Je li optužba da je netko populist i sama populistička?

 

Čini se da se populizam proširio cijelom Europom. Bilo da je to Front national u Francuskoj, Lega Nord u Italiji ili Geert Wilders u Nizozemskoj, populisti su stekli jako uporište u Europi. Sada je jasno da su bila pogrešna predviđanja da će uspjesi ovih stranaka biti kratkog daha. Od ranih devedesetih godina u Europi je nastalo dvadeset značajnih populističkih pokreta, od kojih su se samo dva ugasila; jedan je Lista 2002 ubijenog Pima Fortina.


Bila je pogrešna i pretpostavka da populisti nikada neće ući u vlast: bez Wildersa nema vlade u Nizozemskoj, bez Umberta Bossija ne bi bilo ni Berlusconija, a nacional-populistički Fides koristi svoju dvotrećinsku većinu u parlamentu da potpuno preoblikuje mađarsku državu.

Piše: Jan Werner Müller / Die Zeit

 

Ipak, možemo li ove stranke zaista nazvati populističkim? Koliko je jasna granica između populista i njihovih protivnika? Ljevičarski teoretičari se žale da etablirane stranke koriste tu riječ na slovo „P“ da bi ušutkale kritičare vladajuće neoliberalne dogme. Desni glasovi zvuče slično, kada tvrde da svako referendumsko odbacivanje EU ugovora Bruxelles pečati kao populizam i time ga proglašava nevažećim. Upravo zbog toga Marine Le Pen s ponosom nosi etiketu „populistice“, kao da je to demokratski orden časti – jer on po njoj znači da ona staje u obranu naroda, a posebno „zaboravljenih“ u ratu protiv elita.

Je li onaj koji je za jednoga demokrat za drugog populist? Je li optužba da je netko populist i sama populistička, kao što je to još prije deset godina primijetio Ralf Dahrendorf? Čovjek je u velikom iskušenju da ovaj fenomen objasni na osnovu njegovog prepoznatljivog političkog stila. I zaista, populisti birače uvijek mame istim parolama: „manje imigranata“ i „manji porezi“. Oni uvijek obećavaju prosta rješenja za složene probleme. Na prvi pogled izgleda logično reći da populista prepoznajemo po njegovim željama, ali kada se pogleda pažljivije, teško je povući jasnu granicu: manje više svi žele isto, a teško je procijeniti i je li neka politika jednostavna ili ne.

Nije od velike pomoći ni teorija da za populiste i ekstremiste glasuju gubitnici modernizacije i globalizacije. Zapažena mađarska studija o desničarskoj stranci Jobbik pokazala je da njihovi birači nisu manje obrazovani ni siromašniji od prosjeka; istraživanja o pristalicama švedskih demokrata i engleske Obrambene lige došla su do sličnih rezultata. Svakako je točan zaključak da ljudi ekonomsku globalizaciju doživljavaju kao prijetnju. Ali usprkos tome, populisti ne uživaju svuda jednaku popularnost.

Ono što populiste stvarno ujedinjuje je ideja o moralno čistom narodnom tijelu, koje skrnave stranci podijeljeni u dvije grupe: prvu čine korumpirane i nadmene elite, a drugu pravi stranci, etničke ili vjerske manjine, i posebno imigranti. Obje ove grupe s vremena na vrijeme prestaju biti odane danoj naciji: elite kao dio kozmopolitskog jet-seta, dok manjinama na srcu leži nešto drugo umjesto naroda, na primjer – islam. U Mađarskoj su oni stigmatizirani izrazom „tuđa srca“. U istočnoj Europi je uvriježeno uvjerenje da elite i manjine plaćaju manje poreze i da korumpirani Bruxelles štiti obje ove grupe.

Populistički političari svoj napad usmjeravaju u dva pravca, protiv lijevoliberalnih elita i ilegalnih imigranata (karakteristično za Berlusconijevu retoriku), protiv postkomunističkih elita i Roma, omiljenih meta Jobbika u Mađarskoj, Attacka u Bugarskoj ili Velikih Rumunja u Bukureštu. U Americi, redovna meta napada je mračni savez elita i demokrata sa istočne i zapadne obale sa Afroamerikancima iz nižih slojeva. Tko se bolje uklapa u ovu sliku od Baracka Obame – a budući da nitko ne može osporiti njegovu izbornu pobjedu iz 2008, on je neprekidno izložen napadima da je musliman, a pokret Birthers (Rođeni) tvrdi da on nije rođen u Americi i da prema drugom članku američkog ustava ne može biti predsjednik.

Populisti ne boluju samo od političke paranoje – ali bez manije gonjenja i osjećaja da ste nečija žrtva nema populizma. Za njegove pristalice politika je pitanje identiteta. I da nema krize eura, Marine Le Pen bi tvrdila da se najvažniji politički sukob odvija između francuske nacije i Europe. A kada Le Pen i Wilders ističu vrijednosti kao što su sloboda i emancipacija, oni ih ne shvaćaju liberalno-univerzalno, već kao dio nacionalne svijesti, u kojoj stranci – a posebno muslimani – nemaju udjela.

Pri tome je odlučujuće to što iz ideje o moralno čistom i homogenom narodnom tijelu ne proistječe želja za većim političkim sudjelovanjem. Iako populisti zahtijevaju više referendumskog odlučivanja, kritika nije usmjerena na predstavničku demokraciju po sebi, već dijagnoza glasi: ovo nije predstavnička demokracija, jer pravi narod u njoj nema svoje predstavnike. U ekstremnim slučajevima, čini se da je čitav narod ujedinjen u jednom tijelu, kao kada Hugo Chavez tvrdi: „Ja sam pomalo svaki od vas.“

Populizam ne mora u svakom slučaju biti antiparlamentaran: mađarski premijer Viktor Orban ne napada parlament u kome dominira njegova stranka Fides. Ali populizam je uvijek nužno usmjeren protiv pluralizma, podjele vlasti, ideje o legitimnoj oporbi: zašto bi se narod sukobljavao sa samim sobom?

Točno je da populisti nude jednostavna rešenja za komplicirane probleme – ali njihovo najdjelotvornije pojednostavljenje je da se „Narod“ lako definira i predstavlja. Sa populistima nema nikakvog objašnjavanja i pregovaranja – nema suprotstavljanja autentičnoj narodnoj volji. Zato populizam nije samo antiliberalan, već i apolitičan. Građani su, kako ističe Hanah Arendt, politički isti, ali se njihove predstave i stavovi razlikuju; zato staložena rasprava o zajedničkom dobru treba prethoditi djelovanju – a ako se iscrpu teme za razgovor, nastupa kraj politike. Bez pluralizma nema politike.

U ovoj točki se dodiruju ekstremi: postdemokratski dekret Nema alternative poriče neophodnost političke rasprave. Populizam bi mogao postati dio horor scenarija, koji je 2007. opisao bugarski politolog Ivan Krastev: liberalne elite kojima narod nikada nije dovoljno dobar, suočene su sa antiliberalnim glasačima, koji svoju sigurnost traže u prkosnom „Samo smo mi narod“.

 

Autor Jan Werner Müller predaje političku teoriju i povijest ideja na Princetonu. Ove godine objavljuje knjigu: Demokratsko doba: političke ideje u Europi, 1914-1991 (Das demokratische Zeitalter: politische Ideen in Europa, 1914-1991).

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara