Amerika i EU prepustile Balkan Turskoj i Rusiji

Ministrica vanjskih poslova SAD, Hillary Clinton priprema se za putovanje na Balkan, jer trenutna politička situacija u tom dijelu svijeta evidentno zahtijeva da se u regiju pošalje američki top-diplomat. Nije tajna, naime, da utjecaj EU i SAD na jugoistoku Europe pada, a da su istovremeno sile poput Turske, Rusije i Izraela sve aktivnije na Balkanu.


 

Piše: Gordon N. Bardos (The National Interest)

 

Grčka, prva balkanska zemlja koja je postala i članica NATO i EU, velika je priča o uspjehu u jugoistočnoj Europi, sve dok nije sve krenulo nizbrdo. Štoviše, problemi i neizvjesnost u regiji su više od pukog prelijevanja krize iz euro-zone: Balkan prolazi nestabilnu tranziciju iz jedne relativno dobro definirane sigurnosne zone u neku, za sada, ambivalentnu priču u kojoj na scenu stupaju neki novi važni glumci, a nekadašnje “zvijezde” gube i interes i utjecaj.

 

Razdoblje koje je otprilike trajalo od potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995.godine, do veljače 2008., kada je Kosovo proglasilo neovisnost, definira se kao Pax Americana, jer su svi važni akteri u EU prihvatili Washington kao “čuvara balkanske sigurnosti”. Čak i Moskva, sve dok se Priština nije osamostalila. To Rusija, nekoliko je puta ponovljeno, ne može prihvatiti. Kosovska neovisnost podijelila je i EU: čak pet članica odbija priznati postojanje nove države na Balkanu.

 

S pucanjem međunarodnog konsenzusa oko Balkana Washington je rapidno gubio utjecaj na Balkanu, a američka diplomacija, ekonomska ili vojna sredstva sve su više gubila na vrijednosti. S gubitkom interesa za promicanje pozitivnih vrijednosti na Balkanu, Amerikanci su dobivali epitet nekoga tko u jugoistočnoj Europi može više problema stvoriti, nego ih razriješiti.

 

Gubitak američkog vodstva na Balkanu poklopio se s krizom euro-zone, što je rezultiralo i slabljenjem snage Bruxellesa koji više nije imao mogućnosti regiji osigurati jasan put za buduće integracije, odnosno poticaj  za glavne strukturne reforme, kako u politici, tako i u ekonomiji. Na terenu je zavladao strah da će, nakon što 2013.godine Hrvatska uđe u EU, svatko dalje pridruživanje biti zaustavljeno.

 

Htjeli to oni ili ne, svojim povlačenjem sa balkanske scene, Amerikanci i Europljani stvorili su vakuum, kojeg su požurili popuniti drugi “igrači”. Tijekom proteklih nekoliko godina, utjecaj Rusije, Turske, pa čak i Izraela je u porastu. Uz to, nekoliko rundi slobodnih izbora dalo je lokalnim političarima i institucijama nemjerljivo više legitimiteta koji podrazumijeva i prkos međunarodnim sucima i njihovom diktatu.

 

Tako je Ured visokog predstavnika u BiH, kojeg su kreirale potpisnice Daytonskog sporazuma, postao skoro beznačajna institucija. Neki čak tvrde da je neokolonijalni OHR postao glavni kamen spoticanja za bh. tranziciju prema demokraciji i međuetničkom konsenzusu.

 

Vakuum kojeg su ostavili zapadnjaci popunjavaju, prije ostalih Turska i Rusija. Turski premijer Recep Tayyip Erdoğan odlučio je intenzivnijom nazočnošću “osvojiti” iznova nekadašnje dijelove Otomanskog imperija, nauštrb ambicija za članstvo u EU (ako su te ambicije ikada imale realno uporište s obzirom na to da je Turska država upitnog poštivanja ljudskih prava, da progoni svoje manjine poput kršćana ili Kurda, te da i dalje pod okupacijom drži dio Cipra). Turska podupire muslimane u regiji smatrajući ih ostavštinom bivšeg imperija. Baš kao što je Erdoğan i rekao, nakon što je u lipnju 2011. pobijedio na izborima: “Sarajevo je danas pobjednik, baš koliko i Istanbul!” Ljetos je čak ustvrdio da mu je Alija Izetbegović, na bolničkoj postelji, ostavio Bosnu “u amanet”.

 

U međuvremenu, značajno je ojačao i ruski utjecaj na Balkanu. Osim financijske pomoći koju su dali Cipru, ili ponude Grčkoj za korištenje luke Pirej, Rusija je postala i glavni financijer u BiH i Srbiji. Kamen temeljac ruskog utjecaja na Balkanu bit će plinovod Južni tok, koji će se proširiti  na većinu zemalja u jugoistočnoj Europi. Očekuje se čak da će ruski predsjednik Vladimir Putin osobno sudjelovati na prosinačkoj svečanosti početka gradnje plinovoda u Srbiji.

 

No jedna od najzanimljivijih promjena svakako je sve aktivnija uloga Izraela. Tako je ojačana vojna suradnja s Grčkom, baš kao i suradnja dviju zemalja na istraživanjima plinskih nalazišta u istočnom Sredozemlju. Izrael je također počeo razvijati bliske odnose sa srpskim entitetom u Bosni i Hercegovini, a očekuje se, u bliskoj budućnosti, i  da Izrael produbi svoje veze sa Bugarskom, Rumunjskom i Srbijom.

 

Uz sve navedeno, stanje koje jako komplicira sigurnosnu arhitekturu Balkana jest i jačanje vehabijskog pokreta. A Washington i Bruxelles uporno odbijaju priznati ozbiljnost ovih problema. SAD su se okrenule Bliskom istoku i izazovima duž Pacifika, EU se bori s vlastitom egzistencijalnom krizom. Ostane li tako, balkanski problemi će potrajati i bit će mnogo teže rješivi nego je to bilo u razdoblju od 1995 do 2008.

 

Izvor: Slobodna Europa


* Gordon N. Bardos je njujorški ekspert za balkansku politiku i  sigurnost

 

Komentari

komentara