Dr. sc. Mile Lasić, povodom smrti Sulejmana Tihića: Adio Sulejmane, neka Ti je laka zemlja bosanska i posavska!

mile_lasic_vUpoznao sam rahmetli Sulejmana Tihića (1951-2014) prije točno 20 godina u Bonnu. Kraće vrijeme smo radili zajedno, čak u istom uredu u Ambasadi Republike Bosne i Hercegovine u Bonnu, gradu koji je tih dana prestajao biti glavnim gradom SR Njemačke, ostajući tzv. savezni grad s mnoštvom saveznih institucija, te postajući središtem niza fondova i agencija Ujedinjenih naroda ili Europske unije. Naša zemlja je bila međunarodno priznata kao Republika BiH, pa su tu atribuciju do Daytona imala i njezina diplomatska-konzularna predstavništva.

*****

Kad je gosp. Sulejman Tihić stigao u Ambasadu RBiH u Bonnu nismo mogli znati da je riječ o političkoj zvijezdi u usponu. Bio je krhkog zdravlja, takorekuć jedva živ poslije svih ružnih iskustava u logorima i kratkog oporavka u Rijeci, te odlaska na hadž, otkud se vratio kao uvjereni vjernik. Usput kazano, sjetim se ponekad njegova ozarena lica kad bi se vratio s džume petkom u jednoj bonnskoj džamiji. Mogli smo samo slutiti da će napraviti veliku političku karijeru s obzirom na visoke stranačke pozicije u SDA, koje je već tada zauzimao, i prijateljske odnose s Alijom Izetbegovićem, predsjednikom SDA i predsjedavajućim Predsjedništvom Bosne i Hercegovine. Uostalom, obojica su bila podrijetlom iz Bosanskog Šamca.

Dakako, ja bih ovim tužnim povodom mogao posvjedočiti samo o rahmetli Sulejmanu Tihiću kao „pravnom savjetniku Ambasade RBiH u Bonnu“, kako mu se zvala funkcija po dolasku u Bonn. Ja sam tada bio visoko uvažavan među kolegama, jer sam bio među rijetkim „školovanim diplomatama“, pa bi i Tihić poslušao neke od mojih savjeta ili sugestija, koji su se ticali komunikacije s njemačkim vlastima, ili općenito odnosa u SR Njemačkoj. Među nama se nije razvilo prijateljstvo, ali je međusobnog uvažavanja bilo. Bilo mi je simpatično što je za svoje Posavljake, uključivo Hrvate iz Posavine, uvijek nalazio vremena i riječ utjehe. Nije bio zadojen mržnjom, mada je proživio brojna poniženja u logorima. Zapravo je oslobođen iz zarobljeništva samo zahvaljujući direktnoj molbi Alije Izetbegovića Franji Tuđmanu da hrvatska strana uvrsti i Sulejmana Tihića u prvu veliku razmjenu zarobljenika koju su u jesen 1992. godine organizirali tadašnji hrvatski i jugoslavenski premijeri Franjo Gregurić i Milan Panić.

Želim i izrijekom potvrditi da se ono što se objavljuje uz vijest o smrti Sulejmana Tihića u medijima koji imalo drže do objektivnosti, u svim bitnim elementima poklapa s onim što je Tihić nama ispričao po dolasku u Bonn, 1993. godine. U razdoblju travanj-kolovoz 1992. godine, on je bio, dakle, zatočenik srpskih koncentracijskih logora u Bosanskom Šamcu, Brčkom, Bijeljini, Batajnici (Beograd) i Sremskoj Mitrovici. Sve što je Tihić ispričao nama po dolasku u Bonn u privatnim razgovorima, ponovio je i u očitovanju za RFE (Radio Slobodna Europa). Za RFE je Tihić kazao: „Od 3. svibnja do 27. svibnja smo bili zatvoreni na aerodromu Batajnica u jednome zdravstvenom zavodu, u podrumu dolje. Bili su neki mali prozori ali su oni bili pokriveni dekama, tako da smo stalno bili u mraku. I tu je svaki dan bilo maltretiranje, udaranje, iživljavanje na svaki mogući način. Nije bilo vremena za spavanje, pogotovo nije bilo prilike ni za kakvu higijenu koja bi se odnosila na kupanje. Svako jutro kada trebamo otići u toalet da se tamo umijemo, morali smo poljubiti sliku Draže Mihajlovića i kazati dobro jutro, đenerale, pa tek onda ići u WC. Sva ta kretanja iz te sobe, preko hodnika do WC-a su praćena različitih udarcima…“

Poslije tortura u Batajnici Tihić je prebačen u logor u Sremskoj Mitrovici, gdje su i on i ostali zatvorenici bili redovito premlaćivani. Najteža 24 sata su mu bila neposredno pred razmjenu u Nemetinu. Sjećam se kao da je bilo jučer, na televizijskim snimkama ove čuvene razmjene u jedan od kadrova ulazi i iscrpljeno tijelo Sulejmana Tihića, s blagim, samozatajnim osmjehom, koji ga je krasio. U mojim zapamćenjima ostalo je zabilježeno kako tadašnji slavonski „war lord“ po imenu Branimir Glavaš dočekuje Tihića i hrvatske zatočenike riječima: „Dobrodošle, ustaše, recite da ste ustaše, ne bojte se…“

*****

U momentu kad se moji životni i profesionalni putovi križaju s pokojnikovim, bosansko-hercegovačka diplomatska služba i nije mogla biti drugo do izraz apsurdne i ružne bh. ratne stvarnosti. Vanjska politika svake zemlje je primarno i uvijek determinirana njezinom unutarnjo-političkom situacijom, (ne)stabilnošću njezinog sustava, gospodarskom situacijom, te naravno okruženjem u kojem se nalazi i mnogostrukim utjecajima iz svijeta. U tom smislu je vanjska politika BiH od tada do danas ogledalo jedne razrušene i neujedinjene zemlje.

Nijedna od zemalja sljednica bivše Jugoslavije se nije inače tako iracionalno odnijela prema bivšim profesionalcima u jugoslavenskoj vanjsko-političkoj službi kao što je to učinila Bosna i Hercegovina. A kuriozno zvuči da je to učinila upravo zemlja koja je iz mnoštva razloga  imala najmanje iskustva s diplomacijom. U posljednjih 20 godina postojanja „Titove Jugoslavije“ BiH je, ipak, s mukom ostvarivala pravo na proporcionalnu zastupljenost bh. kadrova pri raspodjeli čelnih funkcija u SSIP-u (Savezno ministarstvo vanjskih poslova) i u jugoslavenskoj vanjsko-političkoj mreži. Ali, ne i na nivou srednjeg i nižeg diplomatsko-konzularnog osoblja. Naime, među profesionalnim diplomatsko-konzularnim i pomoćnim osobljem u SSIP-u i svijetu bilo je 1991. godine samo 25 Muslimana, osam Hrvata, te oko 200 Srba iz Bosne i Hercegovine.

Malo se tko od spomenutih yu-profesionalaca stavio na raspolaganje svojoj nesretnoj zemlji. U MVP su, ipak, primljeni neke bivše jugo-diplomate, valjda po liniji nužde. Tako je bilo i u mojem slučaju, ili je barem tako izgledalo. Ali, nakon što su „odslužili svoje“, i oni koji su se „stavili na raspolaganje“ istjerivani su ukoliko su bili „nepodobni“ po vjeri, naciji ili političkom uvjerenju. Potpisnik ovih redova je i danas ponosan na činjenicu da je bio „nepodoban“ po ovim kriterijima, ali da je bio među ljudima koji su za vrijeme rata udarali temelje kakve-takve diplomatske mreže Bosne i Hercegovine.

Žalosno je, zapravo, da su svi koji nisu bili u vladajućim strankama, ili su „mirisali“ na građansku opciju, eliminirani prije ili kasnije iz diplomatske službe BiH. Oni su sada rasijani po cijelom svijetu, bespovratno izgubljeni u prostranstvima Amerike ili Australije. Na mjesta „prognanih“ uskoro su zasjeli  SDA-„tečići“ i „daidžići“, te probrani  iz „reda  hrvatskog i srpskog naroda“, kako se uobičajeno tepalo sds-ovskim i hdz-ovskim kadrovima, skupljenim s konca i konopca, još nemoralnijim od sda-ovske ekipe koja je sebi umislila da ima „tapiju“ na BiH a ne samo na njezinu diplomatsko-konzularnu službu.

*****

Ne volim i ne umijem pisati panegirike, pa ni kad netko umre i tko je u osnovi dobar čovjek. Javne osobe zaslužuju govor o njihovom javnom djelovanju kako su i za života zaslužile. Utoliko nije jednostavno post mortem govoriti ni o Sulejmanu Tihiću.

Mislim da svaka smrt zaslužuje obziran i pošten govor o čovjeku za života. Ja sam ovu iznuđenu bilješku – napisanu na zamolbu mojih studenata – zbog toga i personalizirao. I nema ni trunke osvete u tomu što ću navesti kako mi je Sulejman Tihić u našem posljednjem razgovoru jednostavno priopćio: „Takva su vremena, neko uvijek mora biti žrtva, sada si ti na redu“.

Uoči dočeka 1995. godine su me – konačno poslije silnih šikana – novodemokrate u MVP-u u Sarajevu i njihovi poslušnici u Ambasadi RBiH u Bonnu prislili da „dragovoljno“ napustim profesiju za koju sam se spremao cijeli život. Dakako, u tom je momentu Sulejman Tihić puki izvršitelj „katil fermana“, ili „poslušni vojnik revolucije“. Nije, potpuno sam siguran, bila njegova ideja da se „nepodobne“ protjeruje, ali kada je došlo vrijeme da se kolege „nečiste krvi“ i bez „stranačkih zaleđa“ protjeraju iz diplomatskoga aparata, učinio je to vrlo revnosno. Zaboravio je na privatne simpatije, pa i na kolegijalnu pomoć prilikom dolaska u Bonn bez znanja jezika i diplomatskoga iskustva. Oglušio se i na brojna pisma iz bh. dijaspore da se ova vrsta nasilja ne radi na ljudima poput mene i mojih kolega. Napisao je i lažljivo rješenje, po kojemu i nisam bio nikada primljen u bosansko-hercegovačku službu, iako sam u njoj proveo 21 mjesec i dugo vremena bio „treći čovjek“ u Amabasadi. Nisam mu ni tada osobno puno zamjerio, ali mu se nikada poslije nisam javio da ovo sve raščistimo kao ljudi. Nije ni on meni, mada je znao da sam se vratio u Zemlju. Nisam ga htio zamoliti da se potrudi kako bi mi se taj 21 mjesec u ratnim uvjetima u Ambasadi RBiH u Bonnu uknjižio u radni staž. Ali, jesam mu slao preko zajedničke prijateljice poruku s dobrim željama za ozdravljenje. Pri tomu sam mu to doista i poželio, jer  je Sulejman Tihić u osnovi bio pozitivan lik i dobar čovjek.

Mada se time ovdje ne bavim, kazat ću kako je Sulejman Tihić kao političar ostao nedorečen, upravo zbog toga što je po prirodi bio isuviše kolebljiv. Nije se usudio boriti ni za njegovu političku filozofiju kompromisa i konsenzusa koja se ponajbolje ogledala u „Prudskom sporazumu“, olako žrtvovanom ili srušenom od Tihićevih nevjernih partnera. Znao je da je federalizacija nužda i da je nužno uvažiti i Hrvate kao oformljeni identitet, ali se nije usudio usprotiviti onima u SDA i u političkomu Sarajevu koji ne misle da je majorizacija ružna stvar, pogubna i za Bošnjake i za BiH. Bio je, dakle, čovjek pomirenja, ali i veoma kolebljivi političar, baš kao i njegov politički otac Alija Izetbegović. Uostalom, borba za Alijino nasljeđe u SDA i unutar bošnjačkog političkog korpusa tek počinje…Žao mi je što je dobri čovjek Sulejman Tihić izgubio svoju posljednju bitku. Obitelji izražavam iskrenu sućut …

Mostar, 26. rujna 2014. godine

HSPF.info

Komentari

komentara