Ivo Andrić se izjašnjavao kao rimokatolik, a maternji jezik mu bio hrvatski

 

Njemački dnevnik “Taz” objavio je zanimljiv članak na temu:Svi žele Ivu! Kome pripada poznati pisac Ivo Andrić kojeg svojataju Hrvati i Srbi. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost napisao je svoj slavni roman “Na Drini Ćuprija”, piše Slobodna Dalmacija.


 

 

Direktor Matice Hrvatske u Sarajevu Mirko Marijanović pokazao je dokumenta novinarki Taza, Doris Akrap ,koja je pisala o Andrićevom porijeklu, u kojim se vidi da se Andrić izjašnjavao kao rimokatolik, dok je kao materinski jezik navodio upravo hrvatski: Andrić je, naravno, bio Hrvat, inače se ne bi zvao Ivo nego Jovan!

 

Istodobno se mora reći da je on bio i Jugosloven, oko toga se mnogi koji ga poznaju slažu, ali kako Jugoslavije ne postoji, to više nije dovoljno”, kazao je Marijanović.

 

Ivo Andrić je rođen 9. listopada 1892. godine u Dolcu kod Travnika. Djetinjstvo je proveo u Višegradu gdje je završio osnovnu školu, a 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Slavensku književnost i povijest studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu.

 

Doktorsku disertaciju “Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine” Andrić je obranio na Sveučilištu u Gracu 1924. godine. Pripovjedač snažne imaginacije, izuzetan poznavatelj Bosne, odlikovao se izvanrednom čistoćom jezika i stilom, prefinjenim psihološkim analizama. Svoju prvu pjesmu “U sumrak” objavio je 1911. godine u “Bosanskoj vili”.

 

Andrić je imao i uspješnu diplomatsku karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomat u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vrijeme objavio je zbirku pjesama u prozi “Nemiri”, pripovjetke “Ćorkan i Švabica”, “Mustafa Madžar”, “Ljubav u kasabi”…

Tijekom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseillesu i Parizu, a sljedeće godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovijetka “Most na Žepi”. Od 1930. do 1933. godine bio je tajnik stalnog izaslanstva Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vrijeme objavio je prvi dio triptiha “Jelena, žena koje nema”.

 

Između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na dužnosti opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika jugoslavenske vlade u Berlinu (1939.). Po izbijanju Drugog svjetskog rata, zbog neslaganja s vlastima u Beogradu podnosi ostavku na mjesto veleposlanika u Berlinu i vraća se u Beograd. Za vrijeme Drugog svjetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu, na Zelenom vencu, za kojega je rekao da je najružnije mjesto na svijetu, ne dopuštajući bilo kakvo tiskanje i objavljivanje svojih djela. U isto vrijeme piše svoja najbolja djela koja će kasnije doživjeti svjetsku slavu. Umro je 1975. godine. (dnevnik.ba)

 

hspf.info

 

Komentari

komentara