Amerika na putu u diktaturu štednje

 

Do prošle nedjelje malo je onih koji su izvan-a SAD znali tko je on, a ako Mitt Romney izgubi izbore ime njegovog kandidata za potpredsjednika će vrlo brzo pasti u zaborav. Ali što ekonomiji ide gore to više rastu šanse republikanaca da pobijede, a u tom slučaju bi Paul Ryan postao potpredsjednik SAD-a.


 


Piše: Wolfgang Münchau –  Spiegel

Ryan je politički tip, koji bi i u Njemačkoj imao svoje obožavatelje. Netko tko ne komplicira previše i koji svoje ekonomske teze maskira u pseudo-moralne kategorije. Kada bi u Americi postojala ordo politika (pogledati ortdoliberalizam) onda bi Ryan bio ordo političar. Ali za sada se mora zadovoljiti epitetom konzervativnog ideologa. Demokrati ga napadaju kao radikala, što se u Americi, na ljevici i na desnici, smatra najvećom uvredom.

Politički će njegova nominacija od strane Romneyja vjerojatno funkcionirati. Rasprava o proračunskom deficitu u SAD-u se graniči sa histerijom. U ovakvoj atmosferi Ryanov fiskalni-konzervativizam dobro prolazi. Rasprava je iz europskog kuta veoma zanimljiva, jer i mi provodimo jednu od varijanti Ryanove politike.

Kao predsjednik kongresnog proračunskog odbora Ryan je razvio plan prema kome bi se američki deficit u razdoblju do 2050. godine smanjio sa 90 na 10 posto BDP-a. Kao svi republikanci, i Ryan želi smanjenje poreza. U ovoj točki su njemački konzervativci ipak nešto realističniji. U Njemačkoj ne vjeruju tako čvrsto, poput njihovih američkih kolega, u bajku o smanjenju poreza koje samo sebe financira. To je jedina značajna razlika.

Kako bi smanjio deficit na 10%, Ryan je zagovornik radikalnih proračunskih rezova, poput onih u Grčkoj i Španjolskoj. Kada je riječ o proračunskim rashodima, u SAD-u se pravi razlika između diskrecijskih i nediskrecijskih programa. Kod diskrecijskih, kongres odlučuje hoće li ih financirati. U ove programe spadaju izdaci za obrazovanje ili obranu. U drugu kategoriju spadaju obvezni programi, kao što su izdaci za agrarnu politiku. Kako bi financirao svoj plan, Ryan namjerava smanjiti izdatke za diskrecijske programe sa 12 na 3 posto BDP-a. Drugim riječima, kako bi usprkos smanjenjima poreza uravnotežio proračun, on mora de facto ukinuti američku državu ili je makar potpuno privatizirati.

Patološki je zanimljivo pokušati shvatiti zašto proračunska politika često iznjedri ekstremne ličnosti. Sjećate li se možda Paula Kirchhofa, njemačke verzije Paula Ryana, koji je umalo postao ministar u vladi Angele Merkel? Ili možda Oswalda Metzgera, predstavnika Zelenih zaduženog za proračunska pitanja, koji je nestao u redovima CDU-a? Ljude kao što su Ryan ili njegovi njemački imitatori narod voli, zato što stvaraju atmosferu straha a onda nude jednostavne recepte, koji su jasni ali nisu od koristi. Nije slučajno što ovakvi politički tipovi cvjetaju u industrijskim zemljama kao što su SAD ili Njemačka. Zemljama u kojima su i politika i mediji skloni ekonomske korelacije reducirati na poslovne trice. Čak i u Velikoj Britaniji, koja upravo provodi jednu od varijanti politike štednje, ljudi kao Ryan i njihov anti-intelektualni radikalizam ne bi imali nikakvih šansi.

Naši europski imitatori Paula Ryana samo su na prvi pogled manje ekstremni, ali zato nisu ništa manje opasni. Naš pokušaj da dugove smanjimo štednjom umjesto rastom, isto kao i Ryanovu ekonomiju ponude, povijesna ekonomska iskustva su već odavno opovrgnula. Štednja bez rasta stvara upravo suprotan efekt, kao što možemo vidjeti na primjeru zemalja sa juga Europe gdje deficiti rastu. Mnogi proračunski eksperti zaboravljaju da je deficit – matematički izraženo – razlomak. Kada se BDP brže smanjuje od rashoda, dugovi rastu. Deficit na duži rok se ne može izračunati nekim kompjuterskim programom, zato što je deficit podložan turbulentnoj dinamici.

Ryanov proračunski plan, njemačka granica zaduživanja i europski Fiskalni pakt imaju još jednu zajedničku karakteristiku, a to je da oni funkcioniraju samo pod uvjetom ako se proračunska politika liši demokracije. Čak i kada bi Ryan postao potpredsjednik i kada bi želio provesti sva svoja obećanja, njegov plan bi upalio samo ako bi sljedećih pola stoljeća postojao politički konsenzus koji bi podržavao njegov tečaj štednje. Iskustva iz povijesti ne govore u prilog ovoj pretpostavci. Kako bi se proveo u praksi, Ryanov plan konsolidacije iziskuje diktaturu. Isto vrijedi i za europski Fiskalni pakt.

Sa Paulom Ryanom imamo više zajedničkog nego što bismo željeli priznati.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara