Gearóid Ó Tuathail: Dan povijesnog dogovora u BiH će doći, međunarodna zajednica je ta koja treba postaviti temelje za taj događaj

Gearóid Ó Tuathail jedan je od najvećih učenjaka geostrategije modernog doba. Prije nešto više od 20 godina, kao mladi učenjak, utemeljio je posebnu znanstvenu oblast – kritičku geopolitiku. To dostignuće ne samo da je obilježilo njegov akademski rad već ga je i svrstalo u red velikih mislilaca današnjice. Tuathail živi i radu u Washingtonu. Njegova se djela izučavaju na naprednim studijima političkih i srodnih društvenih znanosti, predavanja su mu iznimno posjećena, a on je rado viđen (i zabavan!) predavač.

Taj i takav Tuathail pasioniran je Bosnom i Hercegovinom. Za nekog tko promišlja svjetska globalna kretanja, fenomen Starog mosta izvor je inspiracije, a ostatci masovne grobnice ubijenih Srebreničana na Crnom vrhu kod Zvornika trajni ožiljak na duši.

– Potječem iz pograničnog područja Irske. Odrastao sam u vrijeme kada su sukobi u Sjevernoj Irskoj bili na vrhuncu. Studij sam završio specijalizirajući geopolitiku i sukobe u regijama. Prijatelj i ja smo 1981. godine autobusom iz Londona krenuli prema Ateni. Bio je to tzv. čarobni autobus, priča Tuathail u intervjuu za ”Dnevni avaz”.

Morali ste tijekom te duge vožnje proći i kroz Jugoslaviju?

– Tako sam prvi put u životu vidio Jugoslaviju, Bosnu i Hercegovinu i meni omiljeni grad Sarajevo, o kome su svi učili na satovima povijesti. Kada je buknuo rat, već sam bio predavač na američkom sveučilištu ”Virginia Tech”. Kao i većina ljudi, bio sam užasnut ne samo ratom nego i njegovim posljedicama. Međunarodna zajednica je u BiH tri duge godine stalno padala na ispitima. Mitterrand, Major, Bush, pa onda i Clinton. Pozorno sam pratio američku politiku i nisam se slagao s Clintonovim naslanjanjem na francusku i britansku politiku. Neutralnost UNPROFOR-a, koji je u državi u kojoj se odvijaju zločini i genocid, za mene je bio apsurd!

Cijelo jedno poglavlje moje prve knjige ”Kritička geopolitika” razmatra američku debatu o pitanju intervencije u BiH. Na kraju, kao što znate, Anthony Lake, Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost, pokušao je iznuditi završetak rata. Ali, politika stvaranja ”koherentnijih mapa” imala je užasne posljedice u Srebrenici.

Osobno, smatram da se SAD javno treba ispričati za svoju politiku u to doba. Uostalom, Ujedinjeni narodi i Nizozemska istražili su je i ukazali na svoje neuspjehe.

Nakon okončanja rata posjetio sam BiH dva puta. Prvi put u rujnu 1999., a onda i sljedeće godine. Posljednji mjesec starog milenija proveo sam pišući projekt o grantu za studiju o procesu povratka u BiH. Sa svojim američkim suradnikom dr. Carlom Dahlmanom počeo sam istraživanje. Cijeli posao je, donekle, financirala Zaklada za znanstveno istraživanje UN-a.

Istraživanje je dovelo do cijelog niza tekstova i – na kraju – do knjige: ”Preoblikovanje Bosne i Hercegovine: Etničko čišćenje i njegovo poništavanje”. Knjigu je 2011. godine objavila izdavačka kuća Sveučilišta Oxford.

O čemu pišete u knjizi?

– Knjiga ima 463 stranice. Poprilično je debela! U biti, bavi se s dva glavna nastojanja da se BiH ”preobliči”. U prvom se obrađuju oni koji su htjeli uništiti i podijeliti BiH kroz etničko čišćenje i nasilje. Radi se o agresivnom i planiranom političkom projektu koji je vodio računa o teritorijima. U prvoj fazi provodila ga je Republika Srpska i njezina vojska, a onda ga je prihvatila ”Herceg-Bosna” i HVO u zapadnoj Hercegovini i središnjoj Bosni.

Drugi dio knjige temelji se na obećanju iz Daytona, pretočenom u Aneks VII, po kome se ”svi izbjegli i raseljeni imaju pravo vratiti domovima iz kojih potječu. Oni će imati pravo da im se vrati imovina koja im je uskraćena uslijed neprijateljstava od 1991. ili da im se šteta nadoknadi ako obnova nije moguća”.

Našim istraživanjem željeli smo utvrditi je li zaista moguće da se ljudi vrate na svoje nakon što je etničko čišćenje izvršeno.

Što je ono pokazalo? Mogu li se poništiti rezultati etničkog čišćenja?

– Knjiga je sveobuhvatna analiza oba nastojanja – i onog da se BiH uništi i raskomada i onog da se obnovi i oporavi. Priču smo ispričali kroz ono što se od 1990. do 2003. godine događalo u tri grada u BiH: Doboju, Jajcu i Zvorniku.

I što su zaključci?

– Mnogo je lakše nešto uništiti nego izgraditi ili obnoviti. Mnogo je lakše zatrovati odnose nego ih zaliječiti i izliječiti. Međunarodna zajednica uspostavila je proces kojim se osigurava provođenje Aneksa VII. Taj mehanizam je u mnogim aspektima bio zadivljujući. Imao je i uspjeh koji se ne može ni negirati ni zanemariti. Prema službenim podatcima iz rujna 2004., milijun ljudi vratilo se na svoje. No, u knjizi se pokazuje i skepticizam prema toj brojci. Stvarni povratak, posebno kada su u pitanju manjine, pokazuje da je istinski povratak brojčano mnogo manji.

No, ostala je činjenica da je time situacija ipak popravljena. Mnogi ljudi više nisu živjeli u užasnim uvjetima. Kroz pravo ljudima da traže (i dobiju) povrat svoje imovine pravda je izvojevala jednu malu pobjedu. Malo je tko mogao predvidjeti takav razvoj događaja!

Ipak, politika etničkog čišćenja u velikoj je mjeri uspjela. Stvorene su uglavnom etnički homogena područja unutar BiH i postratni povratak nije nikada uspio izmijeniti demografsku sliku osim u nekoliko ruralnih područja države.

Proveli ste dugo istraživanje. Je li Vas neko od saznanja u tom procesu iznenadilo?

– Žestina rata i horor koji je ona proizvela! Toliko sam puta ostajao bez daha čitajući ili slušajući ljude. Jednom smo se vozili nekim sporednim putom pored ceste Tuzla – Zvornik. Išli smo prema Crnom vrhu i naišli na ostatke masovne grobnice. Nemam riječi da opišem taj užas koji sam osjetio.

Dometi politike dodjele zemlje u Zvorniku, u sjevernom dijelu te općine, pa ta Bobanova sela u Hercegovini su me također iznenadili. A onda, kada sve to uzmete u obzir, sve zlo koje se dogodilo, ljudi svih etniciteta u BiH u načelu su bili vrlo gostoljubivi.

Pokušaj da se etničkim čišćenjem preoblikuje BiH bio je nevjerojatno radikalan! Radi se o napadu na kompletnu državu, na njezine osnove, a sve u cilju da se ispune fantazije o etnički homogenim teritorijima.

A kakvim vidite stanje u BiH danas? Je li to propala država, država zarobljena u prošlosti i bez budućnosti?

– Haj’mo malo taj koncept ”propale države” staviti pod lupu. Ovdje u Washingtonu već više od tri tjedna imamo stanje u kome kompletna vlada ne radi. Mala frakcija jednog ogranka stranke koja je zastupljena u dijelu parlamenta SAD-a (Kongres) cijelu Ameriku drži kao taoce. Oni pokušavaju nasilu nametnuti svoju politiku. Istu onu politiku koju su Amerikanci u ogromnom postotku odbacili na glasovanju. Ova država, SAD dakle, živi na proračunskom deficitu već od Drugog svjetskog rata. Samo pet godina u tom razdoblju nismo bili u minusu. Sve savezne države SAD-a imaju neriješene probleme povijesnog naslijeđa, strukturalne izazove za svaku vladu i cijelu gomilu pitanja o tome jesu li ekonomski održive.

U nekim slučajevima, kao što je BiH, isti ovi problemi produbljeni su i pogoršani podjelama koje produciraju političke klase, BiH nije propala država! Njezina daytonska struktura vlasti, u koju je ugrađen nesavršeni Washingtonski sporazum, napravila je sustav u kojem samo političari profitiraju.

Neke dobre reforme isplivale su na površinu. No, očito je da se mnogo više mora uraditi kako bi se stvorila država koja će valjati i koristiti svim građanima, a ne samo velikim političkim strankama i pojedinačnim interesima. Dayton je opteretio BiH kompliciranom ustavnom strukturom i antagonističkim etnoteritorijalizmom koji vođenje normalne politike čine veoma teškim.

Da bi postala spremna za EU, BiH mora proći kroz sveobuhvatne promjene Ustava. I to nije samo ovo ”sređivanje” slučaja ”Sejdić – Finci”. A u baš tom slučaju neki, poput ESI-ja, mogu naći argumente za tvrdnju da se ovakvim aktivnostima samo odvlači pozornost. Umjesto toga, potrebno je napraviti sustav koji će osigurati odgovornost i konsocijalnu proceduru kojom će se stvoriti moderna i efikasna vlast i ”normalna politika”. To je jedini put za BiH da ide naprijed. Druge alternative nema!

Napisali ste i veliku studiju o Miloradu Dodiku, njegovoj reformi, prijetnjama referendumom… Što su glavni zaključci?

– Istina je, ta studija je stvarno duga. Objavljena je u jednom akademskom časopisu, a nedavno i u BiH. Gledajući iz akademskog kuta, Dodik je fascinantan političar. Možda i jedan od najvještijih političara koje je BiH ikada stvorila. Oni koji znaju što je potrebno da bi se ostalo na vlasti, svjesni su da vještina ne znači i moralnost. Zapamtite to!

Dodik je na političku scenu stupio u vrijeme kada su u Jugoslaviji održani prvi demokratski izbori 1990. godine. Tada je nastupio kao član Saveza reformskih snaga. Onda se priklonio Karadžiću. Potom je bio po strani. Nije ga bilo na pozicijama u RS-u za vrijeme rata. No, u to vrijeme dosta je novca zaradio. Sebe je, zatim, predstavio kao alternativu SDS-u u vrijeme nakon rata. Došao je na vlast pa je izgubio.

I upravo u to vrijeme sam ga upoznao, kada više nije bio na vlasti. Susreli smo se u Laktašima u vrijeme kada je Ashdown bio visoki predstavnik. Njegov zamjenik Donald Hayes, koji je predvodio prve napore za usvajanje travanjskog paketa, Dodika mi je opisao kao ”konstruktivnog partnera u ovom procesu”.

Kada je travanjski paket propao, Dodik je promijenio taktiku. Što je zatim bilo bolje znaju vaši čitatelji. Počeo je pričati o referendumskom scenariju, razmetao se hrabrošću i vrlo lukavo se pozicionirao kao glavni i/ili jedini zaštitnik RS-a. Time je na izborima pobijedio SDS. Takvo pozicioniranje donijelo mu je i značajne retoričke koristi! Svaki napad na Dodika, na njegove osobne financije, mogao se predstaviti kao napad na same temelje entiteta na čijem je čelu.

No, članak sam završio stavom da je Dodik mnogo više od običnog demagoga ili samostalnog buntovnika.

Temeljna uobrazilja koncepta referenduma u RS-u je da je to tek ”demokratski odgovor na nedemokratsku praksu”. A, ustvari, to je već viđeno u BiH – SDS i Karadžić su koristili taj model kako bi bosanski Srbi u studenome 1991. imali izgovor za svoj referendum. Drugim riječima, ovdje se radi samo o nastavku separatizma u RS-u. Dodik pjeva pjesmu koju je Karadžić davno napisao.

U nekim svojim djelima usporedili ste sukobe u Sjevernoj Irskoj i BiH. Zašto? Koje se pouke mogu izvući iz ta dva sukoba?

– Pa, ja sam iz Ulstera. On vam je u sjevernom dijelu Irske. I stalno imam isto pitanje, koje i vi postavljate. Bez sumnje, BiH je potisnula Sjevernu Irsku s mjesta pojmovnika za koji se vežu tvrdoglavi sektaški sukob i mržnja. Prva stvar koju istaknem je da su neprilike i bosanskohercegovački rat pojmovi koji se ne mogu vezati niti usporediti.

Tenzije u Sjevernoj Irskoj odnijele su oko 3.500 života tijekom sukoba niskog intenziteta koji su trajali desetljećima. Nekoliko  tisuća ljudi je raseljeno u tom razdoblju. Naravno, bilo je užasnih trenutaka, poput ”krvave nedjelje”. Ali to je to.

Bosna i Hercegovina, pak, nešto je potpuno drugo! Više od dva milijuna ljudi je raseljeno, skoro 100.000 ljudi izgubilo je živote tijekom tog krvavog rata. I to sve za nekih tri godine borbi.

Nedavno sam bio na jednoj konferenciji u Derryju (ili kako ga ulsterski unionisti zovu – Londonderry). Tema je bila – usporedbe tog grada i Mostara. Oba grada su skoro iste veličine i oba su obilježena podjelama. I Derry i Mostar imaju svoj ”pješački most”. No, sumnjam da je puno čitatelja ”Dnevnog avaza” čulo za ovaj most u Derryju. On je prvi put otvoren 2011. i moram reći da je vrlo lijep. Ali, Stari most je nešto puno više!

Možemo se složiti u postavci da su oba mosta nešto što je više namijenjeno strancima nego domaćima. Oba mosta su više nekakav globalni znak. Ispod toga je i dalje duboka podjela podvučena visokom stopom nezaposlenosti.

Nedavno je u oba grada prikazana predstava Harisa Pašovića ”Osvajanje sreće”. Vidio sam i dijelove filma ”Obrana i zaštita” Bobe Jelčića. Jedva čekam vidjeti cijeli film, koji je sniman u Mostaru. To ostvarenje dobro je i zato što psihološke posljedice i cijena podjele unutar nekada povezanih mjesta u BiH moraju biti razotkriveni i o njima se treba intenzivno razgovarati.

Mogu li se iz mirovnog procesa u Sjevernoj Irskoj izvući neke pouke za BiH?

– Pa vidite, Hillary Clinton, Paddy Ashdown i još puno stranaca tako misle. Ashdown je odrastao u Sjevernoj Irskoj, služio je u britanskoj vojsci u Belfastu 1969. godine od napada bandi, tzv. lojalista.

Kada je Ashdown bio visoki predstavnik u BiH, on je bh. mirovni proces koristio kao primjer iz kojeg se može učiti i koji je superiorniji nego onaj u Sjevernoj Irskoj. Argument za tu tvrdnju on je našao u stavu da ljudi u BiH mogu dobiti svoje oduzete domove nazad i vratiti se. A takvo što – kaže – nije bilo moguće u Sjevernoj Irskoj. Mislim da je, kada je to u pitanju, kod Ashdowna došao do izražaja kreativni spin!

Mirovni proces u Sjevernoj Irskoj bio je dug i uključivao je mnoge. On je zahtijevao duboku umiješanost vanjskih sila – Bijele kuće, britanske i irske vlade. Oni su morali raditi zajedno, a lokalni čelnici su nekad morali biti hrabri i iskoračiti izvan starih okvira. Put je bio dug, s puno delikatnih i krhkih trenutaka.

No, u Sjevernoj Irskoj čak ni danas ne vlada potpuni mir. Prije bih rekao da je sukob na jednoj dugoj stanci nego da je istinski okončan. Ipak, taj krajičak svijeta je promijenjen. Optimizam koji je unesen doveo je do promjena. A bitno je istaknuti da je proces pratila i izdašna financijska pomoć koju su dale britanska vlada i međunarodne organizacije. Sjeverna Irska sada ne sliči na sebe.

Dan povijesnog dogovora u BiH će doći. Ali, međunarodna zajednica je ta koja treba postaviti temelje za taj događaj.

Svijet je za Sjevernu Irsku bio napravio program Washington – Irska. U njemu su, na razdoblje od šest mjeseci, u Washington dolazili vrhunski studenti iz obje irske grupacije na osobno i profesionalno usavršavanje. Program je počinjao i završavao praktičnim radom u Sjevernoj Irskoj i Irskoj.

Odvođenje mladih ljudi iz njihovog uskog okruženja i stavljanjem zajedno u jedan novi svijet jedne daleke države, u kojoj će tako jasno uvidjeti koliko su sitne razlike, koje im se kod kuće čine nepremostive, te koliko je veliki i napredan svijet u kojem ljudi žive čini čuda. Ljudi u Washingtonu, oni koji su došli iz bilo koje Irske uvidjeli su koliko su bliski i koliko su jedni drugima bliži nego što su im se činili washingtonski domaćini.

– Uradio sam i esej o Radovanu Karadžiću. Bit će objavljen sljedeće godine. Autori smo jedan talentirani Bosanac koji je preživio rat u Sarajevu, zove se Adis Makšić, i ja.

Radi se, da budem precizniji, o studiji o retoričkoj strategiji Karadžića tijekom izbora 1990. godine, kada je SDS i krenuo ”učiti Srbe da budu Srbi00, kako je to on sam rekao Aleksandru Tijaniću u intervjuu koji je 2. listopada 1990. objavilo ”Oslobođenje”.

Karadžić je bio prilično discipliniran i izbjegavao je tijekom izbora termin ”opasnost od islamske Bosne”. To je radio čak i kada su neki njegovi bliski suradnici pričali takve priče i u vrijeme kada je beogradska ”Politika” širila takve besmislice.

Diskurs straha kod Karadžića bio je u tom trenutku u terminima ”ustaške kame” i ”jame”. Tuđmanov šovinizam išao mu je naruku i SDS je svoju poruku odaslao daleko. Onda su, kao što i sami znate, SDS, SDA i HDZ uspostavile suradnju samo na osnovu cilja da što žešće poraze bivše komuniste i sve one koji na svijet nisu gledali kroz nacionalne naočale.

Raspada li se EU? Kakva je njezina budućnost? Je li joj perspektiva u daljnjem širenju ili u kvalitetnom smanjivanju?

– Ne, EU se ne raspada! Netko vickast jednom je rekao da je EU kao bicikl. Stalno mora biti u pokretu, inače će se vozač srušiti (u blato). Ali, sada je jedna guma na tom biciklu probušena pa vožnja ide trapavo. Ipak, ta će se rupa zakrpiti i bicikl će krenuti naprijed. A njegov smjer vožnje ide prema Bosni i Hercegovini!

Kako gledate na proces uključenja muslimana u EU?

– Vidite, EU nije Sveto rimsko carstvo! EU je mjesto u kome živi više vjerskih skupina, ali i postkonfesionalno mjesto. Desničarski političari uvijek puno nade polažu u priče o velikim civilizacijskim i kulturološkim ratovima. Oni žele što više sukoba, da se ljudi što više dijele, kako bi se okoristili njihovim strahovima.

Naravno, neki desničarski muslimani rado pristaju na to i nameću istu igru u svom okruženju. Fundamentalisti suprotstavljenih strana postaju saveznici u nastojanjima da privuku što više ljudi uz njihove opsesije i preokupacije.

BiH ima puno iskustva s tim igricama. Nova Bosna i Hercegovina, koja će iznići za 20-30 godina, dat će izniman doprinos učvršćivanju temelja EU tako što će u njega ugraditi svoju bogatu povijest.

Taj projekt oslanja se na jednu stvar: kako mi pomirujemo sve svoje razlike i živimo zajedno jedan obični život.

Sljedeće godine je 100 godina od početka Prvog svjetskog rata. Je li čovječanstvo išta naučilo?

– Ratovi su kompleksna stvar i ne trebamo gajiti iluzije da možemo naći neku magičnu formulu da bismo ih okončali. Ne smatram sebe ekspertom za Prvi svjetski rat, ali jesam u praskozorje pada komunizma obišao neka područja koja je rat obilježio. Abhazija, Južna Osetija, Nagorni Karabah, Transistrija… Svako od tih mjesta ima svoje posebnosti.

Suvremena neurologija navodi nas da vjerujemo da znamo kako ljudski mozak funkcionira, kako proizvodimo stavove koji su ili sami sebi dovoljni ili su plod pustih želja, kako se ponašamo  u uvjetima mišljenja unutar zajednice, a kako mislimo kada smo izvan nje… Znamo i da neriješene traume znaju progoniti ljude do kraja života.

Drugi svjetski rat bio je posebno brutalan u BiH, a Titova Jugoslavija nije se time pozabavila na odgovarajući način.  Moderna BiH suočena je s izazovom da se svojom nedavnom prošlošću pošteno pozabavi.

Za to će trebati dosta vremena. Stranci poput mene nisu najbolje osobe da se ovim bave. To je stvar ljudi u BiH. Svaki grad u BiH treba se suočiti sa sobom, objektivno analizirati iskustva iz vremena ratova. Takvo što se ne radi tek samo radi nekih vlastitih interesa, već radi bolje budućnosti generacija koje dolaze. A njima ne trebaju samo puke činjenice, već i pozitivne pretpostavke za razgovore među sobom, zdrave intelektualne i emocionalne osnove, kako bi se pošteno suočili i nosili s užasima prošlosti.

Kako god to zvučalo sada, ovo su temelji koji su neophodni kako bi se duhovi prošlosti ostavili iza nas i omogućilo budućim generacijama da preoblikuju BiH prema svojim željama i realnim potrebama, bez zle krvi.

HSPF.info / Dnevni avaz

Komentari

komentara