Doc.dr.sc. Mile Lasić: Živimo vrijeme alteriteta, opirali se tome ili u tome uživali

 

Doc.dr.sc. Mile Lasić zaintrigirao je bh. javnost originalnim medijskim istupima, esejima, kolumnama i komentarima, koje se rado čitaju, a njegova originalna promišljanja sve više i citiraju.


Rođen je 1954. godine u Uzarićima. Školovao se u Širokom Brijegu, Mostaru i Sarajevu, te u SR Njemačkoj. Prijeratni radni vijek proveo u Sarajevu i Beogradu. Rat ga zatekao kao jugoslavenskog, pa potom i bosanskohercegovačkog diplomata u SR Njemačkoj. Dragovoljno napustio diplomatsku službu, pa potom desetljeće i pol proveo u egzilu kao neovisni free lancer, slobodni publicist, kolumnist i prevoditelj. U akademskoj 2009/2010. godini započeo kasnu profesorsku karijeru na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Predaje skupinu kolegija koji se tiču međunarodnih odnosa, teorije i prakse diplomacije, europskih integracija, kulture u politici i političkih teorija. Autor je brojnih politološko-socioloških eseja i studija, kao i knjiga „Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi“ (Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.); „Mukotrpno do političke moderne“ (Udruga građana Dijalog, Mostar, 2010.); „Uvod u znanost o politici“ (Filozofski fakultet Sve-Mo, Mostar, 2010 i 2012.),  „Kultura sjećanja“ (Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo, 2011.); „Europe Now – Europa sada ili nikada“ (Kult B / DEPO, Sarajevo, 2011.) i „U zemlji zarobljenog uma“ (RABIC, Sarajevo, 2012.). Član je Odbora za sociološke znanosti Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

 

Razgovarala: Misijana Brkić-Milinković / BH. PRIVREDNIK

Doktor Lasić je, zapravo, profesor „nove paradigme“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, a za sebe kaže da je uvjereni Europejac ili proeuropejac. U njegovoj knjizi Europe Now – Europa sada ili nikada, zbirci politoloških eseja po povratku u BiH,  dr. Lasić u uvodnom tekstu navodi:

– O europskim temama tek ubuduće, ali već sada kazat ću da se bojim kako svi mi i nemamo druge do krenuti u pravcu nove i drugačije kulture, i to upravo europejske kulture uvažavanja drugosti. Moramo konačno naučiti lekciju koju je EU već naučila iz vlastite krvave prošlosti, lekciju o miru, suživotu i međusobnom uvažavanju…

BH. PRIVREDNIK: Prof. Lasiću, pojasnite nam pobliže pojam „nove paradigme“ o kojemu često govorite u svojim istupima i javnim nastupima. Nasuprot tomu, što je stara paradigma?

PROF. LASIĆ: Potrebu za „jasnom vizijom“, odnosno „novom paradigmom“ nije uspio nitko tako jezgrovito i smisleno objasniti kao katolički teolog i profesor iz Tübingena dr. Hans Küng. U predgovoru hrvatskom izdanju njegove knjige Svjetski ethos za svjetsku politiku (Intercon, Zagreb, 2007.), profesor Küng je kazao: „Umjesto novodobne politike nacionalnih interesa, moći i ugleda (kao još u versailleskom ugovoru) politika regionalnog razumijevanja, približavanja i izmirenja…“ Po mišljenju autora „svjetskog ethosa“, dakle zagovorniku ćudoređa, moralnosti i u unutarnjoj i svjetskoj politici (i gospodarstvu) promijenjene političke okolnosti pretpostavljaju promjenu i mišljenja i mentaliteta i prakse. U temelju tog novog mišljenja mora stajati da se nacionalne, etničke i vjerske različitosti ne smiju više shvaćati načelno kao prijetnja, već barem kao moguće obogaćenje. I dok je „stara paradigma“ uvijek pretpostavljala neprijatelja, „nova paradigma“ više ne treba neprijatelje, nego treba partnere, konkurenciju, a često i oporbu. U osnovi se radi o promjeni spoznaje da se trajno blagostanje ne unaprjeđuje ratovima, nego u miru, i to u zajedništvu. A kada se „jedanput zadovolje postojeći različiti interesi u zajedništvu, moguća je politika koja nije igra sa zbrojem ništica u kojoj jedan dobiva na račun drugoga, već igra s pozitivnim zbrojem, u kojoj svi dobivaju. Naravno, politika u novoj paradigmi nije postala lakša, nego ostaje – sada dosta nenasilno – ‘umijeće mogućega’. Ako bi ona trebala djelovati, onda se ne može temeljiti na jednom ‘protumodernističkom’ bilo kakvom pluralizmu. Dapače, ona pretpostavlja društvovnu suglasnost glede temeljnih vrijednosti, temeljnih prava i temeljenih obveza…“  Tu „društvovnu suglasnost“, po dr. Küngu, „demokratski sustav ne smije postići silom nego ju mora pretpostaviti kao zajedničku zalihu vrijednosti i mjerila, prava i obveza, kao zajednički ethos, ethos čovječanstva“. Svjetski ethos je, dakle, u osnovi „nove paradigme“ i nije neka nova ideologija ili „superstruktura“, već zajednički vjersko-filozofski izvor koji povezuje čovječanstvo, poručuje dr. Hans Küng.

Mi, profesori političkih znanosti, posebice europskih integracija, pa već s time i „nove paradigme“, dakle, respektiramo činjenicu da je povijest ljudskog roda – povijest nasilja, da je sve do jučer, takoreći, rat smatran legitimnim sredstvom, odnosno produžetkom politike drugim sredstvima, upravo na tragu Clausewitzove teorije. Rat je, dakle, bio „ultima ratio“ ili nastavak diplomacije drugim sredstvima, a to što je takvo što podrazumijevalo žalost, jad i bijedu, malo je koga brinulo kroz povijest. Veliki su rezonirali:  – Mi imamo pravo, jer smo veliki i moćni… Poslije neuspjeha s Ligom naroda  nakon Prvog, te osnivanja takve međunarodne političke organizacije kao što su Ujedinjeni narodi, nakon Drugog svjetskog rata, i svega što su UN uradile za kulturu mira, logično je bilo da se rodi ideja svjetskog ethosa, dakle potrebe za ćudoređem kako ju je artikulirao najliberalniji katolički teolog današnjice prof. dr. Hans Küng. Zato je bilo nužno poduzeti i kompletnu re-interpretaciju uloge nasilja kroz povijest, uključujući i Kissingerovo razumijevanje „stare paradigme“ u knjizi „Diplomacy“ (rat je u osnovi real-politike, doista tek produžetak diplomacije drugim sredstvima), ili pak podvrći kritici pojednostavljivanja Samuela Huntingtona o „sukobu kultura“, također paradigmatičnu demonstraciju „stare paradigme“. Ona, dakle, uvijek podrazumijeva golo ili pravno političko nasilje, nametanje volja i interesa  slabijima, te tumačenje vlastitih interesa kao općih.

Sve je to u vremenu u kojemu živimo dovedeno, ili se tendencijski dovodi u pitanje, i hvala bogu da je tako, u nekim zemljama OECD-a i Europske unije. Posebice unutar složenog integracijskog sustava zvanog EU žive već elementi nove paradigme, zbog čega i jesam uvjereni Europejac ili proeuropejac, kako god hoćete. Jedan od tih najočiglednijih elemenata „nove paradigme“ je nebrisanje identiteta unutar EU. U njoj se, praktički,  radi o čuvanju svih primordinijarnih identiteta i življenju složenih identiteta, dakle o alteritetu kao filozofiji života. Tako daleko se unutar EU nije stiglo slučajno, nego putem čuvene „četiri slobode“ (slobode kretanja ljudi i ideja, rada i kapitala, usluga). Utoliko je EU praktičan vid realizacije Popperove filozofije „otvorenog društva“, odnosno otvaranje prostora za  novi ethos i u međusobnim odnosima unutar pojedinih društava i u svjetskoj politici i gospodarstvu. Pa se u EU lako zaljubiti i zbog ovih otvorenih mogućnosti za slobodu i dostojanstvo čovjeka, a ne samo u EU kao simbol za velike brojeve, novac i moć. To su sve odlike „stare paradigme“ i nisu dovoljne za nove senzibilitete koje „nova paradigma“ podrazumijeva. Dakle, nova paradigma ne podrazumijeva brisanje niti jednog jedinog identiteta, pogotovo ne takvih kao što su etnički ili nacionalni, ona podrazumijeva i upravljanje etničkim i nacionalnim razlikama, ali ne njihovo nasilno eliminiranje. Ona zbog toga i znači implicitnu univerzalizaciju vrijednosti i zaštitu svih kolektiviteta, pa je utoliko i prostor za razmah multikulturalnosti i istinskog očuvanja kolektiviteta, a ne njegovo ništenje. U svemu ovome mi i ne participiramo, nego živimo punim plućima „staru paradigmu“,  a u svom silnom neznanju ne želimo se ni ogledati na prvo susjedstvo u kojemu nova paradigma počinje živjeti…

BH. PRIVREDNIK: Kako se boriti protiv stare paradigme?

PROF. LASIĆ: Ja osobno pokušavam raditi svim onim što umijem nešto kontra toga. Dakle, demonstriram svakog dana što znači biti neovisan javni djelatnik, privrženik ideje i prakse „otvorenog društva“: kritiziram elite, educiram moje studente, „ratujem“ s „neprijateljima otvorenog društva“ po svim mogućim medijima. Ne zato što mi se ratuje, ja sam miroljubiv čovjek, ali je nedopustivo raznim bahatim tipovima u politici i u duboko etniciziranim i provincijaliziranim akademskim zajednicama dopustiti da prodaju „rog za svijeću“, to jest demonstriraju staru paradigmu …

BH. PRIVREDNIK: Realno, koliko je Bosna i Hercegovina danas blizu, ili, bolje reći, daleko od nove paradigme?

PROF. LASIĆ: Beskrajno je daleko. To se da ponajbolje objasniti sljedećim primjerom. U svijetu postoji šest do osam tisuća etnija, od kojih se samo njih par stotina uspjelo politički artikulirati u „politički narod“, dakle naciju. I dok se u svijetu – nakon dugih milenijskih lutanja, počinju uvažavati sve te etnije, a ne samo nacije, kao i druge „drugosti“ (gender, spolne…), od Australije do Kanade vrše se i isprike za nasilje u prošlosti, a putem tzv. pozitivne diskriminacije (engl. affirmative action) nastoje se zaštititi ostatci potcijenjenih naroda, tih „first nations“, kod nas je sve obrnuto: ili se dovode u pitanje već formirane nacije tako što se zagovaraju koncepti „jedne nacije-jedne države“, ili se jednostavno ne obazire na potrebe „konstitutivnih nacija“, o etnijama, dakle drugim manjinama u prvom susjedstvu. U svijetu je, dakle, došlo do susretanja liberalizma i multikulturalizma, pa je iz tog proistekla spoznaja kako je nužno zaštititi i kolektivitete, ma koji da su, ali se ne smije odustati od prekrasnog liberalnog načela o individualnim pravima i slobodama. Od ovog susretanja i produktivnog prožimanja deliberativnih i multikulturalnih teorija, do nas je doprlo vrlo malo i do onih koji educiraju djecu i studente, o političarima i drugima da i ne govorimo. Uostalom, do političkih elita i može doprijeti samo ako smo mi profesori u stanju ovo artikulirati. A naše akademske zajednice hrču, univerziteti i sveučilišta su zamišljeni kao transmisija dominantnih političkih svjetonazora, pa dominira tzv. poželjni narativ i klijentelitistička logika i među profesorima. Na sreću, ne među svima. U ovom smislu – mi smo beskrajno udaljeni od „nove paradigme“. Većina i nije svjesna problema, pa se i dalje potiru identiteti i žive iluzije o nacijama-državama po modelu 19. stoljeća, ili pak o jednoj, prisilnom integracijom ili asimilacijom stvorenoj naciji-državi. Umjesto, dakle, da se shvati kako takav model nacije-države ne postoji više u modernom svijetu, jer je uloga nacionalnih država putem teorije i prakse prenijetog suvereniteta dobila kompleksniju ulogu u višerazinskim integracijskim procesima, kod nas se žive i ove i druge državno-pravne i geopolitičke iluzije. Dakle, umjesto nastavljanja suludosti, svojevrsnih juriša u prošlost, morali bismo početi razumijevati vlastite i druge kompleksitete oko nas. Niti je moguće u BiH napraviti tri nove države, niti se smiju dovoditi već formirane bh. nacije u pitanje, niti pak zaboraviti manjinski identiteti, ma koji bili. To je bit bh. multikulturalnosti i njezine moderne releksije, tj. interpretacije multikulturalizma kao inter-kulturalizma.

BH.PRIVREDNIK: Postoji li u BiH multikulturalnost?

PROF LASIĆ: U BiH je, dakle, multikulturalnost još uvijek datost, ma koliko bila dovođena u pitanje, ali postoji naopaka refleksija te datosti. Kao što sam već dotaknuo, jedna od multikulturalno naopakih refleksija bh. datosti kaže da je potrebno sve identitete ujediniti u jedan, pa bi valjda bili svi sretni, a druga kaže da se trebamo separirati jedni od drugih, ma koliko se cijeli svijet istovremeno integrirao. Profesorski kazano, u zemljama EU se događaju silne transnacionalizacije i trans-nacionalne socijalizacije svih mogućih formi i intentiteta, a kod nas su u tijeku dezintegracije, ili se na njih odgovara prisilnim integracijama i nimalo nježnim asimilacijama. Samo nema europeizacije domaćih politika, a one nam trebaju kao kruha. Ja mojim studentima umijem kazati – vi ste već ili ćete svojim životom postati ljudi složenih identiteta. Ergo, ako vas netko svodi samo na Hrvate, respective na Srbe i Bošnjake, itd., vrijeđa vas i potcjenjuje. Oni jesu i to, dakako, što su rođenjem, ali oni su „otvorena knjiga“, otvoreni za nove susrete, za ljubav, za nova saznanja. Sve ako bi se tomu i suprotstavljali, oni (ne)hotimice postaju ljudi složenog, kompleksnog identiteta, a ako ćemo već tražiti jedan zajednički naziv možda mu je ime „Europljani“. Mi živimo, dakle, vrijeme alteriteta, opirali se tome ili u tome uživali. Ja u tomu uživam …

BH. PRIVREDNIK: Koji su razlozi Vašega istupanja iz HNV-a?

PROF. LASIĆ: HNV je u ratu umio artikulirati ne samo antituđmanovski, alternativni koncept, nego razumno progovoriti i o cjelini hrvatskog pitanja u BiH i cjelovite BiH. I zbog toga sam bio po povratku u BiH počašćen prijemom u HNV-u, ali mi je ubrzo postalo jasno da fra Luka Markešić i dr. Ivo Komšić nemaju snage i volje  progovoriti o svim bolestima bh. društva. Najžalosnije je, dakako, što su spremni služiti i „crvenom đavlu“, da se grubo našalim, kako bi zadržali vlastite privilegirane pozicije u sarajevskim medijima i akademskim krugovima. Ne znam samo kojem cilju služe ova ahdnamaška gospoda? Valjda da pišu ili organiziraju paškvile protiv nas istinskih neovisnih hrvatskih intelektualaca, onih koji slično misle svoju zemlju kao Ivan Lovrenović kada govori o  nužnosti „trećeg modusa“ hrvatske politike u BiH. Prvi i drugi „modus“ su, dakako, modusi „stare paradigme“: 1) oba HDZ-a i slične im, ovisne satelitske hrvatske stranke; 2) takvi besprizornih kakvi su Lagumdžijini i Tihićevi partneri – HSP-ovci i „Lijanovići“; te, 3) upravo fra Luka i društvo u HNV-u. Među njima ima, doduše, i dragih ljudi, ali većina se opredijelila za služiti jednodimenzionalne politike i političare, a ne prakticirati i uživati u akademskim i ljudskim slobodama, recimo na ovaj drski način koji upravo demonstriram …

 

BH. PRIVREDNIK: Nedavno ste izjavili da među bh. Hrvatima ima potrebe za alternativnim političkim pokretom čestitih ljudi, no da tu priču tek treba osmisliti. Pa… jeste li je osmislili, možete nam otkriti neke njezine detalje?

PROF. LASIĆ: Stalo mi je da čitatelji znaju da ni ja, niti nitko od ljudi „trećeg modusa“ nema nikakvih konkretnih političkih ambicija. Imamo ambicije utopijsko-civilizacijske naravi, dakako, i one su povezane s vizijama budućnosti i „ethosom“. Ja sam, primjerice, kao profesor politologije zainteresiran za više forme političke kulture i uljuđivanje odnosa unutar hrvatskoga korpusa, za zaživljavanje „nove paradigme“ i u cijeloj BiH i u drugim postjugoslavenskim zemljama. Stalo mi je, dakle, i da cijela naša regija nekako stigne sutra do EU. Kritički misliti i govoriti o antieuropejstvu domaćih, uključivo hrvatskih politika u BiH je, pri tomu svemu, samorazumljiva stvar, kao udisati zrak. Zato bih izravno podsjetio i na pismo nas osmorice bh. hrvatskih intelektualaca, pismo u čijem se prvome dijelu izrijekom kritizirao HDZ zbog svega onoga što su naopako uradili, ili nisu uopće uradili tijekom proteklih 20 godina. Uz lopovluke i druge nedostojanstvene rabote u ratu i poraću, naime, oni su i prvaci neispunjenih obećanja. Povrh svega su u njihovim vrhovima i umišljene političke veličine, iako jedva natucaju abecedu političkoga i o političkome. Nisu čitali „Vladara“, ali su savršeni „makijavelisti“. Doduše, jedan uglavnim „šuti i muti“, a pri tomu sklanja sposobne  i dovodi “podobne“ (slučaj Dragan Vrankić), dok drugi se usuđuje usporediti s Havelom (koji gubitak kompasa). O „zubarima“ i „mesarima“ ne bih…

Riječ je, dakle, o tome da bi se prvo morali educirati oni kojima je zapalo u privilegij artikulirati hrvatske (ili bh.) interese, kako bi ih i artikulirali na bolji način nego do sada. Jer, oni u pravilu uproste važne i osjetljive ideje kakve su i ideje konsocijacije i institucionalne autonomije, koja se u njihovoj interpretaciji razumije jedino kao teritorijalizacija, iako je to njezina najgora redukcija. Ipak, mora se kazati, ovo vrijeme od izbora u listopadu 2010. godine do jučer, takorekući, bilo je vrijeme eksplozije bošnjačkog nadmenog nacionalizma i likujućeg svođenja Hrvata na etniju, mada  su oformljena bh. nacija, zbog čega smo se i pobunili mi neovisni intelektualci, riskirajući barem virtualnog „toplog zeca“ od strane budaletina i unitarističke i separatističke provenijencije. A takvi kao Čović i Ljubić su lagodno u stanju kazati – Evo, podržavaju nas Lovrenović i Lasić. Istini za volju, mi smo njihovi najžešći kritičari…

Mi smo, dakle, svatko sukladno vlastitom osjećaju za pravo i pravdu, branili u proteklih 16 mjeseci tek pravo bh.  Hrvata na konstitutivnost i jednakopravnost s drugima u BiH. Tko shvatio, shvatio, ali s tim pristupom smo bili, zapravo,  ljudi  „nove paradigme“, ma koliko s margine, ili na margini u malenom bh. hrvatskom korpusu i u cijeloj BiH. Riječ je, dakle, o tomu da se „treći modus“ hrvatske politike u BiH ne smije zaustaviti samo na kritici drugih, nego mora – uz kritiku hrvatskog nacionalizma – artikulirati i  općebosanskohercegovački uklon kao općeljudski, kako bi mogao voditi povratku sviju BiH. Podrazumijeva se,  ne smije voditi ni cijepanju Hrvata u BiH na Bosance i Hercegovce, niti Hrvate odvesti pod skute HDZ-a  ili SDP-a. Ja ovaj sada zapravo nepostojeći, virtualni pokret vidim  kao pokret čestitih ljudi, koji će  voditi možda baš moji studenti, osposobljeni artikulirati hrvatstvo u BiH  na moderan način – hrvatstvo složenih identiteta, dakle europsko hrvatstvo koje će na braću u Hrvatskoj gledati kao na subraću, a na ljude u BiH kao na susjede i prijatelje. Bit će to, dakle, jednog dana alternativni pokret čestitih ljudi koji misle svojom glavom i racionalno se artikuliraju i odnose prema drugima …

 

 

SADAŠNJA HRVATSKA POLITIKA PREMA HRVATIMA U BIH, POTPUNI ZAOKRET ILI PROBNI BALON?

U svih proteklih 20 godina ovaj ovdje prostor koji se zove Herceg-Bosnom, uvjetno ili neuvjetno, svejedno, nije bio drugo nego prostor eksperimenata da bi u određenom trenutku bio žrtvovan zbog integriteta RH. Ovo nije potrebno posebno dokazivati, to je jasno svakome odraslom čovjeku. A sada se radi o tome da su političari u RH-u, sve redom ljudi nove paradigme, meni dragi i kulturološki bliski, takvi kakvi su Vesna Pusić, Ivo Josipović i Zoran Milanović, u osnovi Hrvati i Europljani, razumjeli kao nitko prije njih u proteklih 20  godina hrvatsko pitanje u BiH u svoj njegovoj složenosti i važnosti. I nije istina da se Milanovićevim sastankom s HNS-om u Mostaru „naleglo“ na razumijevanje HNS-ovog hrvatstva, nego ovi ljudi uvažavaju činjenice, a činjenica je da su stranke koje čine HNS dobile većinski legitimitet na izborima i to se mora poštovati. Dakle, iz Zagreba struje novi europski vjetrovi, koji i nisu drugo do znaci nove paradigme, samo da se i u BiH razumiju kao EU – paradigma, te  da se na Hrvatsku počne i u Sarajevu gledati kao na važnog prijatelja i partnera. Svima bi nam bilo bolje.

Ja novu hrvatsku politiku prema Hrvatima i BiH u cijelosti doživljavam kao napredak, a ne nazadak. Uostalom, na Sveučilištu u Mostaru je Milanović kazao, parafraziram, vi jeste u drugom političkom ambijentu, mi ćemo vas pomagati, ali ako niste u stanju sami artikulirati sebe i svoje interese na europski način, na način nove paradigme niste ni zaslužili biti narod odnosno nacija. Dakle, pravo je pitanje  – umijemo li se mi Hrvati u BiH, ili uopće ljudi u BiH, artikulirati na europski način, na način nove paradigme?

 

O KULTURI HRVATA U BIH

S mukom se, na žličicu, na životu održava par časopisa. Ja sam nedavno ovdje u Mostaru kazao gosp. Juratoviću, SPD-ovom zastupniku u Bundestagu i mojem prijatelju:

Idete na jednu glamuroznu priredbu, ali pazite da ne slomite nogu ili ne poderete cipelu dok prođete kroz (bivše) Lenjinovo šetalište. To je problem koji bi se mogao riješiti akcijom besposličara za jedan dan, ali nitko ne vodi računa o tome. Nitko ne vodi računa ni o drugim elementarnim stvarima u Gradu, nego stvaramo privid glamuroznim priredbama. U tome su se „gradski oci“ i „očusi nacije“ izvještili, pa jedanput je tu „Pečat“, a drugi put „Mostarsko proljeće“, priredbu koju, inače, poštujem zbog naglašene regionalne dimenzije i kozmopolitizma kojeg ona, nakratko, dovodi u Mostar. I sam se, tada i odjedanput, osjetim malo više „građaninom svijeta“, u gradu u kojemu ostatku godine vlada pustinja u kulturi. Ponosan sam, dakako, na časopis Status, kojeg vodi moj prijatelj i sugovornik Ivan Vukoja. Dobro je i ono što radi Miro Petrović sa suradnicima u Motrištima. Ali, inače, institucije kulture su pastorčad nečija, a naša politika uopće nije svjesna problema, važno se uslikati na crvenom tepihu, pa sutra ponovno u blato „gradskih“ ulica…

Mostar je, dakle, duboka duhovna provincija, a Hrvati u njemu su pastorčad vlastitih politika, kao što su Bošnjaci i drugi pastorčad nekih drugih politika, odnosno jedne totalne nebrige za kulturu. Sveučilište, srećom, funkcionira kako tako… Situacija u cijeloj zemlji je – što se kulture tiče – očajna. Među Hrvatima, među Mostarcima, ona je samo dodatno loša. Ne smijemo, međutim, pristati samo živjeti od privida povremenih glamuroznih svečanosti, inače ostajemo zauvijek duboka europska kulturna i politička provincija. Dakle, treba prvo ovo uočiti, pa priznati, pa potom raditi sve da se iz ove baruštine, iz ove kaljuže izmigoljimo.

 

O PROBLEMU HRVATSKIH MEDIJA U BIH

Za očuvanje identiteta mediji su vrlo važni. Nova paradigma podrazumijeva, uostalom, da se ne smije nikomu dopustiti poigravanje s tako krupnim stvarima kao što su kulturološki identiteti. A mediji i jezik su temelji njihova očuvanja. Uz gospodarstvo, da se ne zaboravi. Srećom, nije sve tako crno, treba se ugledati na Hrvatski leksikografski institut BiH u Mostaru, uskoro će izaći i drugi svezak Enciklopedije BiH pod pokroviteljstvom ove institucije. Ali, treba nam veći broj institucija ovog tipa. Koje, dakako, ne zamjenjuju ili umanjuju potrebu za elektronskim i tiskanim medijima, tim žilama kucavicama javnog diskursa i demokracije, ili toposima modernog života i filozofiranja o njemu. Možda nam upravo zbog toga netko i opstruira oživljavanje medija? Pri tome problem nisu drugi, problem je u našim političkim elitama koje su sve, posebice elektronske medije, razumjele kao potencijalno opasnu ujdurmu, pa su ih zato i svele na ovako  niske grane, po svojim demokraturskim mjerilima. Ništa drugo ne razotkriva svu bijedu hrvatskih političkih elita kao nebriga prema medijima, osim možda nebriga prema institucijama kulture i znanosti. Ovdje u Mostaru i Hercegovini je, dakle, netko htio da budu ugušeni mediji koji su postojali, ili da oni koje su ostavili na životu budu pod kontrolom i na žalosnoj razini na kojoj su. A hrvatski kanal u BiH…, baš me zanima kako to misle ostvariti…

 

Mostar, 20. ožujka 2012. godine

HSPF.info

 

Komentari

komentara