i crkava, odvijao se franjevački misionarski rad u srednjovj. Bosni, jačajući proces njezine akulturacije u zap. i srednjoist. Europu. Jednobrodne propovjedničke crkve, gotički stil u arhitekturi, slikarstvu i umjetnosti sa srednjoeur. i mletačko-dalmatinskim odlikama, univerzalne umjetničke teme kao kompozicije strašnog suda, angažiranje poznatih umjetnika iz Dalmacije, narudžbe ukrasnog crkv. pribora, spoj lat. i slav. jezika u liturgiji, propovijed na nar. jeziku, osnivanje trećega reda, knjiž. rad na lat. jeziku, osobito na polju antiheretičke literature, uloga u med. zaštiti (leprozoriji) karakteristične su manifestacije franjevačkoga djelovanja svojstvene cijeloj Europi. Kroz dinamičnu evoluciju praćenu stalnim reformama, franjevački samostani su postali gradske institucije i faktor građanske crkvene politike. Slično drugim eur. zemljama, gdje su prvi samostani zasnovani u biskupskim sjedištima i vladarskim rezidencijama kao starim trgovačkim centrima, prvi franjevački samostani u Bosni, osim u Lašvi, niču također u mjestima s reputacijom crkveno-političkih i rudarsko-trgovačkih centara (Mile, Sutjeska, Olovo). Izuzevši pretežno pravosl. istočni Hum, franjevci su s nešto više od 40 samostana i naseobina (→ Franjevački samostani u Bosni i Hercegovini), gotovo ravnomjerno pokrili svu srednjovj. Bosnu. To je uvelike pridonijelo njihovim rezultatima u rekatoliziranju zemlje, vidljivim u predvečerje osman. osvojenja 1463.

Franjevačka kristocentrična pobožnost udarila je do sred. XV. st. snažan pečat na duhovni profil bos. katoličanstva, na njegovo europeiziranje (okcidentaliziranje) i etabliranje u sve društv. slojeve. Ilustrativan je za to primjer pretposljednje bos. kraljice → Katarine Kosače, članice franjevačkog trećeg reda, čiji se asketski tip podudara s pobožnošću vladarskih krugova srednjoist. Europe, razvijenom tijekom XIII. i XIV. st. pod utjecajem franjevaca. Tijesna povezanost franjevaca s dvorom Kotromanića, gdje su uz crkvene vršili i političke funkcije, pružala im je mogućnost da u neposrednom kontaktu s vladajućom dinastijom šire svoje ideje i djelokrug. Kat. ikone bos. srednjovjekovlja – posljednji kralj Stjepan Tomašević i kraljica Katarina Kosača, te kustod fra → Anđeo Zvizdović – ustoličene su na samome izmaku srednjovj. epohe.

 

Duhovnu i vjersko-crkvenu situaciju, kako smo vidjeli, karakterizira paralelizam djelovanja Katoličke crkve, utjelovljene u franjevačkom redu, i Crkve bosanske, koja je vremenom stekla značajan autoritet u polit. životu zemlje. U ist. dijelovima Huma prisutno je pravoslavlje, osnaženo djelovanjem → Sandalja Hranića i potom hercega Stjepana Kosače. U religijsko-konfesionalnoj slici Bosne i Huma u XV. stoljeću, nekoliko desetljeća prije pada Bosne pod Osmanlije, prisutan je i islam. Turci su, naime, u prvim desetljećima toga st. već bili osvojili neke krajeve i gradove u ist. Bosni, i od njih formirali upravne jedinice. Prisutnost islama ne svodi se samo na političke i voj. predstavnike nove vlasti, nego je to aktivni proces unošenja jedne nove religije i civilizacije, u obliku prvog vala islamizacije i stvaranja novog tipa gradskih naselja.

 

Medijevalna kultura

 

Najviši i najsamosvojniji stvaralački izraz kultura srednjovj. Bosne i Huma dostigla je u graditeljstvu, profanom i sakralnom, u izradi i lik. oblikovanju iluminiranih crkvenih kodeksa, te nadasve u umjetnosti mramorova ili biljega – nadgrobnih spomenika nazvanih u znanosti XIX. st. stećcima. (→ Bosna i Hercegovina) U bh. pejzažu i danas su vidljivi ostaci oko dvije stotine utvrđenih gradova iz sr. vijeka, a pretpostavlja se da ih je bilo izgrađeno oko 350. U tehnici gradnje i u stilskim elementima mogu se pratiti sve krupnije promjene toga vremena: unapređivanje graditeljstva, usavršavanje napadačkog oružja, stilske metamorfoze, a uočene su i neke osobine stila i tehnike, nepoznate izvan Bosne. Takav jedan detalj je »armiranje« zidne mase poprečno položenim drvenim oblicama, karakteristično za sve srednjovj. gradove u Bosni. Primarna namjena gradova bila je vojno-obrambena. To se osobito zorno vidi na nekim većim cjelinama, kakve su, na primjer, lanci tvrđava i gradova podignutih uz tok Vrbasa i Bosne. Mnogi su se razvijali i kao naseobine, unutar samih zidova i oko grada, u podgrađima. Jedan broj gradova nastao je i razvijao se kao sjedište banova i kraljeva, te velikih oblasnih gospodara. Od crkvenoga graditeljstva, najmonumentalnijeg i najkarakterističnijeg izraza medijevalnog duha, u Bosni i Humu nije ostalo mnogo vidljivih tragova, iako su sakralni objekti podizani kroz čitav sr. vijek, a sve masovnije od pol. XIV. st., otkad je sve veći utjecaj franjevaca. Najveći dio je nakon propasti Bosanskoga Kraljevstva uništen ili propao kao posljedica velikoga raseljavanja stanovništva, a jedan dio je pretvoren u islam. bogomolje. Iz ranoga srednjeg vijeka važni su nalazi fragmenata crkvene arhitekture i plastike, u stilskom prijelazu od predromanike u romaniku. Potječu iz XI. i XII. st. i nesumnjivo pripadaju graditeljskom nazoru i klesarskoj vještini u okviru koje je niknula starohrv. sakralna arhitektura i plastika toga vremena (pleterna plastika iz okolice Glamoča i Livna, slični motivi iz crkve sv. Petra u Zavali, odlomak ciborija iz crkve u Rogačićima kraj Sarajeva i dr.). U Sarajevu je u prvoj pol. XIII. st. bila započeta gradnja katedrale sv. Petra, od koje je pronađen samo fragment oltarnoga kamena s natpisom. Ako je i bila izgrađena, pretpostavlja se da je stradala u provali Tatara 1242. Do danas su se održali ostatci crkve sv. Marije i zvonik sv. Luke u Jajcu (u osmansko doba pretvorene u džamiju), sv. Jurja u Koluniću kraj Bosanskoga Petrovca, objekti u Ošanićima kod Stoca, Varešu, Podmilačju kod Jajca (gotička crkvica koja je bila djelomično ugrađena u novu crkvu 1910, što je sve porušeno u ratu 1993, a zatim nakon rata 1995. rekonstruirana stara crkvica), u Sopotnici kod Goražda, Dobrunu kod Višegrada, crkva sv. Ante u Bihaću, pretvorena u džamiju, kao i crkva u Srebrenici. Na temelju ovih primjera može se ustanoviti prožimanje romaničkih i gotičkih elemenata, s primjetnom prevagom ovih drugih. Zvonik sv. Luke, jedini srednjovj. toranj sačuvan u Bosni, predstavlja stilski kuriozum: prvu fazu gradnje, donji dio zvonika, karakteriziraju elementi romanike, kasnije biva nadograđen gotičkim stilom, a u XV. st. pri samom vrhu zvonika ugrađene su tipično romaničke bifore. Vrijedni su i ostatci grobnih crkava, kakve su vladarska kapela na Bobovcu, mauzolej Batala Santića u Turbetu kod Travnika, crkva kneza Vlađa Bjelića u Vlahovićima kod Ljubinja, a osobito markantan graditeljski pothvat je podzemna crkva u Jajcu, neadekvatno prozvana »katakombama«. Radi se o crkvi za obavljanje viteških inicijacija, koju je krajem XIV. st. dao izgraditi Hrvoje Vukčić. Sva je izdubljena u živcu kamenu, a predstavlja cjelovitu i relativno razvijenu arhitektonsku cjelinu, te je i po samoj zamisli i po stvaralačkom rezultatu jedinstven graditeljski pothvat svoga vremena u Bosni. Po lapidarnim zapisima u kamenu i pov. izvorima znamo i neka od imena domaćih graditelja. Grobnicu trebinjskog župana Grda u XII. stoljeću zidao je moistr Braja, a Draže Ohmučanin crkvu i grobnicu velikog sudije Gradiše u Podbrežju kod Zenice. Zna se, također, za boravak majstora iz Dubrovnika, Splita i Zadra u Bosni, a i za odlazak mnogih domaćih ljudi na graditeljski zanat u te gradove, kod najvećih arhitekata i skulptora vremena. Juraj Gradomilović iz Vesele Straže (Bugojno), na primjer, uči 1455. kod Andrije Alešija, a Mihovil Vučihnić 1449, Antun Drastić iz Livna 1467. i Radovan Radoslavčić iz Jajca 1451. kod Jurja Dalmatinca.

 

Na području srednjovj. Bosne i Huma potvrđena je, doduše neravnomjerna, upotreba četiriju pisama – grčkog, latinskog, glagoljice i ćirilice. Centri pismenosti bile su vladarske i velikaške kancelarije, te redovnički samostani. Poznata trgovačka povelja bana Kulina izdana 1189. godine, najstariji je poznati službeni akt pisan narodnim jezikom na čitavom slavenskom jugu. Radoje (na Kulinovom dvoru), Desoje (na Ninoslavljevom), Vladoje (na Tvrtkovom), Tomaš Lužac (na Dabišinom), Stipan Dobrinović i Hrvatin (na Ostojinom) – samo su neka od imena mnogobrojnih dijaka, profesionalaca pisara, čija rukodjela govore o velikoj vještini i znanju, a iz tih rukopisa zna gdjegdje zabljesnuti živost izraza, probijajući zadane okvire službenih formula elementima jezične kreacije. U južnosl. paleografiji posebno mjesto zauzimaju bos. crkveni kodeksi. Jedan broj njih nastao je tako što su ćirilički tekstovi prepisivani iz glagoljičkih predložaka i obratno. U istom smislu zanimljive su i indikativne glagoljičke glose na marginama nekih ćiriličkih rukopisa. Glose, komentari i apokrifni odlomci u starim rukopisima značajni su i sa stajališta povijesti književnosti. Najstariji glagoljički rukopis za koji se pretpostavlja da je nastao u Bosni jest Marijansko evanđelje iz X. stoljeća. Bos. glagoljički tekstovi su i Grškovićev odlomak iz XII. stoljeća, sa ćiriličkim zapisima dodanim negdje tijekom XIV. st., Mihanovićev odlomak iz XII. st., te misal kojega je između 1403. i 1415. za Hrvoja Vukčića napisao dijak Butko. Ovo je ujedno i jedna od najljepših knjiga, sačuvana gotovo u cijelosti. Danas se čuva u Topkapi muzeju u Istanbulu. Među ćiriličkim rukopisima ove vrste pandan Hrvojevu misalu po ljepoti izrade je Miroslavljevo evanđelje, izrađeno u XII. stoljeću za humskog kneza Miroslava, a pisali su ga i iluminirali Varsameleon i dijak Gligorije. Po nekanonskim autorskim glosama i dodacima, i po tekstovima apokrifnog karaktera ističu se Evanđelje Divoša Tihoradića (iz XIV. st.), četiri sačuvana lista Batalova evanđelja koje je u XIV. st. za velikoga lašvanskog feudalca Batala napisao dijak Stanko Kromirjanin, Srećkovićevo evanđelje iz XIV-XV. st. zanimljivo po marginalnim pitanjima i odgovorima, jednoj vrsti pučke enciklopedije svoga doba, Mletački zbornik, Čajničko evanđelje, jedini srednjovj. bosanski kodeks koji se danas nalazi u Bosni, Hvalov rukopis iz XIV-XV. st., te Rukopis krstjanina Radosava iz XV. st., poznat u literaturi i pod imenom Apokalipsa bosanskih krstjana. O nivou pismenosti i kulturnih potreba na dvorovima srednjovj. bosanskih velikaša rječito govori podatak da su po narudžbi vojvode Hrvoja, otprilike u isto vrijeme, napisane dvije knjige: Hrvojev misal, glagoljicom, i Rukopis krstjanina Hvala, ćirilicom. Ovaj podatak na svoj način ilustrira temu Crkve bosanske i navodnoga krivovjerja njezinih pripadnika. Svoje pripadništvo ćirilometodskoj praksi Crkve bosanske Hrvoje na osobit način posvjedočuje svojim odnosom spram oba njezina pisma -glagoljici i ćirilici. Jezik tih knjiga je isti liturgijski obrazac nar. jezika, i po svemu tomu Hrvoje jest izraziti krstjanin, deklarirani sljedbenik Crkve bosanske. No, ni u jednom ni u drugom manuskriptu nema elemenata odstupanja od kanonskih kršć. knjiga.

 

Minijaturističke iluminacije u bos. kodeksima, pored toga što sadrže elemente tradicija biz., pa i koptskih i armenskih, kreću se dominantno u zapadnoeur. stilskoj matici od romanike, kakvu susrećemo u Miroslavljevu evanđelju, do zrele gotike majstorski reprezentirane u Hrvojevu misalu. U tom okviru bos. minijatura je odnjegovala markantne vlastite postupke, pa se smatra zasebnim stilom u minijaturističkoj umjetnosti na slav. jugu. To se podjednako manifestira u izboru motiva, njihovom crtačkom i kolorističkom tretmanu, u ornamentici i u kompozicijskim rješenjima. Brojnošću, obiljem motiva i umjetničkom zrelošću osobito se ističu minijature iz Miroslavljeva evanđelja s bogatim likovnim bestijarijem i mnoštvom ljudskih likova, iz Hrvojeva misala, s izuzetnim kalendarsko-poljodjelskim predstavama, te Hrvojevim portretom i grbom, Hvalova rukopisa, te Mletačkog zbornika i Evanđelja Divoša Tihoradića.

 

Specifičan oblik medijevalne pismenosti su epigrafi: crkv. ktitorski natpisi, zapisi na stećcima, natpisi na pečatima itd. Najstariji poznati bosansko-humski epigrafi su ktitorski natpis na Humačkoj ploči (X-XI. st.), fragment sa crkve u Kijevcima kod Prijedora (XI-XII. st., glagoljicom), ćirilički natpis s Kulinove crkve u Biskupićima kod Visokog i natpis sa crkve Kulinovog velikog sudije Gradiše iz Podbrežja kraj Zenice. Osnova teksta na Humačkoj ploči je ćirilička, vide se i jasni elementi glagoljice, ali je ovdje već očit poč. transformacije u jedan modificirani grafijski sistem, bos. ćirilicu, koja će u narednim stoljećima postati dominantno i općeprihvaćeno pismo u Bosni, a služit će se njome i Dubrovčani, Poljičani i žitelji drugih dalm. gradova. Krajem XIX. st. u znanosti će ovo pismo biti nazvano bosančicom, u Hrvatskoj – hrvatskom ili zapadnom ćirilicom.

 

Sa svojih šezdesetak tisuća mramorova BiH je ogromna otvorena galerija jedne fascinantne srednjovj. umjetnosti. Tajnu njezina porijekla i nastanka znanost, i pored velikog interesa i ogromnog broja radova, do danas nije odgonetnula. Umjetnost stećaka razvija se i traje kroz XIII, XIV, XV. i XVI. st., na prostoru zračenja srednjovj. bosanske kulture, tako da ih danas, osim u BiH, najviše ima u dalm. i nešto u kontinentalnom dijelu Hrvatske, te u Srbiji i Crnoj Gori. Izvorni narodni nazivi za stećke najčešće su mramor i bilig, rjeđe kami, kuća, zlamenije, a za nekropole najčešće mramorje, te također mašeti, grčko greblje, divsko greblje. Najstandardniji i najrašireniji pučki izraz za stećke je mramor, mramorje. Riječ dolazi iz latinskoga jezika: mramor, oris, koja je iz sekundarnoga značenja u latinskome: kameni kip, spomenik uopće, prešla u istome značenju i obliku (a ne u kasnijemu, turcificiranom: mermer) u pučki govor, zadržavši se u njemu do danas kao familijarni izraz za stare nadgrobne spomenike od klesanoga kamena. Bazični oblik stećka je vodoravno položen monolit, s postoljem ili bez njega, koji vremenom biva variran u nekoliko karakterističnih tipova, u znanosti nazvanih ploča, sanduk i sljemenjak. Ovoj umjetnosti jednako pripadaju i raznovrsno oblikovane uspravne forme: čisti i antropomorfni križevi i stele. Koliko je stvaralački bogat bio razvoj ove umjetnosti, i koliko je to zaista bila autohtona tradicija, može se vidjeti i po tome što se tijekom nekoliko stoljeća u raznim regijama Bosne i Huma profiliralo u okviru iste osnovne koncepcije nekoliko različitih većih stilskih krugova, s vlastitim tipološkim obilježjima i modifikacijama. Do sada su na osnovi najveće različitosti najbolje uočena i obrađena dva takva stilska kruga, hercegovački i istočnobosanski. Detaljnija usporedna analiza mogla bi utvrditi i neke osobitosti koje karakteriziraju srednjobosanske stećke, te one iz zap. Hercegovine i duvanjsko-kupreškog kraja. Mramorovi Bosanske krajine, srednjovj. Donjih Kraja, relativno su najmalobrojniji i najmanje obrađeni, ali i među njima ima primjera koji svjedoče o određenim oblikovnim specifičnostima. Osim u arhitektonici forme, umjetnička težnja ostvarena je i u reljefnoj plastici, te u epigrafskim natpisima. Makar je reljefnim predstavama, simboličkim, ornamentalnim i figuralnim, opremljen manji broj stećaka, one su po fondu motiva i varijacija raznovrsne, a majstorstvo kompozicije i osjećaj za cjelinu u velikom broju primjera doveden je do savršenstva. Sunčev krug, križevi, polumjesec i zvijezda, stilizirani ljiljani, rozete, bojno oružje, štitovi, slijepe arkade, tordirane trake uokolo spomenika, loza s trolistom, grozdovi, spirale, jeleni u nizu, scene kola, lova, turnirskih dvoboja, te portreti sa zagonetno uzdignutim desnicama s otvorenim, neproporcionalno uvećanim dlanom – to su samo neki od motiva kojima su majstori stećaka, kovači, sugestivno napučili nekoliko tisuća ukrašenih mramorova, koliko ih se do danas sačuvalo. Uklesani u plohe mramora s istančanim smislom za cjelinu kompozicije i odnose površina, epigrafski natpisi su neodvojiv element lik. strukture stećaka. Podčinjena živim oblicima nar. govora s jedne strane, a s druge zahtjevu za lapidarnošću, koju su nametali kamen i ozbiljnost namjene, srednjovj. bosanska ćirilica je upravo na stećcima razvila najuočljivije svoje likovne i grafijske osobenosti. Najveća snaga i važnost ovih epigrafa leži u njihovu poetsko-filozofskom naboju i karakteru. Probijajući klišeje konvencionalnih nadgrobnih formula, iz tih škrtih natpisa često izbije blistava iskra zgusnute sentence, uzbudljiv lirski fragment ili neočekivana dramska poanta. Zahvaljujući natpisima ostala su i imena nekih kovača koji su sjekli i činili ove katkad upravo monumentalne forme i do tridesetak tona težine, i dijaka koji su se bavili pisanjem epigrafa. Tako su ostali u kamenu potpisani kovači i dijaci Prodan i Miogost iz srednje Bosne, Ugarak iz Vrhbosne, Veseoko Kukulamović iz Staroga Sela i Vukašin iz Lašve, Bratjen iz Travunije, Nikola Dragoljević i Dragoje dijak iz Podrinja, te Krilić i Miogost iz okolice Stoca. Među ovim klesarima-skulptorima po svemu što se do sada zna najistaknutiji je kovač Grubač koji je živio u drugoj polovici XV. st. u okolici Stoca; njegova su prepoznatljiva remek-djela razasuta po nekropolama toga kraja. Njegov suvremenik i česti supotpisnik na mramorju je dijak Semorad koji je stvorio nekoliko antologijskih epitafa. U BiH ima mnogo velikih nekropola sa stećcima različitih oblika i nejednake ljepote: na Radimlji i u Boljunima kraj Stoca, na Krekovima i drugim lokalitetima kod Nevesinja, oko jezera Blidinje, u Bjelosavljevićima kraj Sokoca, na Gvoznu kod Kalinovika i na Ravanjskim Vratima kraj Kupresa, na vrelu Cetine kraj Sinja i dr. Iako zlatni vijek podizanja stećaka pada u XV. st., do propasti srednjovj. bosanske države, utjecaj ove sepulkralne umjetnosti na izradu novih formi nadgrobnih spomenika ne prekida se posve osman. osvojenjem Bosne i Huma.

 

Od kraja XV. i poč. XVI. st. nadgrobni se spomenici u Bosni i Hercegovini po obliku i namjeni diferenciraju u tri smjera, onako kako su se diferencirale i profilirale tri konfesionalne i etnokulturne komponente – muslimanska, katolička i pravoslavna, kojima se u XVI. st. pridružuje i jevrejska. I te nove forme nadgrobnih spomenika razvile su neke specifične bh. crte, no monumentalnost mramorja nije više nikad dostignuta.

Veliki je broj elemenata i osobina koje umjetnost mramorja jasno smještaju u opći okvir duha eur. srednjega vijeka, i u njegova dva dominantna stilska razdoblja, romaniku i gotiku. Prije svega, to je sveopći simbolizam, kao sredstvo za predočavanje i razumijevanje svijeta. Odatle i mnoge doslovne analogije – simboli i motivi križa, sunca, polumjeseca, ljiljana, rozete. U analogiji s eur. umjetnošću moguće je promatrati i uočljivu sklonost k oblikovanju životinjskog svijeta na mramorovima, bilo da je riječ o romaničkom naglasku na fantastičnim oblicima, bilo o elegantno i rafinirano stiliziranim figurama i kompozicijama koje više asociraju gotičke postupke. Svijet jedne i druge medijevalne umjetnosti u mnogim svojim izvanrednim skulptorskim i arhitektonskim ostvarenjima po hrv. dalm. gradovima bio je vrlo blizak i poznat majstorima humskih i bos. stećaka. Neodvojive od mentaliteta srednjega vijeka su i mnoge varijante prikaza agonalnih igara na stećcima: dvoboj, lov, životinje u borbi itd. Ima, međutim, u fenomenu mramorja i jedno važno odstupanje od poznate polariziranosti pučke i visoke kulture europskog srednjeg vijeka. Iako bosansko društvo i samo poznaje ovu podvojenost, ona se na stećke ne može primijeniti. O tome na svoj način, iz sociološkog ugla, govori ponešto i činjenica da su stećci nadgrobno obilježje koje ne poznaje u oštroj formi društveno-hijerarhijska ograničenja. O tome se može reći samo da su pripadnici gornjeg feudalnog sloja opremljeni ljepšim i bogatijim mramorovima, što je i logično, s obzirom na njihovu veću materijalnu moć. Čvrstu vezu s pučkom kult. osnovom sugeriraju, između ostaloga, mnogi dekorativni elementi na stećcima koji su identični s motivima na tekstilu, u drvorezbi i u tetoviranju, očuvanim u nar. umjetnosti do danas. Izuzetno i neobično za sr. vijek, umjetnost mramorova spaja i pomiruje dvije kulturne sfere, pučku i elitnu, ostvarujući jedinstven amalgam rustično-folklornog i graditeljski rafiniranog, poganskog i kršćanskog, groteskno-ironijskog i uzvišenog. Svijet koji je podizao mramorje očito još nije mario za strogo kanonizirano lik. oblikovanje centralnog kulta, kulta smrti. U njihovu stvaranju nema unaprijed kruto postavljene norme ni klišeja. Zato je na mramorju ostvaren zanimljiv duh sinkretizma i estetske koegzistencije koji je na njihove plohe i reljefe doveo elemente, motive i simbole iz različitih, duhovno i prostorno često veoma udaljenih kulturnih i duhovnih sistema, te raznovrsne likovne žanrove – od čistog ornamenta do figuralnog motiva s realističkim tendencijama.

 

Jedino što je nakon osman. invazije i uništenja Bosanskoga Kraljevstva ostalo da o bos. srednjem vijeku svjedoči opipljivo i u većem broju, to su ruševine starih gradova i tvrđava, i stećci. Druge kulturne i materijalne vrijednosti propale su, zaplijenjene, ili s povorkama bjegunaca stigle u mnoge eur. zemlje i gradove, postajući očajničkim sredstvom u borbi za egzistenciju, ili predmetom intriga, preprodaja i kontrabande. Na udaru su, naravno, najviše bili predmeti umj. izrade koji su imali i materijalnu vrijednost. Drastična je bila i sudbina bos. arhiva i knjiga: o arhivima vladarske kuće Kotromanića i velikaša Kosača ne zna se ništa, arhiva Pavlovića nestala je pošto ju je herceg Stjepan zaplijenio 1439, a jedan dio papira Hrvatinića nađen je u arhivu mađ. grofova Bathyanija. Ponešto od dokumenata franjevačke Bosanske vikarije našlo se u Ljubljani. Bos. iluminirani kodeksi rasijani su širom Europe; tragovi vode u knjižnice i muzeje Petrograda, Moskve, Vatikana, Venecije, Montepradonea, Carigrada. Posljednji odbljesci medijevalne bos. kulture, ekstenzivni i dekadentni, još se mogu pratiti u razdoblju između 1463. i 1528. u ponekom od gradova i samostana na području Jajačke i Srebreničke banovine. Padom Herceg Novoga i Hercegovine 1482, Srebreničke banovine 1512. te definitivnim padom Jajca 1528. i propašću Jajačke banovine, gotovo cijela BiH (osim Bihaća, koji će pod Osmanlije pasti 1592. i tako biti izuzet iz hrvatskoga, a uključen u bh. politički prostor) ušla je u sastav rastućega Osmanskog Carstva, i otada ova zemlja ulazi u jednu sasvim novu, drukčiju epohu svoje kult. i polit. povijesti, a živu i djelatnu uspomenu na Bosansko Kraljevstvo održat će jedino franjevci, u čijim će se duhovnim i polit. težnjama ono izjednačavati s predodžbom njihove »redodržave« – provincije Bosne Srebrene.

 

  1. RAZDOBLJE OSMANSKE VLASTI

 

Osman. razdoblje u povijesti BiH (druga pol. XV. st. – 1878) presudno je odredilo polit. strukturu i kult. izgled ove zemlje u novome vijeku, a mnogi momenti iz recentne prošlosti, od 1990-ih do danas, pokazuju da je pov. i mentalitetna baština toga razdoblja još uvijek živa i djelujuća. Prirodu pov. i kult. identiteta BiH, kao i svake od njezinih nac. sastavnica pa i hrvatske, zato nije moguće razumjeti bez poznavanja ideološkoga i socijalno-političkog sustava kakav je uspostavljen osman. osvajanjem i uključenjem BiH u Osmansko Carstvo i osmansko-islamsku civilizaciju, pri čemu je osobito važan aspekt osman. konfesionalizma.

 

Najkrupnije promjene po dolasku Osmanlija na području današnje BiH događale su se u obliku tijesno povezanih procesa osmansko-orijentalne urbanizacije i islamizacije. Nešto na temelju srednjovj. gradskih naselja, a mnogo više na novim čvorištima i lokacijama, tada su nastali gotovo svi današnji bh. gradovi. (→ Islamizacija)

 

Ni u jednoj južnosl. zemlji koju su Osmanlije osvojili, a neke su, primjerice Srbiju, osvojili ranije nego Bosnu, islamizacija nije uzela toliko maha kao u Bosni. Znanost o tome još nije rekla posljednju riječ, ali pojava se može, barem djelomično, objasniti uvidom u složenost polit., društv., kult. i vjerskih odnosa u zadnjim danima srednjovj. bosanske države. Osman. invaziju Bosna je dočekala u znaku ojačalih partikularizama oblasnih gospodara, te bez jake crkve i crkv. organizacije: Crkva bosanska se urušila i nestala u desetljećima prije osman. osvajanja, a Katolička crkva bila je prisutna po redovničkoj franjevačkoj zajednici, u neetabliranoj formi, bez biskupske vlasti i tzv. redovite hijerarhije. Za usporedbu, u Srbiji je potpuno drukčija situacija: državu Osmanlije jesu slomili, ali Pravoslavna crkva ne samo da je opstala nego je polit. priznata gotovo kao partner novim osman. vlastima. Osim toga, BiH je kroz cijelu osman. epohu bila za Carstvo od presudne strateške važnosti kao krajina i hinterland prema Mletačkoj Republici (Dalmacija), Ugarskoj i Austriji (Hrvatska, Slavonija), te su osman. vlasti imale posebnih razloga da sustavnom, sveobuhvatnom islamizacijom, kao ideološkom armaturom, ovu pokrajinu učine jakim i pouzdanim branikom Carstva.

Uz generalno i dugoročno nastojanje na islamizaciji društva, Osmanlije su u osvojenim zemljama primjenjivali islam. princip da pripadnicima drugih monoteističkih, objavljenih religija (ahl al-kitab – narod vjere), koji ustraju na neprihvaćanju islama, daju podanički status zimija (štićenih), oslobođenih od uzimanja u vojsku, uz obavezu poštivanja islam. prava i plaćanje posebnog poreza, → džizije. Taj status im je omogućivao da njeguju svoj vjerski identitet, ali ne i da se u polit. smislu dignu iznad položaja građana drugog reda. To je potrajalo četiri stoljeća, sve do 1856, kada su sulatnovim ukazom, → Hatihumajunom, svi državljani Carstva formalno izjednačeni u građ. pravima.

 

Od osvojenja Carigrada 1453. te sukcesivnoga pada mnogih dijelova Male Azije i jugoist. Europe pod Osmanlije, teokratski uređeno Osmansko Carstvo steklo je vlast nad brojnim kršć. i drugim nemusl. zajednicama. Za njegov opstanak i dalji razvitak od vitalnoga interesa bilo je postizanje nužne društv. harmonije i efikasnih mehanizama upravljanja, te je sultan Mehmed II. potaknuo stvaranje osobitoga modela, tzv. millet-sistema (tur. millet, arap. millä: vjera/narod/nacija). U njemu je nemusl. vjerskim grupacijama priznavana ograničena unutarnja samovlasnost u vjerskim i civilnim stvarima, a vjerski poglavari (miletbaše) figurirali su pred državnim vlastima kao etnarsi – vjerski i pravni predstavnici svoje zajednice, što je vremenom dovelo do stvaranja ograničenih, ali jasnih etnokonfesionalnih autonomija. Tako je u Bosni, s obzirom na njezinu vjersku višestrukost, stvoren potpuno novi duhovno-politički okvir, u kojem religija/konfesija predstavlja jedini kriterij grupnog polit. identiteta, iz čega će se potom razviti sve njezine nac. osobitosti, ali i divergencije. Masovnost islamizacije, teokratski karakter države s apsolutnom dominacijom islama kao drž. religije ne samo u duhovnom nego i u soc. i polit. smislu, učinili su da se u BiH samo musl. svijet uzmogne profilirati kao zaokružena soc. struktura, stratificirana a koherentna, sa svojom feudalnom klasom, svojim seljaštvom i građanstvom, sa svojom ulemom (inteligencijom); kao cjelovito, ali čvrsto zatvoreno društvo. Druga dva elementa, pravoslavni i katolički, nemaju mogućnost takvoga unutarnjeg razvoja, a nemaju ni mogućnost da budu u punome smislu riječi integrirani u društvo, ostajući trajno na njegovoj margini. O uobličenosti nove etnokonfesionalne slike već u prvoj polovici XVI. st. indikativne podatke nalazimo u Itinerariumu… B. Kuripešića 1530. koji je putujući kroz Bosnu samo dvije godine nakon pada Jajca, uočio dreyerley nation und glaubens völkher – tri naroda/nacije i tri vjere: »Srbe sa svećenicima i crkvama po hrišćanskom obredu«, »prave Turke« (očito misleći na islamizirane Bosance, koje »Turci smatraju najboljim, najpobožnijim, i najvjernijim ljudima…«), i »starosjedioce Bošnjake… rimske kršćanske vjere« koje je »Turčin ostavio u njihovoj vjeri kad je osvojio kraljevinu Bosnu«. Dugotrajnost i statičnost tako uređenih odnosa ostavila je u Bosni duboke i trajne psiho – političke i sociokult. posljedice.

 

U okviru sustava osmansko-islamskoga konfesionalizma razvijala su se u BiH tri kulturna konteksta, s bliskim etničkim porijeklom i sa zajedničkim jezikom: muslimansko-bošnjački, s dominantnim karakteristikama osmansko-islamske kulture, pravoslavno-srpski, vezan uz biz. i crkvenoslav. tradicije, i katoličko-hrvatski, obilježen zapadnokršć. tradicijama i modelima. Ovim trima komponentama od XVI. st., nakon izgona Jevreja i Arapa iz Španjolske i Portugala krajem XV. st., pridružit će se i četvrti element – sefardsko-jevrejska kultura. Tako je bh. društvo stvoreno kao složena i ambivalentna struktura, koju karakterizira s jedne strane striktni kult. i duhovni izolacionizam, a s druge privikavanje na razlike kao na uobičajen sadržaj života.

 

BiH u XVI. st. zadobiva punu teritorijalno-administrativnu, društveno-ekon. i kult. fizionomiju pokrajine Osmanskoga Carstva. Od prve upravne jedinice, Bosanskog sandžaka, osnovanog još 1463, preko niza drugih sandžaka osnivanih sukcesivno, kako su tekla osvajanja i učvršćivanja u pojedinim oblastima Dalmacije, Like, Hrvatske, Slavonije, Ugarske, osnovan je 1580. Bosanski pašaluk (beglerbegluk, ejalet) s vezirskim sjedištem u Banjoj Luci do 1639, zatim u Sarajevu do 1697. i u Travniku do 1850, a potom opet u Sarajevu, čije područje se u početku protezalo znatno izvan granica današnje BiH, da bi se u kasnijim stoljećima, s opadanjem osman. moći i gubljenjem osvojenih područja, sužavalo i zadržalo otprilike u današnjim granicama BiH.

 

U velikoj osman. ofenzivi 1463. i u slijedećim ratnim kampanjama mnoštvo je kat. stanovništva stradalo ili izbjeglo, brojne franjevačke crkve pretvorene u džamije ili porušene, samostani razoreni ili opustjeli (→ Franjevački samostani u Bosni i Hercegovini). Bosanska franjevačka vikarija, koja je prije osman. osvajanja svoje djelovanje protezala na ogromnim prostranstvima od Karpata, Besarabije i Crnog mora do Istre i Južne Apulije, podijeljena je na dva dijela – onaj što je ostao u krajevima osvojenim od Osmanlija, i drugi, u neosvojenim krajevima. Od tih dijelova nastat će 1517. dvije franjevačke provincije: Bosna Srebrena i Bosna Hrvatska. Status katolika i franjevaca preostalih u osman. BiH službeno je određen carskim aktom, → ahdnamom, koju je kustod Bosanske vikarije fra Anđeo Zvizdović primio 28. V. 1463. od sultana Mehmeda II. Osvajača na polju Milodražu blizu Fojnice. Institucija franjevačke provincije Bosne Srebrene i raznovrsna duhovno-kulturna djelatnost njezinih pripadnika predstavljat će kroz cijelo razdoblje osman. vladavine jedini institucionalni okvir za održanje i potvrđivanje kat. elementa u BiH. I pored garancija sadržanih u ahdnami, na koje će se franjevci s većim ili manjim uspjehom uporno pozivati, činjenica da je centar katoličanstva bio izvan Osmanskoga Carstva, kao i polit. orijentiranost franjevaca i katolika na polit. centre Zapada u trajnoj nadi za oslobođenjem od Osmanlija, predstavljala je trajni razlog podozrenja osman. vlasti prema njima. Srpska pravoslavna crkva, čija se jurisdikcija brzo i lako proširivala na sve osvojene krajeve prema zapadu, bila je u prvim stoljećima osman. vladanja povlaštenija, te se iz toga razvila trajna napetost i nepovjerenje, koje je lokalna osman. administracija vješto podgrijavala: predstavnici Pravoslavne crkve nastojali su podvrgnuti franjevce i katolike pod svoju jurisdikciju, a ovi su, uz velike žrtve i novčana davanja, uvijek iznova morali dokazivati svoja prava i identitet. Na antagonizaciju između pravoslavaca i katolika utjecale su, s druge strane, svakako i akcije papstva na stvaranju unije, osobito pojačane poslije luterovskoga raskola, što je Srpska pravoslavna crkva logično doživljavala kao životnu opasnost, a i osman. vlast gledala prijekim okom, kao na miješanje Rima u unutarnje poslove Carstva.

 

Za kat. etnokonfesionalnu zajednicu osman. epoha u povijesti BiH dijeli se na dva stubokom različita razdoblja: prvo, koje traje do Bečkoga rata, prodora → Eugena Savojskoga u Bosnu 1697. i mira u Srijemskim Karlovcima 1699, i drugo, od tih događaja do 1878. i austroug. okupacije.

 

Do Bečkoga rata i mira u Srijemskim Karlovcima 1699. Prvo razdoblje obilježava nastavak osman. osvajanja (Lika, Dalmacija, Slavonija, Ugarska, Transilvanija…), te učvršćenje osman. vlasti u osvojenim krajevima, a u BiH široka implantacija islama i osmansko-islamske civilizacije, i stabilizacija životnih i gosp. prilika zasnovana na sveobuhvatnim zakonskim uredbama sultana Sulejmana I. Povremeno jest dolazilo do pogoršanja odnosa prema kršćanima i njihovih progona, ali se općenito uzevši radilo o stabilnom i uređenom društvu, u kojemu i nemuslimani, premda u polit. pogledu građani drugoga reda, imaju mogućnost napredovanja u poslovima, pa u gradovima nastaje znatan trgovačko-poslovni kat. sloj, dok se broj franjevaca i njihovih samostana u Bosni Srebrenoj postupno penje, a prostor njihova rada širi se na sve krajeve u kojima pod Osmanlijama predstavljaju jedinu dopuštenu formu djelovanja Katoličke crkve – od Jadrana do Slavonije, čak do Transilvanije i Bugarske.

 

U ovome razdoblju započinje sustavno i zamašno bavljenje bos. franjevaca knjiž. radom (→ Franjevci u književnosti Bosne i Hercegovine). Crkveni sabor u Tridentu (1545- 63) kao odgovor na izazove reformacije artikulirao je sveobuhvatnu akciju kat. obnove. Od reformacije se u cijelosti preuzima spoznaja o važnosti širenja pismenosti i knjiga na nar. jeziku, te se začinje velika aktivnost na kodifikaciji zajedničkog jezika za vjerske knjige namijenjene balkanskim Slavenima, a stvara se i inovirana geografsko-kulturno-politička definicija Ilirika (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, BiH, kat. enklave diljem Balkana) kao zone jakoga interesa Katoličke crkve na Balkanu. U tako postavljenom okviru javljaju se važni pothvati i ingeniozni stvaraoci, kakav je bio isusovac Bartul Kašić, tvorac prve »ilirske« gramatike, autor prvoga prijevoda cjelokupne Biblije na hrv. jezik, začetnik prve naše jezične standardizacije širega obuhvata bazirane na »jeziku bosanskome«.

 

Potaknut odlukama crkv. sabora u Tridentu, književni rad bos. franjevaca je uglavnom nabožno-didaktičkoga karaktera, ali u kult. povijesti bh. Hrvata i BiH ima ogromnu važnost u stvaranju književno-jezičnih tradicija na nar. jeziku i pismu (bosanska ćirilica, uz latinicu), u proširivanju pismenosti, u unošenju toposa iz eur. teološke i književne tradicije u bos. jezični i općekulturni optjecaj. Divkovićeve knjige su u narodu i među franjevcima vrlo čitane, slušane, učene napamet – drugo izdanje Nauka krstjanskoga iz 1616. obnavljano je čak u dvadeset i pet izdanja, sve do duboko u XVIII. st. te su odredile cijeli jedan posebni bos. tip religioziteta i jezično-izražajne tradicije. Bosna Srebrena tako, kao generator širokoga kult. zračenja, postavlja važnu osnovu za duhovno i kulturno-jezično ujednačavanje, pa će, na primjer, latinički lekcionar fra → Ivana Bandulavića Pištole i evanđelja priko svega godišta (Venecija 1613) »skoro 300 godina biti čitan u crkvama od Istre do Olova«, te su »Hrvati mnogo prije XIX. st. već imali nadregionalnu i naddijalektalnu književnost od iznimno utjecajnog profila (liturgija, propovijedi, sakramenti, katekizam, učenje napamet, i sl.) Pri tome su upravo franjevci bili stoljećima jezična spojnica između Dubrovnika, Bosne, Dalmacije i Slavonije« (E. v. Erdmann-Pandžić).

 

Kat. poslovno građanstvo markantan je bos. povijesni i društveni fenomen XVI. i XVII. st. Potječući od rudara, obrtnika i franjevaca, ovaj urbani sloj je igrao zapaženu ulogu u privrednom, a s nekim pojedincima i u političkom životu Osmanskog Carstva. Dokumentirano je pedesetak rodova bos. katoličkih trgovaca, porijeklom ili življenjem u gradskim sredinama sr. i ist. Bosne: Banja Luka, Foča na Drini, Goražde, Jajce, Kreševo, Olovo, Podmilačje kod Jajca, Pokrajčići kraj Travnika, Prača, Rakovica kraj Sarajeva, Rogatica, Sarajevo, Srebrenica, Vareš, Visoko. Živu poslovnu aktivnost razvili su kat. Bosanci XVII. st. u Beogradu gdje su, prema vizitacijskom izvješću iz 1633, u ukupnom broju katolika od 1700 osoba činili pretežni dio sa 1500 duša i 130 obitelji. Preostalih 200 osoba činili su Dubrovčani, vlasnici 30 trgovačkih dućana. Postojale su izravne rodoslovne veze ovoga građanstva s franjevcima, primjerice, kod Benlića iz Banje Luke, Brajkovića i Lučića iz Srebrenice, Brnjakovića i Maravića iz Srebrenice. Olovskim Brnjakovićima-Grubišićima car Leopold I. dodijelio je ug. barunat. U kontekstu planova za potiskivanja Osmanlija iz Europe između 1606. i 1612, Petar Brnjaković javlja se više puta s Nikolom Draškovićem kao izaslanik bos. katolika u Grazu, Pragu, Rimu, Napulju, možda i u Madridu. Filip Brnjaković znao je tur. jezik, svoje trg. poslovnice imao je na Levantu, u Bosni, Dubrovniku, Veneciji i Beču. Brnjakovići (→ Brnjaković Grubišić) se javljaju kao kreditori olovskoga samostana, pred osman. sudovima u Sarajevu i Carigradu nastupaju kao zaštitnici bos. katolika, dok pojedinci igraju ulogu austr. informatora. Nikola Brajković bio je franjevački provincijal, a oko 1650. Rim. kurija dodjeljuje Augustinu Stjepanoviću iz obitelji Brnjakovića zvučni naslov: primus consiliarius Regni Bosnae. God. 1681. otkupili su Brajkovići Getsemanski vrt u Jeruzalemu i poklonili ga franjevcima. Osim na poslovnom planu, ostvarenje svojih polit. i kult. ambicija pripadnici bos. katoličkog građanstva tražili su unutar Crkve, u protuosman. akcijama kao obavještajci i kolaboranti, a u emigraciji promaknućem u plemićki stalež. Aktivno su svojim intervencijama u Rimu sudjelovali u razmiricama kat. klera, utječući na oblikovanje života balkanskoga katoličanstva u XVII. st. Materijalno su pomagali franjevačke samostane, pridonosili slobodi javnog izražavanja vjere, iz svojih redova regrutirali franjevce, kao mecene obilato podupirali knjiž. rad franjevaca i tiskanje njihovih knjiga u tal. tiskarama, te nabavljajući i naručujući raznovrsne umjetnine sakralne i profane namjene (slike, skulpture, mobilijar, predmete za svakodnevnu upotrebu).

 

Posljednja desetljeća XVII. st. obilježena osman. neuspjesima (poraz pod Bečom 1683, oslobođenje Budima 1686, porazi kod Slankamena 1691. i kod Sente 1697. itd.) probudile su nadu bos. emigranata, koji su u raznim eur. državama došli do ugleda i časti, da je kucnuo čas oslobođenja Bosne. To raspoloženje manifestiralo se u stvaranju tzv. ilirskih grbovnika (→ Fojnički grbovnik) nastalih pretežno u krugovima kat. emigrantskog građanstva i svećenstva. Oni ne odražavaju realno nego poželjno pov. stanje, nastalo s jedne strane iz povezanosti njihovih naručitelja s Bosnom i njezinom srednjovj. političkom slavom, s druge strane iz potrebe da se anticipira novo polit. stanje i utvrde društv. pozicije nakon oslobođenja od Osmanlija. Sve to govori da je tijekom dvaju stoljeća nakon osman. osvojenja Bosne bos. katoličko građanstvo, na jedan način u Bosni, na drugi u emigraciji, umnožilo svoje ekon. i društv. potencijale, njegujući vezu s polit. tradicijama zemlje i s narodom, te pored franjevaca bivajući i polit. predstavnicima tog naroda.

 

Na daljnje konfesionalno i kult. diferenciranje katolika unutar složenoga bh. društvenog konteksta utjecalo je uvođenje reformiranoga kalendara što ga je papa Grgur XIII. proglasio 1582 (→ Gregorijanski kalendar). Franjevci su ga odmah prihvatili i počeli primjenjivati u svome crkv. djelovanju i u svojim knjigama, ali se kat. stanovništvo tomu još dugo opiralo, koristeći u svakodnevnom životu i dalje julijanski kalendar, po čijim su se datumima od davnine kod pripadnika obiju kršć. konfesija, ali u velikoj mjeri i kod muslimana, određivali sajmovi, godišnji ciklus agrarnih radova, kao i mnogi običaji nar. i obiteljskoga života. Neke od tih tradicija održale su se do najnovijih vremena, a neke zabačenije kat. župe prihvatile su gregorijanski kalendar tek sredinom XVIII. st. S druge strane, pastoralno i kulturno djelovanje franjevaca Bosne Srebrene, koje se iz njihove bos. matice prostiralo na sve krajeve slavenskoga Juga pod Osmanlijama, stvara uvjete za nastanak kult. i jez. kontinuuma unutar kojega se oblikuje ujednačen etnokulturni profil katolika, naročito izražen u BiH, Dalmaciji, Slavoniji i Srijemu.

 

Od Bečkoga rata i mira u Srijemskim Karlovcima do XIX. st. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. okončan je Bečki rat (1683-99), u kojemu su Osmanlije trajno izgubili sve posjede u Slavoniji, Lici, Krbavi i Dalmaciji, a nove granice Bosanskoga pašaluka na sjeveru, zapadu i jugozapadu (istodobno i granice Osmanskoga Carstva) utvrđene su tokovima rijeka Save, Une i Cetine. Kasnije su korigirane mirovnim ugovorima: Požarevačkim 1718, Beogradskim 1739. i Svištovskim 1791, te su, kao granice BiH, potvrđene odlukama Berlinskoga kongresa 1878. Dvije godine prije završetka Bečkoga rata, u listopadu 1697, austr. vojskovođa Eugen Savojski izvršio je prodor dolinom rijeke Bosne do Sarajeva, spalio grad, a za njegovom vojskom u povlačenju masovno je pošlo kat. pučanstvo u strahu od osman. odmazde. Taj događaj, kao i općenito ishod Bečkoga rata, za katolike u BiH značio je demografsku i soc. katastrofu. Njihov broj u Bosni i zap. Hercegovini pao je na oko 30 000, i to mahom u ruralnim sredinama, franjevačkih redovnika je ostalo 29, a od njihovih samostana preostala su samo tri u centralnoj Bosni – u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci. Propao je građ. trgovački sloj. Brnjakovići su bankrotirali, napustili Bosnu i nastanili se u Iloku, a svome prezimenu dali mađ. oblik Bernáthfy. Brajkovići su se nastanili u Beču, promijenivši obiteljsko prezime u Branković. Car Leopold I. dodijelio im je 1688. grofovsku titulu, a kao titularni grofovi od Jajca mađarizirali su se u XVIII. st. Ulogu kat. trgovaca u XVIII. st. preuzimaju pravosl. trgovci. To je bio zametak građ. sloja koji će u XIX. st. u gradovima poput Sarajeva, Mostara i Banje Luke igrati važnu ulogu u nastanku srpskopravosl. građanske kulture i poticanju nac. emancipacije. Od velikoga broja katolika što su tijekom ratova u XVII. st. iz BiH iselili u Dalmaciju i Slavoniju, jedan dio se u XVIII. st., po smirivanju ratnih prilika, vratio u neke od starih zavičaja. Došlo je i do unutarnjih pokreta kat. stanovništva, pa su se neke obitelji i rodovi iz Hercegovine naselili u Bosansku Posavinu. Zahvaljujući tomu, kao i prirodnom priraštaju, broj se ukupnoga kat. stanovništva u BiH postupno povećavao, pa se na poč. XIX. st. kreće oko 100 000. Do austroug. popisa 1879. popeo se na 209 391, što je bilo 18% od cjelokupnoga stanovništva. Međutim, u kvalitativnom smislu soc. stratificiranosti i razine kult. života, katolici u BiH su se u ovome drugom razdoblju osman. vladavine vrlo teško i sporo oporavljali.

 

Sve se to događa u kontekstu općega pogoršavanja životnih i polit. prilika nakon propasti osman. ofenzive u sr. Europi. U suprotnom pravcu od katolika koji se iseljavaju, iz prekosavskih i prekodinarskih krajeva oslobođenih od Osmanlija bježi u BiH veliki broj muslimana. Ekon. i graditeljski zamah iz Sulejmanova doba se gasi, vrijeme osvajanja je prošlo, Carstvo ulazi u permanentnu krizu, koju obilježavaju česte voj. pobune, anarhija, sve veća samovolja i korupcija među predstavnicima lokalnih vlasti i domaćim moćnicima, umnožavanje poreza, dažbina i globa, koje izmiču ispod državne kontrole. BiH postaje isturena pokrajina Osmanskoga Carstva prema eur. zemljama, među kojima se stvaraju aktivni planovi izgona Osmanskoga Carstva s Balkana i njegove podjele, koji će trajati puna dva stoljeća (tzv. → istočno pitanje). Sve to predstavlja dodatni izvor neraspoloženja vlasti i lokalnoga musl. stanovništva prema kršćanima, osobito prema katolicima, i, s druge strane, pojačanje antiosman. i antimusl. stava kod kršćana.

Onako kako se prostor djelovanja i utjecaja Bosne Srebrene s osman. osvajanjima širio (po pučkom izrazu: »Kuda Turčin ćordom, tuda fratar s torbom«), tako se sada sužavao. Provincija i njezina pastva našli su se razdijeljeni na teritoriju triju velikih država – Osmanskoga Carstva, Habsburške Monarhije i Mletačke Republike, što je nametnulo pitanje funkcioniranja provincije. Već ranije od Bosne Srebrene nastale su franjevačke provincije Bugarska (1624) i Transilvanija (1640) a sada se odcjepljuju provincija u Dalmaciji (1735) i u Slavoniji/Ugarskoj (1757), te se djelovanje Bosne Srebrene svodi na BiH. U jednome trenutku (1757) bila je s ranga provincije snižena na rang kustodije, ali je ta odluka u Rimu ubrzo povučena zahvaljujući zalaganju i argumentaciji učenoga fra → Filipa Lastrića.

 

Tragičnom stanju katolištva u Bosanskom pašaluku poslije Bečkoga rata pridonio je i sukob između Svete stolice i Habsburške Monarhije oko patronatskog prava na Bosansku biskupiju. Da bi zadržala pravo imenovanja vjerskih starješina u Bosni, a izbjegla suvišne sukobe s austr. vladarima koji su polagali pravo na predlaganje bos. biskupa, Rimska kurija je 1735. za područje Bosanskog pašaluka osnovala Apostolski vikarijat (Vicariatus Apostolicus in Bosna Othomana), papinsko namjesništvo kao neku vrst palijativa za pravu biskupsku službu. Još od XIII. st., kada je bos. biskupska stolica izmještena u Đakovo, đakovački »bosanski biskup« nema nikakvu vezu sa stvarnim životom u Bosni. Osnivanjem Apostolskog vikarijata Bosanska biskupija je podijeljena na dvije samostalne crkv. pokrajine: jednu u Slavoniji u okviru Habsburške Monarhije pod upravom bos. biskupa iz Đakova, drugu u osmanskoj BiH pod upravom apostolskog vikara, »biskupa bosanskoga«, koji je stolovao u jednom od franjevačkih samostana. Apostolski vikari u Bosni od 1735. do 1881. bili su uglavnom domaći franjevci, ali to nije bila garancija sklada. Veći broj apostolskih vikara nastojao je oko mirnih i harmoničnih odnosa, i oko unapređenja života kat. zajednice u BiH, pa se u tom razdoblju povećavao broj katolika, svećenika i župa, također i škola koje su franjevci otvarali. Mirnu, gotovo idiličnu sekvenciju u tim odnosima označilo je biskupovanje fra Augustina Miletića (od 1803. pomoćni biskup fra Grgi Ilijiću Varešaninu, od 1813. do 1831. »samostalni« biskup). Miletićevu nesvakidašnju pojavu, njegovu mudrost, blagost, razboritost i predanost napretku franjevci slave i danas, a njega štuju kao blaženika, i jednoga od najkarizmatičnijih svojih uglednika uopće. Međutim, konflikti su se javili već za Varešaninova službovanja (1783-1813), a eskalirali u ozbiljan i dugotrajan sukob nakon Miletićeve smrti, u tzv. → Barišićevoj aferi (1832-46), kada su u rješavanje spora između apostolskog vikara i franjevaca bili uvučeni papa, sultan i Bečki dvor.

 

Franjevci su činili devet desetina pastoralnog klera u Vikarijatu. Ostali dio klera predstavljali su → glagoljaši, čija djelatnost nije bila osigurana ahdnamom i koje su, zbog njihova oslanjanja na dalm. viši kler, franjevci i apostolski vikari najprije potisnuli, a zatim, na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. posve iskorijenili. Između biskupa i franjevaca unutar Vikarijata postojala je trajna napetost, prije svega zbog prava na imenovanje župnika, koje je imao franjevački provincijal, dok su apostolski vikari pridržavali pravo njihova potvrđivanja. Djelokrug njihova rada nije bio do kraja razgraničen a ovlasti su im se prepletale, iz čega su proistjecale komplikacije osobito u vezi s nadležnošću nad franjevcima koji su radili kao pastoralni kler, nad kojim su jurisdikciju imali i biskup i provincijal.

 

Stanje katolika u BiH nakon Bečkoga rata, koje karakterizira drastična depopuliranost, društvena reduciranost, te općenito život na rubu egzistencije, pogodovalo je pojačanoj upućenosti naroda na franjevce kao zamjenu za sve ono što mu je nedostajalo, pa su franjevci postali ne samo duhovnici i polit. predstavnici kao do tada, nego i učitelji, kult. radnici, liječnici, savjetnici u praktičnim poslovima i obiteljskim problemima i dr. Takav odnos je, kao svojim naličjem, praćen stvaranjem mentaliteta potpune i nekritične podložnosti franjevcima, što je među ovima razvijalo autokratsko i autoritarno držanje i praksu.

Društvene i tehnološke revolucije, polit. i ratni potresi i preokreti, veliki kult. pokreti iz XVIII. i s početka XIX. st., koji će u Europi označiti rađanje modernoga svijeta, BiH, prema vani izoliranu, a iznutra potonulu u feudalni anakronizam, ekon. zaostalost i soc. bijedu te u vjersko-etničku podijeljenost, mimoilazit će posve, ili će do nje dolaziti kao slabi odjeci dalekih zbivanja u svijetu. Specifična struktura zajednice, duboko ukorijenjeni konfesionalizam, trajan granični položaj na dodiru dvaju suprotstavljenih svjetova, stoljećima taloženo negativno pov. iskustvo u okviru jednog stalno nazadujućega feudalnoga sustava, obilježili su psihu i mentalitet ljudi u BiH snažnim obrambenim refleksima: konzervativizmom, posvemašnjim nepovjerenjem i oprezom, statičnošću, ksenofobijom, snažnim inatom. Zbog svega toga Bosna nije mogla biti plodno tlo za moderne ideje toga vremena: ni za prosvijećeni apsolutizam Josipa II., ni za nastojanja Selima III. u tom pravcu (uostalom, osujećena i u Osmanskom Carstvu), ni za novi dah svjetovne kulture i prosvjete koji je donijela Napoleonova Francuska u kratkoj epizodi vladanja susjednim hrv. krajevima od 1805. do 1814.

 

Kulturni kontekst. Nove teške prilike u kojima su se našli katolici i provincija Bosna Srebrena, kako opće, političko-ekonomske, tako i unutarcrkvene, na osobito važan način odrazile su se u jednoj novoj spisateljskoj praksi franjevaca. Divkovićevska tradicija pisanja nabožno-didaktičkih knjiga na nar. jeziku tiskanih bosanskom ćirilicom traje i dalje, usporedno se njeguje i teološko-filozofsko spisateljstvo na lat. jeziku kao i upotreba latiničkoga pisma u tekstovima na nar. jeziku, ali XVIII. st. prije svega karakterizira spisateljstvo profanoga karaktera – ljetopisi, historiografski spisi, praktični priručnici za fratre i puk poput zbirki lijekova (likaruše) itd. Pod imenima → Nikole Lašvanina, → Bone Benića i→ Marijana Bogdanovića sačuvani su samostanski ljetopisi od velike dokumentarno-historiografske i jezično-književne važnosti, a Filip Lastrić, uz ostale spise iz filozofije, teologije i homiletike, svojim historiografskim djelom o Bosni Srebrenoj udario je prvi temelj znanstvenokritičkoj historiografiji u BiH.

 

Zlatni vijek fratarske bosanske ćirilice (XVII. i XVIII. st.), nije isključivao ni latinicu (→ Ivan Ančić, → Ivan Bandulavić, Filip Lastrić, → Jerolim Filipović, i dr.), kao što ni bosanska knjiga nikad nije isključivala latinsku. No, bosančica je živjela veoma dugo i žilavo se održavala u puku i onda kada je u crkvi bila posve zamijenjena latinicom, pa se u bos. katoličkim kućama i u crkvama narod služio prastarim Divkovićevim ćiriličkim molitvenicima i u drugoj pol. XIX. st. Još u prvoj polovici toga stoljeća franjevački starješine nalažu učiteljima da strogo paze znadu li mladi franjevački pripravnici »ćirilski alfabet«, a fra → Grgo Martić još 1847. godine zalaže se za obnovu bosančice. Do pobjede Gajevoga pravopisa i kasnijih njegovih brušenja u XIX. st., muke s prilagođavanjem latinice nar. jeziku kod franjevaca bile su duge i teške, a u sustavnim pokušajima njezina prilagođavanja okušali su se vrsni ortografi i reformatori: fra Andrija Kujundžić, fra Stjepan Marijanović, biskup Miletić i drugi. Jadikovke o tim teškoćama s latinicom, koje opetovano susrećemo kod franjevaca u XVIII. i poč. XIX. st., nedvojbeno manifestiraju psihološko-vrijednosnu razliku koju su oni osjećali između ćirilice i latinice, kao razliku između nečega našeg i nečega tuđeg. Tako fra → Marko Dobretić 1782. traži od svojih čitatelja razumijevanje i oproštenje što piše »nevaglialo i neuredno Latinskim slovima u nasc slavni Illiriçki Jezik, jer je muçno s tugim slovima u nasc Jezik uppisat svaku riiç po svojoj naravi, izgovaragniu, i podpunomu gnezinu zlamegniu, arieh, veliçanstvu i slatkosti«. A fra Augustin Miletić 1828. istim povodom piše: »Buduchi se izgubila i zabacila stara vlastita slova nashega Illiriçkogh, illiti Slovinskogh Jezika, usilovan sam i u rukopisu i u sctivegnu sluxiti se slovima Latinskim…«

 

Uz standardni latinski, ovisno o pov. promjenama mjesta i zemalja u kojima se školuju (Italija, Mađarska, Austrija, Hrvatska), obrazovaniji franjevci govore i pišu tal., njem., mađ. jezik, a u svakom naraštaju ima ih koji govore turski, neki i druge tzv. orijentalne jezike, pa se i stručno bave tur. filologijom (fra Marijan Šunjić, fra → Jako Baltić). Sve to prirodno i organski ulazi u njihov jezični i spisateljski, općenito kult. habitus.

 

Potrebno je naglasiti kako se katolički svijet u BiH u razdoblju poslije Bečkoga rata svodi u ogromnome postotku na seosko stanovništvo, koje živi od zemlje, u arhajsko-patrijarhalnim formama života obiteljskih zadruga, te na nešto malo prigradskog svijeta, uglavnom sitnih zanatlija. Za one prve karakteristične su izolirane enklave u nepristupačnim krajevima, kamo ni predstavnici osman. vlasti ni domaći musl. moćnici nisu zalazili bez velike potrebe. Takva je, npr. visinska oblast Pougarje u masivu Vlašića. Za druge, tipične su malogradske i prigradske aglomeracije, u kojima katolici predstavljaju kontinuitet s prethodnim vremenima, gdjegdje čak sa srednjovjekovljem, kao u Jajcu (Varoš), Kreševu, Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Varešu, Livnu, Bihaću, Sarajevu (Latinluk), Docu kod Travnika, Varcaru. U nekima od tih mjesta zadržan je kroz cijelo osman. razdoblje kovački obrt povezan s cijelim procesom vađenja i obrade željezne rude, karakterističan za kat. stanovništvo. Ponegdje, kao na primjer u Fojnici, bavili su se kat. zlatari i kujundžije obradom metala u rafiniranim oblicima umj. obrta.

 

Franjevci u samostanima u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci, i pored povremenih požara, rušenja i pljački, uspjeli su sačuvati vrijedno kulturno i umjetničko blago (dokumente, rukopise, knjige, crkveni mobilijar, slike, numizmatiku i dr.). Dio toga blaga (osobito vrijedne slike iz talijanskih i štajerskih radionica iz XIV. st., crkveni tekstil itd.) posuđen je 1871. biskupu Strossmayeru, dobrotovoru bosanskih franjevaca, kada je skupljao umjetnine za Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu. I danas se nalaze u fodnu Strossmayerove galerije starih majstora u HAZU.

 

Kult. život naroda, ma koliko reduciran, ostvarivao se u dvjema različitim, ali međusobno povezanim razinama – crkveno-religijske i pučke kulture. Crkveno-religijska kultura prožimala je i ravnala cijeli život uređenim ciklusom svoje liturgijske godine, svojom književno-jezičnom stilistikom i poučno-dogmatskim figurama, moralnim kodeksom, likovnošću, glazbenim obrascima. Što zbog smjernica Tridentskoga sabora i zahtjeva koji su proistjecali iz primjene novoga, gregorijanskog kalendara, što zbog konkretnih životnih prilika u BiH nakon Bečkoga rata, crkv. kultura poprimila je direktivnije i obveznije forme, a jezik i ton franjevačkih propovijedi i komunikacije s vjernicima postao oporiji i ultimativniji u izricanju vjerskih zapovijedi, zabrana i kazni, te eshatoloških prijetnji. Crkveno-religijska razina kulture predstavljala je faktor razlike i izolacije u odnosu spram drugih dviju etnokonfesionalnih zajednica, kao i vice versa. Tu uzajamnu izoliranost i nepoznavanje najbolje ilustrira prakticiranje triju jezika u religijskoj službi (respective, četiri, ako računamo i sefardsko-židovsku zajednicu): latinski kod katolika, crkvenoslavenski kod pravoslavaca, arapski kod muslimana, hebrejski kod Jevreja.

 

U svakodnevnom nar. životu, međutim, u potpunoj naporednosti s crkvenom djelatna je i dimenzija pučke kulture: usmena književnost, plesovi i glazba, običaji, lik. umjetnost u obradi tekstila, drveta, kamena (nadgrobni spomenici), tatuaž itd. Mnoge od manifestacija pučke kulture kod katolika su vremenom i same postale prožete i obilježene utjecajima crkvene kulture, ali se dugo i u velikoj mjeri održao znatan fond zajedničkih običaja i praksa čije je porijeklo u paleobalkanskom kulturnom supstratu – predslavenskom, pretkršćanskom, predislamskom. Jedan od takvih običaja bilo je slavljenje krsnoga imena, koje vuče porijeklo od ilir. kulta predaka. U rimsko-antičkoj preobrazbi njegovan je kao kult lara i penata, da bi preživio i sve kasnije promjene, te kao kršć. travestiran običaj bio jednako familijaran kod katolika i kod pravoslavaca, a zabilježen je čak i u musl. kućama, osobito u Hercegovini. Među takve transkonfesionalne običaje spadali su pobratimstvo/posestrimstvo i tzv. šišano kumstvo, a iskorjenjivani su upornim trudom Crkve, o čemu u djelu Kultura i bosanski franjevci (Sarajevo, 1912-15) piše fra → Julijan Jelenić: »Sva tri gornja načina širenja prijateljstva, ljubavi i nekoga rodstva nekim su apostolskim vikarima izgledala pomiješana s praznovjerjem te prožeta poganskim i inovjernim duhom. Stoga su u ovoj epohi (prijelaz iz XVIII. u XIX. st. – op. R.) apostolski vikari svom oštrinom na njih udarali i napokon ih iskorijenili. Još se fra Grgo Varešanin žestoko obara na bratimljenje, sestrenje i šišano kumstvo, a Miletić u svojim Naredbama i upravama i na to i na slavljenje krsnoga imena. Svim tim u Bosni su ukinuti mnogi lijepi narodni običaji ali ujedno je narod oslobođen i silnih troškova, što su ih tim prigodama činili«.

 

U sferi pučke kulture na zajedničkim jezičnim, versifikacijskim i poetičkim osnovama, u horizontu istoga patrijarhalnog morala, stvarana je bogata usmena književnost. Brojni su i vrlo raznovrsni njeni oblici, a najveći umj. domet dosegnut je u epskim i lirskim pjesmama. Za razliku od preporodnoga XIX. st., kada su se franjevci (Nedić, Jukić, Martić, Šunjić i dr.) s velikim žarom okrenuli pučkoj književnosti, u XVIII. st. ona je i sama često na meti predmodernoga religijskoga purizma. Fra Lovro Šitović će, tako, spjevati poznatu Pisnu od pakla (Mleci 1727), u kojoj se na nar. junačke pjesme obara kao na jedan od smrtnih grijeha. Indikativno je, međutim, da Šitović svoju žestoku ideološku osudu pučkoga deseteračkog imaginarija i sam pjeva u izvrsnome desetercu, s kojim je, kao s jednim od temeljnih jezičnih, izražajnih i prozodijskih modula pučke kulture, sasvim familijaran.

 

Osobit je slučaj s običajem tetoviranja otvorenih dijelova tijela (lice, prsa, nadlanice, zapešća). On je također element predslavenske i predant. tradicije, o kojoj izvješćuje još Strabon govoreći o ilir. Japodima, ali se u BiH zadržao samo kod katolika, osobito kod žena, te u osman. razdoblju poprimio kršćansko obilježje (križi) i postao jakim znakom religijskoga razlikovanja.

 

Jedna od najautohtonijih, ali veoma slabo istraženih kult. realizacija kod bh. katolika, naročito raširena baš u posljednjim dvama stoljećima osman. vladavine, jest način izrade nadgrobnih spomenika. To su uspravne ploče različitih veličina i podvrsta, najčešće izvedene iz osnovnoga oblika, što sugerira čovjekoliku i krstoliku figuru u isti mah. One su se nad kršć. grobovima počele pojavljivati krajem XV. i početkom XVI. st., nakon što je učvršćivanjem osman. države i islam. civilizacije u BiH nastalo društvo podijeljeno na tri religije/konfesije. Umijeće klesanja ovih spomenika povijesno i oblikovno povezano je s tradicijom srednjovj. mramorova. O tome govori i podatak da se na mnogim grobljima nalaze, jedni uz druge, obje ove vrste nadgrobnih spomenika. Sve tri su religije-konfesije u prvim desetljećima osman. vladavine baštinile ponešto od tradicije mramorja, ali se izravnija veza s njom kasnije održala samo kod katolika, na prostoru koji se može označiti kao klasični prostor franjevačke Bosne, te, razvijajući zanimljive regionalne razlike u okviru zajedničke početne zamisli, potrajala cijela četiri stoljeća, sve do početka XX. st., kada su je definitivno istisnule nove forme. Po jednomu tumačenju, ovi oblici nastali su kao izraz svojevrsne religijske mimikrije u okolnostima u kojima musl. politička i vjerska vlast zabranjuje ili ograničava vanjske manifestacije i simbole kršćanstva (gradnju novih crkava, zvonjenje zvona, simbole križa itd.). Stanoviti oslonac za ovu hipotezu moguće je naći u činjenici da su antropomorfni oblici spomenika, u kojima je križ na neki način prikriven ili samo sugeriran, veoma česti u krajevima u kojima je islamizacija rano uzela maha, ali je u njima ostalo i neislamiziranoga stanovništva, dok se u ruralno-planinskim i zabačenijim krajevima, gdje islamizacije nije bilo, kroz cijelo vrijeme osman. vlasti klešu spomenici u obliku čistih križeva. Koliko ova tradicija klesanja i ukrašavanja nadgrobnih spomenika ima karakter autohtone kulturne i pov. formacije, vidi se iz dvaju momenata. Ona, naime, ima svoj prostor i svoje vrijeme: njezin prostor su svi krajevi BiH u kojima se u osman. doba zadržao i preživio katoličko-hrvatski element, a njezino vrijeme je epoha od otprilike četiri stoljeća (podjednako koliko je trajala i epoha stećaka). Također, ova tradicija ima i reprezentativne lokalitete na kojima je monumentalnost i estetska izražajnost dostigla vrhunce skulptorskoga i plastičnog umijeća i zrelosti (Maculje na Rostovu, Bogduša u Brajkovićima, cijeli gučegorski kraj, staro groblje u Jajcu, staro groblje u Docu kod Travnika i dr.). Po monumentalnosti, izradi i narativno razvijenom natpisu u lijepo oblikovanoj bos. ćirilici ističe se spomenik Mihovila Grahovčića u Grahovčićima, u travničkome kraju. Baš kao i stećci, samo u skromnijim rasponima i u manjoj količini sačuvanih spomenika, ove ploče poznaju pojavu specifičnih regionalnih »škola«, podvarijanata u oblikovanju formi i ukrasa, u okviru jedne zajedničke koncepcijske matrice. U estetsko-morfološkom, simboličkom i kulturološkom pogledu ovu nadgrobnu skulpturu i plastiku odlikuje hibridnost, koja proistječe iz sinkretičkoga stapanja elemenata porijeklom iz različitih kultnih tradicija i kult. slojeva. A koliko je ova tradicija bila uvriježena, svjedoči činjenica da su klesani i podizani još i desetljećima nakon što je prestala svaka potreba za religijsko-političkom mimikrijom, paralelno s novim i raznovrsnim oblicima pravih križeva, nakon što je Osmansko Carstvo odstupilo a Austro-Ugarska uvela potpunu legalnost i ravnopravnost svih religijskih očitovanja.

 

Pučka je kultura, sa svojim duhom sinkretizma, imala određenoga udjela u samoj crkveno-obrednoj praksi i u specifičnom tipu pobožnosti koji se kod bh. katolika razvio kroz stoljeća osman. vladavine. Za tu slabo istraženu, a veoma zanimljivu antropološku temu ilustrativni su detalji poput običaja da se najsvetiji trenutak liturgije – transsupstancijacija (pri podizanju) – prati pokretima ruku s otvorenim dlanovima sasvim slično pokretima muslimana pri klanjanju. U glazb. pak tradiciju u crkvama, uz propisane liturgijske napjeve, pučko je stvaralaštvo unijelo svoje originalne pjesme, koje su vremenom postale neformalni simboli vjere. Jedna od takvih je izuzetno dojmljiva prastara pjesma Zdravo tilo Isusovo, skladana po drevnim obrascima pučkoga pjevanja. U taj korpus spadaju i tzv. molitvice – pobožne pjesme ispjevane u jednostavnim pučkim distisima.

 

Ove i slične manifestacije duhovne i materijalne kulture svjedoče o dinamičnom odnosu između dviju razina, crkveno-religijske i pučke – prva je na drugu djelovala tako što joj je davala status elementa čvrste religijsko-obredne strukture, druga je na prvu djelovala tako što ju je intimizirala i približavala pučkom doživljaju svetoga. S druge strane, životnost i relativna religijsko-ideološka neutralnost različitih drugih običaja pučke kulture omogućivala je određen stupanj transkonfesionalnih dodira i prožimanja u bh. društvenom ambijentu. Taj aspekt bio je osobito izražen u kulturi javnoga života i svakodnevnice, koja je općenito prožeta orijentalnim stilom modificiranim na bos. način. Osim nekih elemenata koji iz religijskih ili statusnih razloga jesu bili u restriktivnom režimu (neke vrste jela, boja nekih odjevnih predmeta, posebne formule u ophođenju i dr.), u svemu ostalome granice su se gubile, a identiteti preklapali (kuhinja, stil oblačenja, osobito u gradovima, zanati, jezik i stil komunikacije, uzusi i formule kod trgovanja ili ugovaranja poslova, standardi i termini poljoprivrednih radova i dr.).

 

  1. PROCESI U XIX. STOLJEĆU

 

Preporodna i emancipatorska zbivanja u Europi i u susjednim zemljama, Hrvatskoj i Srbiji, unijela su u XIX. st. u BiH i u život bh. katolika potpuno novu soc., polit. i kult. dinamiku, kroz koju će njihov kolektivni identitet za nekoliko burnih desetljeća proći kroz proces transformacije od predmodernoga konfesionalnog kat. bosanstva (latin millet) do nac. hrvatstva. U prethodnim vremenima stvorena je jaka psihol., polit. i kult. podloga za takav ishod: jedinstvo vjere i jezika i sličnost kulturnoga profila s prekosavskim i prekodinarskim katolicima-Hrvatima, dugotrajno djelovanje bos. franjevaca kao jedinih kat. svećenika u tim izvanbos. stranama, te trajno živo priželjkivanje da Bosna bude oslobođena od Osmanlija i integrirana u neku zapadnoeur. političku formaciju.

 

Osmansko Carstvo pod dvostrukim teretom unutarnje krize i permanentnog pritiska eur. sila prolazi kroz dramu modernizacije i reformi (tanzimat), bez kojih opstati ne može a zbog kojih ulazi u žestoki konflikt s musl. prvacima u BiH, nosiocima starih privilegija i ogorčenim zastupnicima statusa quo. Od ukidanja janjičarskog vojničkoga reda 1826. i od → Hatišerifa iz Gülhane 1839, do → Hatihumajuna 1856. i Pariškoga mirovnog ugovora iste godine, od pobune bos. muslimanske vlastele pod → Husein-kapetanom Gradaščevićem 1831, do krvave pacifikacije Bosne pod → Omer-pašom Latasom 1850/51, BiH, sa svojim konzerviranim i statičnim feudalnim društvom, bit će poprište žestokih i tragičnih protivljenja tanzimatu. Do konkretnijih rezultata reformi u Bosni će doći tek nakon svega toga, potkraj 1850-ih i u vrijeme valije Topala Osman-paše (1861-69).

 

U Srbiji, poluneovisnoj i vazalnoj još uvijek, traje proces polit. oslobađanja započet ustankom iz 1804, a istodobno se artikulira program jezično-kulturnoga nacionalizma (Vuk Stefanović Karadžić) i političkog velikodržavlja (Ilija Garašanin). U Hrvatskoj u punom je jeku → Ilirski pokret, s Ljudevitom Gajem i idejom južnosl. kulturnog jedinstva. A nakon neuspjeha iliraca da i Srbe privuku viziji jedinstvene »ilirske« kulture, te nakon sloma eur. revolucionarnog vala 1848-49, i povratka bečkog apsolutizma i žestoke germanizacije, pojavljuje se Ante Starčević s hrv. nacionalnom ideologijom kao alternativom ilirizmu. Neovisno o unutarnjim protuslovnostima svih tih tendencija, one su tada zračile fascinacijom novoga liberalnog poretka građ. jednakosti i laičke kulture koji su najavljivale, i neodoljivom snagom nacionalno-osobodilačkih ideja i programa pod kojima su nastupale, te su magnetnom snagom privukle generaciju mladih franjevačkih studenata, koji se od kraja XVIII. st. više ne školuju u Italiji nego u habsburškim zemljama. Među njima su prvi bosanski ilirci – fra Martin Nedić, fra Grgo Martić, fra → Ivan Frano Jukić.

 

Proces identitetnih preobražaja i polit. orijentacija kod bh. Hrvata u XIX. st. najbolje se ogleda u životnim i polit. putovima Jukića i Martića, pisaca, kult. radnika, izrazitih predstavnika nove, sekularne kulture i književnosti kod bos. franjevaca. Rođeni još za Miletićeva biskupovanja (prvi 1818, drugi 1822), školovani u Hrvatskoj i Mađarskoj, obojica postaju vatreni pobornici ilir. ideje s osloncem na Bosnu i bosanstvo kao svoj primarni narodni i domovinski osjećaj (»pravi Bošnjaci, slavni narod ilirski«), duboko fundiran tradicijom provincije (»redodržave«) Bosne Srebrene i pov. uspomene na Bosansko Kraljevstvo. Obojica su zaneseni Gajem i njegovim programom, Srbija im je uzor, osobito za mladoga Martića, što se vidi i u njegovu jeziku i književnom izrazu iz toga vremena, dok Jukić naglašava svoje bošnjaštvo, a sve svoje kult. i knjiž. zamisli i projekte opsesivno vezuje uz Bosnu. Jukić, međutim, odlazi u progonstvo 1852, a umire već 1857, ne imajući priliku sagledati tadašnje ubrzane polit. procese ni sudjelovati u njima. Martiću, pak, 1860-ih postaje jasno da su pretenzije Srbije prema BiH aneksionističke i velikodržavne, i on evoluira u pravcu ideje o sjedinjenju BiH i Hrvatske pod austr. okriljem, o čemu se tada sve više počinje govoriti u eur. javnosti. Tada se u Martićevu polit. diskursu počinje javljati hrv. nacionalno ime i ideja. Poslije austroug. okupacije, te nakon uvođenja redovite crkv. hijerarhije, kad se povukao iz aktivnoga polit. života i u miru kreševskoga samostana sav posvetio svomu knjiž. djelu, hrv. književna kritika ga je, pretjerujući u slavi i hvali, uvela u horizont hrv. nacionalne književnosti i kulture.

 

Za nastanak modernoga nac. bosanstva kao zajedničkoga polit. identiteta bh. stanovništva, za što je kod bosanskih franjevaca postojao povijesno-emocionalni nukleus, bilo je premalo kult. i socijalno-političkih pretpostavki; za takvo što zapravo je već u Jukićevo doba bilo kasno. Takvome polit. razvoju nisu na putu stajali samo eksterni faktori – srpska državno-nacionalna ideja i propaganda, i elementi polit. hrvatstva u ilirizmu i osobito u Starčevićevu pravaštvu. Jednakom, ako ne i većom snagom protiv takve mogućnosti djelovali su socijalno-ekonomski i polit. faktori u BiH. Sve dublja provalija između bogatih i siromašnih, koja se podudarala s vjerskom i polit. podjelom islam – kršćanstvo (muslimani – raja), a dobrim dijelom i s podjelom selo – grad, te socijalna bešćutnost gospodujućih musl. slojeva i polit. i građ. obespravljenost nemuslimana, kao i duboka vjerska podijeljenost, sve to produbljuje međuetničko i međukonfesionalno nepovjerenje i stvara eksplozivne oblike soc. nezadovoljstva, što je kulminiralo u velikom Bosanskohercegovačkom ustanku 1875-78, koji je okončan Berlinskim kongresom, odstupom Osmanskoga Carstva i austroug. okupacijom BiH. Splet tih pov. okolnosti prouzročio je da profilacija bh. društva i kulture, baš u epohi moderniteta, nije pošla u pravcu stvaranja homogenoga polit. identiteta, nego u pravcu prerastanja triju predmodernih konfesionalnih zajednica u sekularizirane nacionalno-političke identitete.

 

Najteži problem tadašnje BiH bilo je agrarno pitanje. Historiju BiH inače je moguće vidjeti i kao povijest agrara, jer je ovdje strast za zemljom često nadmašivala sve druge soc. odnose i ljudske obzire, a agrarno pitanje ostajalo akutno otvoreno u svim epohama bh. povijesti. Česti društv. preokreti i polit. uzurpacije kroz stoljeća nasilno su mijenjali posjedovne odnose, što je neizbježno bilo povezano i s masovnim socijalno-demografskim i etnokonfesionalnim promjenama. Razvoj zemljišnih odnosa u osman. epohi jest u početku bio u znaku sklada, zahvaljujući strogom osman. konceptu mirijske zemlje, spahijsko-timarskom sistemu (ubiranju prihoda sa zemlje za voj. službu, bez prava posjedovanja), nepostojanju krvnoga, nasljednog zemljoposjedničkog plemstva kao sredstvom onemogućavanja pojave velikih feudalaca i njihovoga osamostaljivanja, te stabilnom i relativno slobodnom položaju zakupnika (kmeta), zaštićenoga sistemom tapije. Međutim, taj se sistem uskoro u Bosni počinje korumpirati, i to baš promjenom odnosa u agraru i u poimanju vlasništva nad zemljom. Od velikoga poraza Osmanlija pod Siskom 1593. centralna vlast zbog interesa zaštite granice biva prisiljena musl. vojno-feudalnoj gospodi u BiH priznavati odžakluk-timar, tj. pravo nasljednosti i privatnoga vlasništva nad zemljom, oprečan izvornom osmansko-islamskom sustavu. Od tada, pa kroz pojavu dugotrajnoga čiftlučenja, sve do Saferske naredbe iz 1859. kojom je carigradska vlast ozakonila i priznala sve na taj način stvorene odnose, isplivala je u Bosni moćna klasa begova zemljoposjednika, u čijim su rukama, u različitim formama vlasništva, bili milijuni dunuma zemlje – oranica, pašnjaka, šuma. Ni Austro-Ugarska suštinski nije odstupila od Saferske naredbe, te do samoga svojega sloma 1918. nije pokazivala pravu volju za rješenje agrarnoga pitanja u Bosni.

 

Za katoličko-hrvatsku zajednicu u BiH i njezinu daljnju unutarnju polit. profilaciju bila je važna spomenuta Barišićeva afera (→ Barišić, Rafo) iz prve pol. XIX. st. Osim unutarnjih uzroka (osobne taštine i ambicije, preklapanje ovlasti između biskupa i franjevačkih starješina, imenovanje župnika i preuzimanje župa itd.), imao je ovaj sukob i polit. dimenzije: biskup Barišić i njegovi pristaše mahom su bili formirani u Italiji, u duhu crkv. konzervativizma, a njihovi vodeći protivnici među franjevcima dolazili su sa školovanja u Prekosavlju i bili zadojeni modernim duhom ilirstva, slavenstva i sekularnih ideja o znanosti i kulturi. Ovaj sukob podijelio je franjevce u BiH na dva žestoko suprotstavljena i nepomirljiva tabora, u puku i među franjevcima pastoralnim radnicima izazvao duboku dezorijentaciju i demoralizaciju, te unazadio crkv., kult. i soc. život katolika u Bosni, narastavši do međunarodnih razmjera. Osim toga, sukob Barišića i franjevaca odigravao se u kaotičnom kontekstu pobuna musl. prvaka protiv reformi iz Carigrada, a uklopio se i u nastojanje franjevaca porijeklom iz zap. Hercegovine, u kojoj dotad nije bilo nijednoga samostana nego je sva pripadala distriktu kreševskoga samostana, da osnuju samostan na Širokome Brijegu, kako bi pastoralni rad u Hercegovini podignuli na višu razinu i dali mu sustavniji oblik. Bilo je to u isto vrijeme kada je bosanski vezir Ćamil-paša poslao Barišića i franjevce u Carigrad, da na odgovarajućoj instanci carske vlade rješavaju svoj spor. Uvidjevši da mu izgledi ne stoje dobro, a po svemu sudeći posavjetovan iz Rima, Barišić se sam povlači sa časti apostolskoga vikara u Bosni. Potom odlazi u Hercegovinu, u kojoj je već bio stvorio dobre odnose i s franjevcima i s Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je, okrenuvši leđa pobunjeničkom vođi Gradaščeviću i pomogavši carskoj vojsci da ga porazi u bitci kod Sarajeva, isposlovao podjelu Bosanskoga pašaluka i uspostavu novog, Hercegovačkoga pašaluka 1832, te postao praktičnim gospodarom Hercegovine. Rimska kurija je, pak, spor između biskupa i bosanskih franjevaca riješila tako što je osnovala Apostolski vikarijat za Hercegovinu (1846) a Barišića imenovala njegovim apostolskim vikarom. Ubrzo zatim odijeljena je od Bosne Srebrene Hercegovačka franjevačka kustodija (1852), koja je 1892. proglašena Provincijom Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Pol. XIX. st., dakle, → Hercegovina prvi put nakon srednjega vijeka ulazi na pov. scenu, a važan je podatak da se to događa vremenski podudarno s velikim promjenama koje u BiH nastupaju s omekšavanjem osman. politike nakon Hatihumajuna 1856. Na dosad znanstv. nedovoljno ispitan način ova trostruka istovremena administrativna emancipacija Hercegovine (u sklopu osman. uprave, te u sklopu Katoličke crkve u oba vida: biskupskom i redovničkom franjevačkom) značajno je utjecala na sve potonje polit. koncepcije BiH, a posebno na političku profilaciju stanovništva u pravcu stvaranja specifičnih političko-mentalitetnih razlika između herc. i bos. Hrvata.

 

Do osnivanja franjevačkoga samostana na Širokom Brijegu i početka sistematskih franjevačkih akcija ne samo u pastoralu nego općenito na polju obrazovanja i podizanja kulture i životnih uvjeta, zapadna Hercegovina živjela je kao zapuštena i siromašna oblast, seljačka i polunomadska, potonula nakon davnoga srednjovj. političkog uspona pod Kosačama u stoljetnu pov. anonimnost, bez urbaniteta (izuzetak je Ljubuški, i donekle Mostar, ali kao središte cijele herc. regije), bez čvrstoga konfesionalnog identiteta, što je bilo karakteristično za sve kršć. krajeve lišene stalne i ujednačene pastoralne brige. Tek uz stalnu prisutnost i rad franjevaca počinje se u zap. Hercegovini stvarati izraziti kat. identitet, a između naroda i fratara učvršćuje se sudbinska povezanost i snažna familijarnost koja je preživjela sve mijene modernoga vremena do danas.

 

Surove su životne okolnosti u zap. Hercegovini potrajale do najnovijih vremena. Kulminiralo je to 1917, za trajanja I. svj. rata, kada je stanovništvo bilo pogođeno glađu smrtonosnih razmjera. Tada se na spašavanju djece angažirao legendarni fra → Didak Buntić, veliki herc. organizator na soc., humanitarnom, prosvj. i polit. polju, te je tisuće ne samo hrv., nego i musl. i srp. djece iz Hercegovine i iz nekih bos. krajeva (po nekim procjenama čak do 17 000) vlakovima odveo u Slavoniju i Srijem i udomio u tamošnjim dobročiniteljskim obiteljima da prežive, te ih poslije vratio njihovim domovima. Ta stalna borba za egzistenciju, najčešće pod izrabljivačkim vlastima oličenim u financu i policajcu, a s fratrom kao jedinom duhovnom utjehom, oblikovala je mentalitet koji je razvio izuzetnu sposobnost preživljavanja s jedne strane, a s druge negativistički refleks prema državi i njezinim institucijama. K tomu, to je pretežno ruralni svijet, koji nije imao svakodnevno iskustvo dodira i življenja s pripadnicima drugih konfesionalnih i etničkih zajednica. Blizina Hrvatske i kult. bliskost s ljudima preko granice, te mnogi drugi polit. momenti iz burne povijesti XX. st. utjecali su na formiranje jakoga hrv. nacionalnog osjećaja kod zap. Hercegovaca i inklinaciju prema Hrvatskoj.

Za prekretno polit. razdoblje od¸1850-ih u BiH vrlo je značajan rad franjevačke carigradske i sarajevske agencije (→ Agencija bosanskih franjevaca). Carigradska je niknula u vrijeme Barišićeve afere, a njezin rad vezan je uz ime agilnoga i sposobnog fra Filipa Pašalića, koji je posredovao u poslovima s osman. vladom, vodio duhovnu brigu o hrvatsko-katoličkom svijetu u Carigradu, a »mnoge je iz Bosne prognane begove oslobodio tavnice te ih natrag u zavičaj povratio« (J. Jelenić). Sarajevska agencija je osnovana 1856. na poticaj austrijskoga konzula u Sarajevu D. Atanackovića, i veoma uspješno ju je kroz dvadeset godina, do austroug. okupacije 1878, vodio fra Grgo Martić. Angažirao se u bezbrojnim sporovima kod prikupljanja desetine, u vezi s krčevinama, zemljištem i posjedima, zauzimao se za zatvorenike itd. Sastajao se gotovo svakodnevno s vezirom i članovima medžlisa, postigavši veliki ugled i respekt kod vlasti i kod naroda svih vjeroispovijesti.

U osman. razdoblju, naročito rigorozno poslije Bečkoga rata, franjevcima je bila onemogućena gradnja novih crkava, tako da je stoljećima u cijeloj BiH u funkciji bilo svega pet crkvica – tri uz samostane u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci, i dvije u Podmilačju i Varešu. Klima se polako počela mijenjati nakon reformističkih inicijativa sultana Abdul-Medžida i Hatišerifa od Gülhane 1839. Na promjenu je svakako utjecalo i to što su molbe bos. katolika (što ih je 1838. formulirao biskup Barišić u svome memorandumu caru Ferdinandu I.) urodile plodom, te je Austriji 1841. priznato pokroviteljstvo nad katolicima u BiH. Od tada bečka vlada počinje pomagati izgradnju crkava i škola, a politička orijentacija franjevaca, uz ilirsko-jugoslavensku koja zadugo neće oslabiti, počet će evoluirati i prema austrofilskoj i nacionalnoj hrvatskoj. Najprije su sazidane crkve u Docu (1853-54), Vijaci i Sarajevu (1855), u Vidošima, Varešu i Dubici (1856), Kraljevoj Sutjesci (1858), na Gorici/Livno (1854-59), Kreševu (1853-60). Nakon proglašenja Hatihumajuna 1856, kojim su u Osmanskom Carstvu napokon svi stanovnici izjednačeni u vjerskim, građ. i polit. pravima, pojačao se polet u gradnji crkava i samostana, pa su između 1857. i 1878. izgrađene crkve u mnogim mjestima (Barlovci, Bučići, Čuklić, Dolac, Domaljevac, Dubrave, Dželilovac, Foča, Gorica, Gornji Vakuf, Gradnići, Humac, Jajce, Komušina, Korićani, Kulaši, Ljubunčić, Mostar, Orašje, Osova, Ovčarevo, Petrićevac, Prenj-Dubrave, Radunice, Rakitno, Ravno, Sokoline, Stara Rijeka, Špionica, Šuica, Tišina, Tolisa, Tramošnica, Tuzla, Ulice, Vitez, Zenica), a samostani na Širokom Brijegu, Gučoj Gori, Gorici-Livno, Plehanu, u Tolisi, na Petrićevcu, samostan trapista »Marija Zvijezda« u Delibašinom Selu, te obnovljen samostan u Fojnici.

 

Kao karakteristika modernoga duha XIX. st. mogu se gledati i nastojanja oko osnivanja svjetovnih osnovnih škola, za mušku i žensku djecu, s tendencijom da budu otvorene i za đake drugih konfesija. Prvu je otvorio fra Ilija Starčević u Tolisi 1823. Velikim zalaganjem i radom fra Ivana Frane Jukića 1847. otvaraju se ili su u pripremi škole u Varcaru, Fojnici, Kreševu, Travniku i Livnu. Koju godinu poslije otvorene su škole u Docu, Jajcu, Skoplju, Ulicama, Tuzli i Varešu, a provincijal fra Andrija Kujundžić izvješćuje o planu za otvaranje još 21 škole. U ovim godinama otvaraju se i osnovne škole u Hercegovini (Mostar, Gorica, Veljaci, Široki Brijeg, Duvno, Posušje, Gradnići, Humac, Stolac, Gabela, Konjic). Osim bečke vlade, pomoć za otvaranje i rad škola franjevci su nalazili i kod trgovaca, koji stasavaju među katolicima u bos. gradovima u prvoj pol. XIX. st.

Najmarkantnija figura novoga prekretnog duha je fra Ivan Frano Jukić. Bogatu kult. i knjiž. tradiciju bos. franjevaca on osjeća svojom, prvi je proučava i sistematizira, pripada joj i sam, ali svojom pojavom označuje i kult. prekid s njom, prebacivši fokus svojega djelovanja u posve laički kontekst. Ništa bolje ne ocrtava taj novi eur. duh kult. i knjiž. djelovanja, kao Jukićeva rečenica iz jedne novinske polemike, u kojoj postulira da »religija na literaturu upliva trebala imati ne bi«. Vođen porivom svjetovnoga intelektualca i domoljuba, Jukić prvi demonstrira i otvoreni polit. angažman, te u ime obespravljene raje obiju kršćanskih konfesija potpisuje promemoriju Želje i molbe bosanskih krstjana adresiranu na sultana Abdul-Medžida. U tom dokumentu od pov. važnosti formuliraju se u 28 točaka zahtjevi za građ. i polit. jednakost bez obzira na vjeru i soc. status, a uz svaku točku konkretno i precizno se opisuju svi oblici nejednakosti i obespravljenosti, te se iz njih stječe potpuni uvid u neodrživo stanje kakvo je vladalo u Bosni na polovici XIX. st. Jukića su Želje i molbe stajale polit. progonstva i kazne da se za života ne smije vratiti u Bosnu, a zahtjevi izneseni u njima počeli su se ostvarivati poslije Jukićeve smrti. Tako će, na primjer, prvi nemusliman u državnu službu biti primljen tek 1866; bio je to poznati autor Memoara s Balkana → Martin Đurđević.

Najkrupnija promjena u kulturi bh. Katolika-Hrvata u XIX. st. je, dakle, iskorak iz vjerske u sekularnu paradigmu. Nosioci toga iskoraka su franjevci mlađe generacije, koji se na studijima u Hrvatskoj, Austriji i Ugarskoj upoznaju s idejama liberalne i racionalističke Europe. Uz tradicionalno nabožno spisateljstvo širokoga raspona, u XIX. st. karakterističan je knjiž., publicistički, jezikoslovni rad franjevaca posve svjetovnoga karaktera. Moderna dimenzija u njihovome radu je i mnogo izraženiji individualni autorski stav i ton, nerijetko polemičan i strastven u branjenju vlastitih ideja. Također, novost je i pojava pisaca koji se knjiž. radu posvećuju u modernomu poimanju autorske umj. književnosti, izvan utilitarnih svrha i namjena. Svaki na svoj način, na spomenutim poljima književnoga i znanstveno-publicističkog rada istaknuli su se Martin Nedić, Blaž Josić, Grgo Martić, Ivan Frano Jukić, Marijan Šunjić, Ambroža Matić, Anto Knežević, Stjepan Marijanović, Andrija Kujundžić. Nastavlja se i rad na ljetopisima, od kojih neki ni danas nisu cjelovito publicirani. Literarno najzanimljiviji i dokumentarno-historijski najvredniji je spis Godišnjak od događaja i promine vremena u Bosni 1754-1882. Jake Baltića, jednoga od znamenitih franjevaca XIX. st. Cjelovito je objavljen u Sarajevu 1991. i 2003. Nakon osnivanja samostana na Širokome Brijegu i osamostaljenja herc. franjevaca, javljaju se među njima značajni pisci i kulturni radnici poput Anđela Kraljevića, Petra Bakule, Frane Milićevića (pokretača prve tiskare u BiH), te nešto kasnije veoma zanimljivoga pripovjedača Martina Mikulića.

 

  1. RAZDOBLJE AUSTROUGARSKE VLASTI

 

Kao što je Bosansko Kraljevstvo na izmaku srednjega vijeka 1463, iz jedne civilizacijske paradigme, zapadnoeuropske, bilo nasilno prevedeno u drugu, osmansko-islamsku, BiH je 1878. još jedanput također nasilno, ovaj put sa četiri stoljeća statusa pokrajine Osmanskoga Carstva za sobom, promijenila paradigmu – postala je pokrajinom eur. katoličkog carstva. Za bh. društvo u cjelini, a za svaki od naroda/konfesija na poseban način, ovaj prelazak značio je korjenitu promjenu polit. statusa i doveo ih pred nova iskušenja i izbore. Austroug. epoha u povijesti BiH, međutim, bit će kratka epizoda, a po njezinome okončanju 1918. polit. iskušenja za narode BiH nastavit će se kroz cijelo XX. st., u kojemu će oni uglavnom biti objekti pov. zbivanja, mnogo rjeđe subjekti vlastite sudbine. Sve se to u punoj mjeri odnosi i na katolike-Hrvate u BiH.

 

Završetak četiristoljetne epohe osman. vladavine u BiH obilježen je masovnim ustankom 1875-78. U prvoj fazi ustanak je bio seljačko-kmetski pokret za izmjenu agrarnih i socijalnih odnosa, no ubrzo u vodstvu ustanka nadjačava politika ujedinjenja sa Srbijom. Ustanak je izbio u Hercegovini, brzo se proširio i na Bosansku krajinu, polit. angažirao cijelu južnosl. javnost, bio signal za niz ustanaka i pobuna u osman. zonama Balkana, uvukao u rat s Osmanlijama Srbiju i Crnu Goru kao aktivne pomagače ustanka i partnere u planiranoj podjeli BiH, zatim i Rusiju, koja odnosi ratnu pobjedu i Sanstefanskim mirom (1878) kroji polit. mapu Balkana po svojim interesima. Iste godine, na Berlinskom kongresu, eur. sile revidiraju odredbe Sanstefanskog mira i prekrajaju Balkan po novom rasporedu, a Austro-Ugarskoj se odobrava okupacija BiH u ime civilizatorske misije. Austro-Ugarska je imala vitalnih interesa da se učvrsti u BiH, koja joj je pružala značajne privredne i tržišne mogućnosti. Osim toga, držeći ovu južnosl. zemlju, ona je uspostavljala efikasnu protutežu utjecaju Rusije na Balkanu, mogla mnogo djelotvornije nadzirati Srbiju, a istodobnno primicala se ostvarenju prodora na Istok. Konačno, direktnom prisutnošću u Bosni, Austro-Ugarska je tražila lijeka svojoj velikoj polit. fobiji, opasnosti od nastajanja jednog većeg južnosl. državno-političkog organizma. Ovi razlozi i interesi determinirali su austroug. politiku u Bosni u cjelini i u detaljima.

 

Socijalno-ekonomski BiH se pod Austro-Ugarskom profilira kao bizaran konglomerat, jedinstven u tadašnjoj Europi. Uz drevne begovsko-kmetske feudalno zaostale agrarne odnose, u koje austroug. uprava ne dira, iako joj je rješavanje agrarnoga pitanja bila jedna od najglasnijih pobuda za okupaciju, razvijaju se počeci moderne industrije, na prvom mjestu drvne, pa rudarske i metalurške, što je praćeno izgradnjom putova i željezničkih pruga. Posljedica ovih pothvata bila je diversifikacija soc. slike društva, u kojoj se prvi put pojavljuje sloj industrijskoga radništva, što će u prvom desetljeću XX. st. dovesti do različitih tipova radničkoga organiziranja, nekih na jednonacionalnoj, drugih na transnacionalnoj osnovi, te i do osnivanja Socijaldemokratske stranke BiH 1909. godine. Krupna novina koju austroug. uprava unosi u BiH je organizirano zdravstvo i prvi oblici masovne zdravstvene zaštite stanovništva, koje je uslijed opće zaostalosti i zapuštenosti izloženo raznovrsnim epidemijama, zarazama, endemskim bolestima (sifilis, tifus, osteomalacija). Ustanove koje se tada stvaraju, i liječnici koje vlada dovodi da u njima rade, veliko su i važno poglavlje moderne povijesti BiH, koje do danas nije sistematski istraženo i napisano, jer je, kao i mnogi drugi aspekti soc. povijesti i povijesti svakodnevnoga života, ostalo u sjeni političko-ideološke historiografije. Položaj seljaštva ostao je najakutnije soc. pitanje. O tome govori i statistika: 1910. godine u Bosni je odnos seoskoga i gradskog stanovništva 1 606 862 naspram 264 754. Vlast je doduše proglasila postupno dobrovoljno otkupljivanje kmetova, ali uz visoke novčane naknade koje je kmet morao platiti za zemlju i za otkup, i uz još nepovoljniji interes u bankama koje su davale zajmove, tako da je ta uredba samo otežavala položaj seljaka. Ovim sustavom likvidacija kmetstva u Bosni, izračunao je jedan bečki stručnjak, uslijedila bi tek 2025.

 

Nova okupacijska vlast od početka je veliku pažnju posvećivala vjerskim zajednicama, nastojeći ih vezati uz carsku vlast. Rezultati ubrzo bivaju vidljivi: BiH dobiva ustrojene sve tri najveće vjerske zajednice, čije su uprave mnogim organizacijskim i statusnim nitima, pa i prilično obilnim financijskim primanjima, vezane uz vladu i cara. Rezultat intenzivnih pregovora austroug. diplomacije s Ekumenskim patrijarhatom u Carigradu bila je Konvencija iz 1880, kojom je Beč dobio mnogo veće mogućnosti da utječe na položaj i ustrojstvo Srpske pravoslavne crkve u BiH. Smijenjen je fanariotski (grčki) sarajevski mitropolit Antim i 1881. postavljen domaći čovjek, Savo Kosanović. Vrhovnom odlukom cara Franje Josipa 1882. uspostavljen je medžlis-ul-ulema (kasniji Rijaset Islamske zajednice) i prvi poglavar bos. muslimana, reis-ul-ulema Hilmi ef. Omerović.

 

Za bos. franjevce i katolike-Hrvate nastupila je velika novost uvođenjem tzv. redovite hijerarhije Katoličke crkve 1881. na čije čelo je, kao vrhbosanski nadbiskup, postavljen zagrebački prof. teologije → Josip Stadler, koji je na toj dužnosti ostao do smrti 1918, iskazavši se kao neumoran organizator i graditelj na mnogim poljima crkv. i nar. života. Politički simpatizeri Beča i njegovi dokazani pomagači i suradnici iz davnih vremena, franjevci su dolazak Austro-Ugarske dočekali s nadom i odobravanjem. Ubrzo su, međutim, počeli doživljavati razočaranja. Između franjevaca i nove crkv. hijerarhije od početka se uspostavlja odnos napetosti i neslaganja: uz podršku austroug. vlasti, nadbiskup Stadler inzistira na uklanjanju franjevaca iz pastoralnoga i javnoga života, tj. na povlačenju sa župa u propisani samostanski život. Za franjevce, stoljećima stopljene sa svojim župama i sa svojim narodom, to znači prekid vjekovne tradicije i načina života, kao i udarac na specifičnu ekonomsko-materijalnu simbiozu u kojoj su s tim narodom živjeli. U tom sukobu obje strane imaju svoje argumente: nadbiskup se poziva na crkv. norme i propise, franjevci se brane starim povlasticama, tradicijom, zaslugama za očuvanje vjere i naroda. Nešto je drukčije prirode konflikt između biskupske vlasti i franjevaca u Hercegovini, ali se i on može svesti na sukob između prava i tradicije, te na sukob interesa. U oskudno stratificiranom kat. društvu u BiH, u kojemu je crkva oduvijek igrala ogromnu ulogu u nar. životu, rascjep koji je nastao uvođenjem redovite hijerarhije 1881. godine nikada nije sasvim zacijeljen, i taj konflikt kroz različite faze i intenzitet traje do danas, a njegove se povremene manifestacije burno prenose na narod i u javnost. Bilo bi važno da taj odnos između dviju crkv. struktura u BiH bude znanstveno nepristrano istražen i osvijetljen, jer prema uvidima eminentnih teologa i crkv. povjesničara (T. Šagi Bunić, npr.) on govori o prisutnosti gotovo dvaju različitih katoliciteta, barem u kulturno-mentalitetnom ako ne i u doktrinarno-teološkom smislu, što, naravno, proizvodi i posljedice polit. naravi.

 

Gl. motiv kojim se vodila nac. politika austroug. uprave u BiH bio je strah od nac. emancipacije, najprije srpske, ali i hrvatske, koja bi u povezanosti sa Srbijom, Crnom Gorom i Hrvatskom ugrožavala austroug. koncept BiH kao zemlje koja treba biti kočnica južnosl. integracija većega formata. Najviši i najosmišljeniji izraz te politike bila je formula nac. bosanstva → Benjamina Kallayja, koji je upravljao Bosnom od 1882. do smrti 1903. Za austroug. vlast ona je bila savršena: kao specifičnu razliku ostavljala je vjere i vjerske institucije, dovoljne da i dalje djeluju kao faktor međusobnoga razilaženja i izolacije, a odsijecala je BiH od integracijskih polit. procesa na širem južnosl. prostoru. No, Kallay je previdio da su opće socijalno-političke prilike i odnosi tijekom XIX. st. onemogućili formiranje zajedničkoga polit. identiteta stanovništva u BiH, pokrenuvši već tada procese zasebnih etnonacionalnih samoidentifikacija, koje više nije bilo moguće zaustaviti ni vratiti natrag.

 

Pov. utemeljena u teritorijalnom, polit. i vjerskom jedinstvu, koje se izražavalo u instituciji i politici Srpske pravoslavne crkve, nac. ideja kod bos. Srba je u stalnom porastu od srp. ustanka poč. XIX. st. Učvršćivana je sistematskom propagandom srp. vlade, nakon što je Načertanijem Ilije Garašanina pol. stoljeća utvrđena dugoročna državnonac. strategija. U toj aktivnosti sudjelovali su i agenti rus. vlade, nastojeći uvećati pravosl. element u strukturi BiH, jer je to bio jedan od važnih kriterija pri međunar. utvrđivanju prava na pokroviteljstvo. Kroz zbivanja u ustanku 1875-78. pansrpska nac. ideja u BiH još je više ojačala. U austroug. razdoblju to je došlo do izražaja u pokretu za vjersko-prosvjetnu autonomiju 1893-1903. godine. Temeljio se na tradiciji iz osman. millet-sistema, u kojemu su crkv. vlasti i polit. zastupale svoj narod. Srp. crkveno-školske opštine težile su da u novim uvjetima te ovlasti zadrže i razvijaju u pravcu potpunije polit. autonomije.

 

Kada je po odluci Berlinskoga kongresa 1878. Osmansko Carstvo moralo Austro-Ugarskoj prepustiti BiH, to je za bos. muslimane označilo početak nove pov. epohe, pune velikih iskušenja. Stoljećima su u toj zemlji bili vjerski, ekon. i polit. povlašten element; u njihovome identitetu bio je izjednačen osjećaj pripadnosti Bosni, Osmanskom Carstvu i islamu. Sad je odjednom dovedena u pitanje sinonimnost tih triju elemenata, a slika do jučer stabilnoga svijeta raspala se. Kada je prošao prvi šok, trebalo je utvrditi svoju poziciju u tom novom svijetu, i s obzirom na vlast, i s obzirom na već deklarirani nac. identitet domaćih Srba i Hrvata i na njihove asimilacijske težnje prema muslimanima. Gl. opcija bila je već tada artikulirana: »Mi nikad nećemo poreći da pripadamo južnoslavenskoj porodici, ali ćemo ostati Bošnjaci, kao i naši preci, i ništa drugo«. (Mehmedbeg Kapetanović Ljubušak, 1891). Za nacionalnu samoidentifikaciju kod bos. Muslimana, slično kao i kod pravosl. Srba, bili su važni rezultati pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju.

 

Unatoč Kallayjevoj politici, uključenost BiH u sastav Austro-Ugarske pojačala je i ubrzala među građ. i vjerskom elitom kod katolika politički razvoj u pravcu usvajanja hrv. nacionalne ideologije, prema čijim postavkama su Hrvati u Hrvatskoj i u BiH jedan, nedjeljiv narod, a BiH po Starčevićevom ideologemu »hrvatskoga državnog prava« hrv. teritorij. Pri tomu je potrebno imati u vidu da se formiranje hrv. političke svijesti odnosi na gradski svijet, i to mahom na pripadnike vjerske i intelektualne elite, te ponešto na trgovce i obrtnike; seosko kat. stanovništvo ovim će procesom ostati nedotaknuto još duboko u XX. st. Među brojnim faktorima koji su uvjetovali uspjeh hrv. političkog kursa u BiH nekoliko ih je bilo najvažnijih. Na prvome mjestu to je činjenica da su se sada, prvi put u pola tisućljeća dugoj povijesti, katolici-Hrvati iz BiH i iz svih hrv. zemalja našli pod zajedničkim drž. krovom (i to pod »katoličkom krunom«). Sa stajališta razvoja i učvršćenja nac. identiteta ta je činjenica od prvorazredne važnosti. Valja dodati da će od tada Hrvati, neovisno o drastičnim mijenama društv. uređenja i drž. formacija, kroz cijelo XX. st., sve do raspada Jugoslavije 1991/92, živjeti u istom državnom okviru, te će to veoma osnažiti njihovu povezanost i predodžbu o nac. jedinstvu.

Na nac. identifikaciju i homogenizaciju također je, na svoj način, utjecalo uspostavljanje redovite crkv. hijerarhije, s nadbiskupom Stadlerom na čelu i s njegovim zagovaranjem katolicizma kao ideološke osnove svehrvatskoga nac. identiteta. Kada je poč. XIX. st. oživio polit. život u BiH, nastaje 1906. među mladim liberalnim građ. intelektualcima, kojima se pridružuju i neki franjevci, prva politička organizacija → Hrvatska narodna zajednica (HNZ). S osloncem na Starčevićevu ideologiju, HNZ također zastupa pripajanje BiH Hrvatskoj, kao zasebne jedinice u zagovaranom trijalističkom uređenju Habsburške Monarhije, ali Stadler, koji je i sam bio među inicijatorima osnivanja HNZ-a, uskoro iz drugih razloga pokreće žestoku kampanju protiv ove organizacije. Ona mu je, naime, »protuvjerska«, jer u članstvu ima i muslimane, koji se nacionalno izjašnjavaju Hrvatima, a po nadbiskupovim zamislima članom takve organizacije može biti samo Hrvat-katolik. Sukobljavanja su trajala nekoliko godina, a dovela su do toga da je Stadler 1910. osnovao novu organizaciju, → Hrvatsku katoličku udrugu. Na izborima za prvi saziv Bosanskoga sabora u jesen 1910. Stadlerov HKU bio je poražen: dobio je pet mandata, a HNZ jedanaest. Međutim, pored polit. rivalstva i razlika u ideološkoj tvrdoći, svehrvatski nac. ideologem kod obiju polit. grupacija bio je isti, s time da na marginama ovako usmjerenoga polit. života kod velikoga broja franjevaca u BiH, kao i kod mnogih liberalnih intelektualaca, nije nestalo jugosl. sklonosti iz štrosmajerovske kult. i polit. tradicije, te otvorenosti i volje za polit. suradnjom s drugim narodima i konfesijama.

 

Kulturni procesi. Za četrdeset godina provedenih u okviru Austro-Ugarske Monarhije, prvo kao okupirana provincija, pod formalnim suverenitetom osman. sultana, a od aneksije 1908. godine u sastavu Monarhije, BiH proživljava, na pragu svoje moderne povijesti, fazu dubokoga unutarnjeg preobražaja. Naslijeđena opterećenja i suprotnosti izbijaju na vidjelo kao nikad do tada, ali se istovremeno ukazuju i blagotvorne posljedica modernizacije i europeizacije društva. Najvidnije promjene nastaju u svakodnevnom životu, osobito gradskom, u koji ulaze srednjoeur. oblici i standardi prehrane, odijevanja, stanovanja, ponašanja. Donosioci tih novih oblika su brojni činovnici, pretežno iz slav. austrougarskih zemalja od kojih nova uprava izgrađuje administrativni, prosvjetni, tehnički, zdravstveni aparat. Osim činovnika i raznih vrsta stručnjaka, okupacijska vlast naseljava u neka područja BiH znatan broj seljaka iz svojih eur. zemalja. Istovremeno, u prvim godinama okupacije iseljavanje Bošnjaka-muslimana mahom u Osmansko Carstvo poprimilo je masovne razmjere.

 

U dodiru sa zapadnoeur. duhovnim strujanjima preko odlazaka na studije u Beč, Peštu i druge sveučilišne gradove Monarhije, preko življeg i svestranijeg cirkuliranja kult. tekovina, u uvjetima snaženja novog, građanskog društv. sloja i sekularizacije kulture, stvaraju se dinamičnije kult. sredine, prije svega u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, i domaća svjetovna inteligencija kakve do tada u Bosni nije bilo. Njezina aktivnost u pravilu ima kult.-polit. karakter, sa svim implikacijama kaotičnog polit. života jedne višetradicijske i višenacionalne, okupirane zajednice, do jučer zaostale osman. provincije, a sada austroug. kolonijalnog posjeda. Novi društv. i kult. kontekst, modernistički i sekularan, s polit. i građ. izjednačenošću svih državljana, pospješuje sve veću transkonfesionalnu i transetničku propusnost, za razliku od predmodernoga statičnog i izolativnog konfesionalizma osman. tipa. To su okolnosti i uvjeti u kojima u gradskim sredinama nastaju društv. forme specifične bos. multikulturalnosti, o kojima se često netočno govori kao o »vjekovnoj tradiciji«.

Nova slika svijeta i moderni senzibilitet počinju prodirati osobito posredstvom knjiž. rada. Zanimljiv dio kult. mozaika su narodne čitaonice, pjevačka društva i kulturno-umjetnička društva, osnivana na vjersko-nacionalnim platformama, što austroug. uprava ne sprječava. Uz ovo se veže nastanak i razvoj dramskog i muzičkog teatarskog života, do tada nepoznatog u Bosni. Za Hrvate u BiH od velike važnosti u desetljećima do II. svj. rata bit će djelovanje → HKD-a »Napredak«. Jedna od najvažnijih novina što dolaze s Austro-Ugarskom je uvođenje državnoga, svjetovnog školstva, s modernim nastavnim programima. Osman. su vlasti, doduše, u desetljeću prije austroug. okupacije bile počele osnivati drž. škole, ruždije, ali njih je bilo malo, i mali je bio odziv za školovanje u njima.

U prvoj generaciji eur. obrazovanih intelektualaca, iz sva tri naroda, javlja se znatan broj kult. radnika, književnika i polihistora. U velikom broju listova i periodičnih publikacija najznačajnije mjesto po općem utjecaju na kult. i nacionalno-politički život zauzimaju knjiž. časopisi, kakvi su, na primjer, sarajevski Behar, Nada i Bosanska vila, i mostarska Zora. Za knjiž. i kult. klimu u BiH na prijelazu iz XIX. u XX. st. značajan je bio boravak velikoga hrv. pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića u Sarajevu, odnosno njegov uređivački rad u časopisu Nada. Kranjčević je uspio ostvariti na stranicama časopisa suradnju najvećih južnosl. književnih imena tog vremena, objavljujući s istančanim kriterijima i prevedene tekstove iz suvremene eur. literature, te je na taj način znatno pridonio širenju knjiž. i kult. horizonata sredine. To je kontekst koji omogućuje i pojavu prvih knjiž. nastojanja sukladnih onodobnim modernim eur. kretanjima, primjerice u djelima pisaca i pjesnika Edhema Mulabdića, → Muse Ćazima Ćatića, → Safet-bega Bašagića, Alekse Šantića, Petra Kočića, → Svetozara Ćorovića. Tada se, kao gimnazijalac, javlja i → Ivo Andrić svojim ranim, formalno smionim stihom.

 

U objema franjevačkim provincijama, bosanskoj i hercegovačkoj, njeguje se tradicijsko nabožno spisateljstvo, uz pojavu mnogih periodičnih publikacija: Glasnik bosanskih i hercegovačkih franjevaca, koji je od 1887. do 1941. izlazio pod brojnim imenima (Glasnik jugoslavenskih franjevaca, Franjevački glasnik, Serafinski perivoj, Naša misao, te konačno Franjevački vijesnik), Novi prijatelj Bosne, Glasnik sv. Ante Padovanskog, Kalendar sv. Ante, službeno glasilo Bosna Srebrena. Frano Milićević uređivao je → Hercegovački bosiljak, Novi hercegovački bosiljak i Glas Hercegovca. Uz fra Grgu Martića, koji živi do 1905. i svojim životom, polit. djelovanjem i književnim djelom predstavlja živi most između dviju epoha u kult. povijesti BiH i bh. Hrvata – osman. predmoderne i eur. moderne, među franjevcima javljaju se književnici i publicisti svjetovnoga tipa (Martin Mikulić, Eugen Matić alias Narcis Jenko, kojemu će djela biti objavljena iza njegove smrti 1918, Josip Markušić) kao i pisci s nadahnućem iz franjevačke povijesti i duhovnosti poput → Mirka Jurkića. → Anto Knežević, → Mijo Vjenceslav Batinić, → Radoslav Glavaš stariji, te osobito → Julijan Jelenić sa svojim kapitalnim, iako nezaokruženim djelom Kultura i bosanski franjevci I, II (1912, 1915), predstavnici su franjevačke historiografije znanstveno-kritičkoga tipa. Sasvim posebna pojava u bh. i hrvatskoj književnosti je Ivan Milićević (1868-1950). Pisac, urednik i kult. radnik veoma širokoga raspona i interesa, ostavio je raznovrsno djelo, što kao samostalan autor, što u neobičnom i knjiž. plodnom tandemu s → Osmanom Nuri Hadžićem, pod zajedničkim imenom Osman-Aziz. Uređivao je Osvit, list za politiku, pouku i zabavu Hrvatske dioničke tiskare.

U ovo razdoblje padaju i počeci modernoga slikarstva u BiH. Ovamo dolaze, i putuju Bosnom, mnogi slikari u potrazi za egzotičnim žanr-motivima, a neki od njih otvaraju i tečaje slikarske poduke. Školovana na akademijama u velikim centrima Monarhije, u duhu europskih slikarskih tradicija, uskoro se javlja prva generacija domaćih slikara: → Gabrijel Jurkić, Risto Vukanović, Petar Tiješić, Karlo Mijić, Roman Petrović, Đoko Mazalić, Todor Švrakić, → Jovan Bijelić, → Adela Behr Vukić, Lujza Kuzmić, Špiro Bocarić, Vilko Šeferov, Lazar Drljača, Petar Šain. Godinu dana pred kraj I. svj. rata održana je u Sarajevu velika, reprezentativna izložba umjetnika iz BiH, na kojoj su se mogle vidjeti zastupljene sve relevantne likovne tendencije onoga doba.

 

Jedna od najuočljivijih karakteristika austroug. razdoblja očituje se u urbanističkom planiranju i graditeljstvu, koje u orijentalnu fizionomiju bh. gradova unosi nove oblike eur. arhitekture i urbanizma, stvarajući u zanimljivom susretu dvaju svjetova slikovite kontraste i neočekivane odnose. Mnoge zgrade za javne službe, škole, kolodvorske zgrade, upravni objekti, izgrađene su u tzv. maurskom stilu, koji je vlast forsirala kao svoje shvaćanje kontinuiteta orijentalne arhitekture u Bosni. Osim toga, u graditeljstvu ovoga doba dolaze do izražaja i elementi drugih suvremenih srednjoeur. stilova – neoromanike, neogotike, neorenesanse, te nešto kasnije i bečke secesije, a naročito je zanimljiv bio arhitektonski pravac tzv. bosanskog stila – skladnoga kombiniranja tradicionalnih i suvremenih formi. U Sarajevu i u Bosni grade neki od vrlo nadarenih arhitekata toga vremena. → Ćiril Iveković sagradio je, osim sarajevske Vijećnice (s Aleksandrom Wittekom), neke poslovne zgrade i Muzej grada Travnika, vrijedna ostvarenja u Sarajevu ostvarili su Karl Panek (samostan sv. Ante na Bistriku, zgrada uprave željeznica, danas Ministarstvo vanjskih poslova BiH), Dionis Sunko (zgrada Napretka), Josip Pospišil, → Franz Blažek i Jan Kotera. Arhitekti koji su dali snažan, do danas prepoznatljiv pečat Sarajevu, bili su Karl Pařik i Josip Vancaš. Prvi je izgradio zgradu Univerziteta (i Pravnog fakulteta), Zemaljskoga muzeja i Muzeja grada Sarajeva, a drugi sarajevsku katedralu, franjevačku crkvu sv. Ante na Bistriku, zgradu Zemaljske vlade (Predsjedništva BiH), Glavnu poštu, hotel »Central«.

Austroug. ideologija nac. bosanstva, kao kabinetski konstrukt udaljen od stvarnoga života, nije se ostvarila, ali rezultate austroug. epohe u BiH nije opravdano procjenjivati samo iz ugla te ideologije i njezinoga neuspjeha. Ima nekoliko ostvarenja te kolonijalne politike koji u kulturnoj i političkoj povijesti BiH trajno ostaju kao virtualna vrijednost. Najprije, to se odnosi na nivo državnosti koji je BiH stekla kao corpus separatum u Austro-Ugarskoj Monarhiji, s vlastitom vladom i od 1910. Bosanskim saborom. Zatim, ogroman je skok s austroug. znanstvenom i kulturnom politikom u BiH napravljen time što je planski razvijana znanstveno-istraživačka djelatnost usmjerena na otkrivanje, proučavanje i valoriziranje pov., etnografske, kult. i prirodne baštine ove zemlje. Kroz to, BiH je prvi put u svojoj povijesti počela sistematski stjecati i objektivirati svijest o samoj sebi i o svojim vrijednostima. Neovisno o polit. profiliranju triju nac. posebnosti, na ovaj način formirala se i svijest o pov., kult. i prirodnom naslijeđu kao zajedničkoj vrijednosti.

 

Najreprezentativnija institucija ove vrste koju je austroug. vlast podignula i ostavila u BiH svakako je Zemaljski muzej u Sarajevu (kakav je anticipirao Ivan Frano Jukić još za osman. uprave polovicom XIX. st.) i znanstvena djelatnost koja se u okviru ove ustanove razvijala kroz istraživanja, znanstvenu periodiku (→ Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu) i izdavačku djelatnost, omogućujući istovremeno i početak formiranja domaćega znanstv. kadra. Na osnovi intenzivnoga rada osobito u oblasti arheologije, etnografije i prirodoslovnih disciplina, Zemaljski muzej se već u prvim desetljećima nakon osnutka afirmirao kao znanstv. i muzejska ustanova značajna u eur. relacijama. To se prvenstveno odnosi na istraživanja i muzejsku prezentaciju prethistorijske, antičke i srednjovjekovne, te prirodnjačke problematike, u čemu su rezultati Muzeja bili temelj za spoznaje i sinteze od značaja za cijeli južnosl. i balkanski prostor.

 

U kult. povijesti BiH austroug. razdoblje je važno i zbog jedne strukturalne novine: kroz proces europeizacije, modernizacije i sekularizacije, te sa stvaranjem institucija i oblika građanske, demokratizirane kulture, omekšavaju bridovi stroge etno – konfesionalne podijeljenosti, a vidno jačaju elementi zajedničkoga tipa kulture. U umjetnostima taj proces je najvidljiviji, čak u književnosti, koja je u tradicionalističkom poimanju opterećena najvišim stupnjem nacionalno-ideološke »uloge« i »misije«. Strukturalno gledano, već prvi moderni pisci, koje u tematsko-ideološkom smislu i te kako raspoznajemo po vjersko-etničkom backgroundu i nacionalnim aspiracijama, kakvi su, na primjer, Petar Kočić ili Safvet-beg Bašagić, u kulturalnom smislu ipak ispisuju isti tip književnosti. To je tip knjiž. prakse korespondentan suvremenim eur. književnim prosedeima, na koji se u postupku interpretacije i kritičko-analitičkoga vrednovanja moraju primjenjivati isti kriteriji. To znači da ono što rade jedan i drugi pripada istom, zajedničkom kult. obrascu i kontekstu, i da je moguće mjeriti jednoga drugim, unutar istih mjerila vrijednosti. Isto u još očitijem smislu vrijedi za slikarstvo, i to već s prvom generacijom eur. školovanih slikara. Potpuno neovisno o tomu jesu li Hrvati, Srbi ili Muslimani, djela Gabrijela Jurkića, Petra Tiješića, Karla Mijića, Jovana Bijelića, Lazara Drljače, Todora Švrakića, kasnije Romana Petrovića, Rizaha Štetića, Sige Summereckera, Omera Mujadžića, Ismeta Mujezinovića, te tolikih drugih – kolikogod svaki od njih bio stvaralački individualiziran, tvore jedan u lik. smislu potpuno homologan svijet.

 

  1. JUGOSLAVIJA 1918-1941.

 

Na prijelazu iz XIX. u XX. st. ideja južnosl. političke i kulturne integracije nalazila je pristalice i zagovornike među pripadnicima različitih društv. slojeva, raznih generacija i svih nacionalnosti. Porijeklom iz → Ilirskoga pokreta, sa zagovornicima među najsnažnijim osobama XIX. st. poput đakovačkoga biskupa Strossmayera, ona je u južnosl. zemljama pod vlašću Austro-Ugarske dobila dodatni rodoljubni antiokupatorski poticaj i sadržaj. Radikalni izraz toga raspoloženja predstavljala je tzv. nacionalistička omladina, a iz njezinoga okrilja nastala je organizacija → Mlada Bosna. Ona i danas izaziva historiografska i ideološka sporenja, ali je utvrđeno da je bila povezana s voj. i polit. krugovima iz Srbije, koji su manipulirali patriotskim jugosl. i antiaustr. osjećajima mladih idealista okupljenih u tu idejno i politički difuznu organizaciju. Njezin pripadnik Gavrilo Princip s drugovima izvršio je u Sarajevu 28. VI. 1914. atentat na austrijskoga nadvojvodu Franza Ferdinanda, što je Austro-Ugarskoj poslužilo kao povod za rat sa Srbijom, koji je eskalirao u I. svj. rat. Na svim frontama od Rusije do Italije, na kojima je ratovala austroug. vojska, ginuli su, mobilizirani, pripadnici svih naroda iz BiH, pa i Srbi, iako su oni zbog atentata u Sarajevu i rata sa Srbijom bili politički proskribirani, progonjeni i zatvarani u talačke logore. Tijekom rata jugoslavensko raspoloženje je dobivalo na snazi i širini. Povjesničar → S. M. Džaja to ovako sumira s obzirom na hrv. kontekst u BiH: »Nakon vojnih poraza Podunavske Monarhije i oživljavanja političkih aktivnosti u proljeće 1917. urušavaju se Stadlerov klerikalizam i tvrdo hrvatstvo u BiH. Za jugoslavenstvo izjašnjavaju se ne samo liberalna inteligencija i franjevci u Bosni, zatim u Hercegovini, nego i dio Stadlerovih pristaša. Sam nadbiskup Stadler, kao posljednji Mohikanac klerikalnoga velikohrvatstva, potpisuje okružnicu katoličkoga episkopata od 29. XI. 1918, kojom je pozdravljeno osnivanje južnoslavenske države pod srpskom egidom«.

 

Od poč. pregovora između predstavnika s područja Austro-Ugarske Monarhije i Srbije o modelu ujedinjenja južnosl. zemalja bilo je jasno da se radi o dva različita i teško uskladiva koncepta – srbijanskom monarhističkom i unitarističko-hegemonijskom, i republikansko-federalističkom koji su uglavnom zastupali hrv. pregovarači. Ta razlika neće omesti ujedinjenje koje je pod krunom Karađorđevića i pod imenom Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca proglašeno 1918 (→ Jugoslavenstvo, Jugoslavija), ali će kroz niz administrativnih, polit. i ideoloških postupaka beogradskoga dvora i vlasti kojima je pojačavana centralizacija i u korist srpskoga koncepta države potirana pov. i teritorijalna fizionomija Hrvatske, BiH i drugih južnosl. zemalja, narasti do eksplozivnih međunac. odnosa, osobito na srpsko-hrvatskoj relaciji, te do zaoštravanja tzv. hrvatskog pitanja (→ Hrvatska, Republika Hrvatska). Na pogoršanje odnosa imat će ogroman utjecaj događaji poput atentata na Stjepana Radića i članove HSS-a u beogradskoj Narodnoj skupštini 1928. i atentata na kralja Aleksandra 1934. u Marseilleu.

 

Vodeća polit. snaga koja je u razdoblju monarhističke Jugoslavije artikulirala hrv. interese bio je pokret i stranka S. Radića (→ Hrvatska seljačka stranka), koju je poslije Radićeve pogibije nastavio voditi Vladko Maček. U sjeni diktature kralja Aleksandra od 6. I. 1929, kada je raspušten parlament, zabranjen rad polit. stranaka i sindikata, uvedena stroga cenzura, pojačan policijski teror, polit. protivnici zatvarani pa i ubijani, a proglašena ideologija integralnoga jugoslavenstva i ime državi promijenjeno u Kraljevina Jugoslavija, u polit. prostoru u kojemu se oblikuju i hrv. političke orijentacije, uz narodnjački i republikanski HSS, prisutne su dvije dijametralne opcije – lijevo-revolucionarna Komunistička partija i ultranacionalistička ustaška organizacija, koju je, otišavši nakon proglašenja diktature u emigraciju, 1929. osnovao frankovačko-pravaški političar Ante Pavelić. Među Hrvatima u BiH do 1941, međutim, neusporedivo najveću popularnost uživao je HSS.

Pokušaj da se, u predvečerje II. svj. rata 1939, riješi kriza srpsko-hrvatskih odnosa bio je dogovor koji se u historiografiji naziva sporazumom Cvetković-Maček, u kojemu nije sudjelovao nitko od musl. polit. predstavnika, ali ni od srpskih i hrvatskih iz BiH. Njime se predviđa stvaranje triju federalnih jedinica: Dravska banovina (Slovenija), → Banovina Hrvatska, u koju ulaze i kotarevi iz BiH s hrv. većinom (Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik, Bugojno, Duvno, Konjic, Livno, Ljubuški, Mostar, Prozor, Stolac, Fojnica), dok su ostali dijelovi BiH namijenjeni trećoj jedinici – tzv. Srpskim zemljama. Protiv takvoga ignoriranja povijesne i teritorijalne cjelovitosti BiH, koja se nije gubila ni u Osmanskome ni u Habsburškome Carstvu, bila je musl. politička javnost, a također i neki uglednici iz hrv. naroda u BiH (T. Alaupović, fra J. Markušić npr.), što je bio signal da se, unatoč popularnosti HSS-a, barem u jednome dijelu hrv. javnosti cjelovitost BiH doživljuje kao krucijalno pitanje koje ne smije biti predmetom bilo kakve neprincipijelne polit. trgovine.

 

U ekon., industr., kult. i prosvj. politici prve Jugoslavije BiH je općenito bila zapostavljena i marginalizirana, te se u usporedbi s austroug. razdobljem s mnogo razloga može govoriti o regresiji i provincijalizaciji. Ilustrativan je podatak da je 1938. od svih industr. poduzeća u državi, svega 7% bilo locirano u BiH. Nasuprot tankom sloju novih bogataša, većinom trgovaca, zelenaša, malobrojnih industr. poduzetnika i nešto malo begovata koji je uspio preživjeti propadanje, malogradski svijet, radništvo, seljaštvo izloženo je pauperizaciji do stupnja ugroženosti gole egzistencije. Naglo se mijenja struktura vlasništva nad zemljom: od nekadašnjih pretežnih vlasnika, Muslimana, država sada uzima zemlju i daje »prema zaslugama«, tzv. »solunašima«, koji su pretežno srp. nacionalnosti. Muslimani se ponovo masovno iseljavaju u Tursku, kao i nakon austroug. okupacije. Izostaje društv. razvoj, pa se zadržava patrijarhalna i tradicionalistička struktura društva. Ogroman je udio seoskoga stanovništva (uoči II. svj. rata odnos ruralnoga i urbanoga življa u Bosni bio je 70% : 30%), s konzerviranim, gotovo srednjovj. formama života. U malogradskim sredinama živi se i dalje u kombinaciji male, kućne poljoprivrede i starih zanata. Izrazit je dualitet i antagonistički odnos između sela i grada. Taj je odnos u osnovi soc. naravi, ali se on dodatno komplicira etničko-religijskom komponentom. Ne grade se novi putovi ni pruge. Postotak nepismenosti dosezao je i do 70%. Osim osnovnoga školstva (državnoga i vjerskog), te nekoliko srednjih škola u većim gradovima, nema viših stupnjeva školovanja. Jedina viša škola, agronomska, otvorena je u Sarajevu tek uoči II. svj. rata, a prvi fakultet, medicinski, za vrijeme NDH pred sami kraj rata, također u Sarajevu. Svoju razinu održavaju franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu i u Visokomu, te isusovačka u Travniku, koje su imale pravo javnosti i u njih su se upisivali učenici iz drugih konfesija i nacija. Na više akademsko školovanje mora se ići u Beograd i Zagreb, ili u inozemstvo. Sarajevski Zemaljski muzej, nekad eur. relevantna muzeološko-istraživačka i znanstveno-izdavačka ustanova, jedva preživljuje, bez programâ, bez sredstava za rad i bez perspektive.

 

Kakvih-takvih forma višega društv., obrazovnog i kult. života ima samo u malobrojnim gradskim središtima, dok je selo živjelo u arhaičnim oblicima života i pučke kulture, često potpuno strane i nepoznate ljudima iz gradova. Kulturno-prosvjetna društva iz austroug. razdoblja nastavila su i razvijala svoj rad kao temeljne nac. ustanove: hrvatski HKD »Napredak«, muslimansko-bošnjački »Gajret« i »Narodna uzdanica«, srpska »Prosveta«, jevrejska »La Benevolencia«. Područje njihova rada bilo je široko, obuhvaćajući organizaciju kulturno-zabavne svakodnevnice i nar. čitaonica, opismenjavanje i prosvjećivanje, izgradnju đačkih domova i stipendiranje đaka i studenata, izdavanje kalendara-almanaha, koji su bili djelomično orijentirani i na objavljivanje knjiž. i znanstv. tekstova, povremeno objavljivanje knjiga i dr.

 

Književnost i slikarstvo dva su najvažnija polja na kojima se oblikovao intelektualno-umjetnički život. Zapostavljenost sredine odredila je da većina snažnih autorskih ličnosti sasvim ili djelomično živi i radi izvan BiH, ali mnogi od njih ostaju trajno vezani uz nju svojim motivima. U slikarstvu, uz one što su se javili u prethodnom razdoblju, kakvi su Gabrijel Jurkić, Roman Petrović, Petar Tiješić, Jovan Bijelić, Petar Šain, Todor Švrakić, Vilko Šeferov ili Karlo Mijić, i koji će se tek sada početi ostvarivati u punini svoje vokacije, javljaju se Ivo Šeremet, Nedjeljko Gvozdenović, Milivoj Uzelac, Hakija Kulenović, Karlo Afan de Rivera, Omer Mujadžić, Kosta Hakman, Sigo Summerecker, Rizah Štetić, Kamilo Ružička, Mica Todorović, te od mlađih Ismet Mujezinović, Vojo Dimitrijević, Danijel Ozmo, Branko Šotra i drugi. Svi su oni svoja znanja i umijeća stjecali na respektabilnim eur. likovnim učilištima (München, Krakov, Beč, Pariz, Budimpešta), i bili u živom stvaralačkom dodiru s najmodernijim strujanjima i istraživanjima – od impresionističkih i simbolističkih na prijelazu dvaju stoljeća, preko sezanizma, ekspresionizma, do apstrakcije, nadrealizma, magijskoga realizma, te socijalno angažiranih tendencija, osobito u grafici. U prvim godinama ovoga razdoblja lik. život je još prilično dinamičan, organiziraju se samostalne i grupne izložbe u svim većim gradovima nove države pa i u Sarajevu, pokreću se slikarske škole. Za vrijeme svojega boravka u Blažuju pokraj Sarajeva, Vladimir Becić držao je slikarsku koloniju s Karlom Mijićem i Vilkom Šeferovim. Nakon 1924. ta živost opada, a stanovita živost se vraća od 1929, s osnivanjem »Grupe četvorice« (Mijić, Petrović, Đoko Mazalić, Summerecker). U godinama uoči II. svj. rata, grupa mlađih umjetnika osniva društvo Collegium artisticum, u pokušaju sinteze umjetnosti i lijeve ideologije, na čijim izložbama 1939. i 1940. izlažu Danijel Ozmo, Rizah Štetić, Vojo Dimitrijević, Ismet Mujezinović i Mica Todorović i drugi slikari i grafičari. I po stupnju autorske emancipiranosti, i po majstorskome znanju, i po ozbiljnosti kojom u domaći ambijent unose iskustva i traganja moderniteta, slikari i slikarstvo ono su najbolje i najvažnije što je u ovom razdoblju u umjetnosti BiH poniklo. God. 1920-ih u Sarajevu je kao upravitelj Narodnoga pozorišta boravio srpski komediograf Branislav Nušić, unijevši repertoarnu svježinu i raznovrsnost. To je trajalo samo nekoliko sezona, nakon toga sarajevski teatar stagnira.

 

Ako se izuzmu veliki književnici poput Ive Andrića, koji je poglavlje za sebe, Antuna Branka Šimića ili Nikole Šopa, koji rođenjem i knjiž. motivima jesu vezani uz BiH, ali žive i rade izvan nje, u ovome razdoblju nema pisaca i djela velikoga formata, no ima relevantnoga knjiž. rada i to u nekoliko različitih poetičkih i idejnih smjerova (soc. književnost lijeve orijentiranosti, kat. književnost itd.), a u svakome od njih participiraju i hrvatski pisci iz BiH: Zvonimir Šubić, Jakša Kušan, Nika Milićević, Hrvoje Bor (fra Ljubo Hrgić), Narcis Jenko (fra Eugen Matić), Mirko Jurkić, Štefa Jurkić, Vojislav Mioč, Ljerka Premužić, Verka Škurla-Ilijić i drugi. Za knjiž. život u BiH, u kojemu je najučestaliji knjiž. oblik priča, a najdraži spisateljski postupak tradicionalna realistička naracija, kod najvještijih i najobrazovanijih pisaca tek malo obojena tehnikama i iznalascima modernizma, važan je bio časopis Pregled i njegov znameniti urednik, književni kritičar Jovan Kršić, kojemu povijest književnosti u BiH duguje pojam pripovjedačka Bosna. U Sarajevu je od 1930. do 1937. živio Tin Ujević, neobični erudit, velikan hrv. pjesništva. Objavljivao je zanimljive književne i filozofske eseje u Kršićevu Pregledu, i svojom je osebujnom boemskom prisutnošću obilježio sarajevski knjiž. život tih godina.

 

  1. II. SVJETSKI RAT, NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

 

Razdoblje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 1941-45. kratka je i mračna epizoda u hrv. političkoj povijesti. Trijezno kritičko i istinoljubivo suočavanje s totalitarnom prirodom toga režima i s njegovom zločinačkom ideologijom i praksom važan je uvjet za izgradnju harmoničnoga nac. identiteta i stabilnog društva, kao i za argumentirano osporavanje zlonamjernih pretjerivanja koja su i danas prisutna kao naslijeđe historiografije i publicistike u Jugoslaviji poslije II. svj. rata.

Srpsko-hrvatski sporazum iz 1939. o novoj upravno-teritorijalnoj podjeli države nije stigao zaživjeti; iste godine započeo je II. svj. rat napadom Hitlerove Njemačke na Poljsku, a 1941. napadnuta je Jugoslavija i vrlo brzo kapitulirala, te razdijeljena između sila Osovine i njihovih pomagača. Lider predratne hrvatske politike Maček i njegov HSS sklonili su se sa scene i prepustili je Pavelićevim ustašama, koji su kao tal. i njem. marionete proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku, u koju je uključena i BiH. Kombinacija više krupnih polit. i psihol. razloga bila je presudna za prvobitno masovno prihvaćanje NDH od bh. Hrvata, kao i za njihovo sporo hlađenje od nje. Vidjeli smo kako su bh. Hrvati u razdoblju monarhijske Jugoslavije jednodušno prišli uz republikansku i demokratsku politiku Radićeva i Mačekova HSS-a, koja je u tom razdoblju bitno određivala glavni sadržaj njihovih nac. aspiracija i njihova nac. identiteta kao svehrvatskog. Jedan od temeljnih elemenata toga identiteta bilo je, međutim, shvaćanje da je BiH po »povijesnom i državnom pravu« dio hrv. teritorija. U tom shvaćanju nije bilo načelne razlike između HSS-a i ustaške nac. ideologije, a dijelila ga je hrv. građanska elita u BiH kao i Katolička crkva (u obama svojim vidovima – biskupskom i franjevačkom, s izuzetkom pojedinaca). Taj ideologem je ugrađen i u veliku, znanstveno akribičnu Povijest Bosne i Hercegovine, čiju izradu je inicirao i organizirao HKD »Napredak« 1930-ih (završena je pred sam rat, a objavljena 1942). Kada se svemu tome još doda golemo negativno iskustvo i razočaranost politikom kraljevske Jugoslavije, dobivaju se glavni obrisi za razumijevanje odnosa prema uspostavi NDH. Tek veliki progoni i zločini nad Srbima i Jevrejima, kao i nad nevinim ljudima drugih nac. pripadnosti pa i nad Hrvatima samim, koje će Pavelićev fašistički režim počiniti, mnogim će Hrvatima početi uznemiravati savjest i otvarati oči. Provincijal bosanskih franjevaca fra Anđeo Kaić i mostarski biskup fra Alojzije Mišić službeno su reagirali protiv tih zlodjela, a uprava franjevačkoga reda je poslala Upute franjevačkim provincijama hrvatskoga jezičnog područja 24. VII. 1941, u jeku masovnih ustaških zločina. U Uputama se franjevcima zabranjuje da, eventualno »zaneseni narodnom suverenošću«, ulaze u bilo kakav angažman u polit. i voj. aparatu NDH, kao i sudjelovanje u progonima Srba i Jevreja i u masovnom prevođenju pravoslavnih na kat. vjeru, a nalaže im se briga za ugrožene Srbe i Jevreje. Ove su zabrane i smjernice vjerojatno imale učinka, premda je bilo pojedinaca koji su se o njih oglušili, a neki su bili aktivni pripadnici ustaškoga upravnoga i vojnog ustroja, ili poput zloglasnoga → Filipovića-Majstorovića sudjelovali pri činjenju zločina. Stoji, također, činjenica da je vrh službene crkve u BiH od početka do kraja ostao privržen ustaškom vodstvu i režimu, što je na eklatantan način demonstrirao vrhbosanski nadbiskup Ivan Evanđelista Šarić, objavljujući pjesme-pohvalnice Paveliću čak i pred kraj rata, kada je svakomu morala biti poznata zločinačka bilanca njegova režima, kao i njegov skori kraj.

 

Režim NDH bio je antidemokratski i totalitaran. Sve su polit. stranke zabranjene, država je bila bez ustava, bez izbora i bez parlamenta; sva vlast, izvršna, zakonodavna, a velikim dijelom i sudska, bila je u rukama Pavelića; on je, pak, bio oruđe Hitlera i, do kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943, Mussolinija. Nacionalna politika NDH počivala je na rasističkim temeljima. Ozakonjena je 30. IV. 1941. donošenjem tzv. rasnih zakona, prenesenih iz nacističkih Nirnberških zakona (Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o državljanstvu, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda). Cilj te politike bio je stvaranje »čistoga hrvatskog životnog prostora«, i »čiste hrvatske nacije«. To se planira postići istrebljenjem Jevreja, Roma i Srba, koji su proglašeni »najvećim neprijateljima hrvatskog naroda«. Istrebljenje Jevreja i Roma ustaše preuzimaju kao zadatak dobiven iz Berlina, likvidacija Srba je domaći problem, koji se rješava kombiniranjem raznih metoda: fizičkim uništavanjem, prevođenjem u Katoličku crkvu, progonjenjem u Srbiju. Za one Hrvate i Muslimane koji imaju »nehrvatsko ponašanje«, otkazuju poslušnost NDH i rade protiv nje, namijenjen je postupak »unutarnjega prečišćavanja«, tj. fizičkoga uklanjanja. Na temelju Zakonske odredbe o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore stradalo je u Jasenovcu i drugim ustaškim konclogorima na desetke tisuća rasno ili politički »nepoćudnih« i »pogibeljnih«, prije svega Srba, Jevreja i Roma.

 

Kada se nakon masovnih zločina protiv Srba, naročito tijekom ljeta 1941, pokazalo da se tako ne mogu postići zacrtani ciljevi, nego da se još pospješuje i širi pobuna i oružani ustanak, te i sami Nijemci traže da se teror obustavi jer ometa njihove ratne planove i potrebe na Balkanu, ustaše mijenjaju politiku i prelaze na koncept po kojemu Srbe proglašavaju »Hrvatima pravoslavne vjere«, i u travnju 1942. osnivaju Hrvatsku pravosl. crkvu kojoj instaliraju i mitropolita (rus. emigranta Germogena).

Slijedeći pravaški postulat o bos. Muslimanima kao izvornim Hrvatima koji su uzeli islam, ali noseći se i s konkretnim problemom stvaranja »čiste hrvatske države« u kojoj od nepunih 6 500 000 st. živi tek nešto više od polovice Hrvata katolika, ustaška ideologija nastupa s integrativnim projektom hrv. nacije, sastavljene od Hrvata katoličke i od Hrvata islam. vjere. Ta ideja je u nekoj mjeri kod muslimana naišla na odziv, što na osnovi stanovite bliskosti još iz austroug. razdoblja, što zbog nac. bezobzirnosti srp. politike u Kraljevini Jugoslaviji, te su i mnogi Muslimani u početku pozdravili stvaranje NDH. Novi režim im je laskavo nudio atribut »najrasnijih Hrvata« i slobodu prakticiranja islama, ali oni su osjećali da nestankom Bosne gube tlo pod nogama. Osim toga, način na koji su ustaše krvavo provodili svoju rasističku politiku, pobuđivao je među njima odbojnost i neslaganje. Rezultat toga bile su musl. rezolucije, objavljene u nekoliko bos. gradova, protiv progona Srba i Jevreja. Nakon smrti Mehmeda Spahe i nestanka polit. ambijenta u kojemu je njegova → Jugoslavenska muslimanska organizacija bila respektabilna polit. snaga, bos. Muslimani su bili polit. razmrvljeni između mnogo struja, nejakih i nedovoljno artikuliranih. Ideju autonomije BiH, kao svoju temeljnu potrebu, oni su pokušavali realizirati na nekoliko načina – od sudjelovanja u Pavelićevoj vladi i u njegovim voj. formacijama, do pokušaja da pregovaraju s Nijemcima o autonomnoj BiH pod izravnom vlašću Hitlera i Berlina. To je rezultiralo stvaranjem musl. formacije u sastavu njem. vojske, poznate 13. SS → »Handžar« divizije, ali politički nije dalo nikakva rezultata. Umjesto, kako su se nadali, da budu lokalne postrojbe, koje će organizirano braniti muslimanska sela i naselja od svih vrsta napadača, regruti »Handžar« divizije poslani su na obuku u Francusku, u Villefranche-de-Rouergue blizu Toulousea, gdje su bili pridruženi hrv. inženjercima. Tu je pod vodstvom Ferida Džanića i Bože Jeleneka izbila pobuna, pobunjenici su pohvatali svoje njem. časnike, osudili ih na smrt i strijeljali. Mislili su se pridružiti franc. pokretu otpora, ali nisu uspjeli jer je njem. vojska pobunu skršila. Što u prvim borbama, što u kasnijim čišćenjima terena, pobijeno je preko 150 pobunjenika. Bh. Muslimani i Hrvati su kao topovsko meso Pavelićeva režima zajedno ginuli i na ist. frontu, u opsadi Staljingrada. No, neutemeljen u stvarnosti i kompromitiran brutalnošću režima i masovnim zločinima, ustaški će ideološki projekt nacionalnoga integriranja Muslimana doživjeti potpuni neuspjeh.

Kulturna politika. Tipično za totalitarne sustave, režim NDH je od početka iskazivao jak interes za kulturu kao važno sredstvo »unutarnje obnove« i »stvaranja i preoblikovanja novih ljudi«. Time se može objasniti vanjska dinamičnost kult. života koja se zapaža u Zagrebu i donekle u Sarajevu i drugim većim gradovima. Pokreću se listovi i časopisi, oživljuje rad kazališta, radio-stanica – sve pod izravnom i potpunom kontrolom režima. Osnovan je Hrvatski izdavalački bibliografski zavod (HIBZ), koji u suradnji s Maticom hrvatskom razvija veoma bogatu izdavačku djelatnost; do 1944. objavljeno je oko 2000 naslova. Najveći izdavački projekt bila je Hrvatska enciklopedija pod uredništvom Mate Ujevića; prvi njezin svezak pripremljen je i izašao prije rata, a u NDH još četiri. Posljednji od njih izašao je neposredno prije dolaska partizana u Zagreb, koji su uništili svu neisporučenu nakladu što su je zatekli na skladištu, tako da je taj peti svezak postao bibliofilski raritet. S Matom Ujevićem te s bazom podataka i iskustvom HIBZ-a započeo je poslije rata Miroslav Krleža graditi svoj veliki projekt – Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«.

 

Dvije najreprezentativnije kult. ustanove u Sarajevu, Zemaljski muzej i Narodno pozorište, dobivaju nova imena – Hrvatski državni muzej i Hrvatsko državno kazalište. Za direktora muzeja postavljen je eminentni turkolog Hazim Šabanović, a za intendanta kazališta ugledni pisac, dramatičar Ahmed Muradbegović. U sarajevsko kazalište dolazi režirati i veliki redatelj Branko Gavella. U Sarajevu i u Zagrebu objavljuju svoje književne radove afirmirani pisci Edhem Mulabdić, Alija Nametak, Ahmed Muradbegović, → Rasim Filipović, → Hamid Dizdar, → Hifzi Bjelevac, znanstvenici → Hamdija Kreševljaković, orijentalisti i teolozi → Mehmed Handžić, Seid i Mahmud Traljić, mladi intelektualci i publicisti Muhamed Hadžijahić, Halid Čaušević i dr. Uređivanje novoosnovanoga časopisa Hrvatska misao povjereno je A. Muradbegoviću, A. Nametku i Dragutinu Kamberu. → Enver Čolaković, neobično i mnogostruko darovit pisac i prevoditelj, objavljuje 1944. roman Legenda o Ali-paši, za koji dobiva nagradu Matice hrvatske kao najbolje knjiž. djelo godine. Mnogi od ovih pisaca u novoj su Jugoslaviji zbog lojalnosti NDH proganjani i kažnjavani zabranom objavljivanja, poput Čolakovića, a neki poput Nametka, Muradbegovića i Mulabdića i teško robijali.

Sastavni dio ustaške kult. politike bilo je progon intelektualaca, umjetnika, znanstvenika koji su bili opasni po njihovu ideologiju i režim. Odmah po uspostavi NDH strijeljani su August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Zvonimir Richtmann i Ognjen Prica. Antun Barac, Josip Badalić, Grga Novak, Mirko Deanović, Ilija Jakovljević završili su u koncentracijskom logoru, a Jozo Kljaković i Ivan Meštrović u zatvoru. Pjesnici i pisci Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Jure Kaštelan, Joža Horvat, Slobodan Novak, slikari Edo Murtić i Zlatko Prica, glumac Vjekoslav Afrić i neki drugi umjetnici pridružili su se partizanima, gdje su nastavili s radom. Tako su nastala djela neprolazne vrijednosti, poput Kovačićeve poeme Jama, kao i poetsko-grafička mapa Jama s litografijama E. Murtića i Z. Price, nastala 1944. u Topuskom. Sudbina → Ilije Jakovljevića na tragičan način simbolizira lutanja hrv. i jugosl. politike u II. svj. ratu i neposredno poslije njega. Katolički intelektualac liberalne orijentacije, simpatizer HSS-a, odvjetnik, književnik, novinar, Jakovljević se po uspostavi NDH odbio pridružiti Pavelićevoj vladi. Upućen je u logor Stara Gradiška u listopadu 1941, a iz njega izašao u prosincu 1942. Ponovo mu je zaprijetilo hapšenje pa je u rujnu 1944. otišao u partizane. Poslije rata drži odvjetnički ured i objavljuje potresnu knjigu pjesama Lirika nevremena s motivima iz logora, ali politički i ideološki ostaje nepokoran; nove ga vlasti šalju u zatvor, gdje je navodno počinio samoubojstvo. Nikada se nije saznala prava istina o njegovoj smrti kao ni o razlozima zatvaranja. Pedeset godina nakon toga otkrivena je i objavljena Jakovljevićeva memoarska knjiga o boravku u ustaškom logoru pod naslovom Konclogor na Savi (1999), jedno od najsugestivnijih književno-dokumentarnih djela ove vrste u eur. književnosti.

 

Alternativa ustaškoj politici i u Hrvatskoj i u BiH pojavila se u obliku partizanskoga antiokupatorskog i antifašističkog pokreta koji su, kao jugoslavenski, vodili Komunistička partija i → Josip Broz-Tito. Neovisno o njegovom ideološkom karakteru, koji će u kasnijem toku rata i naročito po stjecanju vlasti pokazati svoje komun. totalitarno lice, Titov je pokret u užasnoj klimi međunac. istrebljenja i masovnih pokolja svojim pozivom na svenacionalnu slogu i borbu protiv okupatora i kvislinga, ustaša i četnika, predstavljao etički i politički izlaz za ljude najrazličitijih polit. orijentacija, nac. pripadnosti i vjerskih ili svjetonazorskih pogleda. U BiH je to imalo posebnu važnost, s obzirom na vjersko-nacionalnu izmiješanost, na strašna iskustva pripadnika svih naroda, te na činjenicu da je Tito s partizanima najveći dio rata proveo u BiH, i da je partizanska politika već 1943. na zasjedanju ZAVNOBIH-a jasno proklamirala ideju o federalnoj BiH s potpunom ravnopravnošću svih naroda. Sve su to bili razlozi zbog kojih su i bh. Muslimani i Hrvati u sve većem broju počeli prilaziti Titovu pokretu.

 

Kroz sve četiri godine rata BiH je bila poprište najstrašnijih ratnih zbivanja i kaotične polit. stvarnosti. Na njezinu tlu uspostavljena je nova država, sa svojom dvostruko organiziranom vojskom (ustaška vojnica i domobranski sastav) i sa svojim organima vlasti, koja je od samoga početka povela bespoštedan rat protiv dijelova vlastitoga stanovništva. U isti mah, na tom prostoru prisutne su dvije druge države sa svojim vojskama, Njemačka i Italija, dogovorno podijeljene tzv. demarkacionom linijom. Tu su zatim četničke formacije pod komandom Draže Mihailovića, te niz lokalnih ustaničkih četa ili milicija, i srpske i muslimanske i hrvatske. U masovnosti zločina i u njihovoj motiviranosti vjersko-nacionalnim razlozima prednjače ustaše i četnici; prvi, kako smo vidjeli, prema Srbima, drugi prema Muslimanima i Hrvatima. Titovi partizani su od kraja 1941, nakon sloma ustanka u Srbiji, još jedna vojno-politička komponenta u bh. ratnoj stvarnosti. Unatoč proglašenoj nac. slozi, i oni su bili uvučeni u spiralu zločina. Bilo ih je sporadično tijekom cijeloga rata, a etnički gledano nema ni jedne grupacije koja u njima nije stradala. Primjerice, u samom poč. ustanka gerilci koje su komunisti kasnije proglasili svojima i po njihovim akcijama službeno utemeljili Dan ustanka naroda BiH 27. VII, a oni nisu o sebi mislili drukčije do kao o srp. osvetnicima, istrijebili su nemilosrdno čitavu kat. župu Krnjeušu kraj Bosanskog Petrovca. Velikih razmjera bili su tzv. četnički pučevi u partizanskim odredima 1941/42, u kojima je na strašan način stradalo mnogo Muslimana ist. i dijela sr. Bosne. Na tragičan način rječita je bila tragedija Rame: 1942. u srpnju prvo su u napadu na Prozor i Šćit partizani spalili šćitsku crkvu s vrijednim inventarom i knjižnicom, a gvardijana ubili, a u listopadu su četnici popalili neka ramska sela a mnoge muškarce poubijali. U završnim borbama oko Travnika partizani su 1945. spalili franjevački samostan u Gučoj Gori, u koji su se bili zabarikadirali njem. vojnici vlasovci; tom prilikom izgorjela je bogata knjižnica, arhiv, sva zaostavština fra Marijana Šunjića, crkv. namještaj, umjetnine. U veljači 1945. od partizanskih jedinica stradao je veliki broj herc. franjevaca u Ljubuškom, Čapljini, Čitluku, na Širokome Brijegu i u Mostaru; među ubijenima bio je i eminentni povjesničar, u tom času provincijal herc. franjevaca, dr. Leon Petrović.

 

Najmasovniji je zločin ono što su jedinice Titove armije učinile na kraju rata, i to koji dan po njegovu službenom završetku, s velikim brojem različitih bjegunaca na granici Slovenije i Austrije. Među njima je uz pripadnike kvislinških vojski, najviše ustaša i domobrana, ali također i slov. domobrana, srp. i crnog. četnika itd., bilo i veoma mnogo hrv. civila, žena, starih, čak i djece. Njih je Pavelić propagandom straha pokrenuo u masovni egzodus, da mu budu štit za izvlačenje svoje glave i napljačkanoga blaga. Nakon nečasnoga postupka brit. vojnih vlasti, kojima se dio ovih ljudi htio predati, a one ga izručile partizanima, neki su odmah pobijeni, a neutvrdiv, ali svakako veliki broj partizani su vratili u zemlju, i mjesecima ih povlačili kroz etapne logore i u marševima smrti po cijeloj zemlji. U neljudskim uvjetima gladi, žeđi, bolesti, iscrpljenosti i svakodnevne torture, mnogi su pobijeni, a mnogi pomrli. Oni, pak, koji su stjecajem okolnosti sve to preživjeli, proveli su život šuteći o tomu i pred najbližima.

 

Pod skupnim imenom → Bleiburg, Blajburška tragedija taj kompleksni događaj smješten je u hrv. povijesno pamćenje kao najveća trauma i trajni izvor kontroverzi. Egzekutivna uloga Titove vojske u tom događaju je nesumnjiva. Uzroci, pak, koji su doveli do takvoga završetka NDH i odgovornost za njih mogu se pripisati prije svega Paveliću i ustaškom režimu, tj. općoj politici i karakteru NDH, njezinoj zločinačkoj praksi, te civilizacijskom i moralnom debaklu saveza s nacističkom Njemačkom, kojemu je Pavelić ostao vjeran do kraja. U vezi s polit. mitom, koji se održava u jednom dijelu hrv. javnosti, da treba lučiti navodno poželjno osnivanje Nezavisne Države Hrvatske kao dugo sanjanoga ideala, od konkretnoga ustaškog režima, korisno je navesti zaključak eminentnoga amer. povjesničara hrvatskog porijekla Joze Tomasevicha: »Ustaška država od 1941. do 1945. nema ničeg zajedničkog s hrvatskim političkim tradicijama ili s političkim koncepcijama i stvarnim potrebama, interesima i ciljevima većine Hrvata. Taj neizbježni zaključak proizlazi iz činjenica o tome kako je ta država uspostavljena, kako se ponašala, kako su je iskorištavale i zlorabile strane države koje su njome dominirale, i kako je završila. (…) Proglašavanje NDH nije bilo posljedica široko rasprostranjene narodne hrvatske revolucije, nova država nije bila nezavisna, njezine političke smjernice nisu poticale mir u zemlji i njezino postojanje nije bilo ni u kratkoročnom ni u dugoročnom interesu hrvatskog naroda«.

 

Na području Jugoslavije II. svj. rat je, osim materijalnih i infrastrukturnih razaranja, prouzročio ogroman broj ljudskih žrtava. Utvrđivanje toga broja, kao i licitiranje njime, nije završeno do danas, a u javnosti poslijeratne Jugoslavije predstavljalo je svojevrstan tabu, jer je režim radi naplate ratne odštete proizvoljno utvrdio broj od 1 700 000 žrtava, koji je dugo figurirao kao služben. Kada se, pak, pristupilo egzaktnom popisivanju žrtava, pokazalo se da će ih biti mnogo manje, pa je popis zaustavljen (1964) a rezultati postali strogo čuvana tajna. Prvi pokušaj objektivne procjene na bazi kompleksnih izračunavanja, kako ukupnih demografskih gubitaka, tako i broja žrtava, izvršili su krajem 1980-ih neovisno jedan o drugomu Bogoljub Kočović i malo poslije njega Vladimir Žerjavić, a njihovi se rezultati, umnogome podudarni, i danas uz manje korekcije uzimaju kao najvjerodostojniji.

Žrtve po nacionalnosti

 

Nacionalnost Popis 1964. Kočović Žerjavić

 

Srbi 346 740 487 000 530 000

Hrvati 83 257 207 000 192 000

Slovenci 42 027 32 000 42 000

Crnogorci 16 276 50 000 20 000

Makedonci 6 724 7 000 6 000

Muslimani 32 000 86 000 103 000

Ostali Slaveni – 12 000 7 000

Albanci 3 241 6 000 18 000

Židovi 45 000 60 000 57 000

Romi – 27 000 18 000

Nijemci – 26 000 28 000

Mađari 2 680 – –

Slovenci 1 160 – –

Turci 686 – –

Ostali – 14 000 6 000

Nepoznato 16 202 – –

 

Ukupno 597 323 1 014 00 1 027 000

 

  1. JUGOSLAVIJA 1945-1992.

 

Od odlaska Osmanskoga Carstva iz BiH (1878) do njezina drž. osamostaljenja (1992) prošlo je nešto više od stoljeća, 114 godina. Za to, u historijskom smislu ne previše dugo vrijeme, ona je bila inkorporirana u četiri disparatna državna okvira, ideološko-politička sustava i kult. horizonta, s veoma promjenljivim administrativnim statusom i nivoom autonomije. U okviru Austro-Ugarske Monarhije bila je corpus separatum sa Saborom i vladom, u Kraljevini Jugoslaviji bio joj je poništen svaki stupanj autonomije, kao i u NDH, u drugoj Jugoslaviji stekla je status republike udružene s još pet ravnopravnih (Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Slovenija, Srbija) u federalnu državu. Hrvatima, čijoj je nac. integraciji u južnosl. zemljama najviše pridonio polit. rad HSS-a između 1918. i 1941, afirmiran je identitet jedinstvene nacije u ustroju komun. Jugoslavije, a status državotvornoga naroda stekli su u dvjema republikama – Hrvatskoj i BiH. Ta je činjenica imala važno načelno polit. značenje jer se bazirala na autohtonom oslobodilačkom pokretu u kojemu su Hrvati sudjelovali u velikom broju, i bili reprezentativno zastupljeni u voj. i polit. vodstvu pokreta.

 

Stvarnost polit. života u poslijeratnim godinama za Hrvate u BiH, međutim, nije pogodovala izgradnji stabilnog i koherentnog polit. identiteta. To je razdoblje snažne polit. i ekon. centralizacije, s jakom beogradsko-srpskom notom u jezičnoj politici, obrazovanju i kulturi; u tom razdoblju BiH je i pored ravnopravnog polit. statusa s ostalim republikama bila tretirana kao neka vrst unutarnje jugosl. kolonije s naglaskom na eksploataciji ruda i izgradnji teške industrije za potrebe vojske i obnove zemlje. Posljedica takvoga položaja bila je opće zaostajanje. Titov razlaz sa Staljinom 1948. proizveo je manifestacije euforičnoga patriotizma u dirigiranoj javnosti, a među stanovništvom klimu mučnine, nesigurnosti i straha: bila je to borba protiv Staljina staljinističkim sredstvima i za staljinske društvene i ideološke ciljeve. Korist od toga Jugoslavija će steći na međunarodnom planu, kao socijalist. država izvan blokova, a tek kasnije u postupnom omekšavanju režima i krute komun. ideologije.

 

U svakodnevnom životu pretežan dio hrv. stanovništva u BiH, tradicionalno apolitičan, s crkvom kao svojim glavnim utočištem, društv. osloncem i autoritetom, u položaju je svojevrsnoga unutarnjeg egzila. Karakterizira ga hipoteka NDH, pojačana bezobzirnom medijsko-režimskom propagandom, skriveni ressentiment Bleiburga i »križnoga puta«, osjećaj poraženosti i društv. deklasiranosti. Sukob režima i vrha Katoličke crkve, sudski proces zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu 1946. i njegova osuda na dugogodišnji zatvor, progon i represija nad velikim brojem svećenika, kao i općenito radikalni ateizam režima, stvorili su atmosferu žestokoga neprijateljstva između crkve i države, što je u narodu pojačavalo otuđenost od vladajućega sistema i odbojnost prema sudjelovanju u društv. i polit. životu. Nacionalna kulturna društva iz prethodnoga razdoblja, pa tako i hrv. HKD »Napredak«, ukinuta su i zabranjen je svaki oblik polit. i kult. organiziranja na nac. osnovi. Neku alternativu takvome stanju značilo je osnivanje svećeničkoga udruženja → Dobri pastir 1950, kao forma obostrano korisnoga dogovora između crkv. i drž. struktura. Većina članova Udruženja bili su franjevci Bosne Srebrene, a pristupio mu je i nemali broj herc. franjevaca i dijecezanskih svećenika. Tako je naznačen početak procesa koji će 1966. dovesti do sklapanja Protokola između Vatikana i Jugoslavije, što će u znatnoj mjeri popraviti položaj Katoličke crkve u Jugoslaviji i u BiH.

 

Veliku promjenu u životu naroda, kao i društva općenito, donijet će događaji iz kasnih 1960-ih. U »aferi prisluškivanja« (nikad do kraja razjašnjenoj) smijenjen je 1966. Aleksandar Ranković, šef tajne policije (Služba državne bezbjednosti/sigurnosti, SDB) i drugi čovjek državne nomenklature, čime je u donekle oslabljena svevlast SDB-a nad životima građana. Zbog rastuće nezaposlenosti, vlast otvara državne granice i liberalizira dobivanje putovnica, pa ljudi iz pasivnih krajeva, osobito iz zap. Hercegovine, masovno odlaze na rad u zemlje zap. Europe. Deviznim doznakama koje oni šalju iz inozemstva unosi se kapital u socijalist. Jugoslaviju, i popravlja životni i kulturni standard siromašnih obitelji. Istovremeno, država je našla način da se oslobodi polit. neistomišljenika kojima je tako bio otvoren put u inozemstvo. Općenito, pak, ovo je građanima Jugoslavije omogućilo brže i lakše psihol. i kult. povezivanje sa svijetom i usvajanje tekovina moderne civilizacije.

 

Pol. 1960-ih u komun. vodstvu BiH sazrela je svijest o štetnosti dotadašnje nac. politike po sam sustav, u kojoj su Hrvati, osobito oni u zap. Hercegovini, a u velikoj mjeri i bos. Muslimani, bili potisnuti iz polit. života i struktura vlasti, te a priori tretirani i sumnjičeni kao neprijatelji države i poretka. Na temeljito pripremljenom savjetovanju u Mostaru 1966. godine čelništvo bh. komunista, u kojemu je sve važnija uloga političara nove generacije poput Džemala Bijedića, Branka Mikulića i Hamdije Pozderca, samokritički je raspravljalo o svim spornim aspektima te prakse. Jedan od najutjecajnijih komun. političara tada je ustvrdio, govoreći o zap. Hercegovini: »Imali smo jedan period, nažalost i poslije naše revolucije, da je u pojedinim krajevima teško bilo Hrvat biti. To treba da kažemo, ako hoćemo istini da gledamo u oči i da se uspješno borimo«. (Cvijetin Mijatović)

 

U svakodnevnom životu uvriježena praksa teško se mijenjala, ali proklamirana nova politika afirmacije nac. identiteta i nac. ravnopravnosti, kombinirana s oštrim i represivnim stavom prema »pojavama i nosiocima nacionalizma« (pri čemu je zadržan voluntaristički monopol na njihovo određivanje), počela je donositi vidne promjene u kadrovskoj, obrazovnoj i kult. politici, kao i u ukupnoj polit. klimi. Te su promjene bile dio politike cjelovitoga preobražaja BiH (→ Bosna i Hercegovina) što ga je započela podmlađena polit. struktura, a ogledao se u intenzivnom gosp. i kult. razvoju, te u postizanju ravnopravnog statusa u jugosl. federaciji. Sve je to pridonosilo jačanju »republičke« samosvijesti, naročito od donošenja tzv. ustavnih amandmana 1974. kojima su jugosl. republike stekle visoki stupanj državnosti. U isto vrijeme to je potaknulo osporavanja polit. emancipacije BiH kao težnje za uspostavljanjem polit. dominacije Muslimana, najviše iz Beograda sa stajališta srp. nacionalizma, ali i iz Zagreba, s pozicija hrv. nacionalizma. Ta su osporavanja imala određenu uvjerljivost jer su izricana u formi liberalne i demokratske argumentacije, koju im je omogućivala ideološka rigidnost, titoistička pravovjernost i represivnost bh. komunističkih vlasti. Povijesno gledano, pak, moguće je ustvrditi da je već tada otvorena temeljna kontroverza o BiH između drž. cjelovitosti i samostalnosti s jedne strane i prava nac. grupa s druge, koja ni poslije krvavoga rata 1991-95, → Dejtonskog mirovnog sporazuma i poslijeratne tranzicije nije našla dugoročno i stabilno razrješenje. Iz perspektive događanja na hrv. političkoj sceni, ta kontroverza je izbila na vidjelo 1971. u kontekstu → Hrvatskoga proljeća, kulturno-političkoga pokreta koji je u kombinaciji nedovoljno diferenciranih nac. i liberalno-demokratskih težnji zastupao ideju osamostaljivanja Hrvatske u rasponu od veće autonomije u Jugoslaviji do potpune drž. samostalnosti. I koncept države bio je nejasno artikuliran: kod jednih kao demokratske, utemeljene na tradiciji antifašizma i ljevice, kod drugih kao nac. ekskluzivne, čak uz preuzimanje teritorijalnih i dr. elemenata iz tradicije NDH. Ideje pokreta naišle su na odobravanje bh. Hrvata, naročito u zap. Hercegovini, gdje je široku aktivnost razvila Matica hrvatska iz Zagreba. Međutim, Hrvatsko proljeće, kao i drugi liberalni pokreti u Jugoslaviji (srp. liberali, slov. i mak. reformatori itd.), brutalno je ugušeno, veliki broj intelektualaca i studenata u Hrvatskoj je pohapšen i egzemplarno suđen na drastične zatvorske kazne. I u BiH bilo je takvih suđenja (primjerice, knjiž. povjesničaru → Ivanu Aliloviću, još prije gušenja pokreta, 1970). Suzbijen je cijeli reformni potencijal u Jugoslaviji, a umjesto njega nastupila je ponovna birokratizacija sustava. Istovremeno, dio reformatorskih zahtjeva je »na mala vrata« odnio prevagu u promjenama Ustava 1974. kojima je Jugoslavija dobila u velikoj mjeri konfederalni karakter.

 

U prvim godinama poslije II. svj. rata, koje su bile obilježene siromaštvom, totalitarnim stilom vladanja, krizom izazvanom sukobom sa SSSR-om, jedan aspekt kult. života i znanstveno-istraživačkog rada u BiH dobio je snažan zamah. Sustavno je obnovljen rad na istraživanju i proučavanju kult. i prirodne baštine zemlje, a Zemaljski muzej BiH, s novom generacijom arheologa, medijevalista i prirodnjaka, ponovo postaje snažna i respektabilna ustanova, uz novoosnovani Zavod za zaštitu kulturnoga i prirodnog naslijeđa BiH. Njihov rad svojevrstan je nastavak na ono što je Zemaljski muzej značio i postigao u doba austroug. uprave. Pokrenuta je velika edicija Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, sa svoje tri podedicije (historija i kulturna historija, umjetnost i arhitektura, književnost i jezik), bez čijih izdanja je danas nezamislivo bavljenje bilo kojim aspektom bh. povijesti i kulture. Novi interes u BiH za naslijeđe, za njegovo istraživanje i revalorizaciju, valja smjestiti u širi kontekst. Izvedena iz Titova razlaza sa Staljinom 1948. na polit. planu, kulturna akcija i vizija Miroslava Krleže o »našemu«, »južnoslovjenskomu« kult. identitetu kroz stoljeća, kao o vertikali koja jednako suvereno i samosvojno stoji spram Istoka i spram Zapada, za BiH imat će posebno važno značenje. Najvitalniju potvrdu i najviše duhovno-estetske domete toga identiteta Krleža otkriva u starohrv. sakralnoj arhitekturi, u srp. i mak. fresko-slikarstvu, te u bosanskim srednjovj. mramorovima, stećcima. Osim eseja i članaka u kojima je formulirao svoje teze, Krleža je ogromnom energijom prionuo i u praktično ostvarenje nekih zamisli koje su proizlazile iz njih. Jedna od njih bila je osnivanje Leksikografskoga zavoda i započinjanje velikoga posla na izradi Enciklopedije Jugoslavije, a druga je bila priprema i organizacija velike izložbe srednjovj. umjetnosti, održana u Parizu 1950, i na kojoj su po Krležinoj ideji glavni element i najveće otkriće bili stećci. Tih god. započeo je veliki pothvat sistematskoga fotografiranja stećaka (za što je bio angažiran jedan od najvećih hrv. i jugosl. fotografa Tošo Dabac), te evidentiranja i katalogizacije stećaka; u tom poslu najposvećeniji je bio arheolog → Šefik Bešlagić, koji će 1971. u biblioteci Kulturno nasljeđe BiH objaviti kapitalnu studiju Stećci – kataloško-topografski pregled. U svim tim poslovima od epohalne vrijednosti, koji će se nastaviti u svim kasnijim razdobljima, sve do raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne BiH, sudjeluju u skladu s transetničkim konceptom kult. i prirodne baštine kao zajedničkoga dobra znanstvenici i stručnjaci svih nacionalnosti, među njima i mnogi Hrvati s najvišim znanstvenim referencama i rezultatima (A. Benac, M. Vego, Đ. Basler, I. Bojanovski, P. Anđelić, V. Paškvalin i dr.).

Preobražaj BiH koji je započet krajem 1960-ih bio je sveobuhvatan i za kratko vrijeme potpuno je izmijenio civilizacijsku sliku zemlje. Mnogo je razloga da se na prvo mjesto istakne izgradnja putova. Stoljećima pojam za neprohodnu zemlju, BiH je za vrijeme austroug. vlasti dobila nešto novih putova i mrežu uskotračnih pruga, mahom u funkciji iskorištavanja ruda i šuma. Po završetku II. svj. imala je svega 56 kilometara asfaltnih putova skupa s gradskim ulicama. God. 1968. raspisan je narodni zajam za putove, s ciljem da asfaltni put dođe do svakog većeg naseljenog mjesta. Akcija je bila uspješnan te je za nekoliko godina BiH dobila 3 000 km asfaltnih putova. Slično je bilo s akcijom izgradnje tisuću škola i tisuću javnih knjižnica. Ovo posljednje vezuje se jednim dijelom i uz donaciju Ive Andrića, koji je, dobivši 1961. Nobelovu nagradu za književnost, u dva navrata, 1962. i 1965, ukupni iznos nagrade (37 102 859 dinara) darovao »za unapređenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine«. Tim sredstvima bila je osnovana posebna republička zaklada za nabavku knjiga koja je djelovala sve do rata 1991.

 

Na mrežu osnovnih škola po svim selima i naseljima, te mnogo novih srednjih škola po većim gradovima i regionalnim centrima, nadovezivalo se otvaranje visokih škola i fakulteta, ne samo u sklopu sarajevskoga sveučilišta već i u drugim većim gradovima (Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru, Doboju, Zenici i dr.). Do mnogih naselja i kuća, na selu i u gradu, dolazi električna struja, voda, telefon; često su to rezultati samoinicijativnih akcija mještana. Uz staru bazičnu i prljavu tešku industriju, sada se privredni život diversificira, nastaju nova postrojenja i proizvodne linije, prehrambene, tekstilne itd. Otkriva se draž i komercijalna atraktivnost starih zanata, mnogi od njih se revitaliziraju. Posebno je uočljiv fenomen nove urbanističke izgradnje. Poslijeratna socijalist. stambena i funkcionalna izgradnja mnoge je bh. gradske i malogradske ambijente uništila deprimirajućom uniformnošću i lošom kvalitetom gradnje. Sada niču novi hoteli, stambeni kompleksi, upravne zgrade, stvaraju se moderni, ugodni ambijenti. Više mladih ljudi se školuje, otvorene su mogućnosti putovanja, a komunikacija sa svijetom, s načinom života u svijetu, postaje sve češća, gotovo redovita.

Kult. život i u institucionalno-organizacijskom i u kreativnom smislu od pol. 1960-ih postaje dinamičniji i raznovrsniji: radio, od kraja 1960-ih televizija, tisak, film, lik. izložbe, kazališne izvedbe, bogata izdavačka produkcija domaćih i prevedenih djela, od 1970-ih sve razvijenije forme popularne kulture. Umjetnička galerija BiH, Galerija portreta u Tuzli, Jesenji salon u Banjoj Luci, Collegium artisticum i druge sarajevske galerije, ažurno prate recentna svjetska lik. zbivanja, sarajevski festival malih scena MESS godinama je bio jedna od centralnih kaz. smotri u Jugoslaviji. Nešto prije 1960. pokrenut je Izraz, časopis za književnu i umjetničku kritiku i teoriju, kult. revija Odjek, časopis za film Sineast , sve glasila jugosl. dometa i značaja, kao i neke izdavačke serije, poput filozofsko-teorijske biblioteke »Logos«.

 

Književnost i slikarstvo dva su već otprije etablirana stvaralačka područja, a sada se javljaju film i televizijska produkcija, arhitektura, scenske umjetnosti, te nešto kasnije raznovrsna produkcija u svim oblastima masovne i popularne kulture: grafički dizajn, video produkcija, pop glazbena scena itd.

Proza Ive Andrića još od 1920-ih bila je neka vrsta zaštitnoga znaka bh. proze i književnosti uopće, iako je pisac živio u beogradskom književnom miljeu. Taj se visoko postavljen vrednosni prag još više učvrstio nakon 1945, kada Andrić objavljuje zaredom romane Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Gospođica, koji vrlo brzo postaju bestseleri, a nekoliko godina i osobno boravi ili povremeno dolazi u Sarajevo, kao poslanik Narodne skupštine NR BiH. Objavivši 1954. pripovijest-roman Prokleta avlija, Andrić će se još jedanput potvrditi kao veliki moderni balkanski pisac, u sudbinskoj vezanosti za svoje bos. izvorište. Na to došla je 1961. Nobelova nagrada za književnost, s povećanim interesom za njegovo prevođenje, čitanje i tumačenje u svijetu. Još na jedan način je Andrić bio važan za poslijeratnu bh. književnu praksu. U godinama u kojima je imperativno nametan socrealistički klišej, s propisanim idejama, motivima, likovima, Andrićev perfekcionistički estetizam, njegova potpuno individualizirana poetika i njegov »pesimistički vitalizam« na svoj tihi, nerevolucionarni, ali vrlo instruktivan način ukazivao je bh. piscima na druge književne mogućnosti, i na individualnu slobodu kao temeljnu poziciju pisca.

U kratkom razdoblju od 1966. do 1970. u raznim žanrovima nastali su izrazito inovativni književnoumjetnički tekstovi. God. 1966. izlaze jedna za drugom dvije ključne knjige nove bh. literature – pjesnička sinteza → Maka Dizdara Kameni spavač i roman Derviš i smrt Meše Selimovića. Tih godina izlaze i romani Album Vitomira Lukića (1968), Ugursuz → Nedžada Ibrišimovića (1968), a → Midhat Begić objavljuje prvu (1967), ubrzo i drugu (1969) knjigu Raskršća, veoma poticajnih književnoteorijskih eseja. → Derviš Sušić objavljuje romane Pobune (1967) i Uhode (1969), Skender Kulenović prvu knjigu Soneta (1968), majstorskih stihova prepunih gustoga solipsizma, a → Branko Ćopić briljantnu knjigu priča Bašta sljezove boje (1970). S pojavom ovih tekstova u bh. književnu praksu unesen je konačan raskid s dominacijom tradicionalnih realističkih obrazaca, a u isti mah u njima je ostvarena visoka estetska mjera, koju je do tada u ovoj književnosti posjedovalo jedino Andrićevo djelo. S druge strane, karakteristično je da mnogi od ovih tekstova tematiziraju BiH, njezinu pov. sudbinu, pokušavajući reinterpretirati do tad prevladavajuće klišeje o »tamnom vilajetu«, o zemlji uklete sudbine. U tim novim poetičkim probojima i ostvarenjima važna su i djela hrvatskih pisaca i znanstvenika: spomenutoga V. Lukića, Anđelka Vuletića, Veselka Koromana, Ilije Ladina, Mirka Marjanovića, Nikole Martića, Marija Suška, Anastazije Šubić, Zdenka Lešića, Juraja Martinovića i drugih.

Nosioci lik. života poslije 1945. uglavnom su umjetnici iz prethodnoga razdoblja: Roman Petrović, Mica Todorović, Branko Šotra, Ismet Mujezinović, → Vojo Dimitrijević, Ivo Šeremet, Hakija Kulenović, Rizah Štetić i drugi. Gabrijel Jurkić živi povučen u svome sarajevskom stanu a potom u livanjskom franjevačkom samostanu, i tek kasnije će njegova djela biti prepoznata u svojoj posebnoj vrijednosti. God. 1945. osniva se Državna škola za slikarstvo, koja će biti veoma značajna u nastanku generacije sjajnih bh. grafičara. Pol. 1950-ih u lik. izrazu već je napuštena epoha socrealizma, počinju se probijati moderni trendovi. Lik. život se ne njeguje samo u Sarajevu, već se vrlo rano javljaju umjetnici i slikarske grupe u Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru. Ubrzo se u lik. umjetnosti ostvaruje puna diversifikacija žanrova, tehnika, individualnih usmjerenja, i ona se otvara za najsuvremenija likovna propitivanja u svijetu. Hrvatski umjetnici (Franjo Likar, Ljubo Lah, Mario Mikulić, Mirko Čurić, Nada Pivac, Viktor Majdandžić, Alojz Ćurić, Ljubomir Perčinlić, Perica Vidić i dr.) integralni su dio cjelovite i bogate likovne scene u BiH.

 

Na Tehničkom fakultetu u Sarajevu osnovan je 1949. arhitektonski odsjek, s kojega je izašla generacija arhitekata što su svojim ostvarenjima označili modernu epohu arhitektonsko-urbanističkoga razvoja BiH (Zlatko Ugljen, Ivan Štraus, Živorad Janković, David Finci, Mirko Ovadia, Halid Muhasilović, Branko Bulić i dr.). Svima je prethodila važna praktična i teorijska djelatnost Dušana Grabrijana i Jurja Neidhardta.

I pored nedostatnih produkcijskih mogućnosti, u Sarajevu je bilo snažno razvijeno kreativno istraživanje film. jezika. Radilo se uglavnom u formama dokumentarnog i kratkog filma. U darovitosti i svježini ideja prednjači Ivica Matić, rano preminuli autor kultnoga filma Žena s krajolikom (1975). Iz te klime izašla je prepoznatljiva struja sarajevskog dokumentarnog filma Vlatko Filipović, Zlatko Lavanić, Bakir Tanović, Midhat Mutapčić, Bato Čengić, Mirza Idrizović, Vefik Hadžismajlović, Suad Mrkonjić i dr.

Jezik i književnost su područja u kojima su se najosjetljivije susretali, češće sudarali ideologija, politika i kultura. U pogledu jezika prvo razdoblje bilo je u znaku potpune dominacije srpskoga, na svim razinama, a pisac i istraživač povijesti jezika → Alija Isaković uvjerljivo je na primjerima pokazao kako je jezik štampe i javne komunikacije u BiH od 1947/48. godine nadalje planski srbiziran. Ta je tendencija učvršćena Novosadskim dogovorom o jeziku 1954, na kojemu iz Sarajeva i iz BiH nije sudjelovao nitko, a donesen je pod velikim pritiskom iz Beograda. Vladavina Novosadskog dogovora i nešto kasnije ozvaničenoga Pravopisa uzdrmana je zagrebačkom Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967). Nakon velikoga simpozija o »hrvatskosrpskom / srpskohrvatskom jeziku«, koji je održan u Sarajevu 1970, začela se tzv. bosanskohercegovačka književnojezična politika, inicirana od polit. krugova, koju su stručno i znanstveno elaborirali vrsni sociolingvistički stručnjaci (Srđan Janković, Josip Baotić, Milan Šipka i dr.). Njezin gl. cilj bio je da se znanstveno artikulira i praktično operacionalizira bosanskohercegovački standardnojezični izraz kao kategorija u istoj ravni s »varijantama«, ist. i zap., kako su tada eufemistično nazivani srp. i hrv. jezik. Ova jez. politika zasnivala se na činjenici da postoji bh.ociokulturni i sociolingvistički kontekst, koji omogućuje da se u medijima, u obrazovnom sustavu, u javnoj upotrebi jezik, u širem kontekstu tadašnjih srpsko-hrvatskih jezičnih nesporazuma, uravnoteženo kodificira, poštujući sve kulturalno-nacionalne različitosti i pravo na individualni izbor, s fleksibilnom jezičnom normom a u okviru jedinstvene standardizacije.

 

Isti tip borbe vodio se i u vezi s definiranjem književnosti u BiH. Pojednostavljeno, pitanje je glasilo: je li to zbroj književnosti, koje se mogu proučavati samo u sklopu njihovih nacionalnih korpusa, srpskog i hrvatskog; pri čemu je uvijek bilo nejasno što s piscima Muslimanima, jer s toga gledišta nije postojala njihova nac. književnost, nego se uvijek predmnijevalo njihovo opredjeljivanje za srpsku ili za hrvatsku – ili je riječ o pojmu i korpusu bh. književnosti, unutar kojega se višestruke nac. pripadnosti podrazumijevaju. U Sarajevu je 1970. održan glasoviti simpozij izdavačke kuće »Svjetlost« o tim pitanjima. Tom prilikom esejist i teoretičar, profesor Midhat Begić, ponudio je vrlo promišljene teze o bh. književnosti kao jedinstvenom korpusu s karakterom kompozitne dinamičnosti, koji ne poništava aspekt nac. književnosti nego ga, naprotiv, afirmira, smještajući ga u njegov širi prirodni kontekst.

U sliku razvoja i preobražaja BiH od pol. 1960-ih na specifičan način uključuje se i promjena položaja vjerskih zajednica. Vanjski vid te promjene je izgradnja velikoga broja novih bogomolja. To je dobrim dijelom povezano s masovnim odlaskom na rad u inozemstvo, i s financijskim jačanjem vjerničkih domaćinstava, tradicionalno spremnih dati za crkvu ili džamiju. Također, to navodi na zaključak da kod velikoga dijela stanovništva ateistički režim i odgovarajući sistem obrazovanja i javne komunikacije nije oslabio privrženost vjeri i vjerskim zajednicama. Ali, istovremeno, to govori i o stupnju snošljivosti koji je dosegnut u odnosima između komun. države i vjerskih zajednica. Režim još uvijek u konkretnim slučajevima pokazuje rigidni i represivni odnos prema vjeri i vjernicima, kao 1983. u montiranom procesu za trinaestoro Muslimana na čelu s → Alijom Izetbegovićem, ili u početnoj demonizaciji navodnoga ukazanja Gospe u Međugorju 1981. i zatvorskim kaznama za trojicu franjevaca Jozu Zovku, Jozu Križića i Ferdu Vlašića. Međutim, nove manifestacije vjerske kulture i potrebe za njom sve su vidljivije i veće. Nakon Drugoga vatikanskog koncila Novinarska izdavačka kuća »Stvarnost« 1968. u Zagrebu, pod uredništvom velikoga hrv. pjesnika i esejista Jure Kaštelana i bibličara Bonaventure Dude, objavljuje novi hrv. prijevod cjelokupne Biblije, koji označava pov. datum u hrv. kulturi. Tada se pojavljuju druge važne novine, primjerice društvo i istoimena izdavačka kuća »Kršćanska sadašnjost«, te list → Glas Koncila; svaka na drukčiji način, ove će dvije izdavačko-medijske ustanove 1970-ih i 1980-ih vršiti nemjerljiv duhovni, kult., ali i polit. utjecaj na katolike u cijeloj Jugoslaviji. Među mladim franjevačkim bogoslovima u Sarajevu (gdje je 1968. useljena nova zgrada franjevačke teologije) pokrenut je 1971. časopis Jukić, u čijim prvim brojevima na dotada nezabilježen način dolazi do izražaja nova kultura vjere, oslonjena na oslobađajuću energiju Drugoga vatikanskog koncila i ideje modernih kritičkih teologa. Dvije franjevačke provincije u BiH pokrenule su 1983. mjesečnu reviju Svjetlo riječi, koju karakterizira dosljedno njegovanje franjevački distingviranoga diskursa tolerancije. U franjevačkim crkvama i samostanima kroz cijelo vrijeme posebna se pažnja posvećuje suvremenoj lik. umjetnosti kroz živu i prijateljsku komunikaciju s velikim brojem najznačajnijih modernih hrv. i bh. umjetnika. U pripremi obilježavanja velikoga jubileja, sedam st. od prve pojave franjevaca u Bosni, priređena je u sarajevskoj galeriji Collegium artisticum uz pomoć državnih institucija kulture grandiozna izložba Blago franjevačkih samostana BiH; tada je bh. javnost prvi put imala priliku upoznati neprocjenjivu kult. i umj. baštinu koju su sačuvali franjevci u BiH.

 

Mogućnosti sustavnih istraživanja i upoznavanja s teorijsko-kulturološkim konceptima u svijetu donijele su mogućnost općih promišljanja o dinamici bh. kulturnog naslijeđa, o njegovim paradigmatskim promjenama kroz povijest, te o unutarnjemu odnosu suvremenika i cjeline naslijeđa. Evo u najgrubljim obrisima te sheme, koja u potpunosti obuhvaća i hrv. dimenziju:

 

  1. bh. naslijeđe od najranijih prethistorijskih slojeva do osman. osvajanja ne može se diferencirati ni po kojemu od suvremenih nac. kriterija.

 

– 2. u osman. razdoblju formira se višekonfesionalni i višecivilizacijski okvir, u kojemu se stvara dijalektična struktura, gdje istodobno su-postoje paralelni, međusobno striktno izolirani svjetovi na razini religijsko-civilizacijskih modela i zajednica, i njihovo interkulturno prožimanje na razini »profane«, sociokulturne svakodnevnice.

 

– 3. s procesom europeizacije, modernizacije i sekularizacije, te sa stvaranjem institucija i oblika građanske, demokratizirane kulture (od ulaska Austro-Ugarske 1878, do raspada Jugoslavije 1992), omekšavaju bridovi stroge etnokonfesionalne podijeljenosti, a snažno jačaju elementi zajedničkoga tipa kulture; ovo razdoblja puno je dramatičnih polit. preokreta i vladavine oprečnih režima, ali proces kult. integracije ostaje konstantom kroz cijeli period, što je zamjetno na svim područjima od svakodnevnice i načina života, do oblika visoke kulture i umjetnosti i organizacije institucija obrazovanja i znanstv. djelatnosti.

 

– 4. od 1990. u BiH na djelu je proces divergiranja i apsolutiziranja triju zasebnih i odvojenih nac. kultura, praćen općim društv. urušavanjem i propadanjem ranije etabliranih znanstveno-kulturnih insitucija, uz nastojanje da se i korpus kult. naslijeđa reinterpretira kroz trodijelnu nac. vizuru.

Sudbina Zemaljskog muzeja, koji je sa svojim zbirkama i sa svojom povijesti najreprezentativniji izraz pov. identiteta BiH, svojevrsno je ogledalo pov. faza kroz koje ova zemlja prolazi u XX. i na poč. XXI. st. Kad god je BiH imala polit. konstituciju i upravu koja je svoj interes nalazila u stabilnosti i koherentnom razvoju zemlje, i koja se u polit. smislu identificirala s njom, tada je Zemaljski muzej bio ugledna ustanova, s mogućnostima za razvijanje muzeološkog, znanstveno-istraživačkog i izdavačkog rada. I obratno, kao po pravilu, Muzej stagnira i propada u vremenima u kojima BiH gubi polit. identitet. Vrijeme dejtonske BiH jedno je od takvih vremena, a Zemaljski muzej je u takvom statusu i u takvom stanju, da mu prijeti gašenje i nestanak.

Kraj 1980-ih donio je spektakularnu promjenu bipolarnog odnosa Istok-Zapad: simbolično rušenje Berlinskoga zida, ujedinjenje Zapadne i Istočne Njemačke, mirni raspad SSSR-a i Varšavskoga pakta. Jugoslavija je nakon smrti J. Broza – Tita 1980. i nespremnosti njegovih nasljednika da provedu nužne promjene i demokratizaciju sustava, bila na raskrižju. Tresla ju je duboka kriza, u isti mah ekonomska (zahtjevi za prijelaz sa socijalističke, tzv. dogovorne privrede, na tržišnu) i republičko-nacionalna (težnja republika i pokrajina za višim stupnjem emancipacije u okviru federalnoga uređenja zemlje), te grčevit otpor Srbije tom procesu. Sve se to najprije očitovalo kao kriza Saveza komunista Jugoslavije, dotadašnje objedinjujuće idejno-političke snage, čiji je raspad na 14. kongresu u siječnju 1990. označio i poč. raspada Jugoslavije. Iz Srbije, od strane njezina predsjednika Slobodana Miloševića i voj. vrha Jugoslavenske narodne armije, dolazile su zlokobne prijetnje: ako bude osamostaljivanja republika, to neće proći bez mijenjanja granica, po principu zaokruživanja svih područja na kojima žive Srbi. To je praktično zahtijevalo da se ovlada prostorom Jugoslavije do Jadranskoga Mora – velikim dijelovima Hrvatske, gotovo cijelom BiH i Crnom Gorom. U takvim se okolnostima SK BiH odlučio za demokratizaciju sustava, što je potaknulo slobodu tiska i nastajanje neovisnih polit. inicijativa, a poč. 1990. i prvih oporbenih polit. stranaka: muslimanske Stranke demokratske akcije (predsj. Alija Izetbegović), → Hrvatske demokratske zajednice BiH (predsj. Stjepan Kljuić) i Srpske demokratske stranke (predsj. Radovan Karadžić).

 

  1. NEZAVISNA BOSNA I HERCEGOVINA,

RAT 1991-1995, DEJTONSKI SPORAZUM

 

Na prvim višestranačkim izborima u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH 1990. pobijedile su novoosnovane stranke, a Savez komunista je svuda reformiran u socijaldemokratske partije i sišao s vlasti. U BiH na izborima koji su održani 18. XI. pobijedile su, zajedno, tri nac. stranke: Stranka demokratske akcije (SDA), Srpska demokratska stranka (SDS), stranka istoga imena kao srp. stranka Jovana Raškovića u Hrvatskoj, a obje izravno povezane sa Slobodanom Miloševićem u Srbiji, te → HDZ BiH, stranka osnovana kao ekstenzija istoimene polit. stranke pod vodstvom Franje Tuđmana, koja je prethodno pobijedila na izborima u Hrvatskoj. HDZ BiH je osvojio ogromnu većinu hrv. glasova, čemu je snažno pridonijela podrška i agitacija Katoličke crkve, jednako svjetovnoga kao i franjevačkoga klera. Tri nacionalne stranke su se udružile u pravljenju nove vlasti, a ustrojile su je po tripartitnom etnopolitičkom modelu.

 

Otvoreni rat u Jugoslaviji izbio je pred poč. ljeta 1991. godine, nakon proglašenja samostalnosti prvo Slovenije, onda i Hrvatske. JNA je prvo nakratko napala Sloveniju, zatim se povukla i svom silinom napala Hrvatsku, stvarajući u njoj uz granicu s BiH i Srbijom okupirana područja sa srp. stanovništvom u očitoj namjeri otkidanja tih područja od RH. U kratkomu vremenu JNA se od vojske svih naroda Jugoslavije pretvorila u armiju sastavljenu gotovo samo od Srba i Crnogoraca, osobito u zapovjednom sastavu. Agresiju na Hrvatsku JNA je dobrim dijelom vodila i s teritorija BiH, gdje je imala stacionirane jake snage. U Hrvatskoj je pokrenut snažan otpor, te je nakon razaranja Vukovara i drugih gradova, i nakon zločina nad civilnim stanovništvom, na samomu kraju 1991. uz posredovanje UN-a sklopljeno primirje, a ogromni potencijali JNA povučeni iz Hrvatske u BiH, u koju se premjestio fokus krize. SDS je u koordinaciji sa S. Miloševićem i generalima JNA pokrenuo isti scenarij kao u Hrvatskoj: 9. I. 1992. proglašena je srpska republika u BiH, koja će u kolovozu biti preimenovana u Republiku Srpsku. Snažnom medijskom propagandom SDS je Srbe uvjeravao da je zajednički život s drugim narodima nemoguć, osobito s Muslimanima, da je svaki Srbin koji drukčije misli otpadnik, te da je jedino rješenje teritorijalno i polit. odjeljivanje pod svaku cijenu. HDZ BiH pribjegava sličnim rješenjima; dio rukovodstva stranke u koordinaciji s vrhom HDZ-a iz Zagreba osniva u Grudama → Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (18. XI. 1991) kojoj je za predsjednika izabran favorit Zagreba → Mate Boban, i koja će 28. VIII. 1993. prerasti u → Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. (→ Bosna i Hercegovina) Ubrzo će S. Kljuić biti smijenjen (2. II. 1992), a Boban biti imenovan za predsjednika HDZ-a BiH. Nalog je došao iz Zagreba, što je potvrđeno ulogom Stjepana Mesića, predsjednika Izvršnog odbora HDZ-a Hrvatske u tom smjenjivanju.

 

Na zahtjev međunarodne zajednice vlada u Sarajevu je proglasila referendum o nezavisnosti, s pitanjem: »Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i svih ostalih koji žive u njoj?« SDS je Srbima zabranio izlazak na glasanje, iako se pretpostavlja da je jedan broj Srba glasao, pogotovo u gradovima. Referendum je održan 29. II. i 1. III. 1992. Od ukupnoga biračkog tijela BiH na referendum je izašlo 63,7%, a od tog broja potvrdno je glasalo 99,4%.

 

Stanovita kriza u pripremama referenduma izbila je zahtjevom novoga rukovodstva HDZ-a BiH za promjenu referendumskoga pitanja. Njihov prijedlog, kao uvjet za izlazak pristalica i članova HDZ-a na referendum, išao je na striktnu etničku podjelu zemlje, bez suvereniteta građana, i glasio je: »Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?« Zbunjenost hrv. glasačkog tijela, koja je rasla kako se približavao datum referenduma, otklonjena je u posljednji čas, između ostaloga zalaganjem hrv. intelektualnih i crkvenih krugova u BiH, iako nikada nisu do kraja razjašnjeni razlozi zbog kojih je HDZ BiH odustao od svoga prijedloga. Događaji u samo predvečerje priznanja nezavisnosti BiH 6. IV. 1992. i izbijanja rata (osnivanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Tuđmanove izjave o podjeli BiH, personalne smjene u HDZ-u BiH, konfuzija oko referenduma) potvrdili su postojanje ozbiljne političke dihotomije među bh. Hrvatima u vezi s temeljnim pitanjem ustrojstva i karaktera države BiH.

 

Uslijedio je rat (→ Bosna i Hercegovina, Hrvatske oružane snage, Hrvatsko vijeće obrane) sa svim obratima, od agresije JNA i Srbije na BiH, početnoga savezništva HVO-a i Armije BiH, do njihova međusobnog sukoba s obilježjima građanskog rata i s teškim ratnim zločinima, upletenosti Hrvatske u taj sukob, što je prekinuto 1994. Washingtonskim sporazumom i stvaranjem Federacije BiH, da bi, nakon genocida u Srebrenici 1995. i oslobađanja Bihaća u suradnji Hrvatske vojske i Armije BiH, bio posredstvom SAD-a dogovoren → Dejtonski mirovni sporazum, kojim je prekinut rat i utvrđeno novo ustrojstvo BiH s entitetima Federacija BiH (koja ima deset kantona) i Republika Srpska, te Distriktom Brčko.

 

Nezavisni Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva (voditelj Mirsad Tokača) objavio je 2013. do tada najvjerodostojnije rezultate istraživanja ljudskih žrtava rata prema narodnosti. Prema tom istraživanju ukupan broj žrtava bio je 95 940, od toga Bošnjaka 62 013 ili 64,64%, Srba 24 953 ili 26%, Hrvata 8403 ili 8,76%, i ostalih 571 ili 0,60%.

 

Dejtonski sporazum BiH je spasio od nastavka rata, ali ne i od mučnih polit. napetosti, permanentne političke krize i socijalno-ekonomskoga propadanja. Zemlja ga je dočekala u stanju sveopće urušenosti, a inercija toga urušavanja nije se zaustavila u miru. Dugoročno gledajući, stupanj do kojega je ideologija ovoga rata, zasnovana na etničkoj i vjerskoj nesnošljivosti, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu bh. društva sigurno je najteža njegova posljedica, s kojom će se nositi generacije, a pitanje zločina i krivnje bit će još dugo najteži problem moralne obnove društva.

 

Tri su vladajuće definicije rata. Bošnjačka glasi: dvostruka agresija na BiH, od Srbije i Hrvatske, praćena genocidom nad bošnj. narodom, pri čemu je Armija BiH obranila suverenu i međunarodno priznatu BiH. Srpska: građanski rat izazvan preglasavanjem Srba od Bošnjaka (Muslimana) i Hrvata na referendumu 1992, zbog čega je srp. narod bio prisiljen na organiziranu i oružanu obranu u otaždbinskom ratu, te je, da ne bi bio izložen novome genocidu kao 1941, stvorio Republiku Srpsku kao historijsku i trajnu kategoriju. Hrvatska: domovinski rat u kojemu su Hrvati prvo obranili BiH od srp. agresora stvorivši Herceg-Bosnu i HVO, a zatim, izdani od Bošnjaka koji su započeli agresiju na hrvatske prostore, obranili svoju opstojnost na tim prostorima. Međusobna isključivost tih triju istina otežava mogućnost transetničke interpretacije rata, koja je važan uvjet za rekoncilijaciju i izgradnju stabilnoga društva.

Polit. razvoj od 1990. i tok rata u BiH ostavio je i među samim Hrvatima trajne i ozbiljne polit. prijepore. Nije problem njihovo postojanje samo po sebi, teškoću stvara to što se oni ne razrješavaju kroz argumentiranu i otvorenu debatu, nego se tabuiziraju ili bivaju povodom za uzajamno ideološko demoniziranje. Najvažniji prijepor tiče se pitanja preuređenja Federacije BiH i cijele BiH, koje bi omogućivalo optimalno i trajno definiran ustavno-politički položaj Hrvata. Gledište koje zastupa HDZ BIH, i koje proistječe iz perspektive krajeva većinski i kompaktno naseljenih Hrvatima (zap. Hercegovina, juž. Bosna, kantoni/županije s hrv. većinom), zasnovano je na konceptu teritorijalne autonomije. Gledište, pak, koje se zasniva na polit. logici sredina u kojima su Hrvati manjina ili iz kojih su masovno protjerani u ratu (Posavina, Bosanska krajina, sr. Bosna, Sarajevo), preferira koncept sustavne ravnopravnosti naroda u cijeloj BiH, neovisno o teritorijalnoj koncentraciji. Ovaj prijepor vodi porijeklo još od početaka višestranačke demokracije 1990, kada je politički pokret Hrvata u BiH bio stvaran u podložnosti Zagrebu i tamošnjem HDZ-u, a manje kao autohtoni izraz hrv. političkih potreba u BiH, i po svemu sudeći ostat će otvoren i u budućnosti.

 

Činjenica da Hrvati danas imaju status državotvornoga naroda u dvjema (susjednim) državama, Hrvatskoj i BiH, te da se samoidentificiraju kao jedinstven narod/nacija, rezultat je zamršenih i izlomljenih pov., polit. i kult. kretanja na slav. Jugu od vremena osman. osvajanja u XV. i XVI. st., a naročito u razdoblju polit. moderniteta od pol. XIX. st. Danas je proces hrv. nacionalne integracije dovršen, ali ova polit. ambivalentnost (jedan narod/nacija – dvije države) u novijoj povijesti i u recentnoj političkoj zbilji zna biti izvorom problematičnih polit. i kult. praksa. Iz RH u formi patroniziranja i instrumentalizacije (tretman Hrvata iz BiH kao hrvatske dijaspore u izbornim pravilima i sl.), a od strane hrv. političkih organizacija, kult. i crkv. ustanova u BiH u formi pristajanja na takav tretman, te u formi zatajivanja bh. elemenata vlastitoga pov. i kult. identiteta.

 

Umjesto poželjnoga osjećaja nac. cjelovitosti, to u svakodnevnici stvara osjećaj rascijepljenosti između Hrvatske i BiH, a među različitim hrv. političkim orijentacijama u BiH proizvodi štetno sukobljavanje. Uz izrazitu brojčanu i polit. podređenost spram druga dva konstitutivna naroda, uz opću polit. nestabilnost i nesređenost kao trajno stanje u poslijeratnoj BiH, te uz stalni trend iseljavanja (u Hrvatsku i u druge zemlje), Hrvati su i pokraj formalno ravnopravnog ustavnog položaja izloženi realnoj mogućnosti da se u svojoj staroj domovini BiH svedu na zanemariv polit. i demografski faktor.

 

(Objavljujemo uz odobrenje gosp. Ivana Anđelića, ravnatelja HLI u Mostaru)

***

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

HSPF.info

Komentari

komentara