Intervju Mile Lasić: Hrvati ne trebaju “guvernera za Čečeniju” da upravlja krajevima u kojima oni žive!

 

Dr. Lasić, stručnjak  za Europsku uniju, odgovara na pitanja gdje bošnjačka politika vodi, o multikulturalizmu, o Herceg Bosni…

 

Razgovarao: Jurica Gudelj/Oslobođenje


 

 

Dr. Lasić, stručnjak ste za Europsku uniju, a trenutno smo svjedoci dužničke krize u eurozoni. Na koji se način ta kriza može odraziti na našu zemlju?

 

 

Kriza je velika, pa su i šanse da eurozona izađe iz nje ojačana utoliko veće. To zvuči kao fraza, ali radi se o tome da mi sada točno ne znamo kako će dužnička kriza unutar Europske unije i kriza eura biti prevladane. Ne znamo hoće li EU nastaviti da se razvija putem modela ”dvije brzine” ili će pokušati ostati unutar modela koji sada funkcionira. Osobno plediram da se EU i dalje razvija kao prostor slobode otvoren za nove članice, pa tako u perspektivi i za nas, kao moguća velika domovina. Poznajem povjest europske ideje i mehanizma po kojima EU i eurozona funkcioniraju. Stoga se usuđujem reći kako će kriza biti prevladana i za nas će i dalje ostati nužno da ispunjavamo predviđene kriterije kako bismo mogli postati sastavnim dijelom ove integracije, nečega posve novoga u ljudskoj povjesti, odnosno projekta mira i slobode do kojega se dolazi temeljem slobode ljudi, roba, kapitala i usluga. To u konačnici i nije ništa drugo do realizicija u praksi filozofije otvorenoga i slobodnoga društva.

 

 

Jedna od tema o kojoj se naveliko raspravlja u Europskoj uniji jeste i tema multikulturalnosti. Jedni kažu kako je multikulturalnost mrtva u Europi, dok drugi tvrde upravo suprotno. Što Vi mislite o multikulturalnosti u kontekstu te rasprave i, naravno, u kontekstu odnosa u BiH?

 

 

Moramo strogo pojmovno razlikovati multikulturalnost i multikulturalizam. Multikulturalnost je zadanost koja postoji i u Europi i kod nas. Postoje svi elementi pluralnosti, etničke, kulturološke i političke i to je ono što se misli pod multikulturalnošću i ona nije mrtva. Mrtva je zapravo ideologija multikulturalizma, refleksija to jest odnos prema ovoj zadanosti. Dakle, u zapadnoj Europi je došlo do formiranja paralelnih društava. O tome zapravo govore njemačka kancelarka Angela Merkel i britanski premijer David Cameron kada govore o smrti multikulturalizma. Mi se, pak, moramo baviti činjenicom da su kod nas, u zemlji u kojoj multikulturalnost i dalje postoji, formirani paralelni svjetovi. Uništeni su elementi multikulturalizma, bivših refleksija multikulturalnosti, a svjesno i ciljano su izgrađeni paralelni, nekomunicirajući svjetovi koji nam ne dozvoljavaju da komuniciramo kao slobodni ljudi jedni s drugima, nego se nadbijamo i namećemo jedni drugima rješenja čim se nađemo u većini. Na manjinu se tada automatski zaboravlja. Tako dolazimo do situacija da su manjinci, čak i konstitutivni narodi, nastradali automatski čim su se našli u drugom okruženju. Pri tom su stvarni manjinci, nacionalne manjine, dvostruko stradali jer o njim nitko ne vodi računa.

 

Kod nas je napravljena neprijateljska slika jednih o drugima koja nam onemogućuje da slobodno komuniciramo jedni s drugima. Do toga nije došlo slučajno. To su napravile naše političke elite kojima se u datim podjeljenim svjetovima otvaraju beskrajne mogućnosti manipulacije. U suštini se kod nas radi o tome da kao pretpolitičko društvo, strogo utemeljeno na dva totalitarizma – etnokratskom i neostaljinističkom, ne razumijemo ništa od svijeta političke moderne i postmoderne u kojem se odvijaju transnacionalizacije i integracije. Za pretpolitička društva je karakteristično da nastoje eliminirati etničke razlike, a za politička društva da se upravlja tim razlikama i konfliktima. Mi se moramo naučiti da se najprije kulturološki međusobno priznajemo, a zatim i da zajedno tražimo rješenja putem raspoloživih metoda upravljanja etničkim konfliktima. Te metode su od hegemonijalne, koja nije preporučiva, a imamo je danas u BiH na djelu, preko arbitraža, kantonizacija ili federalizacija, do konsocijacije od koje se u našoj zemlji bježi, a koja je najedemokratskija od sve četiri spomenute.

 

 

Više od godinu dana je prošlo od posljednjih izbora. Politički lideri se slažu samo oko činjnice da je u BiH na djelu sukob dva koncepta – građanskog i nacionalnog. Na koji je način moguće prevladati razlike u tim konceptima?

 

 

Ako će bošnjačke političke elite sebe proglasiti da su i građanske i nacionalne, a k tome žele putem majorizacije politički preglasavati Hrvate, onda je to jednostavno slijepa ulica. Potrebno je poštovati druge tako što ćete poštovati i njihovu političku volju. Ako Hrvati žele da ih predstavljaju njihove etnokrate, onda oni na to moraju imati pravo. Uostalom, na posljednjim izborima su se tako i izjasnili. Do građanskog, diferenciranog političkog elementa među Hrvatima mora se doći samo na način da se Hrvati za njega izbore.

 

Ne može bošnjakocentrični SDP pretendirati da diferencira Hrvate na vjerodostojne i nevjerodostojne, niti to može HDZ. Riječ je o tome da jedni imaju politički legitimitet među Hrvatima a drugi nemaju. Da bi se došlo i do građanskog političkog artikuliranja među Hrvatima, mora se poštivati njihova izborna politička volja. Sve drugo je zabluda, produžetak agonije. Moramo se vratiti uvažavanju konsocijacijskih mogućnosti tako što će hrvatske političke elete biti jedan od sudionika, a sami Hrvati se moraju potruditi da ih predstavljajuu oni koji se nisu obrukali. U tom kontekstu vidim mogućnost za rađanje socijaldemokratskih, liberalnih artikulacija među Hrvatima u BiH, a ne tako što će netko iz Sarajeva, putem guvernera za Čečeniju, upravljati, primjerice zapadnom Hercegovinom, ili drugim krajevima gdje žive Hrvati.

 

 

Nedavno ste upravo za Oslobođenje govorili o reformi Federacije BiH, no, i nakon tog razgovora predstavnici američke diplomacije u BiH su ponovno potencirali priču o reformi FBiH. Mislite li da je reforma FBiH put izlaska BiH iz kontinuirane političke krize?

 

 

Kao slobodan čovjek i netko tko BiH smatra u cijelosti svojom zemljom, uključivo i Banja Luku, vrlo mi je teško prihvatiti model reforme koji u potpunosti ostavlja po strani RS, implicitno kao nešto izvan BiH. S tim se ne mirim. Realnost, pak, govori da će doista doći, uz američku i europsku medijaciju, do reforme Federacije i do popravljanja Izbornoga zakona koji bi spriječio da drugi biraju Hrvatima njihove političke predstavnike. To uvjetno prihvaćam kao prvi u nizu složenih ustavno-pravnih zahvata koje je nužno uraditi i u FBiH i u RS kako bismo postali kompatabilni s onim što nas sutra očekuje u EU. U tom smislu nisam protiv, ali mi se ne dopada da se razgovara smo o minimumu promjena koje bi iz postojećih političkih vizura kozmetički popravile položaj Hrvata tako što bi oni dobili jednu izbornu jedinicu, koja bi onda sve druge probleme ostavila po strani.

 

Ostat će i dalje problem instiucionalne ravnopravnosti za sve manjince, odnosno, za one koji se budu našli u većinski bošnjačkoj ili hrvatskoj izbornoj jedinici. Treba tragati za instrumentima institucionalne ravnopravnosti koji će tragati za načinom zaštite političkog Hrvata u Sarajevu, a isto tako i političkog Bošnjaka u Mostaru. Ukoliko bi ta reforma koja ide preko te dvije okrupnjale izborne jedinice omogućila zaštitu od izbornih manipulacija, poput biranja glasovima drugih hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, onda to pozdravljam. Ali ne pozdravljam ukoliko bi se manjinci osjećali zakinutima. Apeliram da se o tome pođe odmah voditi računa. Postoje mehanizmi zaštite, koji nas ponovno vraćaju na konsocijaciju. Zbog toga bi bilo nužno prostudirati švicarska rješenja suglasne demokracije. Ona bi se mogla korigirati europskim principima koji podrazumijevaju upravljanje konfliktima u višenacionalnim društvima.

 

 

Ovih dana se obilježava 20. godišnjica osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Kako s vremenske distance gledate na ulogu tog projekta?

 

 

Upravo dok vodimo ovaj razgovor, negdje se obilježava godišnjica Herceg Bosne, a negdje zločini koji su počinjeni u to vrijeme. Vjerojatno istina nije ni kod onih koji slave tu obljetnicu, niti kod onih koji je drugačije tretiraju. Herceg Bosna je u datom trenutku primarno bila odgovor na velikosprsku agresiju i to se jednostavno mora priznati. Mene, pak, čudi da ozbiljni ljudi u našoj zemlji i u Hrvatskoj to zaboravljaju. Herceg Bosna je imala i sovje mane. Stidim se logora u Dretelju i tu ne želim imati nikakvih dilema. Stidim se nepravdi koje su nanijete našim sugrađanima koji su poniženi i istjerani iz svojih domova, počinjena su ubojstva i razne surovostvi.

 

No, ako gledamo neutralno, Herceg Bosna je prvo putem Washingtonskog, a potom i Daytonskog sporazuma ušla u Federaciju BiH, a potom i BiH. Herceg Bosna je u FBiH i BiH unijela konstitutivnost Hrvata koja je danas potpuno derogirana ili dovedena u pitanje. Priča je vrlo kompleksna, znatno složenija od izjava kako je Herceg Bosna bila savršena ili zločinačka tvorevina. Ni jedno, ni drugo nije točno. Istina je da su politički Hrvati u Herceg Bosni imali osjećaj zaštite kojega danas nemaju. Slijedom toga bi trebalo razmisliti što je to bilo eventualno dobro i korisno za samu BiH, ako su se Hrvati u Herceg Bosni osjećali zaštićenima i politički artikuliranima. Pri tome se mora znati da je ovo na neki način bila i egocentrična hercegovačka tvorevina koja nije bila u stanju zaštiti Hrvate u drugim dijelovima BiH, napose Bosni. Ona ima svoja ograničenja i doprinose u vidu postizanja mirovnih sporazuma. Od njenog umiranja profitirali su svi osim Hrvata u BiH. Također, vjerojatno je utapanjem Herceg Bosne profitirala i Hrvatska koja je time dobila svoju cjelovitost.(Oslobođenje)

 

hspf.info

 

Komentari

komentara