Europska demokratska dilema: Kako spriječiti diktature?!

 

Prvo Mađarska, sada Rumunjska a možda je sljedeća Bugarska: čini se da članice Europske unije jedna za drugom polako počinju kliziti od liberalne demokracije prema onome što mnogi promatrači nazivaju “putinizacija”.

 

 

Piše: Jan-Werner Müller/RSE


 

 

 

Prije nekoliko godina, pitanje “može li biti mekane diktature u Europskoj uniji?” bilo bi odbačeno kao nedovoljno definirana hipoteza za studente prava i političke teorije. U međuvremenu je to postalo hitno pitanje za Europsku komisiju, za koju se čini da smatra da kada se jednom uđe u klub europskih liberalnih demokracija, nikome ne može pasti na pamet ništa bolje.

 

Ali, je li Bruxelles u poziciji da zaštiti europske narode od njihovih vlastitih vlada – možda čak i od njih samih? Ili, je li europski pritisak na članice sam po sebi nedemokratski, kao što bi to smatrali britanski euroskeptici? Argument u prilog intervencije Europske unije je prilično jasan. Problem je u tome što Bruxelles nema pravna ili politička sredstva za takvu intervenciju; instrumenti i strategije koje su na raspolaganju čine se neprincipijelnim i oportunističkim.

 

Standardna primjedba europskoj promociji demokracije je da ni Unija sama nije demokratska – dakle, Bruxelles je u najboljem slučaju licemjeran. Ova optužba je neutemeljena. Unija ne povlači svoj legitimitet iz toga što je demokracije koja obuhvaća čitav kontinent. Ona je legitimna zato što su nacionalni parlamenti slobodno glasovali da se vežu uz nju i slijede europska pravila.

 

U krizi eura, logika tog vezivanja je pod udarom – tržišta ne nalaze postojeći model pravila i sankcija vjerodostojnim. Jedinstveno tržište je, ipak, desetljećima funkcioniralo dobro: nitko se, na primjer, ne žali zbog toga što Bruxelles pred sudom tuži članice zbog narušavanja pravila konkurentnosti.

 

Jedan od eksplicitnih ciljeva europskog proširenja na istok je bio da se konsolidiraju liberalne demokracije (ili, u slučaju Rumunjskee, da se završi tranzicija ka liberalnoj demokraciji). Vlade, sa druge strane, nastoje katancem se vezati uz Europu kako bi spriječile klizanje unazad; to je kao da se Odisej veže za jarbol kako bi u budućnosti odolio pjesmi sirena i liberalne i anti-demokratske demagogije.

 

Tako da niti mađarski premijer, Viktor Orban, niti njegov rumunjski kolega Victor Ponta nisu u pravu kada optužuje Bruxelles za neo-kolonijalizam. Orban, uspoređujući EU sa Turcima, Habsburzima, Rusima i drugim ugnjetavačima Mađara koji vole slobodu, žali se “da nas pokušavaju naučiti kako da živimo”. U stvari, oni samo podsjećaju Mađare i Rumunje kako su htjeli da žive kada su se pridružili Uniji 2004. i 2007.

 

Ali avaj, legitimitet i posjedovanje odgovarajućih instrumenata pri ruci nisu ista stvar. Istina, postoji Članak 7 Lisabonskog sporazuma, koji dozvoljava suspenziju prava članice za zemlje koje uporno krše osnovne Europske vrijednosti.

 

Ideja za takav član je došla od zapadnoeuropskih demokracija – Italije i Austrije – tijekom priprema za proširenje, očigledno zbog straha od toga što bi ti neuglađeni istočni Europljani mogli učiniti (ironija je u tome da su sankcije – iako nisu pod člankom 7 – prvo primijenjene protiv Austrije, kada je krajnje desna Slobodarska stranka ušla u vladu 2000. godine).

 

Politizacija Europe i europeizacija politike

 

Ovih dana Članak 7 se smatra “nuklearnom opcijom”. Drugim riječima, on je neupotrebljiv. Zemlje su suviše uplašene da bi sankcije jednog dana mogle biti upotrebljene protiv njih. U svakom slučaju, čitava ideja sankcija je suprotna etosu Europske unije o kompromisu, međusobnom uvažavanju i poštovanju sa ciljem nacionalnog razumijevanja političkih vrijednosti (nešto što britanski euroskeptici često previđaju).

 

Kao alternativu, pravni stručnjaci su predložili da bi nacionalni sudovi mogli intervenirati da bi zaštitili specifična prava građana država članica kao građana Europske unije (status kojeg, naravno, većina građana Europske unije u blaženom neznanju nije ni svjesna).

 

To je pametna misao – ali i isuviše pametna za one promatrače koji misle da bi sve vlade država članica nevoljko odobrile takav mehanizam i da, u svakom slučaju, pravni odgovor na, u osnovi politički izazov, ne bi bio odgovarajući.

 

Ali kako bi onda taj prihvatljiv odgovor trebao izgledati? Mnogo puta je rečeno da je kriza eura dovela do politizacije Europe – i da je sada vrijeme za europeizaciju politike.

 

 

Ljudi su postali svjesni činjenice da ono što se događa drugdje u Europi ima izravan utjecaj na njihov život; Bruxelles nije samo neki tehnokratski stroj koji proizvodi odluke koju su dobre za sve; ono što trebamo je europski sustav stranaka, tako da različita mišljenja o europskoj budućnosti mogu biti razmatrana širom kontinenta. Dovoljno pošteno.

 

Ali jedan manje poželjan efekt takve europeizacije politike ja sada postao očigledan; konzervativna Europska narodna stranka se ujedinila oko Orbana, i navodno je rekla predsjedniku Europske komisije, Jose Manuelu Barrosu, da bude nježniji prema Mađarskoj nakon poraza Nicolasa Sarkozyja u Francuskoj. S druge strane političkog spektruma, Martin Schulz, predsjednik Europskog parlamenta i jedan od najglasnijih Orbanovih kritičara, je branio svog socijaldemokratskog kolegu Pontu. Sve su to stranačke igre umjesto nepristrane zaštite europskih standarda.

 

Ipak, Ponta je dao signal da je spreman ispuniti bruxellski zahtjev za zaštitu vladavine prava. Ali čini se da je to učinio jer bi EU mogla zaprijetiti ostavljanjem Rumunjske izvan Schegenske zone kojoj se Rumunji očajnički želi pridružiti.

 

Takve mrkve i štapovi bi mogli biti djelotvorni – ali nisu uvijek dostupni (jednom kada si u Schengenu, onda si u Schengenu) i mogu izgledati kao jednokratna ucjena. Također bi mogli voditi visoko fragmentiranoj Europi sa više brzina i sa periferijom koja stalno pati od pravnih problema i političke neizvjesnosti.

 

Europa još treba pošteno razmisliti kako spriječiti ono što više nije nezamislivo: mogućnost diktature u EU.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara