Europa okreće leđa Turskoj – i ostatku svijeta

 

Cijeli sam život proveo na granicama kontinentalne Europe. S prozora moje kuće ili ureda, preko Bosfora bih vidio Aziju s druge strane, i kadgod bih razmišljao o Europi i modernom dobu, osjetio bih se, kao i ostatak svijeta, pomalo provincijalnim.


 

 

Piše: Orhan Pamuk / Guardian

 

Kao i milijuni ljudi koji ne žive na zapadu, vlastiti sam identitet morao spoznati promatrajući Europu izdaleka, i tako, u procesu stvaranja identiteta često sam se pitao što bi to Europa mogla predstavljati za mene i za sve nas. To je iskustvo koje dijelim sa većinom svjetske populacije, ali s obzirom na to da se Istanbul nalazi točno tamo gdje Europa počinje – ili se završava – moje su misli i srdžba bile malo više izražene i neprestane.

 

Potičem iz jedne od brojnih istambulskih obitelji više srednje klase koje su objeručke prihvatile zapadizaciju i sekularizirale reforme koje je dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća uveo Kemal Ataturk, osnivač turske republike. Za nas, Europa je bila više od mjesta na kojem bismo tražili posao ili nekoga sa kime bismo trgovali i čije bismo investitore pokušali privući: ona je za nas prvenstveno bila svjetionik civilizacije. Sada bih trebao naglasiti bitnu činjenicu: kroz povijest, Turska nikada nije bila kolonija neke zapadne sile, niti je ikada bila na udaru europskog imperijalizma. To nam je kasnije pružilo komoditet da još slobodnije sanjamo o europeiziranoj zapadizaciji, a da nas pritom ne spopadaju ružne uspomene i osjećanje krivice.

 

Prije sedam godina pokušavao sam uvjeriti javnost u to koliko bi divno bilo za sve nas kada bi se Turska pridružila EU. U listopadu 2005. odnosi Turske i EU bili su u cvatu. Izgledalo je da su javno mnijenje Turske i većina tiska sretni što su pregovori Turske i EU službeno počeli. Pojedine turske novine spekulirale su optimistično da bi se sve trebalo vrlo brzo okončati, te da bi Turska mogla postati punopravna članica Europske unije do 2014. godine. Druge su novine bajkovito raspredale o nizu privilegija koje će stanovnici Turske uživati kada članstvo bude potvrđeno. Najvažnije od svega, investicije i neopjevana blaga stigla bi u Tursku iz raznih fondova EU, te bismo i mi, kao i Grci, poboljšali životni standard i živjeli komforno kao i ostali Europljani.

 

U isto vrijeme, europski kor konzervativnog, nacionalističkog prosvjeda protiv mogućeg ulaska Turske u uniju postajao je sve glasniji, pogotovo u Njemačkoj i Francuskoj. Našao sam se upleten u tu raspravu i upitao se (a i drugi su) što Europa zapravo znači. Ukoliko je religija ta koja određuje europske granice, pomislio sam, onda je Evropa kršćanska civilizacija – u tom slučaju, Turska, čijih je 99 posto stanovništva muslimansko, možda geografski i jest europska, ali za nju nema mjesta u EU.

 

No, bi li Europljani bili zadovoljni ovako šturom definicijom njihovog kontinenta? Ipak, nije kršćanstvo postavilo Europu za primjer ljudima koji žive u nezapadnom svijetu, već niz socijalnih i ekonomskih transformacija i ideja koje su Europljani razvijali tijekom stoljeća. Neopipljiva sila koja je Europu pretvorila u magnet za ostatak svijeta tijekom posljednja dva stoljeća jeste, prosto rečeno, moderno doba. Kao što su nas pouzdane povijesne čitanke učile, moderno doba je proizvod stopostotno europskih dostignuća, poput renesanse, prosvjetiteljstva, Francuske i industrijske revolucije. Najvažnije u svemu tome jeste to što sile koje su uvjetovale promjene te paradigme nisu bile religiozne, već sekularne.

 

Nekoliko godina unazad, kadgod bi se raspravljalo o EU, imao sam običaj kazati da bi se Turska trebala pridružiti Europskoj uniji pod uvjetom da se poštuju načela slobode, jednakosti i bratstva. „A poštuje li Turska ta načela?“, s pravom bi me pitali ljudi – i tako bi se rasprava nastavljala. Kada se danas prisjetim tih dana, ne mogu a da ne osjetim nostalgiju za tim strastvenim raspravama – kako u Turskoj, tako i u Europi – o vrijednostima za koje bi se Europa trebala zalagati.

 

Sada, kada se Europa bori sa krizom u eurozoni, uz usporeno širenje EU, preostao je sasvim mali broj nas koji i dalje razmišljamo i razgovaramo o tim temama. A, nažalost, izblijedilo je i pozitivno zanimanje u vezi sa mogućim budućim članstvom Turske. Dijelom, jer je sloboda mišljenja u Turskoj, nažalost, nedovoljno razvijena. Ipak, nesumnjivo najvažniji razlog jeste veliki upliv muslimanskih imigranata iz sjeverne Afrike i Azije u Europu, zbog kojeg je kod velikog broja Europljana omčom sumnje i straha obavijena ideja da zemlja čije je većinsko stanovništvo muslimanske vjeroispovijesti postane dio Unije.

 

Jasno je da je taj strah razlog zbog kojeg Europa podiže zidove na granicama i polako okreće leđa svijetu. Kako slogan liberté, égalité, fraternité pada u zaborav, i Europa, nažalost, postaje konzervativno mjesto u kojem dominira religiozni i etnički identitet.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara