Analiza: Može li Rusija odigrati ulogu mirotvorca između Turske i Sirije?

 

Međusobni odnosi Turske i Rusije uvijek su pobuđivali veliku pozornost na zapadu, što i ne čudi s obzirom na povijesnu dimenziju njihovog međusobnog suprotstavljanja, kao i potencijalnog savezništva jedne ili druge sile sa zapadom.


 

 

Strateško pozicioniranje Ruskog carstva prema Crnom moru te kasnije Bosporu i Dardanelima, te osmanska strategija okruživanja Crnog mora i njegovog pretvaranja u “Tursko jezero” bili su značajni faktori u stvaranju geografskih zona napetosti između spomenutih sila. Kad na to dodamo konfesionalnu različitost koja je tada bila goruće političko pitanje, te ekonomske interese spomenutih sila i njihovu različitu etničku konstituciju – dobivamo suprotstavljanje epskih razmjera. U opisanom razdoblju izravnog suprotstavljanja iznimka je tek kratkotrajno savezništvo od 1799.-1806. godine, koje su Turci oportunistički prekinuli prihvativši ponudu Napoleona da zarate s Rusima nakon velikog poraza rusko-austrijskih snaga kod Austerlitza.


Prijateljstvo dvaju revolucija

 

Prvi svjetski rat uništio je oba carstva, razotkrio svu zastarjelost njihovih političkih paradigmi i nesposobnost obje strane da pravovremeno i pravovaljano odgovore izazovu modernizacije. Na obje strane uslijedili su unutrašnji sukobi, ratovi za neovisnost od zapadnih sila i revolucije. Od samog početka Turskog rata za neovisnost u jeku Građanskog rata u Rusiji, godine 1919. dolazi do suradnje Kemalovih nacional-revolucionara i ruskih boljševika. Boljševici su kemalistima tada pružili važnu pomoć u naoružanju, obje strane su se složile da treba izbjeći međusobno sukobljavanje na Kavkazu (jer je to odgovaralo jedino anti-revolucionarnim snagama), a od 1920.-1922. došlo je do potpisivanja niza sporazuma kojima se uredilo mirno razgraničenje, međusobno priznanje, prijateljstvo i daljnja strateška suradnja. Boljševici su bili popustljivi prema Turcima, te su težili približiti ideale obje revolucije, a Republiku Tursku su vidjeli kao tampon-državu prema zoni imperijalističkog utjecaja. Oni gorljiviji su pak vidjeli Tursku kao državu koja će u budućnosti nužno prihvatiti socijalizam, što je ruska vojna komanda predlagala Kemalu Ataturku već pri njihovom prvom susretu. Ni turski revolucionari nisu zaostajali u tom pogledu. Tijekom rata za neovisnost razvile su se dvije struje: struja “istočnog ideala” zagovarala je boljševičku Rusiju kao model novog revolucionarnog poretka i avangardu u borbi protiv zapadnog imperijalizma, dok je struja “zapadnog ideala” bila čvrsto vezana za mladotursku ideju ustavnog režima u biti izgrađenog na zapadnim temeljima. Važno je za napomenuti da struju “istočnog ideala” nisu činili turski komunisti, već turski patrioti i reformisti mladoturske ideje koju su htjeli prilagoditi novonastaloj situaciji. Kako to obično biva, na kraju je pobijedila sinteza istočnog i zapadnog ideala, a prijateljstvo i suradnja dvaju revolucija se nastavlja potpisivanjem pakta o nenapadanju koji je bio na snazi sve do 1935. godine. Iz ovih povijesnih prijateljskih odnosa izviru i današnji pozitivni stavovi nekih kemalističkih grupacija prema Rusiji.

 

Nova pravila i zaoštravanje

 

Pojavom novog fašističkog bloka u Srednjoj Europi sredinom 30-tih godina, dolazi do prvih skretanja u odnosima između Turske i Sovjetskog Saveza. Militarizacija drugih država prisiljava Tursku da ponovno militarizira pomorske prolaze, te se donosi poznata Montreux konvencija, koja je s jedne strane čuvala Sovjetski Savez s jugozapada, dok mu je s druge strane nametala ograničenja tako da je konvencija bila kritizirana od strane sovjetskog vodstva koje je težilo uspostavi zajedničke uprave nad prolazima. Sovjeti su polazili sa stajališta da su se Turska i SSSR istovremeno borili protiv zapadnih imperijalista, te da je Sovjetski Savez naoružavajući kemaliste dao svoj doprinos u turskom oslobođenju pomorskih prolaza, koje je zapad prema sporazumu iz Sevresa, izuzeo iz turske jurisdikcije. Staljin je Montreux konvenciju nazvao “neprijateljskom” i kritizirao je da “rezultira time da mala država (Turska) poduprta od strane Velike Britanije, drži veliku državu(SSSR) za grlo, i ne da joj da diše”. (5)

 

Zbog sovjetskog nezadovoljstva situacijom i napora da preokrenu situaciju u svoju korist, Turska se, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata sve više udaljavala od SSSR-a. Konačno svrstavanje kontra Sovjetskog Saveza dogodilo se početkom hladnog rata, 1952. godine kad je Turska ušla u NATO savez. Time je SSSR izgubio partnera na kog je računao od samih svojih početaka.

 

Daljnje zaoštravanje sovjetsko-turskih odnosa slijedi početkom 60-tih godina kada Turska pristaje na američki projekt raspoređivanja balističkih raketa srednjeg dometa PGM 19-Jupiter s nuklearnim bojevim glavama na svom teritoriju. Nuklearno naoružanje na turskom teritoriju bilo je pod kontrolom Sjedinjenih Američkih Država, te je predstavljalo izravnu prijetnju Sovjetskom Savezu. Ovaj događaj, izazvao je sovjetsku reakciju koja je u povijesti ostala poznata pod nazivom “Kubanska raketna kriza”.

 

Post-sovjetski period i energetska suradnja

 

Nakon raspada Sovjetskog Saveza došlo je do poboljšanja u odnosima između Ruske Federacije i Turske. No, iako slušamo riječi kao što su rusko-turska nuklearna kooperacija, ekonomsko strateško partnerstvo, združena ekonomska komisija, ili pak protokol o ovoj ili onoj suradnji , ostaje činjenica da je Turska izdašno podupirala islamske separatiste na Kavkazu, jednako kao što to danas čini sa islamskim revolucionarima u Siriji. Još prošle godine Erdogan je sirijskog predsjednika Assada nazivao “dobrim prijateljem” a 2005. godine zvao ga je u Tursku na ljetovanje. Pitanje prijateljstva, za Erdogana dakle predstavlja veoma rastezljiv i višeznačan pojam.

 

Iako Sovjetski Savez više ne postoji, Turska i dalje na svom teritoriju ima 90 nuklearnih bojevih glava, od kojih prema dostupnim izvorima, Turska upravlja s njih 40, a SAD s 50. Naravno, ne postoji drugo logično objašnjenje što te nuklearne bojeve glave rade u Turskoj, osim što doprinose strateškoj kontroli Sjedinjenih Američkih Država i širenju iste. Ili su možda nuklearne bojeve glave usmjerene protiv Irana, s kojim Erdogan također ima prijateljske odnose?

 

Erdoganov neo-otomanski koncept, koji postaje sve agresivniji, počinje duboko nagrizati pozitivnosti u odnosima između Rusije i Turske, kao i u odnosima između Irana i Turske. Erdogan se očito opredijelio za izgradnju moćne Turske unutar prostora pod strateškom kontrolom Sjedinjenih Američkih Država, a širenje turskog utjecaja izvan te zone, kao u slučaju Sirije, znači i širenje zone američkog utjecaja. Rusija se protivi širenju američkog utjecaja, te kao Sirija i Iran želi sačuvati čim veću samostalnost od zapadne kulturne, financijske i ideološke prevlasti. No Erdoganov koncept moćne Turske kao radikalnog američkog pitbulla ima jedan veoma velik problem u suprotstavljanju s Rusijom i Iranom.

 

Problem o kojem je riječ, energetske je prirode. Neugodna činjenica po Tursku je to što ta zemlja uvaža oko 65% plina iz zemalja koje se aktivno suprotstavljaju američkoj dominaciji, a riječ je naravno o Rusiji i Iranu. Turska uvaža oko 45% plina iz Rusije (ova vrijednost se nekad penje i do 60%) i oko 20% plina iz Irana. Pošto Sjedinjene Američke Države traže od Turske da smanji i odbaci uvoz iranske nafte, Turska sve više postaje ovisna o ruskoj nafti, a i plinu. I prije ne što je izbila kriza, Rusija je bila vodeći dobavljač nafte za Tursku. Dodatan problem za Tursku predstavljaju kurdski gerilci koji napadaju naftovode i plinovode čime presijecaju dotok nafte i plina iz pravca Iraka i Azerbejdžana.

 

Rusija bi mogla upotrijebiti energetske metode uvjeravanja Turske, iako bi to bio radikalan potez, neugodan i bolan za samu Rusiji, koja bi time na zapadu izgubila kredibilitet pouzdanog dobavljača energije, a još uvijek tu energiju koju izvaža Europi ne može na pravi način izvesti u Aziju. Taj potez bi pojačao razinu napetosti i sa Sjedinjenim Američkim Državama, a postavlja se pitanje koliko je Rusija za takvo nešto u ovom trenutku spremna i koliko joj to u ovom trenutku odgovara. Postavlja se također pitanje vrijedi li Sirija toliko? S obzirom da se radi o jedinoj mediteranskoj zemlji koja nije pod strateškom kontrolom Sjedinjenih Američkih Država, te koja kopneno predstavlja ulaz u Mezopotamiju i s mora se nalazi u blizini Sueskog kanala i Dardanela – ona ima dvostruk značaj, kao odskočna daska Rusije u Mediteranu i kao predstraža Rusije na jugu, s kojeg američko okruživanje Rusije ne ide toliko dobro kao npr. na zapadu ili Dalekom istoku.

 

Ruski predsjednik Vladimir Putin 14. listopada dolazi u posjet Turskoj . Iako je priroda posjeta službeno ekonomskog karaktera, spominjanje sirijske krize bit će gotovo nezaobilazno. Turska, gledajući iz ruske perspektive, ima ogromnu geopolitičku važnost, preko nje Rusija izlazi do središta Mediterana, s druge strane Rusija je ta koja energijom pokreće Tursku, koja čini da se stvari i ljudi kreću, koja omogućava proizvodnju i stabilnu ekonomiju. Turska ne može preko noći zamijeniti dobavljača, zato Rusija kao saveznik Sirije i kao ključni energetski partner Turske jedina može biti glas razuma, i strana koja će garantirati mir i stabilnost tog dijela Bliskog istoka. Sjedinjene Američke Države su te koje guraju cijelu regiju u kaos rata, koje poticanjem regionalnih imperijalizama kao što je to u slučaju Turske, teže zadržati i opravdati svoju vojnu prisutnost i politički diktat. Oni znaju da je rusko-tursko savezništvo realnost i da bi se dogodilo da nema njihovog miniranja tog odnosa, a to je njihova strategija koju primjenjuju na cijeloj euroazijskoj kopnenoj masi. Nadajmo se da će Putin pozvati na mir, razum i suradnju, te ako treba podići prst upozorenja arogantnim snagama u Turskoj. Osim Rusije, ne postoji država koja bi mogla odigrati ulogu mirotvorca. Mnogi ovo nazivaju preludijem u Treći svjetski rat, ako se rat zakotrlja, uvlačit će državu po državu i Rusija neće moći ostati neutralna. Putin ima ozbiljan izazov pred sobom, nije vrijeme za izranjanje amfora i lova na tigrove, vrijeme je da se spriječi kaos i potencijalna katastrofa.


Izvor: Advance.hr

 

Komentari

komentara