Goran Kutle: Ne treba nam pojedinac s nadnaravnim moćima, treba nam sustav!

Gost radijske emisije Res Publica koju uređuju i vode članovi Udruge HSPF, bio je asistent na Filozofskom fakultetu na odijelima politologije i socijalnog rada, Goran Kutle. Goran je, također, u dva mandata bio predsjednik  HSPF-a. Ovdje vam donosimo pisanu verziju razgovora s njime.

Razgovarao: Branimir Galić

HSPF: Do kuda nas može dovesti ovakvo ponašanje političara na državnoj razini, a tu prvenstveno mislim na bošnjačke političare koji uporno opstruiraju donošenje izmjena i dopuna Izbornog zakona Bosne i Hercegovine?

Kutle: Cijela priča oko izmjena Izbornog zakona traje više godina. Bili smo svjedoci održavanja sastanaka političkih lidera iz reda sva tri konstitutivna naroda proteklih godina, ali ni na jednom od tih sastanaka nisu se donijeli neki konkretni zaključci i nije došlo do konačnog međusobnog dogovora, tako da su svi razgovori oko eventualnih izmjena Ustava i BiH i Federacije, kao i izmjena Izbornog zakona gotovo uvijek završili neslavno. Nakon apelacije predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS-a), gospodina Bože Ljubića, Ustavnom sudu BiH oko legitimnosti i legalnosti načina izbora hrvatskih izaslanika u Dom naroda FBiH došlo je do presude u kojoj je Ustavni sud dijelove postojećeg Izbornog zakona proglasio neustavnim. Rekao bih da se ova kriza, koju imamo sada, gotovo pa ciklički događa u svakom četverogodišnjem mandatu vlasti, a ja bih tu treću godinu vlasti nazvao „godinom krize vlasti“. Nakon prve godine koja uglavnom prođe u sastavljanju vlasti, druga godina pak prođe u nekom boljem i pozitivnijem tonu, dok u toj spomenutoj trećoj godini obično dođe do krize vlasti, a četvrta prođe u pripremi za nove izbore.

S obzirom da Bosna i Hercegovina nema ugrađen mehanizam održavanja prijevremenih izbora u izbornom zakonodavstvu, morat će se i ovaj mandat nekako „došlepati“ do svog kraja, pa opet ulazimo u novi ciklus. Kriza vlasti je najizraženija u Federaciji, gdje se sve odluke donose većinom koja se mijenja po potrebi, zavisno od interesa pojedinih političkih stranaka, a vidljivo je da se one stranke koje su nositeljice izvršne vlasti i ne tako davno činile vladajuću većinu, najčešće nalaze u konfrontaciji, a ne treba zaboraviti niti unutarstranačke sukobe u SDA. Što se tiče trenutačnog Izbornog zakona, nazvao bih ga „poklonom“ „Međunarodne zajednice“, posebno od bivših visokih predstavnika Petritscha i Ashdowna, s kojim se pružila mogućnost ponajprije Bošnjacima, kao većinskom narodu da Hrvatima, Srbima i pripadnicima nacionalnih manjina biraju političke predstavnike, što je izraženo u načinu biranja izaslanika u Dom naroda Federacije, te u izboru za hrvatskog člana predsjedništva. Ovakav izborni zakon, po mojemu je mišljenju narušio Daytonski mirovni sporazum, ali to nije naišlo na veće odjeke kod samih potpisnica istoga. Sada je vidljivo da bošnjački politički establishment, kojemu su pridružene stranke koje sebe nazivaju „građanskima“, grčevito želi sačuvati svoje pozicije koje je dobio na poklon. Pitanje je do kada će one nastaviti djelovati tako i hoće li ikada doći do njihovog popuštanja? To je zapravo ključ da Bosna i Hercegovina krene naprijed, da se riješe ove osnovne stvari i da dođe do stanovitog kompromisa sa bošnjačke strane. Eventualno donošenje izmjena Izbornog zakona, naravno ne nužno ovakvog kako glasi prijedlog HNS-a, već u kojemu bi se osigurala istinska legitimnost svih predstavnika konstitutivnih naroda, sigurno bi pridonijelo relaksaciji odnosa između svih strana, a posebice među Bošnjacima i Hrvatima. Što se tiče izbora 2018. može se samo pretpostavljati jesu li oni upitni i hoće li se uopće održati. Ako bi se izbori održali po postojećem modelu, i ako sve institucije zadužene za održavanje izbora, zanemare odluku Ustavnog suda, odnosno bošnjačka komponenta vlasti bude inzistirala na održavanju izbora, pitanje je kako bi se prema tim izborima odnosili hrvatski predstavnici u vlasti, i bi li došlo do bojkota među Hrvatima na izborima 2018. ili bi se njihove stranke kandidirale, i priznale rezultate tih izbora? Naravno, samim time postavlja se i pitanje legitimiteta i legalnosti tih izbora.

HSPF: Drago mi je da ste u početku svoje elaboracije spomenuli da se u svim dosadašnjim sazivima vlasti u  Bosni i Hercegovini ciklički procesi odvijaju. U prvoj godini imamo period sastavljanja vlasti, u drugoj godini imamo stanoviti napredak dok se u trećoj godini događa kriza. To je zapravo jako indikativno i drago mi je da ste to primijetili. Kada se vratimo u prošlu godinu vidimo da je ona prošla u pozitivnijem tonu jer je BiH tada podnijela zahtjev za članstvom u EU,a sada se već događa taj rušilački mentalitet vlasti. Sada me zanima Vaše mišljenje, kako to da ljudi kod nas u Hercegovini prate sve što se događa u RH, a ovdje u BiH recimo ne znaju da se formiranjem novog kluba u Parlamentarnoj skupštini praktički izgubila većina jer sada imamo 21 zastupnika na vlasti i 21 u opoziciji.

            Kutle: Što se tiče Hrvata u Hercegovini oni su nekako i medijski i svojim mentalitetom vezani za Hrvatsku, što je razumljivo zbog identitarnih, kulturoloških i tradicijskih odrednica koje dijele sa Hrvatima u Hrvatskoj. Mogli bismo sada pronaći cijeli niz razloga zbog čega se oni bave grčevito bave pitanjima  koja ipak nisu od njihove životne važnosti, bez obzira na veze sa Hrvatskom, a s druge strane zanemaruju donošenje čitavog seta ključnih odluka na njihovom egzistencijalnom planu. Međutim to bi se u budućnosti moralo promijeniti, i Hrvati u BiH bi trebali više obraćati pozornost na to što se događa u njihovoj blizini, na one odluke koje se bave uređenjem života u BiH, a posebno u njihovim lokalnim zajednicama, i tiču se direktno njih. Ključ je u podizanju stupnja zainteresiranosti naših ljudi pa nakon toga i informiranosti, dakako kroz kontinuirani rad na poboljšanju naše medijske slike, a potrebne su također korjenite reforme u našem obrazovnom sustavu. Samo tako bi mogli dati veći doprinos u izgradnji boljeg i uređenijeg društva u BiH.

HSPF: Kako se u ovakvom složenom okruženju kakvo je Bosna i Hercegovina može izgraditi stabilniji poredak i izgraditi institucije. U konačnici kako podići razinu političke kulture i političke pismenosti?

Kutle: Građani svih nacionalnosti u BiH, po meni, nemaju dovoljno izgrađenu svijest o važnosti institucija i oko toga što im one mogu donijeti. Institucije mnogi smatraju komadom betona gdje rade državni službenici koji nemaju baš neki velik opseg posla. U početku su institucije predstavljale sve ono što je čovjek izmislio i ustanovio. Pojam institucija znatno je širi, nije samo taj „komad betona“. Emil Durkheim kaže da su institucije skup utvrđenih radnji ili ideja s kojima se pojedinci suočavaju i koje im se više ili manje nameću. Institucije predstavljaju cjelokupnost formi temeljnih struktura društvene organizacije kakve su zakonom ili običajem uspostavljene u nekoj ljudskoj skupini. Što znači cijeli niz uređenja društvenih odnosa, to su zapravo institucije. Možemo izdvojiti više elemenata pojma institucija, to je svakako strukturalni element institucija, što znači da se svako društvo sastoji od određenih društvenih slojeva odnosno struktura, i na taj strukturalni element institucija vežu se obični sustavi odnosa. Sustav odnosa nastao je u jednom društvu na osnovu kulturnih varijabli, njegovog političkog uređenja života. Tu je potom drugi dio vezan za strukturne elemente institucija, tehnička i materijalna organizacija institucija. To su one stvarne institucije koje vidimo, djelatnike kao državne službenike, odnosno sve one zgrade koje u kojima možemo zatražiti i dobiti svoje usluge. Važan je element kolektivne predodžbe i tu bih povukao paralelu sa Bosnom i Hercegovinom. Iz elementa kolektivne predodžbe proističe i legitimnost svake institucije. Naša kolektivna predodžba o institucijama kao nečemu negativnom, gdje se događa korupcija, nepotizam i niz drugih negativnih stvari, naravno usmjerava svijest kod građana da se ne vrijedi žaliti na sudu, tražiti neke zdravstvene usluge koje nam zapravo pripadaju, da je naše obrazovanje kritično itd. Naravno, to bi se u budućnosti moralo promijeniti kroz uvođenje pojedinaca koji mogu doprinijeti promjeni negativne predodžbe o institucijama. Kroz to uvođenje kvalitetnih pojedinaca u institucije, svaki od njih bi  zauzeo određenu ulogu i položaj. Na taj će način doći do izražaja njegov karakter i osobnost i način na koji će on doprinijeti radu  institucije.

Možemo također razlikovati i stvarne institucije i institucije svijesti, ali i one pravne institucije utemeljene na normama. Svakako, treba naglasiti da se institucije razvijaju kroz ekonomski i tehnološki razvoj društva, ali one zadržavaju svoju autonomiju. Ne mora značiti da su se na jednak način razvile institucije u Francuskoj, Velikoj Britaniji ili SAD-u na osnovu toga što su te države izuzetno ekonomski ili tehnološki razvijene. Institucije moraju zadržati autonomiju prema području u kojem djeluju, ali svakako da taj tehnološki napredak doprinosi razvoju institucija.

Zaključio bih s time da je u našem mentalitetu prisutno očekivanje nekog izuzetnog čovjeka , „spasitelja“ ili „mesije“ koji bi praktički sve sam pokrenuo i ojačao naše institucije, i donio nam prosperitet. To je posebno izraženo kod onih država u kojima su institucije slabije razvijene, poput naše. Dakako, postoji ta izraženost i u drugim zemljama jer svaka je institucija nesavršena i ta težnja za velikim „spasiteljem“ uvijek će postojati. Ali, nama ne treba neki nadnaravni pojedinac, „superman“, već treba nam sustav, trebaju nam izgrađene i funkcionalne institucije koje daju sigurnost građanima. Jer one bi trebale biti mjesto gdje se građani mogu slobodno obratiti za pomoć, gdje mogu biti uvjereni da će institucije poduzeti sve napore da riješe njihove probleme, da će im pružiti zaštitu itd., jednako od najniže lokalne razine, pa sve do viših i najviših razina.

 

 

***

Statovi autora izneseni u autorskom tekstu objavljenom na HSPF.info – Portal Hrvatskog Studentskog Politološkog Foruma nisu nužno stavovi Udruge.

Komentari

komentara