Da, ali. Ali, da.

Odluka njemačkog Ustavnog suda ne pomaže ni Europi, ni Njemačkoj, ni demokraciji. Ona izbjegava odgovore na najvažnija pitanja, želi biti bitna odluka a boji se biti. Ona je, kao što je to uobičajeno kada je riječ o njemačkom Ustavnom sudu i europskim pitanjima, odluka „Da, ali“. Ali ovog puta Da je nejako kao i Ali. Ovo je u stvari „Ali, da“ odluka.


 

Piše: Heribert Prantl / Süddeutsche Zeitung

 

Suci su njome pokušali ograničiti njemačka jamstva na 190 milijardi eura, koliko iznosi njemački udio i Europskom stabilizacijskom mehanizmu, iako vrlo dobro znaju da ovo ograničenje ne obvezuje Europsku središnju banku.

 

Čitavu problematiku oko ECB-a sud je do sada zaobilazio u širokom luku i odlučio se time ne baviti sve do donošenja ove odluke. Do tada je ECB radila ono što je smatrala da je ispravno, i možda je tako i bolje, jer Ustavni sud ne zna što hoće. Kada je riječ europskim pitanjima on podsjeća na hodočasnika bez cilja.

 

Sve odluke Ustavnog suda, počevši od one o Maastrichtskom ugovoru, iznova su vraćale vlast Bundestagu u europskim pitanjima, koji je sam sebe razvlašćivao i marginalizirao. Suci su u europskim pitanjima jačali državni parlament i to su ovom odlukom ponovno učinili. Međutim, ova metoda je iscrpljena, parlamenti država članica nisu više u stanju vršiti demokratsku kontrolu džinovskih europskih fondova za spas.

 

Nacionalne demokracije više nemaju snagu oblikovati europsku politiku već samo mogu odbijati ono što se donese na europskoj razini. Međutim to nije dovoljno. Kočnicom za slučaj nužde ne može se upravljati.

 

Europski projekti iziskuju ne nacionalne, već europsku demokraciju. Baš je u ovom pitanju sud u Karlsruheu (sjedište njemačkog Ustavnog suda) na nerazumljiv način sam sebe razvlastio i zarobio. Svojim brojnim odlukama sud nije poticao europsku demokraciju, već ju je sputavao, Europski parlament nije osnaživao, već ismijavao, optužujući ga da još uvijek nije pravi parlament, ali je propustio kazati kako bi se to moglo promijeniti. Karlsruhe nije izrekao ni jednu jedinu riječ pozitivne kritike. Ustavni sud se na ovaj način zazidao u kulu crnu-žuto-zlatne demokracije.

 

Odluke Ustavnog suda o europskim pitanjima podsjećaju na riječi Martinove pjesme: „Idem sa svojom svjetiljkom, a moja svjetiljka sa mnom. Tamo gore svijetle zvijezde, a ovdje dolje svijetlimo mi“.

 

A tamo gore još uvijek svijetle europske zvijezde, a one svijetle sjajnije što je mrak gušći. Sada je veoma mračno, a svjetiljka iz Karlsruhea blijedi. U petoj strofi Martinove pjesme se kaže: „Moje svjetlo se ugasilo, idem sada kući: Tralala. Tralala.“

 

Kada Ustavni sud konačno bude odlučivao o nadležnostima ECB-a, svoju odluku će morati, najvjerojatnije sa puno prijekornih riječi, proslijediti Europskom sudu u Luksemburgu. Bit će to prvi put u povijesti suda u Karlsruheu. To neće biti zvjezdani trenutak, ali će biti ključni događaj za Europu.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara