Goran Kutle: Kompromis nepoznat pojam u “loše sklepanom braku” zvanom BiH

Gost 10. ovogodišnjeg izdanja naše radijske emisije „Res Publica“ bio je Goran Kutle, asistent na Studiju politologije i Studiju socijalnog rada na Filozofskom fakultetu Sve-Mo. Kutle je, također, u dva mandata bio predsjednik HSPF-a. Emisija je snimljena 20. ožujka. Donosimo pisanu verziju intervjua.

Razgovarala: Ana Sušac

Možete li nam za početak definirati političku sociologiju, obzirom da je to jedan od kolegija na kojima ste angažirani?

Kutle: O političkoj sociologiji postojali su brojni prijepori u krugovima teoretičara društvenih znanosti, i dan-danas ne postoji jedinstven koncept političke sociologije koji bi bio prihvatljiv svima. To je znanstvena grana novijeg datuma, odnosno koja kao takva nije postojala u najranijim povijesnim oblicima znanosti. Ali, dakako ona ima svoje duboko korijenje u svim onim promišljanjima o ljudskim zajednicama kao političkima, počevši od Antičke Grčke, prije svih kod Aristotela, pa potom i u Srednjem i Novom vijeku. Kao začetak političke sociologije najčešće se uzima Montesquieuovo kapitalno djelo „Duh zakona“ iz 1748. Svoju potpunu afirmaciju politička sociologija doživljava kroz 19. i 20. st., gdje se ističu predstavnici njemačke, francuske i britanske škole.

Iako predstavlja zasebnu granu sociologije, vrlo je bliska i isprepletena sa politologijom zbog čega su ih mnogi autori poistovjećivali, pa bi je bilo najbolje definirati kao znanost koja proučava sve političke procese unutar nekog društva. U teoriji su se razvili koncepti političke sociologije „znanosti o državi“ i „znanosti o vlasti“, no političku sociologiju ne treba ograničavati, ona je i jedno i drugo, ali i ne samo to jer ona proučava i analizira odnose moći unutar različitih društvenih skupina, pa je njezin opseg proučavanja dosta širok. Zbog dinamičnosti globalizacijskih procesa u suvremenom svijetu, suvremena politička sociologija je proširila svoj predmet zanimanja van granica nacionalnih država, pa je sklona proučavanju posjedovanja moći u međunarodnim krugovima, utjecaju najsnažnijih velesila na druge države, odnosima unutar međunarodnih organizacija, ekonomsko-trgovinskih odnosa, proučavanju kretanja u čovječanstvu kao jednoj široj društvenoj zajednici.

Dio političke sociologije čine i integracije koje se najkraće rečeno, mogu definirati kao  proces ujedinjavanja nekog društva koji teži stvaranju skladne državne zajednice. Kako Vi u tom kontekstu promatrate proces integracija u Bosni i Hercegovini?

Kutle:  Bosna i Hercegovina kao država se sigurno ne može ubrojiti u skupinu visoko integriranih zajednica, zbog očiglednih dubokih podjela u svim segmentima našeg društva ili društava. Da bi neka zajednica bila integrirana jedan od preduvjeta je da postoji visoka razina privrženosti članova te iste zajednice njoj samoj, a u našem slučaju ne možemo govoriti o nekoj generalnoj velikoj privrženosti ovoj državi zbog raznoraznih razloga, kako ekonomskih i socijalnih, tako i političkih i identitetskih. Možda stoji ona tvrdnja da BiH više uzima svojim građanima nego što im daje tijekom njihovog života, a opet i sa strane većine građana postoji neko utopijsko uvjerenje da bi nam ta država baš sve trebala dati, a kao rezultat svega toga nastaju ogromne frustracije i razočaranja. Duverger je, govoreći o aspektima integracije u jednom društvu, s pravom istaknuo kako neko društvo može biti više integrirano ako građani misle da se u njemu odvija pravilna raspodjela dobara, a makar ta raspodjela u praksi nije pravedna, nego neko društvo u kojem se odvija pravedna raspodjela dobara, a građani nisu u to uvjereni. Dakle, ključ je u razini povjerenja ljudi u zajednicu u kojoj žive.

U našem specifičnom slučaju radi se o tome da niti je pravedna raspodjela dobara, a definitivno niti građani nisu uvjereni u pravednost raspodjele općih dobara, štoviše u većini su ogorčeni. Ipak, sve da je u Bosni i Hercegovini znatno bolja socijalno-ekonomska klima bilo bi iluzorno očekivati da bi sve naše duboke podjele tek tako nestale. To nije baš tako jednostavno i idilično kako neki vole reći „nikad se nismo mrzili, političari nas zavađaju…“, „nekad smo živjeli skladno jedni s drugima bez svađa i diskriminacije“, „a zašto ne bi bili svi Bosanci i Hercegovci i živjeli sretno do kraja života?“ Takvih raznoraznih floskula smo se naslušali, no za neke su još uvijek nedosanjani ideali. Ipak da je ekonomska i socijalna situacija u BiH bolja, podjele možda ne bi nestale, ali bi zasigurno lakše podnosili tenzije koje izazivaju te podjele. Govoreći s političkog aspekta mi smo još uvijek tranzicijsko društvo koje je integracija nakon teškog i surovog rata, tek djelomično okrznula i to samo u nekim segmentima, a oko većine drugih segmenata se ne mičemo s mrtve točke. U pogledu demokratskog natjecanja ne možemo govoriti o nekom klasičnom političkom spektru sa jasnim ideološkim opredjeljenjem svega nekoliko političkih stranaka, već raspolažemo velikim brojem stranaka sličnih ideoloških opredjeljenja (makar one to ne žele priznati).

No od svih antagonizama u našem društvu najupečatljivija je podjela na identitarnoj osnovi, pogotovo u smislu etničkog/nacionalnog identiteta. Nažalost, još uvijek izražena je težnja negacije već duboko ukorijenjenih identiteta, te težnja za dominacijom većine nad manjinom, nametanja političke volje drugima i sl. I dok god ne dođemo do više razine međusobnog uvažavanja i priznavanja, ali i priznavanja svih grijeha svih kolektiva u nedavnoj prošlosti, tri konstitutivna naroda/nacije će ostati koliko toliko integrirane zajednice unutar sebe, ali integracija se neće moći prenijeti na zajedničku državnu razinu, te zbog toga od BiH kao skladne, organizirane državne zajednice neće biti još zadugo ništa.

Zadržimo se na integracijama; politički predstavnici uglavnom ne pronalaze kompromisna rješenja oko ključnih pitanja. Je li uopće moguće očekivati da bez kompromisa i solidarnosti nadvladamo podjele u društvu i zaista dosegnemo razinu skladne državne zajednice koju smo ranije spomenuli?

Kutle:  Kompromis je na bh političkoj sceni najčešće karika koja nedostaje, a bez njega nema ni integracije. Kompromis i dijalog najviše zazivaju Hrvati kao najmalobrojniji narod/nacija, jer bi im najviše odgovarao, no druge pozicije su čvrsto zacementirane, pa ni Hrvati ne žele ponuditi bilo kakav kompromis sa svoje strane. Jasno da u svakom društvu postoji ogroman broj antagonizama, i da nijedno društvo nije u potpunosti integrirano, ali gledajući iz bh perspektive, to sve izgleda nekako tragično. Dok god, primjerice, presude Ustavnog suda ne budu imale obvezujući karakter za sve, ali obvezujući u praksi a ne samo na papiru, kompromis će ostati nepoznat pojam u „loše sklepanom braku“ zvanom Bosna i Hercegovina. Po pitanju solidarnosti nije moguće očekivati da će svi u ovom društvu imati savršene životne uvjete, imati pristup luksuzu, posjedovati najskupocjenije automobile, nekretnine u planinama, na moru i u većim gradovima, jer smo prostorno i resursno ograničeni. Ali zato ideal kojemu treba težiti je da svi članovi ovog društva imaju zadovoljene osnovne potrebe i po pitanju individualnih i po pitanju kolektivnih prava. Jer apsolutna privilegiranost jedne društvene skupine ili skupine pojedinaca izazvat će ogorčenje kod drugih koji te privilegije ne uživaju.

U slučaju nacionalnog pitanja svaka od tri temeljne nacije je barem na nekom teritoriju u poziciji manjine, a na drugom u poziciji apsolutne većine. Mišljenja sam da tu leži ključ opstanka Bosne i Hercegovine kao države, da treba poći od najniže razine, priznati i omogućiti politička, ekonomska i kulturna prava svakom pojedincu u mjestu gdje živi i onda taj model prenijeti na više razine, da se zaštite sva kolektivna prava. Iako se teme poput ustavnih promjena, administrativne i teritorijalne reorganizacije države, promjena izbornog zakona, slučaja Sejdić-Finci i sl. često odvajaju jedne od drugih, a zapravo je to sve po meni jako povezano, i to bi se moglo riješavati u paketu. Ali naravno preduvjet je da se promijeni politička paradigma, da prestanu te neke sulude „misije“ spašavanja BiH od „vanjskih neprijatelja“, već da se krene od činjenice da je BiH višenacionalna zemlja, od načina na koji je utemeljena, bez ikakvih mitova i kvazimoralnih pozicija, dakle od njene realnosti.

Što mislite, hoćemo li u bližoj budućnosti biti sposobni samostalno napraviti neke značajnije pomake kada je riječ o izgradnji skladnog društva u BiH ili ćemo se i dalje morati oslanjati na direkcije međunarodne zajednice?

Kutle:  Odnosi bh političkih elita i BiH kao države sa predstavnicima Međunarodne zajednice uključene u ovu zemlju, često izgledaju kao igra mačke i miša. Sa naše strane ponuđen je kolonijalni mentalitet i dodvoravanje od jedne grupe političara, a od druge grupe polemiziranje javne prozivke međunarodnih službenika, a od njih za uzvrat u posljednje vrijeme dobivamo licemjerne osmijehe, demagoške potpore i podcijenjivački pristup kao da se radi o ljudima niže vrste sklone stalnom skukobljavanju. Doduše, lošem mišljenju koje je izraženo u međunarodnim krugovima o nama, smo najviše sami krivi. Nažalost, još uvijek nismo došli na razinu da samostalno kreiramo vitalne političke odluke, pa je njihovo tutorstvo itekako prisutno. Uvijek je tu prisutno kao rezervni plan, da kada zaškripi i ako se naše elite po dobrom običaju ne dogovore, Međunarodna zajednica će na kraju prelomiti i donijeti neku odluku, koja će predstavljati još jedan u nizu trulih kompromisa koje su nam kreirali. Pa za par godina netko će od političkih elita biti pametan i te odluke osporiti na Ustavnom sudu i idemo tako u krug.

Za izgradnju zdravijeg društva u Bosni i Hercegovini, ključno je redefiniranje unutrašnjih pozicija i odnosa, ne treba se više oslanjati na Međunarodnu zajednicu, u suprotnom kad-tad doći ćemo do pozicije da svatko krene svojim putem, što i ne mora biti loše ako se bude i dalje „udaralo glavom u zid“. Skladnu zajednicu naroda i svih drugih građana koja će težiti napretku u BiH je itekako moguće napraviti, ali zato za početak neka oni koji se s njome poistovjećuju, prestanu prijetiti i odbace svoje težnje za dominacijom ili s druge strane težnje za separacijom, pa onda postoji šansa da se riješava problem po problem i pronađu zajednički interesi.

HSPF.info

Komentari

komentara