Izbori u SAD-u

 

Bilo je i bjednijih, podlijih i dosadnijih kampanja, ali nije bilo nijedne gdje su kandidati obiju stranaka toliko uporno izbjegavali tolika pitanja. Nismo čuli ništa značajno ni od Obame ni od Romneyja o Afganistanu – što je i zbog čega krenulo naopako, kako Amerika misli odande izaći i što možemo naučiti iz ovog neuspjeha.


 

 

Piše: David Bromwich / The New York Review of Books

 

Obama se oslanja na pretpostavku da američki vojnici neće biti napadnuti dok odlaze. Romney bi htio da ostanemo i da se žešće borimo, ali situacija je tako beznadežna da je odlučio uglavnom ne progovarati. Slična dilema prigušila je svaku raspravu o očuvanju životne sredine i zagađenju.

 

Najjasnija razlika je oko poreza. Obama se vratio na svoj stav od prije 2011., i sada ponovno kaže da bi podigao porez za najbogatijih 2 posto stanovništva. To će uraditi (htio je kazati) ako mu dopusti kongresna većina. Što se Romneyja tiče, on obećava da će smanjiti porez bogatima. Od svojih pristalica traži da vjeruju u njegov plan, koji ne smije otkriti, a koji bi nadomjestio smanjene prilive balansiranim proračunom, a sve će to uklopiti sa obećanjem o povećavanju obrambenog proračuna i više nego što Pentagon traži.

 

Oba kandidata čudno su distancirana od svojih stranaka. Romney je umjereni republikanac koji je napustio svoje nekadašnje stavove kada je shvatio da umjereni republikanci više ne postoje, i kada je shvatio da mu nijedno načelo nije toliko važno kao što mu je važno postati predsjednik. Tako on bježi od svoje prošlosti, ali ako bude trčao dovoljno brzo i dovoljno daleko da sustigne radikalnu desnicu, izgubit će glasove umjerenih koji mu trebaju za pobjedu. Njegova izjava, dana tijekom stranačkih izbora, da se nada kako će nelegalni useljenici biti dovoljno pošteni da se „samodeportiraju“ samo je jedan primjer verbalnih i logičkih čvorova u koje se upleo sjedenjem na dvije stolice –  po svemu sudeći bezizlazno. Obama je jednako odvojen, ali iz različitih razloga. On se drži iznad stranke, i sa neskrivenim omalovažavanjem gleda na većinu političara, uključujući i demokrate. Često se, poput Reagana, žali na Washington i „Kongres“. Rijetko govori protiv „republikanaca“.

 

Kakvo god nas iznenađenje čekalo u listopadu, posljednja tri mjeseca otkrila su nam snažan kontrast između temperamenata dva kandidata. Ako samo ovo uzmemo u obzir, Romney zaslužuje izgubiti; mnogi ljudi koji su u početku ozbiljno sumnjali u predsjednika sada tako misle. Romney zaslužuje izgubiti jer je njegov karakter otkrio toliko nepouzdanu površinu da čak ni najpronicljiviji ne mogu pogoditi što se ispod nje krije. Uz to, stranka koju predstavlja prestala se ponašati kao racionalni kolektivni činitelj koji se bavi problemima suvremenog svijeta. Video snimak Romneyjevog monologa na donatorskom skupu 17. svibnja, kada je rekao da slobodno može otpisati 47 posto birača koji se ne brinu o sebi i ne plaćaju porez, dokaz je moralne poremećenosti koju dijele kandidat i njegova stranka.

 

Demokrati su naravno objavili snimak. Međutim, nije se mnogo govorilo o činjenici da ovakav otvoreni prijezir otkriva potpuno nerazumijevanje demokracije. U državi posvećenoj vladavini naroda, niste slobodni zanemariti polovicu građana i njihovo nezadovoljstvo. Njihove ideje o tome kako će riješiti svoje probleme mogu biti pogrešne, ali se ti problemi nikad ne smiju kategorički odbaciti. Obama to razumije, i njegova široka i eufemistička upotreba izraza „srednja klasa“, iako ne odgovara istini, makar poštuje imperativ uvažavanja svih građana.

 

Obamina verzija američke demokracije je, a možda je oduvijek i bila, maglovita koliko je i široka. U govoru koji je 27. rujna održao u Virginiji, ovako je to formulirao:

 

„Vjerujem u ono što zovemo novim ekonomskim patriotizmom, utemeljenim na uvjerenju da snažna ekonomija počiva na snažnoj srednjoj klasi. I neću se pretvarati da će put koji nas čeka biti kratak ili lak. Trebalo je više od nekoliko godina da dođemo dovde gdje smo sada, a trebat će nam još više vremena da se izvučemo iz ovog kaosa stvorenog istom politikom koju moj protivnik sada predlaže. Ali naši problemi mogu biti riješeni, na naše izazove se može odgovoriti. Još uvijek imamo najbolje radnike na svijetu, najbolja sveučilišta, najbolje znanstvenike, najbolje – imamo najbolje stvari. Samo ih trebamo spojiti, i – slušajte, ako ne vjerujete, samo shvatite ovo: ne postoji zemlja na svijetu koja se sada ne bi mijenjala sa nama.“

 

Obama ovdje barata najbezazlenijim sloganima i parolama koje može izustiti. Taktika je zadržati prednost tako što će ostati na sigurnom terenu. Ništa od gore navedenog  neće mu donijeti podršku javnosti koja mu treba u 2013. Ništa od ove ‘najbolji na svijetu’ prezentacije neće pomjeriti zemlju u pravcu trezvenog razumijevanja.

 

Neki tvrde da Obamino oslanjanje na utješna opća mjesta ne škodi; da on prosto reflektira sredinu u kojoj svi političari moraju djelovati. Koliko je takva pretpostavka pogrešna – koliko je moguće objasniti značajna pitanja pošteno, kad postoje volja i talent – podsjetio nas je Bill Clinton u svom govoru na kongresu demokrata. U nekoliko rečenica, bivši predsjednik iznio je argumente za Obamin reizbor:

 

„Makar je u tome guverner Romney dosljedan. On želi ukinuti uštede i vratiti novac osiguravajućim kompanijama, ponovno otvoriti rupu bez dna i natjerati starije građane da plaćaju više za lijekove, skratiti život Medicareovog investicijskog fonda za osam godina. Dakle, ako bude izabran i uradi ono što je obećao, Medicare će bankrotirati do 2016. godine. Ako se to dogodi, nećete morati čekati do 2023. da krene njihov vaučerski program da biste vidjeli kraj Medicare kakvog poznajemo. Ali ima nešto još gore. Oni uz to hoće dati block kredit Medicaidu i smanjiti ga za trećinu u sljedećih deset godina. Naravno, to će naškoditi siromašnoj djeci, ali to nije sve. Skoro dvije trećine Medicaida troši se na staračke domove i ustanove za ljude s posebnim potrebama, uključujući i djecu iz srednje klase, sa Downovim sindromom ili autizmom. Ne znam kako će te obitelji ovo podnijeti.“

 

Clinton nije mislio da je njegovoj publici dosadna politika ili da će ona u tom trenutku smatrati nepriličnom polemiku koja koristi činjenice kao dokaze. U jednoj rečenici – „Ne znam kako će te obitelji ovo podnijeti“ – pokazao je što znači prenijeti osjećanja bez razmetljivosti.

 

U debati 3. listopada, tako nešto nisu pokazali ni Romney ni Obama. Kandidati su bili sigurni i elokventni; nijedan nije dozvolio da ga zbuni ono što je onaj drugi rekao; ali stekao se utisak da je Romney „pobijedio“ jer je gledao pravo u Obamu i predstavio se kao kompetentan i nezastrašen. Da bi aktualni predsjednik pobijedio u teškom trenutku za zemlju, mora navesti ljude da vjeruju kako su njegova dostignuća strahovito značajna, i da će njegov protivnik, ako ih naruši, naškoditi državi.

 

Ako Romney preokrene utrku i pobijedi, rezultat će biti katastrofalan za SAD i čitav svijet. Romneyja o vanjskoj politici savjetuju neokonzervativci koji su promovirali rat u Iraku i potaknuli Bushovu i Cheneyjevu politiku torture i otmica. U domaćoj politici, kao što pokazuju akrobacije da se izmisli prihod bez poreza, Romney zamišlja državu koja u utrci ka cilju zaboravlja odakle je krenula.

 

S druge strane, ako Obama pobijedi, postoje hitni problemi koji se ne smiju skrivati. Amerika se sada bliži sukobu sa Iranom, iz koga Obama sebi nije osigurao nikakvu zamislivu odstupnicu. Njegovu taktiku u Pakistanu, Jemenu i drugim zemljama – ubijanje osumnjičenih za terorizam iz bespilotnih letjelica – sada kao državni terorizam osuđuju isti oni ljudi koje predsjednik tvrdi da štiti. Rezultat je opasno jačanje antiameričkih stavova.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara