Fly me to the Ban Ki Moon

 

Prošlo je nekoliko dana od posjeta Ban Ki Moona, pa možda za čitatelje ovaj događaj ima značaj kao slučajni sinjeg usred ljeta, ali mene još uvijek drži potreba da iskomentiram ono što se događalo. Na samom početku da objasnim naslov teksta, za one koji možda ne znaju engleski. Sama riječ Moon može značiti mjesečina, a naslov je aluzija na stari hit Franka Sinatre, Fly me to the moon, ili odvedi me na Mjesec (na krilima ljubavi, naravno).

 

Piše: Biljana Vankovska / Peščanik


 

Posjet visokog gosta me podsjetio na dvije anegdote od prije 16 godina, sa mog sudjelovanja na međunarodnoj konferenciji u Seoulu, Južna Koreja, odakle potječe aktualni Generalni tajnik Ujedinjenih naroda. Prva anegdota se odnosi na sam dolazak i putovničku kontrolu na seoulskom aerodromu. Još se živo sjećam začuđenog lica policajca dok je okretao moju putovnicu (i vizu, izdanu na posebnom komadu papira). Premorena od iscrpljujućeg leta, odjednom sam se šokirala kada sam vidjela da policajac doziva svog kolegu sa susjednog pulta. Jedno vrijeme su nešto govorili između sebe, pa su me priupitali kako mi se zove država. Odgovorila sam na engleskom (kao što je, uostalom i pisalo na putovnici) Republic of Macedonia. A oni meni: Makedonia (sa K)? Оk, odahnula sam sa smiješkom, može i Makedonia. Zamolili su me da krenem sa njima, koljena su mi već počela klecati. Već sam vidjela sebe kako me deportiraju. Našla sam se usred službenog ureda sa puno policijskih službenika koji su govorili na svom jeziku, dok su znatiželjno bacali poglede prema meni. Kada sam pitala u čemu je problem, ljubazno su mi odgovorili da je sve u redu, ali da sam prvi državljanin ove zemlje kojeg su vidjeli, i poželjeli mi lijep boravak. Druga anegdota dogodila se tijekom finalnog plenarnog panela, na kome sam bila jedan od petero govornika. Dok sam se koncentrirala na svoj nastup, moj susjed, Korejanac, šutke mi je dodao papirić na kome je pisalo „vi ste prva živa Makedonka koju sam ikada vidio“. Mada tada još nisam ni mogla sanjati što će se sve događati s Makedonijom i njezinim imenom tijekom dva desetljeća, napisala sam mu na poleđini papirića: „Pa, kako vam izgledam? Prilično sam živa, zar ne?“

 

Po završetku konferencije, Korejanac mi je prišao kako bi mi objasnio da u njegovoj percepciji riječ Makedonija (sa K) asocira jedino na drevnu Aleksandrovu imperiju i da je bio začuđen da uopće postoji zemlja s tim imenom. Ovo prepričavam da bismo lakše shvatili što je ustvari izjavio Ban Ki Moon, kad je prijatno iznenadio čitavu javnost govoreći o Masedonia i Makedonia. Mnogi su već „mudro“ zaključili da je ovo znak da su Ujedinjeni narodi promijenili stav prema našoj zemlji i da se nazire povoljan ishod dvodesetljetnog spora. Ono što se dogodilo već sljedećeg dana bio je hladan tuš usred parlamenta dok je Moon govorio o „your country” (fraza koju slušam toliko često da mi se već želudac prevrće) i predstavlja plastični primjer polaznicima Škole za mlade lidere, koja se tradicionalno održava pod pokroviteljstvom predsjednika Ivanova, a pred kojima je govorio i Ban Ki Moon. Mladi ljudi su mogli vidjeti kako se stiže do mjesečine, tj. do najviših položaja svjetske organizacije: licemjerjem i diplomacijom, koja je samo učtiv izraz za stvari kojih bi se pošten čovjek trebalo stidjeti. U danom slučaju, Ban Ki Moon je zaštitio svoju nježnu kožu, tako što je istovremeno bio ljubazan s domaćinima koju su ga služili „žutom“ i ohridskom pastrmkom (čiji je lov zabranjen za ostale smrtnike, ali ovaj je došao sa mjesečine), a ostao lojalan rezolucijama UN koje su zapečatile naše formiranje prije više godina. Očito, gostu se razdanilo kada se sjetio da mu žuta rakija nije uobičajeno piće, nego je to viski koji konzumira sa šefovima u New Yorku.

 

Način na koji su mediji pratili posjet je samo pokazao žalosnu sliku jedne nacije koja je odavno izgubila kompas i koja je sva zaokupljena „problemom s imenom“. Malo tko je primijetio da je ovo bio samo djelić jedne regionalne turneje, koju sam podrugljivo nazvala „ekskurzija kroz (bivšu) Jugoslaviju“. U ona davna vremena, nas – pripadnike mlade generacije – vodili su na ture od Triglava do Ohrida pod parolom „upoznaj domovinu da bi je više voloo“. Pošto je Moon izjavio (citiram) da je on generalni tajnik svih država-članica UN, čini se da je i on krenuo u misiju da bi više zavolio ove države. (Da se razumijemo, generalni tajnik predstavlja Tajništvo, administraciju UN-a, i eventualno organizaciju kao takvu, ali nije generalni tajnik država). Оd Slovenije do BiH pokazivali su mu prirodne ljepote, služili ga lokalnim specijalitetima, a on je redom kurtoazno čestitao navodna postignuća i viziju za budućnost. Elite su se topile od milosti pred ovakvim (nezasluženim) pohvalama, pa čak ni javnost nije primijetila prazni zvuk ovih fraza. Govor u makedonskom parlamentu je bio pomalo uvredljiv ne samo, ili najmanje zbog, your country, nego zbog toga što se činilo da je gost pao s Mjeseca i kao da je očekivao da će doći u nekakvu pustoš, pa nam je tako čestitao ispunjavanje Milenijskih ciljeva, odnosno to što imamo žene u parlamentu, što je stopa smrtnosti kod dojenčadi niska, što imamo čistu vodu za piće i slično. Vjerujem da je čak i Gruevski bio zaprepašten slušajući kakva je to čuda postigao, a o oporbi i da ne govorim, mada su pohvale ovakvog tipa izgledale kao zaostale iz nekog starog govora namijenjenog nekom drugom kontinentu. Pošto je sljedeći dan, nakon Skopja, Moon krenuo ka Srebrenici, pitala sam se: na čemu će tamo čestitati i o kakvom će progresu govoriti.

 

 

Аkо je vlada mogla poentirati koristeći izrečene pohvale o vizionarstvu i strategiji za održivi razvoj (sic!), оporba je dočekala svojih pet minuta kada je, na kraju govora, Moon ipak ukazao na nužnost da se postigne kompromis u vezi sa imenom. Neki oporbeni novinari nisu izdržali, pa su sa dozom zluradosti uskliknuli: Pa gdje vam je to prijatno iznenađenje, mali dpmneovci? Što reći o ovakvom lokalnom folkloru, osim da je tužan, beskrajno tužan? Ako novinari padaju tako nisko i ne razumiju da izostanak nekog ugodnog preokreta uz onoyour country pogađa sve nas, a ne „male dpmneovce”, onda smo zaista dosegli dno vlastite bijede. Jasno je – pitanje imena je više problem unutarnje, nego vanjske politike, a ministar vanjskh poslova, ustvari, snosi odgovornost za unutarnje poslove jer je spor oko imena postao novčić za unutarnje (političko i etničko) potkusurivanje. Moon je podigao očekivanja javnosti (ili, obrnuto, političari i mediji su namjerno podigli očekivanja?).

 

Javnost je čula o odlučnosti „prvog čovjeka“ Ujedinjenih naroda: obećao je da će se osobno založiti kod grčkog premijera Samarasa da se brzo dođe do rješenja ovog spora! A što je do sada radio? Ima li nekoga tko vjeruje da Moon daje naređenja posredniku Mathew Niemitz-u? Da će Samaras biti impresioniran i uznemiren zbog mjesečevih mijena UN-a? Grčka nije jedina zemlja koja ne poštuje međunarodno pravo. Kada to rade velike zemlje, ne treba se čuditi da je Grčka ostala gluha i slijepa u odnosu na presudu Međunarodnog suda pravde, institucije koja je daleko važnija od tajništva kojim rukovodi Moon. Tretman sudskih presuda, pa i same Povelje, dovoljno govori o rejtingu ove organizacije i onih koji je predstavljaju. Koliko je značajna „odlučnost“ Ban Ki Moona pokazuje globalna situacija: dok on mezi pastrmku iz Ohrida i tufahije iz Sarajeva, bubnjevi rata postaju sve glasniji. SAD i Velika Britanija (možda i u vrijeme Olimpijade) se već spremaju krenuti za Assadovom glavom, otvoreno govoreći da za to neće tražiti suglasnost Vijeća sigurnosti. Izgleda da samo mi vjerujemo da je Ban Ki Moon prvi i najvažniji čovjek Ujedinjenih naroda, i da ne vidimo da je obična marioneta u rukama moćnih (BanKi). Nama je važno ime, ime i jedino to prokleto ime… Jedan duhoviti i inteligentni prijatelj je ovih dana napisao na svom Facebook profilu: Postoji urbana legenda da je Ban Ki Moon upoznat sa biti spora oko imena!

 

I tako, od kako se zbogovao s nama, mi se sada možemo spustiti s Mjeseca gdje smo bili odletjeli za vrijeme posjeta jednog starog gimnazijalca. Uvjerena sam da je sa sobom ponio lijepe uspomene, a da će samo u najboljem slučaju shvatiti da MaKedonija nije mrtva priroda i tema iz njegovih starih čitanki iz povijesti, mada je to mala utjeha. Mi smo ponovno nasjeli na milozvučne i dvosmislene diplomatske poruke, pa se možemo sa starim žarom vratiti svom tradicionalnom sportu: međusobnim okršajima i pizmi!

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara