Haag nije dokazao da su na Balkanu svi jednako krivi

 

Nakon oslobađajućih presuda u slučajevima hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, odnosno zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) Ramusha Haradinaja i ostalih, nad Balkanom lebdi pitanje što je ostavština Haaškog suda i kakvu će povijest ovih prostora pisati pravomoćne presude tog međunarodnog suda.


 

 

Jedan bivši poznati hrvatski političar je prije više godina izjavio da “Haaški sud nismo osnovali da bi pisao povijest”. No, malo tko ovih dana vjeruje da je to tako. A i događaji na ulicama gradova Zapadnog Balkana posljednjih tjedana ne idu u prilog spomenutoj ocjeni.

 

Novinari agencije Anadolija (AA) razgovarali su na ovu temu s uglednim aktivistima, profesorima, odvjetnicima, ljudima sa Balkana koji su na različite načine bili vezani za Haaški sud.

 

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osnovan je Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN) 827, koja je donesena 25. svibnja 1993. godine u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Od 1. srpnja 2013. godine prestat će postojati Haaški sud kakvog danas poznajemo. U međuvremenu bit će donesene sve prvostupanjske presude u preostalim i veoma važnim slučajevima.

 

Haaški sud zamišljen je kao ad hoc sud, tijelo UN-a sa zadatkom da sudi počiniteljima ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije nakon 1991. godine.

 

Kada je formiran Haaški sud, sjećaju se ovdašnji novinari, jedan talijanski sociolog nazvao ga je “prvim geopolitičkim sudom u povijesti”.

 

Bivša predsjednica Građanskog saveza Srbije, ugledna antiratna aktivistica i sociolog Vesna Pešić kaže za AA da je doprinos Haaškog suda veliki.

 

“Nikakvi nacionalni sudovi nisu bili u stanju u onom trenutku, kada je, dakle, 1993. godine Sud osnovan, procesuirati zločine po tim osamostaljenim državama. To nije bilo moguće. Da Sud nije osnovan vladala bi jedna apsolutna nekažnjivost što bi, po meni, bila jedna civilizacijska pustinja. Procesuiranje glavnih počinitelja zločina je veoma važno. Moj zaključak je da je Sud odigrao pozitivnu ulogu jer naši sudovi nisu bili u stanju procesuirati ratne zločine. Stoga, svaka njegova radikalna kritika ne stoji. Sud je ispunio tu osnovnu civilizacijsku dužnost da zločinci ne ostanu bez kazne”, govori Pešić.

 

Komentirajući oslobađajuće presude u slučajevima “Gotovina” i “Haradinai”, Pešić ističe da nitko ne negira zločine na Kosovu i u Hrvatskoj, ali da, ipak, za ta nedjela nitko nije kažnjen.

 

“To baca neku sjenku na Haaški sud. Najčešće se to povezuje s onim situacijama gdje su intervenirale Sjedinjene Američke Države. Dakle, gdje su SAD imale vojne intervencije, dolazi do tih čudnih oslobađajućih presuda ili nedostatka svjedoka”, smatra Pešić, te podvlači da “Haaški sud ne može donijeti odluku o nekakvim povijesnim krivicama za ratove”.

 

Vasvija Vidović, bivši agent Republike Bosne i Hercegovine za vezu s Haaškim sudom, a danas ugledni odvjetnik ističe, također, da je nemjerljiv doprinos Haaškog suda u razvoju međunarodnog humanitarnog prva.

 

“Nakon Nürnberških procesa to je prvi sud te vrste koji se bavi ratnim zločinima. Preko njega su ustanovljena mnoga stajališta značajna za dalji razvoj međunarodnog humanitarnog prava. Kada je u pitanju naša regija, Sud je, također, dao doprinos ustanovljenju istine o mnogim događajima koji su se tijekom rata dogodili ovdje. Sud nije osnovan utvrđivati povijesnu istinu, niti radi samog procesa pomirenja. Haaški sud je uspostavljen rješavati po optužnicama osumnjičenih za ratne zločine i on je ispunio svoju svrhu”, tvrdi Vidović u razgovoru s novinarom agencije Anadolija.

 

Aktualni bošnjački oficir za vezu s Haaškim tribunalom Amir Ahmić izjavio je za AA da za općenitu ocjenu o radu Haaškog suda treba pričekati presude u slučajevima protiv političkih i vojnih čelnika bosanskih Srba Radovana Karadžića i Ratka Mladić, čelnih ljudi srbijanske obavještajne službe Jovice Stanišića i Franka Simatovića, te čelništva “Herceg-Bosne”.

 

“Trebamo vidjeti što će se dogoditi nakon svih tih procesa, pa onda dati neku općenitu ocjenu. Ali, svakako, nesporna je činjenica da nijedan ratni zločin ne bi bio procesuiran da nije bilo Suda. Svakako, žrtve su u ovom slučaju najvažnije. Žrtve će najmjerodavnije ocijeniti što je to Haaški sud uradio. Političari daju ocjene na način kako im se čini da bi trebalo”, tvrdi Ahmić, koji upozorava da se na Haaški sud treba gledati hladne glave.

 

Vidović ističe da nju ne iznenađuje oslobađanje Gotovine, Markača, Haradinaia i ostalih.

 

“Politika gonjenja u Haaškom tužiteljstvu promijenila se od 2000. godine, odnosno od dolaska Carle del Ponte. Politika je išla ka izjednačavanju krivnje svih strana na Balkanu. Naravno, to nije realno, pa su rezultat optužnica od 2000. godine naovamo oslobađajuće presude. Nije to samo slučaj za Gotovinu, Markača i Haradinaia. Sjetite se oslobađanja generala Sefera Halilovića, ratnog zapovjednika Nasera Orića, makedonskog ministra unutarnjih poslova Ljube Boškovskog…Također, kada su u pitanju general Enver Hadžihasanović i Amir Kubura, slučaj je takav da nije bilo vrijedno da se time bavi Haaški sud”, ocjenjuje Vidović.

 

Ona tvrdi da je zadovoljna radom Haaškog suda jer su njegovim radom obuhvaćeni i brojni veliki zločini poput onih u Srebrenici, Bosanskoj krajini, na prostoru Herceg-Bosne…

 

Vlatko Cvrtila, profesor Fakultetu političkih znanosti i savjetnik za obranu bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića tvrdi da je Haaški sud imao svoje osnove iz brojnih razloga koji su vezani za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije.

 

“Bile su rijetke prilike kada su sve strane uključene u rat bile zadovoljne djelovanjem Haaškoga suda. Zbog toga se stvorilo mišljenje da je riječ o sudu koji je više pod političkim utjecajima, nego što stvarno sudi temeljem činjeničnih dokaza i međunarodnog prava. Opće nezadovoljstvo je vidljivo i u posljednje vrijeme kada se odluke Haaškog suda, koje bi trebale biti konačne, naprosto prihvaćaju kao kažnjavanje jednih, a oslobađanje drugih. Time se nastavljaju ratne prilike, ali sada s jednim drugim diskursom. To stvara neugodnu situaciju u cijeloj regiji. Posljedice su napetosti koje su proizašle iz verbalnih ratova koji su se vodili u posljednja dva tjedna u regiji”, mišljenja je Cvrtila.

 

S druge strane, Amir Ahmić upozorava da se rad Haaškog suda treba podijeliti na nekoliko faza. Važnim smatra napomenuti da Sud od svog osnivanja, pa do 1999. godine, nije imao gotovo nikakvu političku podršku.

 

“Sud je bio napušten od svih i postojao je samo na papiru. O tome postoje mnogobrojna svjedočanstva. Taj Haaški sud se borio za svoj identitet i svoju opstojnost. Od 1999. do 2004. godine dolazi nova faza kada su se otvorile šire istrage i optužnice koje su pokrivale cijelu regiju. Kada je Sud počeo dizati optužnice dogodila se nevjerojatna stvar. Vijeće sigurnosti UN-a je bukvalno ukinulo mogućnost da Sud podiže optužnice zaključno s 2004. godinom. Nitko iz Suda se nije usprotivio takvoj odluci već su, naprotiv, to podržavali. Kakav je to tužitelj koji od 2004. godine, pa do danas nije bio u prilici podignuti ijednu optužnicu. Kakva je to poruka Balkanu i političkim elitama na Balkanu”, pita se Ahmić.

 

Ahmić podsjeća da je Haaški sud osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a, ono isto tijelo koje je uspostavilo embargo na uvoz naoružanja u BiH i dopustilo da se dogode genocid i dvostruka agresija na tu zemlju.

 

“Haaški sud je, po mnogima, a i po meni, formiran da bi se umirila javnost u državama Zapada. Formirao se Haaški sud kako ne bi bila pokrenuta vojna intervencija i kako ne bi bio ukinut embargo za uvoz naoružanja. Taj Haaški sud je bio osuđen na neuspjeh. Ali, zahvaljujući upornosti na tisuće pojedinaca, koji su dostavili ogroman broj dokaza, dokazano je da su SR Jugoslavija, odnosno Srbija i Crna Gora imale kontrolu nad snagama bosanskih Srba od 1991. do 1995. godine. U više presuda je dokazana uloga Hrvatske kao agresora. Dobili smo važne pravomoćne presude za BiH i Bošnjake”, pojašnjava Ahmić.

 

Napominje kako u slučajevima generala Armije BiH nije dokazano postojanje bilo kakvog plana i sustava u činjenju zločina, potvrđeno je i da zločine nije naređivala Vlada RBiH u Sarajevu.

 

“Optužnice protiv generala Armije BiH uopće nisu trebale biti podignute”, ističe Ahmić.

 

Da postojala namjera Haaga da se u ratovima na Balkanu izjednače sve strane potvrđuje i Ahmić ocjenom da su najprije podignute optužnice protiv nekih zapovjednika Armije BiH, ali da je to bila “cijena da bi dobili “optužnice protiv Srbije i Hrvatske i da bi bila istražena kompletna situacija u BiH”.

 

Sličnog je razmišljanja i profesor Cvrtila, koji se slaže s ocjenama da je u Haagu konstruirana teza o zavađenim “balkanskim plemenima”.

 

“Od samog početka ovaj rat je bio interpretiran kao sukob među skupinama koje su ionako povijesno stalno bile u sukobu, što je jedna posve pogrešna teza. Ne može se govoriti o prostoru Balkana kao o prostoru stalnih sukoba među narodima, jer mi imamo i dugotrajna razdoblja mira. Prema tome, ta teza o stalnim sukobima naprosto nije točna. Iz te teze nametnut je onda diskurs da su svi jednako krivi za rat, što, isto tako, nije točno. Upravo zbog toga se činilo da Haag, umjesto pravnih, koristi političke konstrukcije i optužnice, i to upravo zbog toga da bi dokazao tu jednu tezu da su svi krivi. Htjelo se da se ta jedna ravnoteža krivnje raspodjeli, pa onda, kao, svi će biti nezadovoljni, ali i zadovoljni, te se nakon toga moraju stvarati konstrukcije regionalne stabilnosti”, zaključuje profesor Cvrtila.


Izvor: Anadolija

 

Komentari

komentara