Federativna Europa, po naređenju

 

Pravi vjernici iskušavaju se u katastrofi. Tako pravi vjernici u europsku federaciju nemaju namjeru odustati od politike monetarne, proračunske i trgovinske integracije, koja je produbila i produžila ekonomsku krizu. Naprotiv, žele povećati ovlasti odgovornih za tu politiku.

 

Piše: Serge Halimi – Le Monde diplomatique


 

 

Ako europski summiti, paktovi za stabilnost i disciplinske mjere nisu riješili problem, onda je to zato, uvjeravaju nas naši pravi vjernici, što nismo otišli dovoljno daleko: svaki naš uspeh dugujemo Europi, dok je za sve neuspjehe kriv nedostatak Europe. Uljuljkani u ovu slijepu vjeru, oni spavaju čvrstim snom i sanjaju lijepe snove.

 

Ponekad imaju i košmare, jer federalisti ne zaziru od oluje; upozorenja na neizbježnu oluju daju im izgovor za izvanredno stanje, koje treba ugušiti otpor njihovom velikom planu. Kad ste zasuti neprijateljskom vatrom, nema povlačenja. Morate doći do druge obale, ili poginuti, morate načiniti „federativni skok“ ili propasti. Kako je prošle godine izjavio Joschka Fischer, bivši njemački ministar vanjskih poslova: „Ukoliko sadašnja konfederacija ne evoluira u političku federaciju sa središnjom vladom, eurozona – i Unija kao cjelina – će se raspasti.“ U Francuskoj, ovo isto ponavljaju tri velike radio stanice i dva vodeća dnevna lista, svakodnevno.

 

Slušajući federaliste, čovjek bi pomislio da europske institucije nemaju ni vlast ni resurse, dok države imaju neograničeni autoritet i sredstva. Ali Europska središnja banka (ECB), koja se borila protiv krize sa poznatim uspjehom, dajući 1.000 milijardi eura za refinanciranje banaka, ne ovisi od europskih vlada ili europskih birača. Umjesto pritužbi na tijesne stege zbog nedovoljne integracije (zajednički proračun, jedan ministar), treba reći da je harmonizacija europske politike pod njemačkim režimom odricanja uspješno uvećala i nacionalni dug i javno siromaštvo.

 

Današnji proroci propasti su nekadašnji optimisti. Podržavali su tehnokratski nametnute mjere Europske zajednice pre 30 godina; klicali su najvećem svjetskom tržištu, zatim jedinstvenoj valuti, pa onda „politici civiliziranja“; ignorirali su javnost čim bi se ona usprotivila; gazili svaki plan za europsku integraciju zasnovanu na socijalnom blagostanju, javnim službama ili trgovinskoj zaštiti. Ali kad sat otkuca ponoć i kad se njihove kočije pretvore u bundevu, zaboravljaju koliko su se radovali, i zaklinju se da su oduvijek upozoravali kako ovaj plan nikad neće uspeti.

 

Hoće li današnja drama biti izgovor za nametanje novog federativnog skoka, a da univerzalno pravo glasa ne dobije priliku ni za naklon prije nego što napusti scenu? Europa je već u nevolji; ne može sebi priuštiti ponovno zanemariti demokraciju.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara