Ivan Kraljević: EU radikalizirala retoriku prema zemljama Zapadnog Balkana

Gost radijske emisije Res Publica bio je Ivan Kraljević, asistent na Studiju politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Asistent je na kolegijima Međunarodni politički odnosi (I. i II.), Uvod u političke sustave, Politički sustav Izraela, Komparativna politika, Kulturne tradicije i identiteti u BiH. Emisija je snimljena 27. veljače. Donosimo pisanu verziju intervjua.

Razgovarala: Ana Sušac

HSPF: Angažirani ste na  kolegijima koji se tiču međunarodnih odnosa. Čini li Vam se da  pojam suvereniteta sve više gubi na značenju, tj. da je postalo uobičajeno da velike sile dominiraju u sustavu međunarodnih odnosa, a da su manje države uglavnom marginalizirane?

Kraljević: Ovdje je u prvom redu važno znati da pojam suvereniteta u svom najopćenitijem smislu označava postojanje neograničene, potpune i nedjeljive vlasti. Kada govorimo o najvišoj vlasti države, vladara ili naroda koja odgovara stanovništvu na određenom teritoriju u smislu postojanja i uspostave pravnog poretka i sa mehanizmima kojima mogu sankcionirati one koji ne poštuju propisana pravila, onda govorimo o unutarnjoj suverenosti.

Međutim, za nas i za ovo pitanje je bitna ta vanjska suverenost, odnosno suverenost koja definira neovisnost države u odnosu na drugu državu i samim time ravnopravnost sa drugim državama. Međutim, danas je apsolutna državna suverenost  potpuno relativizirana jer živimo u umreženom svijetu tako da su države naprosto primorane dodatno se umrežavati, dodatno surađivati sa drugim državama kroz različite međunarodne ugovore, kroz različite oblike kako europske, tako i atlantske integracije, zatim sudjelovati u međunarodnim organizacijama i slično.

Sve to, da tako kažem, ostavlja traga na malim državama jer su male države također primorane voditi aktivnosti koje izlaze iz okvira nacionalne države, odnosno nacionalnih granica i zato nije nikakva novost reći kako doista, kao što ste i vi postavili u svome pitanju, velike sile dominiraju u sustavu međunarodnih odnosa, pogotovo iz razloga što mi živimo u  razdoblju koje nazivamo razdobljem multipolarnog svijeta  i tu su male države naprosto primorane također sudjelovati, odnosno vezivati se za velike sile jer samo tako mogu opstati u toj, da je tako nazovem, međunarodnoj borbi. Ponekad je posjedovanje volje, podrške naroda  ili pozivanje na načela samoopredjeljenja  ili na narodne referendume  potpuno banalna stvar ako nemate podršku velikih sila. To se najbolje vidjelo u borbi za nezavisnost Katalonaca i Kurda. Unatoč svemu što su imali, izostala je podrška velikih sila i ta njihova borba je završila tako kako je već završila.

HSPF: Snagu određene zemlje uvelike uvjetuje i njezina gospodarska razvijenost. Je li u tom slučaju uopće moguće očekivati ravnopravnost na međunarodnoj političkoj sceni obzirom na veliki raskorak između razvijenog Sjevera i nerazvijenog  Juga?

Kraljević: Gledajući aktualnu konstelaciju odnosa u međunarodnoj areni, nemoguće je očekivati potpunu ravnopravnost. Ionako izražene razlike između, kako mi to volimo nazvati , razvijenog Sjevera i nerazvijenog Juga su danas još izraženije i one će postajati još izraženije. Ta podjela nije temeljena samo na socioekonomskim i političkim kriterijima nego i na nizu drugih kriterija kao što su  pristup hrani, obrazovanju, procesima industrijalizacije i slično, a taj jaz između bogatih i siromašnih će se prema mome nahođenju još više produbljivati iako ne možemo sa sigurnošću tu izostaviti da neka država ipak “bljesne” u međunarodnoj areni. Najrazvijenije zemlje će i dalje nastaviti širiti svoj utjecaj i svoje poslovne aktivnosti  na globalnoj razini i to će najčešće ići nauštrb malih zemalja koje će uslijed svih tih borbi ostati bez svojih, već ionako krhkih identiteta.

HSPF: Diljem svijeta trenutno postoje brojne “krizne točke”. Jedna od njih definitivno je Sirija. Je li međunarodna zajednica učinila dovoljno da se rat u toj zemlji zaustavi?

Kraljević: Gledajte, za nekoliko dana ćemo napuniti punih 7 godina od početka ratnog sukoba u Siriji. Danas je epilog svega toga oko pola milijuna civilnih žrtava rata, gotovo 10 milijuna raseljenih osoba, a kraj rata se ne nazire. Kada je krajem prošle godine u javnost dospjela informacija kako je ISIL pred padom, odnosno pred samim porazom te kako su Rusija i SAD  na pragu dogovora o prekidu rata , sada smo u situaciji da  je sve to bilo zamagljivanje očiju jer praktički taj rat u Siriji ulazi u svoju novu fazu  sukoba, a to je ponajviše iz razloga što je Sirija geopolitički i geostrateški  vrlo važna zemlja. Ne radi se tu samo o prirodnim bogatstvima koje ona posjeduje  koliko o tome kakav je njezin strateški položaj, pogotovo  jer graniči sa vrlo jakim i utjecajnim susjedima.

Praktički su u sirijskom sukobu uz SAD izravno uključeni i Turska, Iran, Izrael, Saudijska Arabija, Irak, Jordan, Katar. Dakle, oni svi imaju svoje interese i sve će na kraju ovisiti o tome kako će se ti njihovi interesi na kraju ispoštovati odnosno koliko će postići u toj svojoj borbi za interese. Međutim, kada govorimo o samom sukobu  i ulozi međunarodne zajednice, tu je najveći problem što SAD i Rusija  sa svojim saveznicima  stoje na suprotnim stranama. Zato možemo reći da je sirijski narod praktički žrtva svjetske politike i na kraju krajeva, jedini u tome i ispašta.

Meni je ovdje također slikovit i način kako Europska Unija reagira  na tu bliskoistočnu krizu. To se u prvom redu vidi u njezinom stidljivom, rekao bih i besciljnom kretanju na tom području čime samo dodatno potvrđuje svoju nemoć na međunarodnoj sceni odnosno u visokoj međunarodnoj politici. Jasno je kako za sirijski sukob nema vojnog rješenja i na kraju krajeva vidim da bi EU kao projekt mira mogla poslužiti kao idealan primjer kako  prevladati krizu i sukobe i krenuti putem mira i suradnje. Zato očekujem da bi najavljena bruxelleska konferencija EU i da ih tako nazovem, aktera sirijskog sukoba u travnju mogla biti vrlo važan korak u tom smjeru da doista dođe barem do nekog finala tog ratnog sukoba u Siriji.

HSPF: Bivši glavni tajnik UN-a Ban ki Moon  je 2014. povukao paralelu između rata u Siriji i genocida u Ruandi koji je nazvao epskim neuspjehom međunarodne zajednice. Može li se reći da su najviše organizacije, poput UN-a, dosada i previše puta “pale na testu”, barem kada je riječ o zaustavljanju ratova?

Kraljević: Nažalost jesu. Razlog tome leži u činjenici, kao što sam u svom prethodnom odgovoru i rekao, u tome što se vrlo često dodvoravalo određenim interesima sukobljenih strana i danas međunarodna zajednica nema jasan odgovor kako zaustaviti taj ratni sukob, odnosno, rekao bih najkrvaviji ratni sukob nakon Drugog svjetskog rata. Kao što ste i spomenuli u svom pitanju citirajući bivšeg glavnog tajnika Ban Ki-moona, genocid u Ruandi jest epski neuspjeh. U tom sukobu 1994.godine živote je izgubilo 800 000 ljudi, uglavnom Tutsi, a ništa drugačija situacija nije bila ni na našim prostorima, poglavito u Bosni i Hercegovini i zato je upitno s kakvim će ishodom završiti i taj rat u Siriji.

Mi već danas imamo 500 000 civilnih žrtava rata, 10 milijuna protjeranih sa svojih ognjišta. I kako to drugačije definirati nego kao novi neuspjeh međunarodne zajednice. Nije samo Sirija problem međunarodne zajednice, imamo još kriznih žarišta u svijetu tako da praktički ne postoji, da se tako izrazim, kutak na zemaljskoj kugli  gdje nema rata, bilo većeg ili manjeg intenziteta, tako da su u pravu oni analitičari koji kažu da je svijet ili na pragu, ili već ušao u treći svjetski rat. Tu se samo postavlja pitanje koji će se događaj odnosno datum uzeti kao onaj ključni nakon kojega ćemo moći reći – to je taj trenutak, tada je počeo treći svjetski rat.

HSPF: Kao što ste i sami spomenuli slična situacija bila je 90-ih godina i u našoj zemlji. Kako ocjenjujete trenutnu ulogu međunarodne zajednice u BiH?

Kraljević: Uloga međunarodne zajednice u BiH je upravo onakva kakvom ju je ocijenio bivši visoki predstavnik Miroslav Lajčak, kada je rekao da je Bosna i Hercegovina produkt onoga što je međunarodna zajednica napravila, odnosno kakvu je stvorila Bosnu i Hercegovinu. Jer kada mi pogledamo sve ključne momente u povijesti stasavanja današnje BiH vidjeti ćemo da je sve proizvod međunarodne zajednice, kako od Washingtonskog sporazuma kojim je završio rat između Bošnjaka i Hrvata tako do Daytonskog sporazuma kojim je okončan taj rat i uspostavljen mir.

Međutim, taj mir je bio poprilično narušen odmah iza rata jer praktički se rat nastavio drugim sredstvima u kojima je vrlo često sudjelovala i sama međunarodna zajednica sa svojim nepromišljenim odlukama praktički se dodvoravajući jednom od konstitutivnih naroda. Nakon što su izravno doprinijeli samoj situaciji, međunarodna zajednica se pomalo sklonila u stranu i zato nam danas vrlo često izgleda kako njima odgovara status quo u BiH odnosno stanje kontroliranog kaosa a to se najbolje vidi kroz samu funkciju visokog predstavnika koji je unatoč svemu ostao najvažnija institucija u državi i Bosnu i Hercegovinu ostavio,  slobodno se može reći kao protektorat, nesposobnu za samostalni iskorak.

Iako opet kažem da on više ne koristi bonnske ovlasti, ali i dalje se njegov glas ponajviše čuje i respektira kada je riječ o samim političkim kretanjima u BiH. Danas je problem međunarodne zajednice što ona nema jedinstven stav o BiH i nije zainteresirana za samu situaciju, krizna žarišta su na drugim mjestima i čini mi se da ostavljaju da ovdje vatra tinja. Danas izgleda kao da međunarodna zajednica više nema energije za Bosnu i Hercegovinu.

HSPF: Predsjednik Europske Komisije Jean Claude Juncker ovih dana posjećuje zemlje Zapadnog Balkana. Što Vi očekujete od tog posjeta, i je li izgledno da će zemlje Zapadnog Balkana, uključujući BiH, u bližoj budućnosti ispuniti ključne uvjete za pristupanje?

Kraljević: O tome hoće li i kada, zemlje Zapadnog Balkana ispuniti ključne uvjete za pristupanje EU  može se samo prejudicirati. No, ono što nam je u ovom trenutku jasno jest činjenica da europska perspektiva ovih zemalja ostaje “lajtmotiv” cjelokupnog ozračja u EU, ali i cjelokupne balkanske turneje predsjednika Junckera. U susretima sa političkim čelnicima u zemljama Zapadnog Balkana odašilju se ohrabrujuće i optimistične poruke i ponavlja se ta mantra o europskoj perspektivi ovih zemalja.

No, kada bi pozornije pogledali ovu Strategiju za proširenje  na područje Zapadnog Balkana koju je EK donijela početkom mjeseca, onda bi mogli vidjeti kako je EU poprilično radikalizirala svoju retoriku prema ovim zemljama, bez pretjerane slatkorječivosti kao što inače imaju običaj koristiti. Zemlje Zapadnog Balkana su nazvane zarobljenim zemljama u kojima  je visoka stopa kriminala i taj kriminal je vrlo često povezan sa samom vlašću,a privatna i javna sfera su zapravo u koliziji, kako od najnižih tako do najviših razina vlasti.

Međutim, ta radikalizacija retorike ne znači da će EU zatvoriti vrata balkanskim zemljama jer je to stvar geopolitike, geopolitičkih interesa i važnosti ovog prostora za EU. Zato će EU na kraju krajeva morati preći sa svoje slatkorječivosti na djela, više se pozabaviti ovim prostorom i pokušati dati svoj doprinos rješavanju problema na ovim prostorima, poglavito zbog sve očitije nazočnosti ruske, turske, a rekao bih i kineske vanjske i ekonomske politike na ovom prostoru. A kada je riječ o samoj Bosni i Hercegovini, onda je za nas najbitnije da će se konačno ustupiti taj odgovor na Upitnik Europske Komisije, i to sigurno  predstavlja važan korak u dobivanju kandidacijskog statusa za našu zemlju.

Gledano iz naše perspektive, odnosno hrvatskog naroda u BiH, on će sa velikom pozornošću osluškivati stav EU o nužnosti promjene izbornog zakonodavstva za koji su agitirali i hrvatski političari iz BiH, ali i hrvatski europarlamentarci i mi ćemo i kroz taj europski stav vidjeti kakav su i koliki posao oni napravili. Međutim, unatoč i mojim osobnim željama i željama hrvatskog naroda u BiH, u EU je trenutno takvo ozračje da se nema previše sluha za nacionalna pitanja nego se papagajski ponavlja ta mantra o tome kako će socioekonomske reforme riješiti sve probleme u BiH.

HSPF.info

Komentari

komentara