Je li Rusija zemlja slobode 21. stoljeća, kao nekada Amerika?

Volim Rusiju. Ili bolje reći, imam ogromne simpatije prema toj ogromnoj i nepreglednoj zemlji, nama u mislima i u svakodnevnim razgovorima bliskoj, a ipak prostorno i geografski toliko udaljenoj, dalekoj i nedokučivoj. Kada izrekneš takvo nešto, većina ljudi onako stereotipno pomisli da je to, po onoj klišeiziranoj matrici da su “Rusi pravoslavci, Sloveni, braća …”, pa je samim tim to dovoljan i logičan razlog da ih podržavaš, voliš ili simpatiziraš. Postoji mnogo i onih koji će reći: “Kakvi Rusi, nikakva nam oni braća nisu, uvijek su nam okretali leđa, prodavali nas Zapadu za šaku dolara, nemaju pojma ništa o nama, tko smo, što smo …” i sl.., A ima i onih liberalno-demokratskih učenika, zapadnih stipendista i konzumenata “NVO” donacija koji će o Rusiji pričati sve najgore, nastojeći obesmisle sve njezine vrijednosti u odnosu na liberalno-demokratske, zapadne svjetonazore. Takvi u ovoj priči vrijedni spomena nisu.

Piše: Bogdan Elez / Frontal.rs

Pretpostavljam da bi me, ne uvažavajući moje argumente, mnogi svrstali u ovu prvu skupinu, koja na Rusiju gleda romantičarski, kao na bastion slovenstva i pravoslavlja. A nije tako, bar nije presudno u mom slučaju. Italija, Poljska, Španjolska, Slovačka, Češka… Sve su to narodi i zemlje koje duboko cijenim i poštujem, a ni jedna od njih nije pravoslavna, a Italija i Španjolska nisu slovenske uopće. Da sam se rodio u razdoblju “Hladnog rata”, vjerojatno bi mi kao nacionalistu, desničaru bile simpatične i tadašnje Sjedinjene Američke Države, iz razloga što su mnogi europski nacionalisti tada u njima vidjeli oazu slobode, obećanu zemlju koja će povesti udruženi-svjetski front u borbi protiv boljševizma i komunističkog terora. O tome svjedoče i govori vojvode Momčila Đujića u emigraciji, koji je isticao Ameriku kao zemlju koja će biti predvodnik slobodnog svijeta u borbu protiv komunizma. Imaju na YouTubeu ti vojvodini govori.

Tako je to bilo nekada, a na kraju se pokazalo kao obična utopija. Komunistički teror zamijenio je mnogo gori, nehumanije, dekadentniji i daleko podliji i perfidniji, globalistički i liberalno-demokratski teror. Teror koji je svoje protivnike društveno marginalizirao, kriminalizirao i diskriminirao lijepeći im etikete fašista, rasista, ksenofoba, homofoba i svega onoga što u njihovim glavama i sustavima vrijednosti djeluje loše i isključujuće. Totalitarni liberalizam uništio je svaki oblik ljudskog i tradicionalnog kolektiviteta bilo da je on vezan za naciju, obitelj, rasu, religiju ili nešto drugo. Prisiljena je na lažni individualizam, kako bi se čovjek sveo na razinu obične potrošačke jedinke koja je jedino u stanju obavljati vlastite fiziološke potrebe, nesposobna razmišljati svojom glavom ili se žrtvovati za uzvišeni ideal, viši cilj, za prosperitet kolektiviteta kome pripada. Nenormalno je proglašeno za normalno, ili čak poželjno. O desetinama milijuna žrtava uvezene “demokracije” i “ljudskih prava” da i ne govorim.

U ovih nekoliko rečenica dolazim na odgovor iz uvodnog dijela teksta. Zašto volim, odnosno zašto podržavam Rusiju. Podržavam je, ne zato što je slovenska, bratska ili pravoslavna, mada imam velike simpatije prema tom segmentu. Podržavam je zato što je to danas najveća oaza slobodnog svijeta, predvodnik borbe protiv globalizma i judeo-američkog imperijalizma, bastion zaštite tradicionalnih, obiteljskih i kršćanskih vrijednosti, svega onoga od čega se Europa već davno počela distancirati. To je država u kojoj gole feministice ne mogu nekažnjeno upadati u crkve i državne institucije, država koja je svoju djecu zakonom zaštitila od agresivne gay-propagande i država koja je svojim snažnim angažmanom oko Sirije spriječila nove rijeke krvi i rat velikih razmjera. Zbog toga čitav slobodni svijet i ogroman postotak zdravih, tradicionalnih i nacionalno-patriotskih orijentiranih Europljana Rusiju vidi kao posljednji bedem zaštite tradicionalnih, obiteljskih i kršćanskih vrijednosti, branu i bastion otpora protiv globalizma, dekadencije i američke hegemonije, kao zemlju kojoj nitko sa strane ne može nametati ono što je “u interesu njezinih građana”.

Daleko od toga da je sve idealno. Rusko selo i provincija ne prate dinamiku razvoja velikih gradova kao što su Moskva, Sankt Peterburg, Kazan, Soči… Postotak alkoholičara i stopa mortaliteta je i dalje visoka, ali se godinama konstantno smanjuje, jer država ozbiljno radi na rješavanju tog problema.”Bijela kuga” i opadanje nataliteta problemi su s kojima se država suočava još od raspada SSSR-a, ali prema posljednjim informacijama i podacima u mnogim dijelovima Rusije događa se blagi rast nataliteta, što je svakako pokazatelj da se radi ozbiljno i po ovom pitanju. Stopa imigracije i potreba za jeftinom radnom snagom je također velika, ali za razliku od Zapada gdje se multikulturalizam, imigracija i rasno miješanje agresivno potiču i propagiraju, u Rusiji je imigracija strogo kontrolirana i ograničena je uglavnom na radnu snagu iz bivših sovjetskih republika, koji se nakon određenog vremena većinom vraćaju u svoje matične države, što se ne bi moglo reći za afro-azijske imigrante koji uglavnom nelegalno dolaze u europske države i tu ostaju za stalno.

Rusija je ogromna država, jedan sasvim ogroman svijet koji je dovoljan sam sebi, koji kada bi ga okružili zidinama mogao živjeti sam od sebe, pa ukoliko nekada odlučite posjetiti ga nemojte se razočarati ukoliko vam ljudi kad kažete da ste Srbin uzvrate neznanjem, nepoznavanjem ili odmahivanjem glave. Nije neobično ni da u metrou ugledate čovjeka plave kose kako čita Kuran. S druge strane, nemojte se ni iznenaditi, kada naizgled hladni Rusi, s iskrenim oduševljenjem odreagiraju na saznanje da ste Srbin. Sve ovo sam vidio vlastitim očima i uvjerio se tijekom svog višednevnog boravka tamo u srpnju 2012. godine.

Uostalom, nije sve ni politika. Vrijedi bar jednom u životu doživjeti i vidjeti zemlju Kutuzova, Petra Velikog, Puškina, Tolstoja, Dostojevskog, Moskvu i impozantni Hram Krista Spasitelja, njezin metro i muzeje, jedan od najljepših gradova u Europi, carski Petrograd, ljetni dvorac Peterhof, Carsko selo Puškinovo itd. .

Ako ni to nije dovoljan razlog za posjet i poštovanje prema Rusiji, onda je tu ono što je najbitnije i osnova svega. Lijepe žene. Najljepše na svijetu.

Komentari

komentara